Nachtfresser

1999. mi je neočekivano stigao poziv za hodočašće u Rim. Prva asocijacija mi je bila vidi Rim i umri, uostalom to je i prvi hrvatski predsjednik ne baš tako dugo prije napravio. Za rata sam vodio u crkvenoj režiji riječke gimnazijalce u Neuss, možda i zato što nitko drugi nije htio preuzeti tu odgovornost pa sam se tako udomaćio u tom miljeu. Nisam se nikad previše opterećivao vjerskim i religioznim pitanjima, a put u Rim je vodio jedan od trojice bogoslova koja je crkva slala s gimnazijalcima u Neuss preko ratnih uskrsnih blagdana. U Rijeci se onda vodila i tu u crkvenim krugovima pozitivna selekcija, sjećam se zanimljivih rasprava s budućim teolozima o Nietzscheu.
Prvi zbilja dugačak roman koji sam bez zijevanja pročitao i koji me poslije pratio kao kletva su bili "Buddenbrooks" od Thomasa Manna. Propast jedne obitelji precizno stupnjevan, što su članovi više bili u umjetnosti i stvarali bili su bliže fizičkom kraju, poslije sam pročitao Mannov skoro cjelokupan opis, diplomirao na tom reprezentantu mrske mi građanske klase, uvijek ga prati taj motiv.
Koji god smo veći grad u Europi obišli, prvo bismo poput izgubljenih u magli i pomrčini tražili muzeje suvremenih umjetnosti. U Rimu nismo, u Rimu sam se ja osobno bavio smrću, tamo uostalom postoji i veliko groblje za strance koji su došli baš tu umrijeti. Puno stvari me omelo u dostojanstvenom sumiranju života, uostalom već sam nadživio Jacka Londona, to sumiranje mi je pogađate bila potonja namjera.
Vecei u pizzeriama s precijenjenim picama su užasno smrdili, u centru raskalašen život, u parku gdje smo se skrenuli odmoriti dvoje se besramno ševilo, uz večeru bi nam u vjerskom prihvatilištu servirali po bocu vina, a u prostoriji u kojoj je navodno svojevremeno boravio blaženi meni tada nepoznati Ivan Merz, svoju verziju njegovog života mi je sve samo ne dostojanstveno iznio religiozni fanatik mladi zapjenjeni antikomunist.
Dodatno smućen od svih profanih doživljaja, istovremeno ponovo dolazeći svijesti i izranjajući iz bunara samouništenja odlučio sam još malo ostati u ovoj dolini jada. Prva naredna ideja mi je bila da si napravim spomenik u obliku web stranice, nešto slično kao što je već spomenuti London praktično oporučno ostavio "kralja alkohola" no nisam srećom imao tehničkog znanja za izvođenje tog besmislenog nauma.
2004. se pojavio blog.hr, vratio sam se hrvatskom jeziku na kojem nisam objavljivao tamo valjda od devedesete i ostalo je povijest, ovo je 3286. post, dosadan sam više i bogu i vragu, samo me za razliku od nekad ni to nije previše briga