Nachtfresser

Jednom sam na blogu napisao, prošlo je sigurno više od dvije godine jer Jin još nije bio rođen, dakle napisao sam odlazeći na jazz koncert otprilike da me Opatija asocira na Mannovu Veneciju, odnosno na smrt i da mi je u njoj prirodno vidjeti bogate izgubljene starce po hotelima s konobarima koji pizde zbog neizvjesnosti s plaćama, dobro, vjerojatno nisam tak pisao al to je bilo to. Danas smo išli tamo zbog zdravlja, naime u jednom hotelu radi jedini doktor kojem vjerujemo, stari pažljiviji čitatelji bloga će se eventualno sjetiti tko mi je pomogao u zadnjem produženju života, e taj lik zalutao u naše prostore sad ordinira po Opatiji, ovaj put smo Jin i ja bili samo pratnja drugoj tragateljici za smislom.
Čim smo je ostavili u majstorske ruke i igle, pas i ja smo ostali smeteni. Ja jednostavno nisam imao ideju kuda, a Jin koji automatski skida moje nelagode je našao prostor naspram grafita s Einsteinom i posrao se.
Čisteći mi je došla ideja, sunce malo izviruje, možda se koja Njemica skine na Lidu, tek onako meni za fotku za blog i krenusmo da ćemo prečicom uz more, ono šipak, budaletina koja je naslijedila valjda pokojnog Bevandu proširila restaurant tik uz more, ono kad se seljaci dokopaju para u banani državi i igraju se gospode. Ništa, napravili smo zaobilazak i eto nagrađen sam s par modela. Dvije cure su čak bile u moru iako je dobro puhalo. Pred Slatinom smo se okrenuli i vratili, nije mi se dalo provjeravati jel tamo tradicionalna seljačija od turističke ponude. Na klupi pred lučicom smo sjeli i čekali. Znao sam da ništa ne propuštamo trošeći vrijeme. Planirali smo ručati u Opatiji, al je svugdje parkiranje 12 kuna, toliko si već nismo dobri. Pljeskavica u Rijeci (zaključak da je Kostina zagrebačka definitivno bolja od ove banjalučke), sladoled na Korzu na kojem se promovira elektro auto budućnosti i još jedan prođe dan.