Što da radim, nemam baš "normalnih" fotki, a ne da mi se čitati danas glupe komentare, prag gluposti mi je bar dva puta debelo prekoračen, kaže lik, ako mislite na nas normalne, zar nije logično odgovoriti, da mislim na vas budale, jer u nenormalno vrijeme hvaliti se normalnošću u skladu s duhom vremena i nije baš neki kompliment, drugi put je glupost nemjerljivo veća al izrečena od osobe kojoj nitko ništa ne može za izricanje gluposti, čak štoviše sustav je štiti i potiče, evo ispucao sam se, jebe mi se jel tko što razumio.
p.s.
Najbolja restaurantska kuharica u gradu natječe se sa sobom u smišljanju deserta za naše marende, izašla je provjeriti da li nam se svidjelo (fotka1), sitnice koje čine razliku.

Evo vratio sam se s otoka, sutra ću pisati ponovo o budalama i licemjerju, sad evo da izdvojim jednu seriju snimaka,
razmišljao sam koje od jučer i danas snimljenih bi mogle provocirati puk, čini mi si da su sreća i mladost provokativnije od toplesa, ajd da probam.

Na neki način lijepa slika ali ružne asocijacije.

Onda prebacujem jučerašnje s fotića, samo hrana jučer. U šetnji s Jinom opalim još jednu iz daljine, namrštena dama odlazi na posao. Ideal onih koji uživaju u ulogama središta moći.

Najveći doživljaj uz petminutnu odsječenost pod drvećem s jednim zaljubljenim parom u Opatiji. Volim te luđakinje koje ne zanima vrijeme, za njih riskiram i močenje fotića, potencijalno najbolja fotka nije uspjela, tako to valjda mora biti. Kladim se da je Njemica u pitanju.
A dan je tako obično počeo i izgledao je potpuno izgubljen unošenjem podataka u famoznu e maticu, prije toga dan prije u matičnu knjigu, najkompleksnijim pedagoškim zaduženjima što su birokratski umovi mogli smisliti. E sad zašto se taj najnekreativniji posao mora raditi dvostruko, ne bojte se, postoje sigurno odgovori ali neću pitati.

Jurio sam odnijeti prazne plastične boce te kupiti papričice i kruh u trgovački centar. Jbga, kapitulirao sam, kod moje tete na tržnici su 60 kuna po kg, ovdje 18 kunića, vjerojatno su otrovne al što tu ja mogu, žare ko i prirodne. Isplaniram si, ono mi jutro do kompjutora ide ko po špagi, dobro poštu i fejs novosti pogledam leteći nakon buđenja i limunade, prije šetnje s Jinom, to ne računam.
I tako sve obavljeno, idemo nazad doma na doručak, kad ono smračilo se i pljus. Kafić nam je suđen, konobarice užurbano zatvaraju staklenu konstrukciju. Biram na prazan želudac kuglicu tiramisu sladoleda i prvo što mi pada na pamet je razgovor prije par godina, poslije sam saznao dan prije njegove smrti, s jednim od doajena otvorene scene Belvedere i njegovih riječi čijeg se izvora nije mogao sjetiti, "smrt je samo međuigra između dvije predstave."
A ja se ne mogu sjetiti njegovog imena, kao što se uopće teško sjećam bilo čega iz tog jednog životnog razdoblja i to mi uopće ne fali, precjenjujemo značaj sjećanja, kao i seksa uostalom kad već nižem slobodne asocijacije.

Ne znam, nekako nikako baš ne uspijevam pratiti tu važeću logiku sustavoizvršitelja. Zašto se svatko tko je dobio nekakvu hijerarhijsku ulogu mora baš ono ufurati. Eto bio sam neki šef sindikata, uvaženi član raznih zajednica, komisija i što ti ja znam čega, al sve sam uvijek promatrao iz neke pozicije uloge neovisnog mene i promatrao stvari i odozgo i odozdo i s lijeva i s desna. I uglavnom me se pogrešno razumjelo. I ljute se ljudi što im se smijem jer me ne kuže i ne želim raspravljati.
Najveća enigma su mi općeprihvaćeni autoriteti posebno kad nastupaju debilno te oni koji su im uvijek lojalni.
Od jutros u pet sam na nogama, besmislen a kao produktivan dan, ne umijem poantirati, jel vama logično da je na crkvi zastava iznad križa, meni je, nego kako se ono hrvatski kaže zastava, stijeg je valjda ono na čemu visi, a barjak je odigrao svoju povijesnu ulogu.

Prije šetnje Opatijom pročitao knjigu od Marka Fishera o kapitalizmu, tko je pobogu Fisher pitate se, jbga naletio sam na netu na seriju Žižekovih pohvala dotičnog, a budući da mi je po ovom vremenu Žižek pretežak lik mi se učinio logičan izbor. Još jedan od onih teoretičara za koje znaš da imaju pravo, al se pitaš koja korist od te spoznaje.
Ipak svidio mi se jedan izraz : "depresivna hedonija",on ga vezuje uz studente, al vrijeme je postmoderne, tko autora što pita. Taj osjećaj mi se nekako priljepio uz Opatiju, najbolje torte i kolači, sladoled u opatijskom Krašu neusporedivo bolji nego u riječkom, nemam pojma kako je to moguće, estetska kirurgija, cure tu cice i noseve uglavnom operiraju, zubare na istoj rivijeri bira kak se veli bogatija klijentela, sad imaju eto i najbolje doktore, moj Koreanac je tu, dok se novca ima za produženje života putevi vode u drevno opatsko izletište.
Naša blogerica Windica, čiji sam broj moba uzgred očito izgubio, me poučila da ipak postoji prolaz uz luksuzni restaurant do Lida, ok, al ako slučajno pokušate kao u starim reklamama proći uz more od "Ambasadora" (parkiranje samo 5 kuna po satu) do grada čudit će se zajedno s Nijemcima ispred vas, mudraci rade i ogradili su izuzetno veliki prostor oko lungo mara il kak se to zove, općepoznato je da nikoga tko dođe u Opatiju more ne zanima, tako da nam jedino preostaje popeti se po vrućini do glavne ceste, neću njurgati dalje, imaju Opatijci svoje stalne goste, i to sam čuo, novi im ionako ne trebaju. Evo fotki, ćevapni uvod je ipak riječki mada se lik u Opatiji hvali da ima leskovačke specijalitete, što je sigurno, sigurno je.

Desetgodišnjica mature. Za razliku od drugih generacija na kraju brojniji nego na petoj obljetnici. Pamtim njihovo školovanje kao početak nastavka konačnog urušavanja obrazovnog sustava koji se eto još i danas koprca al to su zadnja ritanja konja koji umire. Tamo dvijetisućite baš u ovom razredu sam imao kataklizmu bez katarze. Učenica s 15 godina je napisala sastav koji je definitivno razotkrivao lažni sustav duhovnih vrijednosti čije su žrtve bile mladi, razgolitio ga do kraja. Pokušali smo razgovarati na satovima, međutim čulo se, prešlo granice škole i moćna banda čuvara tradicionalnih vrijednosti koja je još divljala na tekovinama navodno dobivenog rata se prvo skandalizira zbog toga da jedno dijete tako može pisati o sodomi i gomori subotnjih izlazaka, a drugo da profesori s učenicima uopće mogu razgovarati o nečemu napisanom u nedopustivom tonu.
To je bila zadnja generacija s kojom se komuniciralo, od tad se pretežno odrađivalo. Dio njih je sreću potražio u SAD-u i na platformama, dio radi u struci, oni što su završili više i visoke škole od tog nemaju koristi jer rade u struci ko medicinske sestre i tehničari, atipično za obljetnice mature imali smo i živu muziku, fešta je potrajala do u noć, uzgred odlazeći prošao sam u noćnojutarnjim satima centrom pješice, Rijeka mladih živi, shvatio sam smisao idiotskog Obersnelovog zakona o zabrani ispijanja alkohola na javnim površinama, zbilja loču svi, a i miriše dobra trava, što im preostaje. Dugo nisam osjetio ni toliki svirački trud, pauze su bile kratke, no nisam osjetio ono potpuno opuštanje slavljenika, slavlje kao i život, pod kontrolom.
Jin me čekao

Izgubiti se u svom gradu i nije baš neka fora. Jučer popodne Jin me vukao iznad Lidla, stazica koja nekamo vodi i koju nisam pohodio, nisam imao nekih boljih ideja za šetnju, a tu je već bio i hlad pa smo krenuli iako sam imao samo natikače na golim nogama, a okolo staze je priroda izgledala divlje. Prvo iznenađenje u polumraku divljine, tip uživa pijuckajući u potpunoj hladovini, raskrčio i ogradio prostor, očito nisu mu dragi prolaznici. Strah me za Jina, on svako malo skreće u grmlje i njuška, trava ga daleko nadvisila. Idemo mi tako, idemo, ja se nešto zamislio i op, odjednom shvatim da sam se krivo orijentirao i da se baš ne mogu spustiti tamo kamo sam zamislio. Istovremeno čujemo jasno neki razgovor, nikog ne vidimo, penjemo se na uzvisinu, okruženi smo gradom, prepoznajem kvart za koji nikad ne bih rekao da je s te strane. Jin ubrzano njuška, dolje ispod nas, iz pravca glasova, slijedi oštar lavež. Raskršće stazica, zaključujem da je najpametnije pokušati se vratiti. Zapetljasmo se u draču, srećom više ja nego on, al na kraju smo ipak uspjeli i još se dodatno istrčali na standardnom mjestu.
Prvo što doma radim nakon što smo se osvježili guglam "drač", izbacuje mi samo ime jednog grada. Počinjem sumnjati u sebe, odakle mi uopće riječ i što znači, ne mogu povezati ni kojoj divljoj voćki pripada, izluđuje me. I onda konačno mi dolazi njemačka riječ u glavu, ubacujem u njemačko hrvatski translator i dobivam rezultat "drač". Olakšanje i zadovoljstvo mada od toga ne vidim ni koristi ni smisla.
Čudan dan, no mozak mi se razbistrio, idemo probati šah protiv "Shreddera" najjače ali humane makine koja se prilagođava protivniku ali svejedno na jakom nivou uglavnom pobjeđuje. Ovaj put slijedim osjećaj da napad bijelog mora uspjeti, smijem se jer ne vidim kako će se obraniti i vidi vraga, on žrtvuje i bez dame pokušava kontru. Stajem na loptu i snimam poziciju koja mora biti dobivena, za slučaj da partija drukčije završi. Nije, dobio sam. Vrijeme je već bilo za počinak.

evo događaju se neke stvari, jure, vrijeme napetosti i neizvjesnosti, postoje vremena zatišja i vremena događanja, sve se može u dan preokrenuti, a nije da ti se da igrati, dosada mi je postala ugodan mada rijedak osjećaj. razmišljam tako gledajući poznanike i prolaznike u žurbama svojim, jebote, da sam otišao ono kad sam trebao otići, ono izgledalo je, zaigrao se preko svih granica i organizam počeo otkazivati, ne bi se baš primjetilo, danas bi sve ovako izgledalo i bez mene, nikom ništa, kao što ja imam privilegiju analizirati one koji su sagorili, a bili su em mlađi, em face veće čak i od mene. i bacim se tako na svoje slatko, bio sam ja na idealnoj i još manjoj kilaži, i nije bilo ugodno. dakle zaključak, svi bi i bez mene mirno masturbirali.
i onda mi se svidi odjednom industrijska baština koju nikad nisam primjećivao, al ne traje to kod mene dugo.
inače prva fotka nema nikakvu simboliku, otvara se birtija u ranu zoru.

Administratori bolesnog sustava su uvjereni da su bolesni oni koji se tom sustavu suprotstavljaju i trude ih se eliminirati, što efikasnije i brže to je veća vjerovatnoća da će biti pohvaljeni i unapređeni od ideologa sustava.

Sustav se stalno unapređuje, npr. tri dana nakon završetka školske godine dolazi na sastanak sedamdeset odraslih ljudi da blagoslovi žalbu jednog djeteta koje ih moli da mu omogući pozitivnu ocjenu. Tih sedamdeset ljudi ne može ništa drugo nego oformiti komisiju da se ponovo ispita to dijete jer je tako propisano. Oni moraju doći da bi dali legitimnost takvom sustavu i većina to naravno razumije.

Učenici se dogodila nezgoda na sportskom natjecanju i polomila je nogu. Vraća se nakon dužeg bolovanja, profesorica je prvi sat odmah ispituje jer nema drugog termina, a "ona nije bila bolesna u glavu i mogla je učiti" i bilježi joj negativnu ocjenu. Većina sliježe ramenima i kaže, a štoćeš. Nema vremena za novo ispitivanje osim ako netko od profesora bude nekolegijalan i upozori je na zakonsku mogućnost iz prvog primjera, što je teško očekivati jer za rupe u pravilnicima uglavnom saznaju samo tatina djeca.

Profesorica dolazi nakon polugodišnjeg bolovanja na posao, dobiva ponovo iste pedagoški besmislene zadatke jer ako ikako postoji mogućnost (zlo)upotrebe sustava ravnatelj će to ako želi iskoristiti isto kao što će profesor rušiti dijete neovisno o znanju, te profesorica zadatke neće izvršiti, hijene sustava će pomoći ravnateljici obaviti prljavi posao i to je to.

Vjerojatni epilog prvog slučaja je prolaz učenika, drugog pad učenika, trećeg eliminiranje nepoćudnog kotačića u sustavu. Javnost će nastaviti diskusiju smiju li djeca masturbirati i svi će biti zadovoljeni prividom uređenog društva jer ih se ono što se događa ionako ništa ne tiče i ništa se zaboga ne može napraviti.

p.s.
O djetetu koje je žrtva mobbinga vršnjaka i kojem nitko ne može pomoći, a razrednica savjetuje da se prilagodi sustavu drugi put, ta sapunica će se ionako rastezati, ovo su tri zadnja primjera otkako sam odlučio početi sve pismeno bilježiti što se oko mene događa, a ja eto neprilagođen ne razumijem.

Svaki put kad se punim nemoćnim bijesom pukne negdje. Zadnji put sam razvalio sad već pokojnog mladog susjeda koji se osjećao tako moćno, jednom mi je i upao u stan i drugarici postavio nož pod vrat. I trajalo je to nasilje, drugarica me dobro poznavala i sakrila mi pajser, nikad ga više nisam pronašao, ali do obračuna je moralo doći.
Groteskna i smiješna situacija je kad mi se iznenađen i vidno uzdrman neočekivanim udarcem tip pokušao približiti, Izi je stao između nas dvojice uz zapovijed ;"Sad u krevet, idi u krevet.", a ovaj bunca :"Ti si maloljetan, jel da si maloljetan.", Izi njemu :"Okej maloljetan sam, brzo nestani, spasi se." te meni :"Ajd i ti u stan, kamo bi svijet dospio da svi mlatimo svoje susjede."
Opet ista situacija, samo psihičko nasilje nad bližnjima, ne od susjeda, nemam već dugo susjeda, nego na poslu, pamtim ondašnju priču, zgazio bih onda nasilnika, al palo mi je napamet da bi mi mama bila nesretna zbog zatvora. Sad više ne moram biti obziran zbog starijih, najstariji sam.
p.s.
Sve je teže doći do pravih domaćih jaja.
p.p.s.
Jedino što me razveselilo zadnjih dana, Jin je ošišan skroz na kratko, baš je faca

Jučer nisam objavio post. Previše mi se otelo psovki u postu o glupači i krelcima. Dodatni problem je što je glupača moćna i kroji sudbine, jadnici se boje, a kretene neću spominjati. Mentori su kao često kod nas ministri, a sustav nije jadan od jučer.
Jergović me oduševio jednim romanom, inače ga ne volim. Jebiga meni je subkultura bliža, a on se upinje biti kulturan. I vidi vraga, pročitah jutros ovo : http://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/ukidanje-skolskih-cistacica-akt-je-protiv-odrastanja/. Ne navodim ovaj tekst jer je Jergović u pravu, to je mislim jasno i zadnjoj budali, samo nije činovnicima iz ministarstva. Stil pisanja je zanimljiv, etiketiranje ne baš blago ali ni pretjerano, požurio sam potražiti datum, napisano prije sedam dana, ja sam jučer zbog identičnih imenica izvršio samocenzuru. Ne radi sebe, nego zbog moćnih nesmjenjivih glupana/ica iza kojih stoji sustav.
Sjeća li se tko onog doministra seksualnog manijaka idejnog oca "pugelnice". Ne sjećate se, tko bi pamtio takve budaletine koje u novine šalju fotke novinarke koja mu puši i ništa mu se ne bi dogodilo da nije pisano vlastoručno prijetio istoj novinarki. Ja se sjećam. Šetajući psa često sretnem umirovljenog ravnatelja koji se proslavio genijalnom idejom da učenici četvrtih razreda za vrijeme štrajka nastavnika drže nastavu mlađim učenicima od sebe. Ja jebiga pamtim, ne samo da se nitko nije pitao jel taj čovjek normalan nego je javno i podržan.
p.s.
Par fotki dokumentiranih trenutaka, oproštaj sinoć s Lukom koji se vraća u Prag ispunjavati svoj filmaški život, sad je vjerojatno već u šetnji Bečom.

Neplanirano kako to uglavnom biva, nakon rutinskog ručka, s nerutinskim događanjima pod susjednim stolom koje 95 posto populacije ne bi primjetilo, zato se i razlikujemo i mi ne planiramo taj život, jer tko zna što će se desiti sutra, odlučismo skoknuti do Krka, neracionalno, stižemo kasno na spavanje, ak se eventualno drugi dan ulovi malo sunca, neizvjesno, al to je to, osobnost stranputica. Divno nepovezana rečenica, počinje mi blog sličiti autoru.
Iako germanofil Camusa i citroen volem, pa eto atipično za mene, malo i auta na fotkama. Atipična je i autocenzura, usprkos puritanskom duhu rodnog mi otoka, i iako bi vjerojatno starosjedioci skidanje zakonski regulirali, koliko je jelte pristojno, događa se eto otkrivanje tijela, a ja sam ovaj put nesmotreno slikao sprijeda pa eto, možda za nekih iks godina objavim par onih "uspjelijih" fotki, trenutno sam u prevelikoj nemilosti moćnih čuvara morala.
Krčani su ukinuli FKK plažu, sad se tamo od silnih ribiča ne može ni kupati, valjda su ti meštri upravljanja izračunali da će im ti ribolovci ostaviti više deviza, meni sve to izgleda jadno, al eto, već smo konstatirali da ja vidim uglavnom nebitno, a od bitnog rijetko što kužim.

Jučer je lajkačku i share oluju na domaćem fejsu uz balkanski maštovito vrijeđanje nekog tamo Japanca proizvelo otvoreno pismo jednog intelektualca koji navodno stoluje u Esplanadi mamama maturantica koje su ga uznemirile seljačijom od frizura i outfita uopće u tom jednom u nizu regent hotela. U prvom momentu sam suosjećao, prva asocijacija mi je bila da se mi, neki, vrijeme je pokazalo, i budući akademici, u sarajevskom hotelu Evropi nismo usuđivali ni približiti stolu za kojim bi objedovao jedan Zuko Džumhur.
Onda sam čitao dalje hladno se smješkajući opservacijama u stilu moje nekdašnje prepotencije tražeći od koga će biti ukradena poanta jer Tenžere nema, a ni Mandić se očito više ne osjeća dobro.
Pao je Arsen i dostojanstveno starenje, drži se lekcija mamama kako ni to ne umiju pa nije ni čudo da im kćeri izgledaju poput provincijskih prostitutki. Dostojanstveno starenje mene uvijek podsjeća na zdravu prehranu, dosjetka onih koji samo brinu da neki čudni poremećeni luđaci ne bi uznemirili njihov inače perfektan duševni mir.
Citira se kao autoritet i izvjesna Zrinka P., googlao sam njene fotke, ne mogu je nisčim povezati, doći će mi jednom to negledanje televizije glave.
U susjedstvu u Berlinu prošlo ljeto je stanovala pankerica starija od mene, psi su nam se razumjeli.
p.s.
Jučer sam se ipak s Jinom uspio dogovoriti da proguta tabletu, poslije ju je povratio u autu, jbga, ovaj put sam stvarno bio ja kriv.
p.p.s.
Drugarica je nakon ručka otišla s netom upoznatom Brazilkom, kad se vratila doma ipak sam bio malo iznenađen

Nisam bio na predstavljanju knjige "Dnevnik moje psihoze" al sam popio piće s ekipom koja je bila, između predstavljanja knjige i utakmice. Društvo je bilo pod dojmom i priča je bila zanimljiva, autentične priče o onome što je meni dobro poznato, kako lako bolesnici one ljude koji im se suprotstavljaju proglašavaju bolesnima i tjeraju ih na prilagodbu sebi i budalama istog mentalnog sklopa.
Utakmicu sam povremeno pratio na kompu respektirajući činjenicu da istovremeno ide serija Jane Campion. Jučer me najviše pogodila činjenica da mi Jin ne vjeruje i ne želi popiti tableticu iz moje ruke. Fotke idu kronološki, nije mi se dalo sortirati.

Moram priznati iako smatram da su socijaldemokraciju ubili prije 15 godina dogovorno dva bezvezna apartčika koji su igrom slučaja naslijedili ozbiljne političare na čelu stranaka Schröder i Blair, ipak sam se potajno svojom paradoksalnom logikom nadao da izbor Jovanovića za ministra obrazovanja ne mora biti baš loše rješenje. Naime kao što na čelu sindikata imamo praktično nesmjenjive vođe tako su devedesetih na čela školskih ustanova dogovorom politike i crkve dovođeni kadrovi podobni zna se kakvim strankama. E sad taj Jovanović se glasno deklarirao kao nekakav ljevičar, pa eto, pretpostavka, koja je opet ispala majka zajeba, je bila da će smijeniti barem evidentno nesposobne "desne" ravnatelje kao pretpostavku nekih promjena. To je napravio čak s jednom ravnateljicom, drugima je dao odriješene ruke za "racionalizaciju" sustava, odnosno eliminaciju nepoželjnih. Ipak iako i sam žrtva recimo tako "malog broja učenika" odnosno povratka politike učenja jednog stranog jezika, nisam dopuštao tvrdnje da je Jovanović u toj izuzetno jakoj konkurenciji daleko najnesposobniji poratni ministar. Upamtio sam onog jadnika Pugelnika, pa nešto jadnije i gore od onog, mislio sam, se ne može pojaviti. Ali Jovanović je u Pugelnikovom stilu zavadi pa vladaj, izvrijeđao starije prosvjetare i snizio im plaće, mladima sitno povećao i zbilja taj građanski odgoj za kojim Hrvatska vapi ne može ga ni najmanje amnestirati za pogreške koje su se nizale, tog čovjeka potpuno zalutalog u sustav.
Novi ministar od početka sudjeluje u izgradnji i hvali sustav državne mature ovakav kakav jest kod nas. Prva asocijacija mi je bila, došli smo do ruba provalije i sad ćemo napraviti odlučan korak naprijed.

Stalno se nešto događa no uglavnom se ne primjećuje. Ljudi gledaju naučena svoja posla i to im promiče. Ako slučajno primjete vrište i negoduju kao danas na tržnici. Jebe im se što su bez posla, što im sudbinu kroje podobni dupelisci nekih masnijih guzica, pojavio se problem zbog kojeg treba dignuti glas, sise na javnom mjestu.
Kad bi barem bile slobodne ne bih ni riječi rekao...

Pitam se tako jutros kog vraga zovu ljudi iz dalekog kraja domaje, oštro se javljam, a oni mi pjevaju rođendansku, aha. U školi zaključujem, riskiram opet roditeljsku prijavu, ne zaključujem odličnu ocjenu obitelji s kojom sam već imao problema. Poslije toga okršaj koji me razvedrio, tip me naziva bolesnikom, između ostalog aludirajući na fotke čitanog bloga, ja mu odgovaram iako je jači od mene na društvenoj ljestvici, stranka mu je daleko jača od one jadne moje, dakle odgovaram mu opušteno da rasprava nema smisla jer je on primitivna debilčina i tako efektno završavamo. Fascinira me uvijek iznova činjenica da neki čudni likovi koji su na neki čudan način u neko više nego čudno vrijeme zauzeli pozicije kojima nisu dorasli žude da im priznaju sposobnost nebitni mi.
Odlazim se naći s drugaricom na uobičajenom mjestu kad tamo trenutno kompletno najuže društvo s njom na čelu.
Sve je utanačeno, i torta i voda s ledom i darovi prilagođeni slavljeniku (diplomirao sam na Thomasu Mannu, nemam pojma npr. da je i ovo napisao). Lijepo popodne uz zanimljive opservacije posebno o obrazovno-znanstvenom sustavu u kojem svi djelujemo osim našeg praškog filmaša koji je usput prije akademije završio i za profesora najtraženijeg jezika današnjice.
Sad smo radno u još užem društvu, ovaj post i još jedna šetnja s mojim herojem koji injekcije podnosi s lakoćom kojom ja svladavam sladoled mi služe za kratkotrajnu pauzu.
A počelo je skromnim doručkom i neskromnim čizmama...

Jučer sam primjetio kako lako i među obrazovanim ljudima dolazi do nesporazuma. Mom blogu je jučer priljepljena naslovna etiketa.To je meni ako ništa smiješno. Politički sustav u kojem živimo prezirem do granica izdržljivosti, zar se to ne primjeti? Obrazovni sustav je pogotovo sad jedan od najgorih mogućih, počeh od kreatora do izvršitelja u vidu klerikalaca i iskompleksiranih karijerista, korumpiranih i poslušnih, zar se u moru raznovrsnih postova izgubio moj jasan stav o tome. Gori od sindikalaca su jedino pametnjakovići koji kukaju, mudruju i misle da će ignoriranjem obrambenih akcija doći u milost pizduna kojima se jebe za raju dok nisu pritjerani uz zid, zar je moj stav tu većinski?
Skoro pa nema juha kod mene, salate su u drugom planu, kruh ni zdrave obroke ne pominjem.
Ajd dobro, obrijana glava me čini, priznajem, velikim Hrvatom!

Neke ljude sretnem tako jednom godišnje, na lijepom mjestu, u ugodnoj atmosferi, najmlađa ekipa se doduše obnavlja i mijenja. Jučer nije bilo sreće s fotkanjem, baterija mi je brzo crkla, neke bolje slike nisu za javnost i tako to. Nije bilo uobičajenih političko- filozofskih klinčeva, ubiše nam politiku u nama, mala diskusija o Mišaku u kojoj nisam sudjelovao jer već godinama ništa na teve ni ne pratim, jedino sam kao osoba koja između ostalog sa zanimanjem prati na twitteru razvoj mlade njemačke gluhe piratice Julie Probst reagirao na navodno znanstvenu analizu gluhih osoba.
Nedostajali su neki koji zbog posla nisu mogli doći, dobro da su nam moguća još ikakva druženja u ovom suludo organiziranom društvu. Samo čekamo kad ćemo se prevrnuti poput kombija za vrijeme Jinove i moje jučerašnje jutarnje šetnje, divna perspektiva.
p.s
Jin je prvi put u životu sreo kravu, pogledajte filmić na njegovom blogu (Jinov blog), kasnio sam dosta s vađenjem kamere, tu je već prva napetost prošla.)
p.p.s.
Hvala svima na čestitkama, moja dizajnerica veli da je onda bila loša u dizajnu, možda, ali je svakako daleko najbolja na ovim prostorima

Točno na današnji dan eto zaokružujem tu prvu deseticu uglavnom redovitog bloganja s 3445. postom. Budući da živimo u državi neizvjesnosti u kojoj ničije, a pogotovo mojeg užeg kruga ljudi, znači ničije sutra nipošto nije sigurno, povezali smo moje jutarnje volontiranje, Jinove trenutno dnevne preglede, drugaričinu terapiju u Opatiji kod onog kojem još jedino vjerujemo valjda zato jer iako oženjen u Hrvatskoj nije poprimio uobičajenu hrvatsku misaonu logiku, s proslavom bloganja, rođendan koji dolazi nije toliko zanimljiv jer na njega nisam uticao, a možda ga ni zaslužio.
Torta je bila dobra u hotelu u kojem je smješten i klub ljubitelja čokolade, a naravno bitan čimbenik izbora mjesta su u Hrvatskoj rijetki normalni vlasnici hotela, i Jin je bio dobrodošao.
p.s.
Wind, nisam te zaboravio, no vidi vraga, nijedna od dvije memorirane cure tvog imena u mom mobu niti jedna nisi ti, a eto bio sam siguran...

Mislim da sam jedan od veterana otvaranja i volontiranja na riječkim štandovima. Naravno zna se da je sve to besmisleno i nikakve koristi ni od čega al eto. Imali smo i presicu, samo sam šutio iako mi je ponuđena riječ, tu sam samo radi podrške, drugima je bilo više stalo do prosvjećivanja gledalaca (dvije televizije, nacionalna i riječka). Upoznao i ispričao se s jednim od sindikalaca, i u tom krugu itekako ima zanimljivih likova. Potpisao i već renomirani Riječanin, praški redatelj, nije potpisao bivši ministar financija, dok sam izvadio fotić i opalio ostalo mi jedino konstatirati, da s leđa uopće ne djeluje moćno.
Baš znaju pripremiti i jelo s curryjem.

Izmučeni svi, društvo gleda film, ja sam kao i obično kad sam nizašto na ches-news.ru, na drugim portalima gluposti koje me ni najmanje ne zanimaju, treba se uspavati.

Malo je previše svako jutro ustajanje u pet i kvarat zbog te državne mature. I onda dežuranje, spasavaju te marende u susjedstvu frizeraja, da bi onda slijedili sastanci u Vukovarskoj, priprema akcije za zakon protiv outsourcinga.
Kako sam inače u gubitničkoj fazi, razmišljam o simbolici imena ulice, hrabrost, izdaja, junaštvo pojedinaca u unaprijed izgubljenoj bitci, sve se isprepliće u tom podrumu u kojem se nalazimo.
Uzgred, trebat ću volontere za dežuru kod Konta, informacije na nachtfresser@gmail.com...

Mislim da je otvaranje lukobrana za narod jedna od boljih stvari koja se dogodila Rijeci, uostalom prije dosta godina mi s neke minorne nezavisne liste smo to prodali ko ideju, naravno podsmjehivali su se oni što su to pročitali na rubu stranice lokalnog dnevnika. Također mislio sam da sad svi vide kako je to lijepa stvar al šipak. Javljaju se neki zagovornici reindustralizacije grada kao u dobra stara vremena i rugaju se nama koji uživamo tu u morskoj ariji, a dobro.
Jučer me spasila ta šetnja i tehnike opuštanja naučene od jednog alternativca. Nisam se mogao doduše ono baš potpuno opustiti jer Jin nije još bio svoj al eto. I onda se događaju sve lijepe stvari na toj šetnici. Prvo sretnem blogericu Vitae u šetnji sa sinom i kćerkom, lijepi ko na fejsbuku. Pričamo o maturalcu, kći putuje, Prag i Krakow, jedan grad bezrezervno hvalim, drugi ne, ne zato što nije simpa grad, upravo suprotno, al osporavan javno mijenje o prikladnosti tog grada za maturalac. Razilazim se s ekipom od Vitae i onda novi izazivači osmijeha, javlja mi se simpa teta i predstavlja, napokon se i zvanično znamo, blogerica Simplica. I to nije sve, s njom je i njen Jan, komunikativnijeg dečka izravnih pitanja u glavu dugo nisam upoznao. Lijepo, jako lijepo.
Moj Jin je nakon što me sinoć jako prestrašio danas bio heroj kod veterinara, uh kako smo svi krhka bića, i ljudi i psi.
Prihvaćen moj argumentirani prijedlog o odlaganju sastanka u 18.00. postajem lukav kad mi prijeti pregorijevanje, a iskustvo govori, za akciju imamo još rezervnog vremena iako kasnimo.

Danas sam radio. Nedjelja mi je često naj(j)radniji dan. Prijevod imate u prethodnom postu koji ne trebate ni čitati ni komentirati osim eventualno oni koje tematika zanima, ostali rad je isto tako bio bez veze, ono za opće dobro. Najnaporniji i jedino meni ono baš osobno važni su bili iznenadni problemi oko Jina, valjda će biti dobro, mnogo važnije nego spriječiti ove vlasti u unesrećivanju daljih gomila ljudi. Nisam imao vremena ni za šetkanje ni za fotke pa sam išao nasumce, što se npr. dogodilo na današnji datum prije četiri godine. Dan proveden s pjesnicima, pjesnikinja se pouzdano znam još uvijek dobro drži, za nas ostale manje više.

Osnivanje novih stranaka najprije karakterizira manji broj tema, kod Zelenih se radilo o zaštiti okoliša I miru, kod pirata o obrani interneta I s tim povezanom bolje reguliranom zaštitom autorskih prava. Te teme ne treba promatrati izolirano nego ih svrstati u ideološke okvire.
Kod Zelenih se radi o postmaterijalizmu, dakle razgraničenju s generacijom prethodnika orijentiranih na materijalni rast.
Pirati su od početka bili međunarodni pokret koji je nastao u trenutku već postignutog razgraničenja s ideologijom stalnog ekonomskog rasta I materijalnog blagostanja. Stoga je nedovoljno piratsku ideologiju opisivati kao postmaterijalističku, pravilnije je govoriti o immaterijalističkoj ideologiji.
Okončana je rasprava o tome da su materijalni resursi ograničeni I nije moguć beskonačan rast. U prvom planu su immaterijalno društvo znanosti I njegovo oblikovanje.
U središtu piratske ideologije stoji pojedinac koji se treba što je moguće slobodnije razvijati. To je naravno liberalan princip koji dopunjava jedan drugi, svakom pojedincu treba dopustiti sukreiranje društva. Ovaj princip se često razumije kao “socijalan” I po tome se zaključuje da je piratska stranka socijalliberalna stranka. Logično se princip sudjelovanja povezuje s John Stjuart Millsovim “equal opportunity” I idejama socijalnog liberalizma FDP-a sedamdesetih godina prethodnog stoljeća.
Vremena su se doduše promijenila, u postindustrijskom društvu je nemoguće ostvariti “puno zapošljavanje”. Mora se stoga prije svega razmišljati kako garantirati dohodak svim ljudima. Puno društveno sudjelovanje je moguće samo s garantiranim dohotkom. Barem na ovaj način prevazilazi piratska ideologija ono što se razumije kao socijalliberalno.
Ni u kom slučaju uzor današnjoj politici ne može biti vrijeme “ostvarenog” njemačkog socijalliberalizma putem koalicije SPD-FDP, dovoljno se sjetiti zabrana zapošljavanja, odbacivanja I kriminaliziranja alternativnih načina življenja, neravnopravno tretiranje spolova itd...Uz to je njemački socijalliberalizam bio materijalistički usmjeren na povećanje gospodarskog rasta, punu zaposlenost I povećanje materijalnih prihoda kroz rad.
U svrhu nužnog razgraničenja sa socijalliberalizmom zanimljiva je upotreba izraza lijevi liberalizam.
Izraz “lijevo” je ovdje upotrebljen u značenju “napredno”. Međutim s “lijevim” se povezuju I drugi koncepti koji ne odgovaraju slobodnom razvoju I mogućnosti sudjelovanja pojedinca u demokratskim procesima.
S “lijevim”su povezane ideologije poput socijalizma I komunizma koje su u suprotnosti sa slobodnim razvojem pojedinca. Čak I “slobodarski socijalizam” kakav zastupaju stranka njemačke Ljevice ili lijevi socijaldemokrati polazi od toga da se dohodak mora generirati radom što nije moguće bez društva pune zaposlenosti. Oznaka “lijevo” odgovara piratima u razgraničenju prema “desnom” budući da su slobodni razvoj pojedinca I istovremeno omogućavanje sudjelovanja svih u društvenim procesima kontradiktorni desnim ideologijama neovisno o tome kako ćemo “desno” točno definirati.
Za novu ideologiju je najbolje stvoriti novi pojam. Oznaka “commonismus” u prvi plan stavlja aspekte dijeljenja, znači tu se radi o samo jednom dijelu piratske ideologije. Možda je to bolje nazvati “akcesizmom”, što cilja na slobodan pristup (open/free acces) I s tim povezan slobodan razvoj pojedinca uz sudjelovanje svih (pristup, sloboda od barijera, inkluzija).

Martin Haase

Preveo I prilagodio: Goran Kauzlarić