Nachtfresser

Zasad ne snimam baš previše, upijam. Izgleda da je moja ulica Sonntagstr. jedan od centara berlinskog noćnog života. Obersnel ne bi mogao doći sebi koliko se mladi ovdje druže i usput cugaju na ulici i obližnjim travnatim površinama, kad mi se bude dalo fotkati, a nije jednostavno jer je puno i pankerije, slijedit će eventualni post. Cure uglavnom imaju zanimljive frizerske rezove i agresivno kričavo obojane kose.
Danas, budući da smo Jin i ja rano ustali, odlučili smo vas povesti u brzinsku šetnju kroz grad koji se budi. Prvo jutarnja fotka kolodvora s balkona, idemo direktno do Alexa zbog vaših želja, tamo nas čeka užas i strava, Alex je prekrila seljačija gora od Bandićevih šatorskih fantamozgarija, Alex zaudara prije jutarnje higijene, samo se teve toranj drži dostojanstveno. Po plakatima vidim tu je najveći hit u kinima neki Brešanov film, uklapa mi se u sliku, ne pratim taj žanr, u prijevodu bi bilo "Bože sačuvaj."
Ja nehajno klikam fotićem, doma ću provjeriti što se čita u metrou.

Kao prvo i najvažnije, stigli smo u Berlin i smjestili se. Stigli smo po prvi put odmorni, ispavani i uopće fit, jer smo za razliku od dosadašnjih jurnjava odlučiti prespavati na nešto više od pola uobičajene četrnaestosatne vožnje.
Guglajući na netu naletio sam na čudnu akciju ionako uobičajeno jeftinijeg lanca hotela, osigurajte prenoćište online 20 eura jeftinije. Ništa nije pisalo za pse, slijedilo je mejlanje, može uz doplatu od 5 eura, oki doki. Bio sam skeptičan kao uvijek uz rezervnu varijantu kao uvijek, ali to je ipak Njemačka, funkcioniralo je.
Čist hotel izuzev prozora (prilažem fotku tetovirane cure kao dokaz), posudica s vodom pred ulazom kao gesta dobrodošlice prema psima,sve pet. Jedino mi je zadovoljstvo pokvarilo gubitak Jinove ogrlice protiv nametnika, češao se nakon šetnje i valjanja po blatu, išao je pod tuš i samo smo primjetili da je nema više
Stigli smo usprkos neverama na putu znatno prije dogovorenog vremena u Berlin, pretjerana samouvjerenost, po prvi put smo tražili stan bez karte pri ruci oduzela nam je nešto vremena, znali smo da je ulica uz jedan od najprometnijih berlinskih kolodvora Ost Kreuz koji smo brzo našli, al za ulicu nije išlo baš tako jednostavno iako nam se stan zbilja nalazi dvije minute laganog hoda do kolodvora.
Pronašli smo krasan stan u najboljoj četvrti, o njemu, a posebno pogledu s balkona ću vjerojatno još pisati, odlučili smo pojesti pizzu s pršutom odmah uz ulaz u našu zgradu za 3,50 eura i složili smo se, nismo jeli do sad goru pizzu u životu, a pojedenih je hvalabogu masa.
p.s.
Prva fotka je prva snimljena na prvoj stanci na autoputu. Živopisno odjevene osobe su dvoje stopera koje ovaj put nismo primili, u Hrvatskoj smo kratko do po njegovoj želji prve benzinske crpe povezli jednog koji putuje u Pariz i računa da će kako on kaže uobičajeno stići za četiri dana.

Najvažniji kabel je ispao iz vrećice i valjda nam simbolično dao do znanja da se precjenjujemo odlazeći na takav put, igrom slučaja drugarica se sjetila da ga nije memorirala spremajući torbu, a ja sam onda našao ispod kauča. Tri torbe su autu, Jin i ja smo obavili jutarnju toaletu, još ćemo doručkovati pa kaj bu bu. Mi stari putnici se nikako naviknuti na online rezervacije, tko zna što smo previdili. Sutra bismo trebali navečer biti u Berlinu, na wetter.com predviđaju seriju nevremena, ma samo da se mi smjestimo tamo, ostalo je manje važno. U skladu s banalnošću sadržaja ovog bloga selfie, isto tako najsvježiji portret drugara suputnika i susjede koja gleda u prazno u ranojutarnjim satima.

Na oproštajni ručak vani smo išli u Bodegu. Ekipa radi, ispozdravljasmo se uz razmjenu iskustva s putovanja. Popodne nam se pojavilo društvo na vratima, Luka je došao na odmor iz Praga, naravno da je slijedilo druženje do kasno navečer, opalio samo par snimki s početnom postavom. Četvrtog se vraća u filmski grad snimati s latvijskim frendom nešto za sebe, po svom guštu, vrijeme kad su, kak sam shvatio, veće ribe na godišnjima i filmski grad slobodan, inače se cijela godina provodi radno. Dobili smo potvrdu o rezervaciji hotela za jedno noćenje na autoputu, zanimljivo povoljnije po toj nekakvoj internet akciji nego u gradskim svratištima, tamo negdje kod Nürnberga (N-Feucht), za Jina isto nije problem uz dodatnih 5 eura. Stari se, maratoni nisu više izazov. U jutarnjoj šetnji pasa glavna tema uhićenje susjeda prijatelja obitelji Tuđman u Italiji osuđenog na 11,5 godina zatvora. Jin se redovito kačio s njegovim psom.
Nismo još ni počeli pakiranje, što li ćemo zaboraviti, radio sam popis u komp, punjači i noktarica su na njemu.

Zanimljiv jutarnji detalj, jutros sam uglavnom sretao cure s ruksacima. One su zbilja zaslužile more i ljetovanje. Doduše onih ogromnih ruksaka s kojima sam ja bauljao po Njemačkoj više baš i nema, al svejedno nisam siguran da u ove ne stane i više stvari. Ma meni su te putnice baš seksi.
Kad smo već kod riječi "putnica" nećete vjerovati ali to je bila prva riječ koja je zamjenjivala nekadašnju omraženu riječ pasoš. I sjećam se polemika, nisi mogao učene budaletine uvjeriti da to jednostavno ne može tako ići po pravilima o tvorbi riječi, nikakva logika nije pomagala, bio si sumnjiv element, jer je neki pijani stari isfrustrirani akademik navodno jednom prozborio da ima da bude tako i bi tako.
O putovnicama neću ovaj put, dobro da meni više moja ne treba ako već Jinovu moram nositi na put.

Danas sam se bavio pripremama za put, popis stvari i te gluposti, raspravljao o stvarima koje nisu za blog, čitao neke zapisnike koji isto nisu zanimljive javnosti i tako to. Možda se ostvari nešto što me tangiralo dok sam se mlađan bavio pisanjem, spavanje u hotelu direkt na autoputu, zanimljivo ono, hrpe ljudi u autima se smjenjuju u neprekidnom nizu bez stanke, a ti spavaš, otvorila se eto jedna mogućnost. Danas smo za promjenu jeli doma, nisam baš pazio na estetiku jer nisam mislio ni fotkati, ukusno je bilo, pravo maslinovo čuda radi, usput odlične vijesti, moja ekipa se ipak dogovorila i od sutra ak sam dobro shvatio opet rade u meksičkoj bodegi, mi u ponedjeljak putujemo.
Nezanimljive osobe sam danas sretao, samo u jednu sam uperio fotić dok sam guštao u sladoledu, poslije saznajem tko je u pitanju, pojma nisam imao, ima veze s jednim od najznačajnijih Riječana dvadesetog stoljeća.

Ajd da se malo i mi pokušamo opustiti igrajući, onima kojima je dosadno imaju svježe opatijske fotke.

1. kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?

2. kakve blogove volite pratiti i koje teme su vam najzanimljivije?

3. da li bi prihvatili ulogu urednika bloga i što biste tada prvo napravili?

4. kako birate teme kojima se bavite i što vas sve može inspirirati?

5. kada biste kuhali " večeru za blogere " što bi bilo na meniju?

6. jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene, zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?

7. znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?

8. da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste odabrali i zašto?

9. koliko ste najduže izdržali bez bloga i da li ste pokušali prestati?

10. ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?

1. kad sam otkrio internet pisao sam samo na njemačkom, najviše sam se angažirao na zajednici red7.de, koja je u najbolje vrijeme bila treća stranica po posjećenosti u Njemačkoj, ja među najaktivnijima, promijenio se vlasnik, dizajn, politika, ošli ljudi, zajednica doslovce ošla net vragu, nešto isprintanih stvari spašeno, usput isprobavao njemačke blog servise, nije me privlačilo jer nisam kužio baš to prebacivanje fotki, pojavio se blog.hr, pročitao u nekom od specijaliziranih časopisa, registrirao, ostalo je povijest.

2. ono što vele dobre blogove, gdje osjetiš osobnost blogera, nije povezano s tematikom.

3. to je karakteristika ovog servisa da je oduvijek imao izuzetno loše urednike, od dariusa nadalje, ok, bio je od početka u sjeni jedan od šefova, zaboravio sam nick, dvije tri pametne zinuo, nešto valjda poduzimao da ne ode sve k vragu. sad su podnošljivi urednici i to je dovoljno, nisam potreban. već smo svi navikli da se uopće emotivno ne vezujemo za sadržaje i podjele s naslovnice i da se međusobno pratimo.

4. mijenjalo se vremenom, konstanta je jedino da pokušavam biti dnevni kroničar, a konstantno je da me od 2004 prate ili budaletine poput mudana i baba ili stvarni debili koji ništa ne razumiju niti im se išta sviđa al nikako da se odlijepe, naravno uz najbolje blogere s ovog servisa koji su mi obogatili svakodnevnicu, a dio njih sam i uživo upoznao, s nekima već i ljetovao ili dočekivao nove godine.

5. ma za druženje uvijek roštilj u prirodi

6. već nešto naveo pod 4, neću se ponavljati, negativno je i što sam bio prijavljen nadređenima, nekoj budali se pričinilo da je na slici iz saune gola učenica, imao sam trideset svjedoka da na fotki nitko nije ni gol niti učenica, no zbog bloga sam prestao biti zvanični fotograf značajne europske manifestacije, neki iskompleksirani mamin sin je izgleda skupljao fotke s mog bloga, tog ljeta je bilo golišavih i na jednoj adresi mu je eto upalilo, ali ništa zato, financijski nisam ništa izgubio, moja galerija je ostala, a par fotki je s mojim dopuštenjem preneseno na drugu po važnosti svjetsku stranicu iz tog područja.

7. sad već svi sve znaju i blog je sve samo ne anoniman.

8. parasitic možda, bilo bi zanimljivo biti u toj glavi, a i napravio bih si par dizajnova, ona to radi najbolje.

9. nisam, mada mi se savjetovalo više puta gašenje bloga, naravno sve za moje dobro, a ove pauze su na odmoru bez neta.

10, ima uz blog i blogere/ice. a za više blogera znam sigurno da su pali s marsa.

treba dalje, ani ram, mayday, dražen, alexxl ak im se da, nisam razmišljao al ni ne volim one kvaritelje igre koji pozovu sve Umalo zaboravih fotke, pa moramo malo i provocirati

Baš sam se skinuo do pasa sinoć oko ponoći spremajući se na zasluženi odmor kad je Jin ustao i rekao na jeziku poznatom nama dvojici nešto što zvuči kao jbga. Nije bilo druge, majicu na sebe, po dogovoru mi se ne varamo, i izjuriti vani. Poznati ritual u mraku iza zgrade kad odjednom Jin stade, njuškanje, uši se isto miču i lavež. Smirujem ga i odmah snimam mrak te ga odvlačim. Prva sljedeća zelena površina, čučanj i rutinski posao obavljen.
Jutarnja šetnja, birtija se otvara, konobarica čak izgleda svježe i prijazno, i ja nisam mrgud jer se poštovao sinoćni dogovor da se pusti vodu između šest i osam ujutro, jedna djevojka nekog čeka, idealno za vježbe snimanja dok je Jin zauzet njuškanjem očito izuzetno zanimljivog travnjaka.
Komunikacija s Berlinom napreduje, ovdje se voda neće više zatvarati, mada me najjeftiniji hostel u centru Nürnberga (noćenje po osobi 10 eura) ljubazno u mailu odbio (nije dopušteno psima), dan ipak obećava. Lagano se spremamo za Opatiju, a usput saznajemo da naša gastronomska ekipa pregovara oko eventualnog kompromisa...

Nevjerojatno je, ljetni je topao dan, ja u neželjenoj Rijeci i uspio sam se tuširati. Već nekoliko dana periodično isključivanje vode, primjetio sam prvi put kad mi se perilica suđa počela nenormalno ponašati, zadnja misao mi je bila da bi ona jednostavno željela vode.Čude se ljudi da nisam primjetio promjene na fasadi i da se radi na sanaciji. Počeo sam primjećivati tad još nenajavljivana isključenja vode. E jučer je pukla jedna cijev, danas cijeli dan najavljeno bez vode, nisu uspjeli popraviti, sutra se saga nastavlja, izborili smo valjda kratko tuširanje ujutro.
Danas tražio preko neta prenoćišta u Nürnbergu, ima nekih problema oko vremena dolaska u Berlin, to je postalo jako komplicirano tražiti, hoteli npr. za skoro svaki datum imaju različite cijene i to prilično varira, učinilo mi se da za psa ne trebam gledati jer je svugdje standardnih 10 eura, ali nije. Blago našim ugostiteljima, sezona u krizi, al nema majci, iste maksimalne cijene svaki dan u sedmom i osmom mjesecu, nisu naši blesavi poput Nijemaca, treba oderati to što dođe.
Poznanica iz Berlina twitta iz Izraela, uplatila povoljno ljetovanje, zbog nepovoljnih uvjeta nije htjela stornirati u zadnji moment, nakon njenog dolaska prestali letovi, bila već u dugo nekorištenom skloništu koje zaudara po ustajaloj mokraći, to nije bilo do sad ratna zona, al eto što je tu je, kupanje u stanci uzbuna. Razmišljam nešto, u svakom slučaju je sigurnije da će joj Nijemci organizirati povratni let bez obzira na razvoj situacije nego da ću ja imati vode prekosutra.
Sutra popodne opet u Opatiji, guglam pseću plažu tamo, jedan tvrdi uvijek puna dvadesetak kvadrata, drugi uglavnom praznih stotinjak kvadrata, ma dobro, ionako nam se neće dati do tamo, al da bi bilo vrijeme i za okupat se u moru, bilo bi.
Još sam ljut zbog promjene ugostitelja u Bodegi, sve što valja treba potjerati, ajd imali smo i danas desert od stare ekipe, al ćevapi nekako nisu više baš fora.
Zadnje dvije fotke, jedna iz arhive boljih vremena s psom, a druga, ne znam što je na njoj, Jin se oblizuje, možda salata

Primjećivali ste zadnje mjesece fotke izuzetnih jela, posebno majstorije izvođenje s kolačima tako da sam valjda jučer konstatirao pred kuharicom da se bližimo savršenstvu. Nikad na jednom mjestu nismo toliko dugo marendali s tako raznovrsnom hranom, znali smo da ako jelo nije jako dobro, glavna kuharica nije bila tu. Voditelji su to razdoblje bili i životni par Danijela i Vedran, savršena komunikacija s gostima koja je očito i digla renome meksičke kantine, povećao se broj što poznatih što stalnih gostiju.
Danas šok za sve, slijedi preuzimanje lokala, neću ulaziti u detalje, svi znate moje mišljenje o hrvatskom kapitalizmu i pravnoj državi, uglavnom razlozi nisu loše poslovanje i gubici, stvari stoje potpuno suprotno, no eto majstori svog zanata često znaju ispasti naivni, uglavnom naši ljudi odlaze, ostaće zabilježeni u jednom razdoblju mog života, ne sumnjam da se vrhunski majstori svog zanata snaći, mladi su, sve što te ne ubije te ojača, al slaba je to utjeha nama koji smo se navukli na vrhunsko i povoljno.
Čim nakon što kažu zasluženog odmora otvore nešto novo, razmijenili smo brojeve, jednu od prvih preporuka dobit će vjerojatno na ovom blogu.

U ujedinjenom Berlinu sam prvi put boravio u novom hotelu na Mariannenplatzu, stipendija Goethe instituta, bio sam u međunarodnom timu koji je istraživao šumove i zvukove velegrada. Poslije je slijedila još jedna stipendija, malo lošiji hotel, al ono ugodno, noćenje, doručak, te s bedžem i novinarskom opremom s nekim u društvu u istraživanje. Komocija do pakla.
Nije mi to bilo nešto previše izazovno tako da sam godine između provodio u vreći, s mlađima u kampu za koji više nisam ni siguran da li bih ga znao naći. Praktično na ulici riskirao sam i s nepredvidivim pankerima i njihovim psima, onda naravno još nisam imao fototehniku, a i opasno bi ju bilo nositi uz sebe, upoznavao sam anarhističku i komunističku scenu i učio najviše o psihologiji uličnih junaka.
Sve rubne skupine su me zanimale i jučer sam se obradovao našavši fotku iz bivšeg života i to datiranu na skoru 2009. godinu, svakakvih mudrosti sam se naslušao nazdravljajući s ovim klošarima.
Toga više nema, pivo mi se odavno više ne pije, pa popio sam ih za nekoliko života, ostaju slike izdajice.
Kad malo bolje razmisliš kratka je nit između Berlina odozdo i Berlina odozgo, sad me baš ništa posebno ne zanima sem druženja s onima iz bliže okolice.

Tako se zove ulica u kojoj bih tri tjedna stanovao u Berlinu. I zvanično su počele ferije, vidim jer počinjem miješati dane. Izgleda da dolazi do opuštanja jer me počinje loviti depresija i nezadovoljstvo. Jučer sam malo istraživao tu ulicu izuzetno dobro smještenu u što bi rekli srcu Berlina, tamo je već nekoliko godina glavna tema tramvaj, sretan je to narod. Naime budući da se stanica Ostkreuz u čijoj bi blizini stanovao lagano i prirodno razvija u glavno prometno središte metropole, gradski čelnici su pripremili ogroman novac da bi se do tog čvorišta moglo dolaziti i tramvajem. To je već trebalo biti gotovo, al eto usporavaju im projekt koji se ne da zaustaviti stanovnici naše ulice.
Danas sam potražio kako se postavio piratski vijećnik, on je protiv tramvajske linije i ima uvjerljive argumente, svidio mi se, idem ga potražiti na fejsu (ah ta tehnologija), imamo dvoje zajedničkih prijatelja, ne moš fulati, mladi nekonvencionalni arhitekt, spuštam mu stranicu i jbga, vidim potpuno proruske stavove.
Još sam živčaniji, prebacujem današnje fotke na komp, ne sviđaju mi se, ma baš mi se nije ni dalo fotkati, svjetli tren dana majstorica kolača u meksičkoj kantini, opet je bilo super.
Upao sam u glupu polemiku na fejsu i primjetio, isto kao i oko pregovora oko sobe, da uopće više nisam vičan komunikaciji.
Ajde uslikah Jina za spas posta, a ovi crnobijeli su dimnjačari, opet sam ih sreo, uhvatio sam se nakon traženja za gumb, ako to ne pomogne što će.

Oke, može se početi razmišljati o nečem smislenom, potvrđena rezervacija stana u Berlinu u izuzetnom kvartu, pod odličnim uvjetima, negdje vjerojatno mora biti neka kvaka, internet u stanu nije siguran, al sve ostalo je tu, teško meni može što smetati, ako je bučan kvart (blizu je kolodvora), ionako ne čujem baš najbolje, do sad je najbolji bio stan direktno iznad tramvajske stanice.
Jučer samo dvije fotke, iščekivanja više nisu inspirativna, prva ručak na jedinom mjestu gdje se još usudim pojesti kobasice s odličnim krumpirom što je isto postala rijetkost, druga na benzinskoj pumpi kad me uhvatila panika da ništa nisam snimio za blog.

Mora biti tijesno živjeti u tim visokim pravokutnicima. Uvijek kad sam bio u gostima na takvim mjestima osjećao sam neku dodatnu tjeskobu kod svojih domaćina, doduše možda je kriv moj odabir ljudi kojima odlazim u posjet, jer kako smo jučer konstatirali u Opatiji svi moji prijatelji su na nekako čudni, blago posjetiteljima ovog bloga koji nisu, život je vama normalnima valjda jednostavniji.
Otkako fotografiram nebodere često koristim za testiranje zumiranja, olympus tu daje kod mene znatno bolje rezultate od svojih prehodnika, tako dobre da te fotke rijetko objavljujem, ljudi se kreću mnogo prirodnije i slobodnije kad su uvjereni da ih nitko ne može viditi, a sustav ne tolerira prirodnost niti bili koji vidljivi oblik oslobađanja, propisane su kazne za nećudoredno ponašanje, ali i za one koji to dokumentiraju s izgovorom da ometaju privatnost prekršitelja propisa
U izlogu jednog dućana primjetih bivšu najbolju učenicu svoju škole koja, čitam na fejsu, opet nije uspjela upisati željeni fakultet, sve nekako normalno i logično po današnjim mjerilima (izbrisao sam sad par rečenica kojima sam bolje pojasnio ovu rečenicu jer sam se sjetio da i ja tražim posao, a da sam još u sustavu čiji kreatori misle da je sve super posloženo).
p.s.
Ptice na tanjuru sam snimio još u Zagrebu, poput nositelja sreće dimnjačara ne uklapaju mi se ni u jedan post, eto barem nešto danas pojasnih, riječke ptice se uglavnom drže obroka iz lokalnog smeća, osim sretnica koje kontroliraju luku i ribarske brodove.

Dok naš drugar po ponovo ljetnim vrućina filmuje Pragom mi smo prije dva dana prenoćili u njegovom samoborskom pribježištu. Usput smo se sastajali s domaćim piratima, usput je prošlo i nevrijeme tako da nismo iskoristili u potpunosti mogućnost guštanja na dugačkoj terasi s pogledom na Zagreb. U ranojutarnjoj šetnji do glavnog trga snimili smo par motiva uključujući prvo kavenisanje izvjesne mlade dame. Pekarnicu koja radi valjda non stop pohvaljujemo, lijep je centar no to su jednostavno mjesta za držat se periferije u kojoj se Jin skladno i slobodno nalajao u harmoniji s domaćim psima, naravno po danu, jer noću nezapamćena tišina, sve živo i neživo spava.

Sinoć otvaram mail nakon povratka iz Zagreba, bloger Sredovječni udovac najavljuje dolazak biciklom u Rijeku, dva maila, susret brzinski dogovoren, jutros ja dolazim na dogovoreno mjesto nešto ranije, on je već tu. Priča ide kao podmazana, poznavali smo iste pjesnike, čitali iste književnike, po komentarima na blogu već znamo kako tko diše, pa samo raščišćavanje nekih nejasnoća. Eto igrom slučaja i blogera More ljubavi, biciklira Korzom, ne smeta lagano prebacivanje tema na biciklistički teren i fotografiju, More ljubavi je imao prometnu prekjučer, ljudi još jednom, kacija glavu čuva, povređen je al eto ponovo vozi.
Razilazimo se, mene već čekaju na marendi u meksičkom, kuharica postaje nenadmašiva s desertima, uživa slušati naše dojmove nakon stalnih novih testiranja.
U Opatiji Jin već iscrpljen, oživljavam ga vodom i stankom u parku, nekim damama je gušt sunčati se baš ispred mog objektiva, a dobro, Samo jedan usputni snimak ka Lidu, neki kretenčina je na jednom blogu koji ponekad obiđem ničim izazvan napisao da trčim od plaže do plaže snimam i objavljujem na blogu, koji vrag je tim jadnim mladcima koji pišu o cvijeću i tradiciji, fale mi samo slike oprašivanja.
Za kraj sladoled od tamne čokolade, na parkiralištu poslije ne čekamo samo Jin i ja svoje suvozače, pa da okinemo još jednu za kraj

Prođoše dva intenzivna dana. Kad sam počeo lagano osmišljavati prethodni post stiže obavijest da možemo prespavati u Samoboru i da je društvo nakon kratkih konzultacija odredilo žuran polazak. Naime planirano je da svi 16. idemo ujutro u Zagreb, ekipa prati mene koji je u sastavu onih koji idu u Sabor predati potpise protiv još jednog surovog i bezdušnog zakona koje socijaldemokrati donose protiv nas u duhu sustava koji smo, kako mi je pokušao podvaliti prilikom jednog posjeta u Saboru bivši politički moćnik Linić, sami izabrali devedesetih što je naravno jedna u nizu laži koje se ponavljaju.
Tako smo krenuli dan prije popodne, ja sam zbrda zdola završio prethodni post s par nepreciznosti, srebrenička djeca su smještena u Driveniku, baš uz more, a grad Rijeka i županija im skupa uz biskupiju financiraju boravak.
Najmanje tri posta su se nametnula za taj u stvari dan i pol, okvirno: Sabor, Samobor i razgovori koje uglavnom moja drugarica organizira oko revitalizacije piratske stranke. Prvo ću obaviti Sabor jer tamo događajui od jučer nisu aktualni sutra.
Ovo je bila nakon dužeg vremena prva znalački osmišljena i sprovedena sindikalna akcija, sudjelovao sam od samog početka, najavljena je na ovom blogu, jučer je bila finalizacija prvog dijela, predaja zbunjenim moćnicima prikupljenih potpisa, znatno iznad broja potrebnih za raspisivanje referenduma, a imali smo jako velik broj nepotpunih potpisa, koje smo eliminirali ali su pokazani novinarima (potpisi bez OIB-a, križani dijelovi zbog neke greške i slično).
Ja nisam osjećao nikakvo uzbuđenje ali su me u prostoru sindikata čekala iznenađenja, ide se u sindikalnim majicama, ja došao pristojno odjeven čak u košulji s dugim rukavima, dobro bilo je tamo tih majica za sudionike, naravno mali brojevi. Policija je bila indiskretnija u pratnji nego obično. Novinarka me pita da li je mogu odvesti do spremačice da je dovede pred kameru, ja uopće ne znam da su šefovi sindikata odredili tri zaštitna lica kampanje koja će uslijediti, znači organiziran je i PR tim koji će se suprotstaviti vladinom, bit će zanimljivo pratiti nadmudrivanje u kampanji iako mene osobno baš sve u neizvjesnoj osobnoj situaciji ostavlja hladnim.
Pred Saborom čekajući slušam razgovor o jučerašnjim događanjima i barem jednom uspješnom potezu vladajućih, dan prije su istovremeno izglasali zakon o životnom partnerstvu i zakon o radu točno računajući da će se sve ovce zalijepiti na ono "bitno", kome će s kim biti državno blagoslovljen odlazak u krevet, to od čega će netko živjeti kad sutra zahvaljujući drugom zakonu ostane bez ikakvih prava nikom nije pretjerano zanimljivo.
Domjenak poslije je bio dobro osmišljen, ja sam svejedno bio malo razočaran jer bi mi draža bila umjesto toga dnevnica koja je ovaj put izostala, sitni zajedljivac postajem, vrijeme je drugih većih igrača.

p.s.
Još jednom će pažljivom promatraču fotografija biti jasno da saborskim zastupnicima uopće nije lako...

U Rijeku već sedmu godinu organizirano dolaze na ljetovanje srebrenička djeca. Danas sam išao potpisati u školu potrebe za novim zaposlenicima i mimoišao sam se s tom kolonom. U pratnji mlađih i starijih učenika je i izuzetno topla i simpatična doktorica čiju fotku s mojom drugaricom neću objaviti zbog onih par dežurnih gluperdi koje dolaze na ovaj blog.
Fotku s Jinom iznimno hoću, veselje koje je mali filozof izazvao uletiši ničim potican među klince treba biti zabilježeno (Jin je šetao školskim dvorištem kad su se pojavili, ja sam na sasvim drugom kraju vodio razgovor).
Djecu i pse teško je varati, odraslima izuzetno lako upravljati, o pravim psihopatima i disfunkcionalnim obiteljima drugi put, sad žurim, ne stignem vas ni komentirati, opet nešto navrat nanos.

Znao sam da nitko neće pogoditi s kojom osobom je u prošlom postu najavljen susret, iako se radi o riječkoj blogerici s doduše dugim upravo prekinutim izbivanjem u Dublinu, s novim svježeplaniranim destinacijama, a iako znatno mlađa od mene u nogama ima skoro cijeli svijet, ah ta IT branša, uostalom tko nije do sad pratio taj blog može na njemu naći linkove na dio do sad posjećenih destinacija dolphinA, kako sam se danas uvjerio nisu sve opisane. Vrijeme je proletilo, ponoviti će se valjda, svaki put iznova se iznenadim, kako zanimljih osoba ima na ovom servisu i ja ih nepogrešivo nalazim

Lijepo jutro, kod mene sva ekipa spava jer su za razliku od domaćina feštali do zore, nakon šetnje s Jinom idem pješice u grad, zaliha limuna je pri kraju, a i nedjelja ujutro zna biti zanimljiva za fotkanje mojih standardnih motiva . I odmah ubod kod fontane, bilo je prelako za ufotkati, pitao sam se što ću zeznuti, je malo zadrhtala ruka od lakoće snimanja al oke.
Nabavio limun, padne mi na pamet, društvo mi doma spava, nikamo ne žurim, ajd da potražim tu galeriju Municipij. Nađem, nedjelja, normalno zatvoreno, idem nazad i naletim glavom i naočalama na našeg blogera Plastik. Otključava galeriju, fotkam si selfije na par fotki favorita, divim se zbilja dobroj izložbi u lijepom ambijentu i sjedam na čašicu razgovora. Još jedno izuzetno ugodno nedogovereno blogersko druženje. Otkrio sam mu tajnu s kojom blogerskom legendom imam sutra dogovoreni susret.

Cijeli dan danas nam se ugodno smjenjuju društva, evo trenutno je i Jin u ekstra šetnji s već bliskom ekipom, u jednom momentu je netko pitao što se slavi, pa trenutno valjda nedostatak radnovlasničkog grča. Različita ekipa, različite teme, neki su nakon silnih nevolja u stanju superiornog zena prema onima koji su im bjesomučno prirodnom zločestočom pokušali uništiti živote, na području gastronomije je pala ozbiljna uvreda koja se nije uspjela sprati dodatnim objašnjenjima, usporedba brownies s izvrsnim kolačima po receptu naših starih, a lijepo je bilo pratiti sraz mladih vrsnih lingvistica.Ekipa se sad ponovo kompletirala, došli smo i do magije, sporo tipkam, sad se prešlo na meni blisku temu dopuštenosti uporabe nasilja u stanju osobne ugroženosti koju sustav potiče, vrijeme je završiti post.

I prođe i današnji dan, nije baš da osjećam uobičajeno zadovoljstvo, podijeljene svjedodžbe, administracija obavljena, prijavljen kao višak za iduću godinu, tko zna što nosi sutra, ja znam, samo može lošije i lošije i lošije. Zato sutra feštamo, ponedjeljak blogerski susret, nikad ne bi pogodili tko mi se javio, srijedu po svemu sudeći gostujem u saboru, dogovori su slijedili jedan drugog u inače najdosadnijem tjednu, pišem na ceduljice. Usput tražimo stan u Berlinu, ajd valjda ćemo još ovo ljeto uspjeti napuniti životne baterije.
Ogorčene postove odgađam za dan dva...

Popodne smo Jin i ja proveli u Opatiji. Jutros sam potpisao dokument protiv sebe jer tako funkcionira smrdljivi sustav. U Opatiji je ispočetka bilo lijepo, popričao s bivšim učenikom. Na autu nas na kraju čekala uplatnica za prekoračeno dopušteno vrijeme parkiranja, prije toga komunalni redar na Lidu shvatio da mu dalji pokušaj uspostavljanja komunikacije samnom ne bi bio pametan (ne radi se o Jinovim govnima, njih čistim, no besmislena pravila ne poštujem i pokoravam se samo naoružanim čuvarima reda), prije toga Jin se potukao s većim psom, ovaj put Jin nije stradao kad smo ih razdvajali, dođu tako neki dani kad je uspjeh ako drugi dan ne završiš u crnoj kronici.

Al tebe vole učenici, a i kao sindikalist si prepoznatljiv, kaže mi poznanica danas na Korzu. Svaka ljubav osim one prave je apsolutno relativna i ne broji se, broji se samo ako te neki roditelj popljuje i kolege koji znaju da o njima baš i nemaš neko mišljenje dodaju što u stilu da si im oduvijek bio malo čudan i eto te na lošem glasu, ostalima je ispod nivoa da kažu što u tvoju korist jer kom se da s budalama raspravljati. Kao sindikalist sam ništa, ne znam se ni za sebe izboriti, eventualno sindikalni aktivist, recimo da znam djelovati, to jest nije mi mrsko biti na ulici. Na ulici sam odrastao i sazrijevao, ulica me očvrsnula inače bi me odavno dotuklo ovo vladanje ograničenih nesposobnih štrebera iz odabranih obitelji, a ovo što sve veće relacije prelazim pješice nije baš zdravije kako kažu, jer udišem dimne plinove, al efikasno za čiščenje glave od pizdarija koje kao član zajednice svakodnevno trebam obavljati.

Biskvit, šumsko voće, krema od pistaccia i bijela čokolada, sve to lijepo ukomponirano bi moglo proći za jedan post nakon popravnih iz matematike i bespomoćnosti pri osmišljavanju rupa relativno bezobveznog vremena.Teoretski bih mogao pobjeći na dva dana ali kamo, Krk su sjebali istočnoeuropski maheri, a Gorski Kotar je moj stari pred smrt kao uostalom i sve što je jadan mogao "ispoklanjao" lešinarima koji uživaju plodove borbe za ovaj banditski raj od države koji samo i jedino građanima ničemu ne služi.

Nisam ni znao za te zelene dinje, kupio jer je traženo žurno neko voće i eto i gost bio zadovoljan mojim izborom. Iako dosta toga visi u zraku, ne donose se nikakve bitne odluke, čeka se valjda to najavljeno nevrijeme. Može se napraviti ovo, može ono, ali pitanje je čemu. Izuzetno me iritira činjenica da egzistencija ljudima ovisi o poslušnosti na radnom mjestu i da većina na kraju kaže, ma još je dobro kak može biti, ja sam svjestan da će mi biti gore ali se ne zavaravam da mi je sad dobro.
Dobro je što se cijeni moje mišljenje kao eksperta za slatko, do prije par godina sam bio neprikosnoven autoritet za pivo, na nekim područjima se prepoznaju znalci i dokažeš se samo tako. Testirana torta je bila odlična.

Odlučili smo danas ponoviti pizzu i usput obići tu najavljenu tradicionalnu izložbu uglavnom lokalnih slikara. Više pozornosti od lopoča na slici lika koji je i izgledao kao slikar i govorio poput umjetnika, te nije bio zanimljiv, privukli su mi drugi detalji nevezani uz ipak hvalevrijednu manifestaciju, nisam fan oldtimera ali ovaj me jbga ostavio bez daha. Dok sam brisao neuspjele fotke s fotića tražeći hladovinu u kadru su mi se našle noge i odmah sam okinuo. Podigao sam glavu, ni lice nije za baciti ali više nije bilo šanse za snimati, svi izlagači su buljili iz hladovine u nas rijetke posjetitelje, čudake koji pretoplu nedjelju nisu iskoristili za bijeg na neku plažu.

Nakon što su i organizatori istakli gostovanje Vašeg blogera na konferenciji na filozofskom fakultetu We are not neutral, jučer sam imao još jedan ručak s razgibavanjem moždanih stanica. Tek sam doma shvatio da sam spominjući Claptona i njegov 461 ocean boulevard opet zbrkao LA i Miami, t.j. ni manje ni više nego Californiu i Floridu, zbilja sam u četvrtom gimnazije na polugodištu s razlogom imao komad iz geografije, nepopravljiv slučaj. To je naravno nebitno za post o komunikaciji s vrhunskim mladim idealistima, par njih u par sati, malo previše za ovu malenu zemlju.
Svega je bilo u tom jučerašnjem pizza razgovoru, o tome zašto mladi uopće ne znaju komunicirati, npr. dijelu vodećih mladih pirata je mumble platforma vrhunac komunikacije, stroga pravila, voditelj kontrolira sve, moguće je izlagati samo jedan nakon drugog, ma otprilike sve to što komunikacija nije ali odgovara vrhunskim intelektualcima novije generacije jer ih nitko ne može ometati u uživanju u njihovom vlastitom savršenstvu.
Komunikacija je jebena stvar, intelektualke odmah prenose stvar na sklizak teren ljubavi, pojam ljubavi je sretan pojam u svojoj neuništivosti, koliko god puta se razočaraš vjera u značaj ostaje.
Iznijeto je i par primjera dugog življenja u vezama s nekvalitetnom komunikacijom, kao da je eto npr. tri desetljeća recimo tako neispunjenosti nekakav dugačak period. Pa novije generacije će minimum toliko vremena provoditi u ispunjavanju besmislenih tablica koje "društvo" od njih traži i uopće neće primjećivati koliki su idioti.

Prije dok sam sanjao često sam se gubio u nepoznatim dijelovima poznatih gradova. Jutros sam šetao s Jinom dijelom naselja koji nikad ne obilazimo, sve moguće je njušio i obilježavao mokraćom pređeno češće nego uobičajeno. Nije bilo budnih, nisam imao koga promatrati pa sam zabrazdio u acocijacije uz bajku o Ivici i Marici i njihovom obilježavanju puta kamenčićima. Dok sam bio mlađi primjetio sam da cure koje "gostuju" u stanu redovito nešto zaborave. Ne znam je li i blog odraz te čudne gubitničke potrebe ostavljanja traga. Što ako se i ne znamo vratiti ili jednostavno putem nestane potreba za tim?

Eto, i to sam doživio, a nije san, sjediti među studentima u zadnjem redu aule filozofskog fakulteta u Rijeci. I to nije sve, samnom je bio i definitivno najzgodniji muškarac danas koji je plenio pažnju studentica, gospodin Jin. Posjetili smo kao pirati zanimljivu tehnološku konferenciju. Meni je svejedno bilo najvažnije osjetiti ambijent, a u pauzi smo razgovarali i sa jednom studenticom koja je za nas glasovala na zadnjim izborima. Sve smo to obavili nakon ručka kojim smo počašćeni. Uopće, lijep dan danas

Oznake: we are not neutral rijeka filozofski fakultet

Njemački pirati su se na zadnjem stranačkom susretu potpuno razdijelili na dvije struje. To približno izgleda ovako:

U gostima mi mlada znanstvenica svježe doletila s Havaja, ništa joj nije jasno što se u međuvremenu izdogađalo, jebatga četiri godine daljnjeg hrvatskog sunovrata nije malo, a ona se bavila lingvistikom i matematikom i životom i suštinskim pitanjima i treba odlučiti na koji od dva vrhunska sveučilišta iduću godinu, na jednom je Chomsky, a drugo je još više na glasu, spominje terenski rad, novootkrivena plemena dragocjena za znanstveni napredak.
Kažem da ovdje kod nas sustavni rad daje rezultate, svaki dan se javnosti ponosno predstave novi debili, evo sad u Bjelovaru na fejsu nova grupa mladih izmanipuliranih konjina prijeti ljudima s fotićima, imaju i oni kao i Mađari svoje Rome, ma sve idealno za nove Usraše.
Bili smo i u Opatiji, drugarica pokušava preživiti, teško je to ako pokušavaš razumiti svakog jadnika koji se dokopao malo moći i živi ju. Prvi put sam prisustvovao i chatu u moru, nasmijalo me, morao sam snimiti mada ženska možda još ni nema tih vaših triputašest godina.
Inače poučit ću vas ako sam dobro shvatio, primarna svrha jezika nije komunikacija.

Lijepe ove ljetnje kombinacije naravno ako vidiš, kaže mi danas frendica na Korzu, pa gdje ti samo nalaziš te face, meni sve nekako bezlične, ma što ja znam, fotić sam snima, evo i danas sam eksperimentirao s kutevima.
Inače osim popravnih (u svojstvu razrednika) pratim preko twittera krizu svoje stranke u Njemačkoj, u Hrvatskoj nema krize jer dok je tamo ulazio svatko ovdje nisu puštali nikog pa nije stranka nikad ni zaživila, svraćam do knjižnice i čitam, evo baš danas obrijane glave bistrim razliku između hipija i bitnika u najcjenjenijoj biografiji Janis Joplin "Ožiljci slatkog raja" i mislim da baš nisam pisao o komuni koju smo živili osamdesetih godina prošlog stoljeća tamo negdje u bosanskim brdima i mom igrom prilika tamošnjem praznom stanu.
Onda sam za tadašnje studentsko glasilo napisao esej u kojem sam razglabao o suštinskoj razlici freakova i hipija, Jin je po mojoj mladalačkoj definiciji očito freak, nepogrešivo nalazi zaprljane dijelove stana za ispružiti se.
Prepotentni smo teoretičari bili, ali bebe za ove današnje umišljene samoljubive, kak bih ih definirao, intelektukce.

Naši osobni podaci nisu na internetu uopće zaštićeni. Za razliku od vas koji "nemate što kriti" ja sam već više puta imao problema ili svjedočio problemima zbog podataka kojima državne službe ne bi smjele imati pristup kao što je privatna e mail korespodencija, dešifriranje tvog anonimnog identiteta putem IP adrese i slično. Problemi u realnom životu zbog stava iznesenom na blogu se smatraju normalnim, kao i to da ne mogu objavljivati na zvaničnoj stranici manifestacije jer se bitnom simpatizeru ne sviđaju fotografije s mog privatnog bloga, koje uzgred rečeno ni ne moraju biti moje, igrom slučaja jesu. Izvukao sam pouke, često mijenjam IP adresu, ne spominjem više konkretne budalaštine koje se događaju u mom radnom okruženju, s policijom razgovaram istrenirano kako piše na stranicama za građansku samoobranu, ne komentiram niti reagiram na probleme na učeničkim blogovima iako bih mogao pomoći jer živim eto u tako blentavo uređenom društvu, koje npr. uopće ne uzima u obzir činjenicu da se netko mijenja i razvija, sve se slaže u nepromjenljive virtualne kartoteke.
Znači postoje ozbiljni problemi s ugrožavanjem privatnosti i nedopuštenim nadzorom pojedinaca. Da bi se to relativiziralo skreće se pozornost javnosti strategijom što šireg kriminaliziranja građanstva, tako da u neonacističkoj Mađarskoj imamo zabranu uličnog fotografiranja, a u kvazidemokratskoj Turskoj svako malo zabranu društvenih mreža nakon što je kućni pornić sina vođe nacije osvanuo na internetu i veliki vođa postao alergičan na isti, pogotovo nakon što su demonstracije protiv njega postale koordinirane preko twittera.
Jučer sam bio malo nervozan jer sam vrativši se s puta vidio koji su se nesporazumi događali kod mojih njemačkih poznanika i prepoznao metode manipulacije koje se primjete iz daljine, ako si unutar prostora manipulacije obično ništa ne vidiš, poslao sam par privatnih poruka. Paralelno sam želio na blogu objaviti post sa fotkama no uhvatio sam sebe da birkam samo fotke bitno starijih dama, da bi izbjegao kritike jednog bolesnog debilčine koji mi se uglavnom javlja na e-mail. Problem nije u njemu nego u tome što znam da dio čitatelja koji nažalost redovito dolaze razmišljaju isto. Nisam mislio ni na jednu redovitu komentatoricu ili komentatora svog bloga, uostalom ako me komentar iziritira direktno odgovorim.
I još nešto, većina mojih fotografija s ovim olympusom kao npr. prva damska iz jučerašnjeg posta snimane su iz poprilične daljine, uglavnom su prošla vremena bliskih kontakata na javnim površinama osim naravno tog snimanja na slijepo s visine pojasa koje još uglavnom jedino pruža neki izazov.
Čemu sve to, pa nogomet mi baš i nije nešto posebno zanimljiv, a službeni birokratski rad zamara i traži nekakvu zanimaciju, treba izbaciti sve te klase i urbrojeve iz glave, mrtve prirode ostavljam umjetnicima sa skupljim foto monstrumima.
Mi kinici pokušavamo loviti trenutke učeći od svojih pasa.