Naši osobni podaci nisu na internetu uopće zaštićeni. Za razliku od vas koji "nemate što kriti" ja sam već više puta imao problema ili svjedočio problemima zbog podataka kojima državne službe ne bi smjele imati pristup kao što je privatna e mail korespodencija, dešifriranje tvog anonimnog identiteta putem IP adrese i slično. Problemi u realnom životu zbog stava iznesenom na blogu se smatraju normalnim, kao i to da ne mogu objavljivati na zvaničnoj stranici manifestacije jer se bitnom simpatizeru ne sviđaju fotografije s mog privatnog bloga, koje uzgred rečeno ni ne moraju biti moje, igrom slučaja jesu. Izvukao sam pouke, često mijenjam IP adresu, ne spominjem više konkretne budalaštine koje se događaju u mom radnom okruženju, s policijom razgovaram istrenirano kako piše na stranicama za građansku samoobranu, ne komentiram niti reagiram na probleme na učeničkim blogovima iako bih mogao pomoći jer živim eto u tako blentavo uređenom društvu, koje npr. uopće ne uzima u obzir činjenicu da se netko mijenja i razvija, sve se slaže u nepromjenljive virtualne kartoteke.
Znači postoje ozbiljni problemi s ugrožavanjem privatnosti i nedopuštenim nadzorom pojedinaca. Da bi se to relativiziralo skreće se pozornost javnosti strategijom što šireg kriminaliziranja građanstva, tako da u neonacističkoj Mađarskoj imamo zabranu uličnog fotografiranja, a u kvazidemokratskoj Turskoj svako malo zabranu društvenih mreža nakon što je kućni pornić sina vođe nacije osvanuo na internetu i veliki vođa postao alergičan na isti, pogotovo nakon što su demonstracije protiv njega postale koordinirane preko twittera.
Jučer sam bio malo nervozan jer sam vrativši se s puta vidio koji su se nesporazumi događali kod mojih njemačkih poznanika i prepoznao metode manipulacije koje se primjete iz daljine, ako si unutar prostora manipulacije obično ništa ne vidiš, poslao sam par privatnih poruka. Paralelno sam želio na blogu objaviti post sa fotkama no uhvatio sam sebe da birkam samo fotke bitno starijih dama, da bi izbjegao kritike jednog bolesnog debilčine koji mi se uglavnom javlja na e-mail. Problem nije u njemu nego u tome što znam da dio čitatelja koji nažalost redovito dolaze razmišljaju isto. Nisam mislio ni na jednu redovitu komentatoricu ili komentatora svog bloga, uostalom ako me komentar iziritira direktno odgovorim.
I još nešto, većina mojih fotografija s ovim olympusom kao npr. prva damska iz jučerašnjeg posta snimane su iz poprilične daljine, uglavnom su prošla vremena bliskih kontakata na javnim površinama osim naravno tog snimanja na slijepo s visine pojasa koje još uglavnom jedino pruža neki izazov.
Čemu sve to, pa nogomet mi baš i nije nešto posebno zanimljiv, a službeni birokratski rad zamara i traži nekakvu zanimaciju, treba izbaciti sve te klase i urbrojeve iz glave, mrtve prirode ostavljam umjetnicima sa skupljim foto monstrumima.
Mi kinici pokušavamo loviti trenutke učeći od svojih pasa.
