Jadranka Varga Vareš, imenovanje prošlosti - Nachtfresser - Blog.hr

nedjelja, 05.02.2017.

Vareš, imenovanje prošlosti

Napomena: Ovaj post je jutros nastao s namjerom da popuni prazninu, dosta osoba iz njega nisam jutros mogao naći na tražilicama. Post nije nužno komentirati niti čitati, nije naravno ni zabranjeno, redovni post će uslijediti popodne ili navečer ako stignem, sad već moram po kruh i ostalo nužno za svakodnevno življenje.

Zanimljivo mi vidjeti kako moja nekadašnja ekipa, sad uglavnom zagazila barem u pedesete, s nostalgijom spominje bolju prošlost. Istina je, mi smo živili znatno zanimljivije i burnije, uostalom imamo dosta žrtava, ne samo ratnih, nego ova hipsterska mladež, no ja još uvijek živim i zbilja me prošlost zanima samo kao finaliziranje točke na i. Čitajući Sarajlićevu “Koga će sutra voziti taksisti” dobio sam ideju, nabrojati imenujući one s kojima sam najburnije lomio, nekad urbani u svakom smislu, u ratu najupostušeniji bosanski gradić Vareš. Nek barem posluži da netko usamljen guglajući nekog pronađe u ovom postu, kao što sam ja bezuspješno pojedince tražio, upisujući žalosno u tražilicu jednog sumornog beznadnog kišnog popodneva.
Bez sumnje najviše sam obilazio birtije i pijuckao u društvu Semira Prošića i Mirka Lijovića. Semir Prošić je ubijen u ratu, masakrirali ga ovi iz HVO, kod njega bih boravio kad bih navratio, nakon što sam odselio doma u Hrvatsku i on je najviše znao o meni i s kim sam bio, te bi se sigurno sjetio onih koje sam zaboravio, u šahu smo isto bili na putovanjima cimeri i igrači podjednake snage. Mirko Lijović sada valjda živi u Drvaru, za rata je jedan period boravio kod mene u Rijeci, s njim sam se nešto bolje muzički slagao, mada on nikad nije prihvatio punk ni novi val. Što se prijateljstva tiče, a to je nekad u Varešu bilo na cijeni, u školi sam drugovao s Bertijom Andrićem. Berti valjda živi u Torontu, Kanadi, s njim sam pod plaštem foto sekcije osnovao u podrumu gimnazije "Ivan Goran Kovačić"tajni klub fuckera, koji je imao stroga pravila prijema, koja ni danas neću otkriti, Berti je ostao najuspješniji član, izvještavao me mailom i iz progonstva u inozemstvu o postignućima, te doživotni predsjednik. Treće linije vareškog ljudovanja je najznačajniji predstavnik bio moj komšija Boris Krajinović Čombe, s njim sam odrastao i sve dijelio, danas živi i radi u Puli. Četvrti krug čini mlađa ekipa koju sam upoznao "po čuvenju", i oni su slušali dobru muziku, tu su istaknuti predstavnici bili Mladen Divković, s kojim sam pokušao i teoretski osmisliti komunu po uzoru na berlinsku i druge tad u svijetu aktualne, te moj najdraži "šura", mislim da se to tako tamo govorilo, Mario Parić. Mladen živi i Djeluje u Varaždinu, Mario mislim još uvijek u Kninu.
Muzika i "disko" večeri u radničkom domu su bile sastavni dio hedonizacije ondašnjeg života, vrijedni pomena su bili disk džokeji Bata, nemam pojma kak se zvao ni prezivao, Kaja koji je prvi zaista i počeo puštati nešto stvarne disko muzike, zato to gore kod mene stoji pod navodnicima, groznicu subotnje večeri, Boney M i te gluposti, te iako najkraće, najbolji od svih Mirkov brat, Zoran Lijović Co. Poznata je anegdota, kad je na moju sugestiju postio za šahisticu Božanu Dugonjić "Lady in black", a netko u sali počeo fućkati, vrištati i negodovati, Co je prekinuo muziku , upalio svjetla i rekao, kom se ne sviđa nek slobodno napusti prostor, ne trebaju nam seljačine u sali, nitko se nije javio. Poginuo je u nesreći vlaka kod Divače u Sloveniji.
Kad već spominjemo Božanu, cure su naravno igrale značajnu ulogu tadašnjim životima. Uz mene je najviše bila s pravom povezivana Marina Parić, sestra već spomenutog Marija, iako mlađa četiri ili pet godina najduže je bila moja zvanična cura. Najbolja frendica, a jedno vrijeme je pretilo i nešto više, mi je bila sestra isto tako već spomenutog Mladena, Violeta Divković, ona se poslije sretno udala za još jednog didžeja kojeg sam zaboravio spomenuti Kokora, on je slušao odličnu muziku, za razliku od nas ozbiljno je pratio i jazz, al je na svojim večerima puštao samo sranja, a drugi mu je krimen bio da je pio male šminkerske "dječje" tuborge. Ela Grabovac treba biti spomenuta, zanimljiva je bila njena maturalna zabava između ostalog, e cura iz Jajca, Danica Papić, za koju ne znam više kod koga je dolazila u Vareš i zašto i koja je jedno vrijeme samnom imala ozbiljne planove, treba isto biti spomenuta, kao i šahistica koja se nije voljela ljubiti Svetlana Lakić. Prije svih njih su bile dvije cure u koje sam bio opako platonski zaljubljen, al nisam baš nešto pokušao, Slobodanka Malčević i Snežana Leka, a prva cura s kojom sam se poljubio u životu, bila je u petom osnovne Sonja Mikoš. U gimnaziji su mi simpatije bile Zdenka Franjković, Ranka Gorančić i Kornelija Delić, kad se zadnje sjetim u pamćenje mi dolazi i drugar Satko Imamagić koji sad živi u Beču. Zadnji boravak u Varešu mi je uljepšala divna Barbara Bitenc koja je poginula za bombardiranja Sarajeva, neposredno pred evakuaciju. Preko nje asocijacije vode do jedne od najdražih učenica moje mame Sonje Stjepanović, a naravno tu su i moj prijatelj Darko Zloušić i njegova Kristina, s čijim bratom, koji mi je radio krov na stanu, sam dugo zasjeo ovdje u Rijeci, od pušačkog poklona koji je donio iz Vareša, mi je danima mirisao stan. Asocijacija koja se nastavlja na njega vodi do imena Jasmin Smailhodžić Kepa, drugar koji je u ratu bio u rovu suprotstavljen njemu, koji me inače u Varešu kao mladac uvjeravao, da Wilhelm Reich nije bio u pravu, da nije fašizam, nego alkoholizam posljedica potiskivanja nagona, onda je Kepa bio čvrsto na zemlji.
U šahovskom klubu su značajni igrači još bili Melkior Brđanović, Novica Kojić, Tomislav Prajo, Milivoj Lukić, Zvonko Šokić, Milovan Šćepanović, Meho Rahmanović, Gojko Marković, Zaim Operta te Romić. Kalfić, Perović, Lecaj, Ganić,Oruč te drugi omladinci u sjeni Prošića i mene, čak je i poznati pisac Željko Ivanković igrao šah, kao organizatori su bili tu Anto Jelić i Marko Antičević, poslije je kao jak igrač izrastao Bruno Jelić.
U gimnaziji su daleko najbolje profesorice bile Mahira Zečević i Alvina Grgić, profesori baš i nisu kod mene ostavili traga, Alvinin sin Davor Grgić je valjda bio najbolji učenik u povijesti škole, i s njim bih ponekad znao mozgovat. Družio sam se i s Pubom Ramićem, više nego s pokojnim Dadom i Fikretom, asocija od njega me vuče na ime Vesna Mijatović, tu je još i moj kasniji sarajevski gazda Rusmir Berberović, o kojem sam čuo anegdote, da se u proteklom ratu ni jednoj vojsci nije baš dopadao, što, ako je istina, može biti samo pozitivno. Sad su mi pali na pamet dugokosi drugari Zrino Mirčić, kojem sam poslije rata bio gost u Zadru, tad je tamo bila i Marinina frendica Gracija, te neizbježni "peace brother" Puška. Ovo ću objaviti na fejsu za dopunjavanje, jer sam vjerojatno dosta vas zaboravio, te na blogu jer sam primjetio da ga tražilice uglavnom vole.

Oznake: Vareš, gimnazija Ivan Goran Kovačić Vareš, vareška raja, šahovski klub Vareš


09:46 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Arhiva >>