semper contra

četvrtak, 16.05.2019.

3. fešta

(susret povodom 57 godina mature)

Prije mjesec, dva sretoh šulkolegicu iz gimnazijskih dana.
„Buš došel na feštu?“ pita, pa nastavlja „16. svibnja u 12 sati. Bu roštilj.“
„Nisam baš u kondiciji (Krleža)!“, odgovaram.
„Ma dojdi“, inzistira ona.
Odgovorio sam ni sa da ni sa ne.

Danas ujutro ustajem iz kreveta, poslovično loše volje. Odlazim u kupaonicu i sve čekam da me supruga pita hoću li na feštu. Ona šuti, ja šutim. Iz kuhinje se širi miris juhe koja krčka na štednjaku. Znači kuha ručak, zaboravila je. Uz doručak kažem:
„Dobro je da kuhaš, nejdemi mi se na feštu.“

Odmah protest:
„Joj, zaboravila sam, pa zakaj ne bi išel?“
„Ne da mi se, dosta su dvije fešte u mjesec dana“, odgovorih imajući na umu da smo prošli petak isto imali svečani ručak s bračnim parom koji se vjenčao isti dan kad i mi. Oni iz vijećnice, mi u vijećnicu. Susret na stepenicama.

„Ma ne gnjavi“, kaže gazdarica, „bit će ti lijepo. Tko zna što će biti za godinu dana.“
„Dobro, dobro, vidjet ću“, odgovaram uvjeren da neću nikuda.

Supruga izašla u kupovinu.
Satovi u stanu otkucavaju 11 sati. Sjedim za lapom i surfam po blogu. Otvaram blogera @kule u pijesku i vidim njegov post pod naslovom Obljetnice. Gledam, čitam pa kažem sam sebi; ajde otiđi i ti da vidiš koliko će se nas skupiti. Uz to žena naredila da idem a odbijanje njezine zapovijedi moglo bi dovesti do rastave braka makar i nakon 50 godina braka.

Spremim se, sjednem u auto i pravac Varaždin. Na stolu u kuhinji ostavljam cedulju 'Otišao sam'. U 12.10 sam bio na zakazanom mjestu, restoran „Garestin“.

„O, ipak si došao“, nasmije se Inga, organizatorica, kojoj sam neki dan rekao da neću doći.
„Što mogu, čovjek snuje, Bog određuje, žana naređuje, i što ću nego poslušati!“, rekoh ja.

Ostalo je išlo kako to već ide na takvim druženjima. Od nas 28 iz razreda, došlo je 18. Nekoliko slika pokazat će više od tisuću riječi.



Kao na svim feštama prva faza: zauzimanje 'borbenih položaja'.

Slijedi 'ofenziva'. Nije bio samo 'roštilj'. Krivo smo se razmeli.

Na kraju završni čin: slika za uspomenu i dugi sjet.

Vratih se u 18.30 s kolegicom iz razreda koju je na feštu doveo suprug. Muška solidarnost; nije trebao dolaziti po nju.
Nadam se da je za ovu godinu bilo dosta. Možda i do proslave 60. godišnjice mature.
Međimurci bi rekli: kaj je preveč ni s kruhom ni dobro.

16.05.2019. u 20:21 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 15.05.2019.

Peti front

Što je lijepo, kratko traje. Vraćam se u (tmurnu) stvarnost.

Kao što sam i očekivao doturi na CT-u su me otkantali, što bi narod rekao, dali su mi vritnjak.

Nije da sam bio iznenađen. Očekivao sam to obzirom na nalaz povišene uree i kreatinina u krvi. Sjećam se prije dosta godina, kad sam iz istog razloga bio u 'Magdaleni' u Zagrebu, kako su jednog pacijenta iz istih razloga otpravili kući. On se naravno bunio, no rekoše mu da mu ne mogu dati kontrast dok mu ta dva markera nisu u redu. Iako sam tada bio 'ponosan' kako su moji markeri u redu, znao sam, obzirom na svu vrstu 'suhe' hrane koju konzumiram godinama, da i mene jednog dana čeka jednako.

Eto, desilo se to danas. Nakon što sam gotovo dva mjeseca čekao da se na kalendaru pojavi datum pregleda, dođoh u zakazano vrijeme, predah sve papire i DVD-e koje sam do sada skupljao u borbi na četiri fronta, i ostadoh sjediti u hodniku.

Znam proceduru: litra kontrastne tekućine koju trebam popiti kroz sat vremena pa u CT tunel. Nakon pet minuta izlazi 'čovjek u bijelom' i nosi dvije čaše od pola litre. Sklanjam sa stola torbu kako bi učinio mjesta da čaše stavi na stol, a on će:
„Ne, nije to za vas.“

Znao sam koliko je sati!

I zaista, odmah iza njega izlazi drugo 'lice u bijelom' i nosi moje papire.
„Nažalost“, kaže on, „ne možemo vam, obzirom na kreatinin i ureu, dati kontrast. Vaši bubrezi nisu u redu. Moglo bi se desiti da bi vas morali, nakon što ga popijete, odmah poslati na dijalizu.“

Znao sam ja to i bez njega.
Potom je dodao kako trebam otići kod obiteljskog liječnika po uputnicu za nefrologa da on propiše proceduru kako bi mi mogli dati kontrast.

Pokupio sam svoju papirologiju i uputio se obiteljskom liječniku (srećom radio je u jutro) razmišljajući;
kako to da sam ja, dipl. ing.el., znao da sa takvim markerima ne mogu na CT, a to nisu znali ni obiteljski liječnik ni onkolog koji su vidjeli krvne nalaze a ipak me bez upozorenja poslali na CT.

Dobio sam uputnicu a da me obiteljski liječnik nije ni upitao zašto mi treba i otišao se prijaviti za pregled.

Na šalteru sam objasnio o čemu se radi i da mi treba pregled što prije.
„A kod kojeg doktora“, pita sestra iza stakla.

Htio sam joj reći kako imam doktoricu za koju bi rado da me pregleda i uputi što da radim, no nažalost ona ne samo da ne živi u Čakovcu, nego ni u Hrvatskoj. Naglas sam, pak, rekao:
„Ma nema veze koji, ovo mi je prvi susret s liječnikom za bubrege pa mi je sasvim svejedno.“

Dobio sam rok krajem petog mjeseca. A dok ne skupim sve 'papire' ne mogu poslati molbu komisiji za skupe lijekove da mi produži terapiju, trenutačno efikasnim, lijekom u borbi protiv rakića.

Odlazeći kući pomislih: eto upravo otvaram 5. front u borbi protiv raznih 'neprijatelja' mog tijela.
Hitler je vodio rat na dva fronta pa ga izgubio, kakve su onda meni šanse da ga dobijem vodeći bitke na pet frontova?
Mizerabilne!

15.05.2019. u 15:12 • 16 KomentaraPrint#

utorak, 07.05.2019.

Fešta (epilog)

(završni post uz 50 godina braka)

Eto, svemu dođe kraj, pa i proslavi 50. godišnjice braka. Ovom serijom slika pokušat ću vam dočarati kakva je bila atmosfera iako se to ni slikom, pa ni videom ne može u potpunosti prikazati.

Da se podsjetimo koliko nas je bilo prije pola stoljeća. Djeca oko mladenaca nisu njihova! Nažalost neki od tadašnjih sudionika nisu mogli sudjelovati u ovoj fešti.

Svaki od pozvanih dobio je pozivnicu. Rađena je dva puta jer su 'majstori' umjesto riječi 'svečani dan' napisali 'svadbeni dan, a slikama zamijenili raspored.

Na dogovoreni dan i sat počeli smo se okupljati kod restorana 'Međimurski dvori'.

Vrijedni domaćini su već sve pripremili 'kak se šika'.

Konačno su svi gosti zauzeli 'borbene položaje'. Slika je malo nejasna jer su autoru drhtale ruke od uzbuđenja.

Biranim riječima kuma (stoji) pozdravila je goste i slavljenike zaželjevši im još ovakvih fešti.

Veliko iznenađenje za 'mladence' i goste bio je ceremonijal-majstor (stariji sin s mobitelom u ruci) i koncert-majstor (mlađi sin s gitarom). Prvi je u stankama pričao zgode i anegdote iz našeg zajedničkog života, a drugi nas je uveseljavao svojim sviranjem i pjevanjem što su gosti oduševljeno prihvatili pa i samo zapjevali.



Nakon uvodnog dijela, stiglo je ono 'najvažnije' – klopa. Bila je odlična!

Nastup koncert-majstora autoru fotke izazvao je veliko uzbuđenje što je iz fotke i vidljivo.

Da bi i drugi gosti mogli pratiti gitaristu, dobili su 'Pjesmaricu' s pjesmama koje je on kao mali pjevao sa svojim roditeljima. U skladu s događajem na prvom mjestu je bila 'Pravilna ishrana' Arsena Dedića, koja počinje stihom…

Kad sam je sreo bila je mlada,
Ljubavi puna i napola gladna.
Nije zbog rime i nije zbog vica –
I ja sam tad jeo ko ptica.

…a završava…

Kažu da još je lijepa ko slika,
Al' je ne vidim od jelovnika.
Tako to biva svuda na svijetu,
Naša je ljubav već pri desertu.

Nastavlja se još šest pjesama, a onda se pjevalo po željama slušatelja. Mlađa se snaha pobrinula da domaćin smanji glazbu na minimum minimorum, pa smo mogli pjevati i razgovarati bez smetnji.

Kad se 'majstor' umorio i sjeo uz stol pun poklona…

….zamijenile su ga kćeri starijeg sina, iznenadivši i baku i djeda što znaju uz klavir svirati i gitare.

Slijedila je glavna točka dana – nastup 'Tri tenora'. Nažalost jedan je ubrzo odustao, počeo je gubiti 'sapu'. Pogodite koji?

Naravno, takva fešta ne može biti bez torte. Bila je vrhunska, svi su je hvalili. Ovaj put je nije izradila supruga već vrhunska majstorica iz slastičarnice 'Van Doren' u Čakovcu.

Kao i na svakoj svadbi, kruna događanja je kad mladenci režu tortu, pa smo se i mi držali tog običaja. Da ne bi bilo zabune, iznad glave nam vise baloni s oznakom 50 a ne SOS.

Iako smo goste zamolili da ne donose nikakve poklone, oni nisu mogli odoljeti 'napasti', i evo što se sve tu našlo.

Prvo najljepši pokloni: 'cvijetu' cvijeće koje, nažalost, neće dugo trajati ('cvijet' traje već 75 godina).

Tu su i 'tekući' pokloni. Oni su nešto trajniji, no i oni će s vremenom 'ispariti' kao onomad 'Prošeka' iz prvog posta na ovu temu.

Pokloni koji će trajati dugo. Pitanje je samo na koji ih zid i u koji ormar spremiti kad su svi zidovi puni slika, a ormari artefakata svih 'fela'. Slika sasvim lijevo poklon je domaćina fešte: grafički prikaz 'Međimurskih dvora' s posvetom.

Najveće iznenađenje bile su majice s logom, kreacija sinova i snaha. Slavljenici su ih naravno odmah isprobali.

Završavam kako sam počeo, zajednička fotka svih sudionika fešte. Hoćemo li se naći na proslavi dijamantnog pira? To samo Bog zna.

Na kraju, svima vama koji ste marljivo pratili ovu mini-seriju postova, čestitali nam na 50. godišnjicu uz želju da dočekamo i dijamantnu, iz sveg srca hvala.

07.05.2019. u 16:45 • 23 KomentaraPrint#

srijeda, 01.05.2019.

1. maj - Praznik graha

Relikvije relikvijarum proslave nekadašnjeg Praznika rada.


Sretan vam 1. maj Praznik graha.

01.05.2019. u 13:59 • 11 KomentaraPrint#

petak, 26.04.2019.

Kako je počelo

(uz 50 godina braka)

Na današnji dan, baš nekako u ovaj čas, prije 50 godina supruga i ja smo rekli svoje sudbonosno 'da'. Ipak, sve je počelo osam godina ranije. Evo što o tome govori zapis iz mog „Dnevnika“.

U petom tomu „Dnevnika“ kojeg sam vodio od 1955. do 1965. na strani 695, za nadnevak 13.06. 1961. utorak stoji:

„Došavši kući našao sam dopisnicu i poziv da se sutra moram javiti u Varaždin radi odlaska na lokalnu radnu akciju. To mi se baš i ne dopada. No moram zbog karakteristike.“

Tada nisam znao da je tim odlaskom posijano sjeme naše bračne zajednice. I to baš 13. Srećom nije bio petak.

Već slijedeći dan pišem:
„Odlazim na lokalnu radnu akciju na berbu graška. Zbog toga sam danas prije podne otišao Kollinu (liječnik, op. s.c) da me pregleda na rentgenu. Nakon desetominutnog razgovora i pošto me pregledao otišao sam na šišanje.“
(…)
Vlakom u 13.02 otišao sam u Varaždin. Tu me je čekalo neugodno iznenađenje. Nisam ponio nikakve stvari a odmah smo pošli u naselje. Došavši u dom (preko puta tvornice Varteks, op. s.c.) čekao nas je veliki posao. Treba složiti krevete. Kreveti su željezni na kat (bila je to dobra priprema za vojsku, op. s.c.). Bila je strašna gužva i dok smo konačno složili i kako tako uredili bilo je 6 sati. Uz odobrenje N. (vođa naše ekipe, op. s.c.) otišao sam kući po stvari. Došavši, na brzinu sam spakovao najnužnije stvari, večerao i vratio se natrag. Do spavanja smo mnogo brbljali i zaspali smo tek u 12 sati.“


U nastavku „Dnevnika“ ređaju se opisi događaja prvih dana boravka i rada, No kako to za ovu priču nije bitno na njih se ne osvrćem.

A onda dolazi nadnevak 26. 06.1961. koji počinje:

„Čudo. Desilo se zaista Čudo. Ja, S.D. po prvi puta u svom životu plesao sam s jednom curom. Po prvi puta počeo sam hodati po taktu muzike. Učiteljica mi je Č., inače se zove R.Š. Meni se dopada, a nije ružna, više bi se moglo reći simpatična. Baš me zanima da li će ustrajati u poslu kojeg se prihvatila (misli se na učenje plesa, op.s.c.). Ona je za sada veoma zadovoljna, a i ja se sam čudim kako mi lako ide.“
de.“

Slijedili su dani rada, plesa i zaljubljivanja u učiteljicu plesa.

Nadnevak 16. 7. 1961.
Bio je to posljednji dan radne akcije. Na kraju opisa tog dana piše:


P.S.
Sad kad je sve prošlo mogu reći da bi mi bilo jako krivo da nisam išao. Bilo je i ružnih strana (rano ustajanje i tome slično) no bilo je i puno više lijepih trenutaka. Ova radna akcija mi je ulila i povjerenje u sebe. Naučio sam plesati i uvidio da se i u mene netko može zaljubiti. Još jednom, bilo je lijepo.“


Iz sjemena posijanog 13.6., niknula je mala, sitna mladica. Ona će tijekom vremena, sve do našeg vjenčanja proći razne faze rasta i razvoja, bit će trenutke kad će gotovo uvenuti, pa opet buknuti, da bi na kraju postala stablo staro 58 godina.

No, to je već tema za roman, a ne za jedan mali esej o početku našeg zajedničkog života.

A.D. 1962.
Ispred starog grada u Varaždinu.
Viganj, vrijeme „Prošeke“ o kojoj sam pisao u postu od 8.3. ove godine.
A.D. 1969.

A.D. 2019.

26.04.2019. u 16:21 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.04.2019.

Prijateljstvo

Popodnevni dremež. Nije dugo trajao. Fursemid tjera na mokrenje. Dižem se i odlazim tamo gdje i car ide pješke. Taman sjedoh na 'prijestolje' kad začujem zvuk mobitela iz sobe. Dok sam se ga uspio dohvatiti, veza se prekinula. Gledam, nepoznati broj?

U tom času zazuji portafon. Letim, noge da polomim, grabim slušalicu, tko je, vičem. HP, dostava paketa, čujem u slušalici.

Kakav sad vražji paket. I još moram platiti 5 kuna. Pritišćem tipku da otvorim ulazna vrata; koji kat? čuje se gla;, drugi, odgovaram i otvaram vrata stana.

Nakon nekoliko trenutaka pojavi se grmalj od čovjeka i spušta paket pred vrata.
Buljim u paket ko tele u šarena vrata. Tko to šalje, pitam grmalja? H… odgovara upitani.

U tom trenutku sve postaje jasno!

Potpisujem prijam paketa, predajem 5 kunića i unosim paket u stan. Uz pomoć supruge otvaramo paket i onda redom vadim – butelje vina. Šest butelja vina, pet različitih vrsta. Dobivenih iz vinograda njegove obitelji.
Poredala se 'četa' buteljki!

To mi šalje moj dugogodišnji suradnik u nekadašnjoj firmi, zvani Hašišar (vegetarijanac je, pa smo ga prozvali tako) i vjerni čitatelj mog bloga. Ponekad upiše po koji komentar pod nikom 'hasky'. Firma propala, pa se s tastom bavi vinogradarstvom.

Ja se odmah mašim mobitela da ga nazovem. Stvori se tu i supruga. Nakon dva tri signala, javi se on, a ja ću:
-E, moj Hašišaru, umalo ne padoh na guzicu! Svaka ti čast.
-Vidio sam na blogu da vam je uskoro 50. godišnjica braka, pa velim, poslat ću Vam 'mali poticaj'.

Ispričasmo se, pita za zdravlje, rekoh, ostavimo sad zdravlje u ovom lijepom trenutku, upitah kako si znao a on će, pročitao na blogu, izmijenismo pozdrave i dobre želje pa završismo razgovor.

Eto, ovo mi je po prvi put da sam nešto dobio zahvaljujući trudu uloženom u pisanje bloga. I to baš nakon 1000. bloga.
Dobro, pomogla je tu i godišnjica party.

25.04.2019. u 17:21 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 24.04.2019.

M-post


Bilo je to davno kad me, tada jedna od popularnijih blogerica @catwomen - kreatorica bloga Cafe Nova politika na kojem sam objavio, po mom sudu, neke od najljepših postova; no nije dugo potrajalo - uputila u tajne blogosfere na čemu sam joj neizmjerno zahvalan. Ona se u međuvremenu, na moju žalost, preselila na atraktivniji format, a ja sam ostao staromodan pa i dalje 'drvim' u ovom.

U vrijeme kad sam se odlučio na avanturu 'blogiranja' još sam se 'borio' s radnim zadacima kao projektant elektroinstalacija u nekad uspješnoj firmi od koje više nema ni traga ni glasa. Danas se uglavnom 'borim' s rakićima, aritmijama, fibrilacijama, koljenoboljkama i inim aktivnostima koje će prestati tek kad odem iz ove Doline suza. No, pustimo to. Kad tome dođe vrijeme, imam za taj dan već pripremljen post, pa ako me onaj s kosom ne zaskoči, objavit ću ga kad zaključim da je zaista došao kraj.

A evo, ako je sve počelo:

2007-12-11

Poštovani potencijalni čitatelji!
Evo stigao još jedan entuzijasta u borbi protiv ljudske gluposti.
Iako je čuveni fizičar Einstein rekao: "Svemir i ljudska glupost su neizmjerni! Doduše u ono prvo nisam baš siguran!" nadam se da ću uz Vašu pomoć ipak uspjeti barem malo smanjiti količinu gluposti u Lijepoj našoj. Pa makar na kraju ustanovili svi zajedno da smo se tukli protiv vjetrenjača (kao čuveni Vitez tužnog lica).
Pa krenimo!
Pozdrav Vaš Semper Contra

Tijekom ovih nešto manje od 12 godina lutanja po blogosferi i dostignutih 1000 postova, moj cilj bio je, kao što sam i najavio, borba protiv ljudskih gluposti. Rezultat te borbe je nula, zero, Null. Dapače, sve mi se nekako čini da je gluposti na ovoj vjetrometini povijesti sve više i više. Pa kako idu dani, i moja borba je sve slabija i slabija i sad sam siguran da ću završiti poput slavnog Viteza tužnog lika.


Do MI-posta stojte mi dobro.

24.04.2019. u 12:01 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.04.2019.

Dan planeta Zemlje

Kad već ne može ili ne želi spriječiti uništenje Planeta, onda čovjek izmisli Dan planeta Zemlje ne bi li ko Pontije Pilat oprao ruke. Kao što vlade, kad ne znaju kako da riješe neki gorući problem u svojim državama , formiraju povjerenstvo da ga riješi.

Na kakvom Planetu bi željeli živjeti vi i kakav Planet bi željeli ostaviti svojim potomcima?


ili



22.04.2019. u 11:56 • 21 KomentaraPrint#

subota, 20.04.2019.

Uskršnji blagdan

Svim štiocima koji slave Uskrs iz vjerskih i onima koji to čine iz tradicijskih razloga želim…






20.04.2019. u 13:58 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.04.2019.

Ususret Uskrsu

(nešto drugačiji pristup)

Danas je prvi dan Velikoga tjedna - Cvjetnica, nedjelja palmi ili Muke Gospodnje, koja se u Katoličkoj Crkvi slavi kao spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao palminim i maslinovim grančicama.

Tjedan dana kasnije, taj isti narod psovkama i pljuvanjem po izmučenom Isusu tražit će njegovu smrt.

Ove me godine taj blagdan podsjetio na kolumnu B. Pofuka „Pogrešno je nacionalizirati križni put“, izišlu na portalu autograf 11. ovog mjeseca, gdje pročitah između ostalog legendu o Veroniki. Do sada, obzirom da sam agnostik/ateist, nije mi bila poznata.

U jednom odlomku autor kaže i ovo:

„Jedna prijateljica, inače povjesničarka umjetnosti, pripovijedala mi je nedavno koliko je toga morala naučiti o ikonografiji europske umjetnosti pošto nije odgajana u obitelji koja je išla u crkvu i nije, poput mnoge druge djece, sudjelovala u raznim pobožnostima, pa tako i križnom putu.

Svaka katolička crkva tako ima na svojim zidovima četrnaest likovnih djela, uglavnom slika na kojima su umjetnici, od onih najvećih do potpunih amatera prikazali četrnaest postaja križnog puta. Među njima nalazimo i još jedan čin milosrđa prema čovjeku patniku, ženu Veroniku koja je Isusu pružila svoju maramu da otare znojno i krvavo lice.

Odatle pojam Veronikin rubac. Oduvijek me impresionirao taj čin za koji je trebalo mnogo ljudske samilosti, ali i građanske hrabrosti.“


A.D. 33


Pruživši svoj rubac izmučenom Isusu, Veronika je pokazala onu pravu stranu kršćanstva, sućut prema čovjeku ili bogolikom čovjeku, kako vam volja, pokraj kojeg je stajala gomila zaluđene mase ljudi i vikala „Razapnite ga!“, „Na križ s njim!“
Dvije tisuće godina kasnije, jedan je čovjek morao skakati u more da ga ne prebije rulja samo zato što ima pogrešna krvna zrnaca, što je nosio trenirku sa logotipom svog kluba u koji je ukomponirana njima 'mrska' crvena zvijezda i što njegov klub nosi ime tog omraženog simbola nekih 'mračnih vremena'. Pri tome ni jedan od tih urlatora „Ubij, ubij Srbina“ i „ ZDS“ nije bio u stanju u svojem pilećem mozgu zbrojiti dva i dva: da nitko ne može biti kriv za ono što nije počinio, pa makar bio pripadnik naroda čiji su pojedinci sudjelovali u zločinima kakvih, barem na teritoriju brdovitog Balkana, nije bilo od vremena 2 WW.

Ipak, našla se jedna djevojka, žena, splitska Veronika, koja je bjeguncu od rulje pružila ruku da mu pomogne izaći iz mora.

A.D. 2019.

Ne pretendiram ovaj slučaj izjednačiti sa sudbinom Isusa Krista. Na simboličnoj razini on ipak pokazuje da se u poimanju ljudi prema onima za koje oni misle da su „smeće“ ništa promijenilo nije, eto već dva tisućljeća.

Ne znam da li će „splitska Veronika“ ući u legendu, da li će se za 2000. godina o njezinoj pruženoj ruci pričati kao o „Veronikinom rupcu“, ali za mene ona već je legenda.

14.04.2019. u 14:39 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2019  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

brod u boci
pametnizub
demetra
zvijezda

NF
anaboni 4
anaboni 5
mecabg
smijehotvorine

umjetnost biti sam
smisao života
tomajuda
tok misli
borgman
bellarte
japanka 3
geomir
dinaja
dinaja 2

astro
10. Ars
crna svjetlost
k.u.p.
nema garancije
lion
skrpun

fra gavun
pozitivka
iva
jedna žena
huc
proglasi

memoari
zvonka
taradi
k.moljac

alexxl
h_cenzuru
žena gaza
dona

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
vadičep
in patria sua
modesti
zagreb
odmak
bromberg
neverin
salome
effata

Pax et Discordia
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominjua>
grunf
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Glupo je biti živ a ne moći živjeti.

S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.

Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.

Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.

Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.

Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.