semper contra

četvrtak, 28.11.2019.

Ima nas koji mislimo drugačije

Vratio sam se u svoj brlog, novo uređen zahvaljujući mlađem sinu i njegovoj supruzi. Ne osjećam se baš najbolje nakon svih ovih operacija, a pogotovo zbog činjenice da me još čeka kemoterapija obzirom da su 'rakići' zaposjednuli čitav gornji dio skeleta. Uz to mi je rapidno oslabilo srce, pa me muči još i gušenje u prsima pri najmanjem fizičkom naporu. Kad se sve skupa uzme u obzir, najbliži opis mog stanja glasi: „Ja sam već mrtav ali se to još ne vidi“.

U takvom ozračju jedina utjeha mi je moj susjed s osmog kata zvan Apaurin. Kad mi dođe u posjet uvijek mi osvježi dan.

Navratio je i danas da me obavijesti kako je promijenio gume ljetno-zimske na mom autu kod mog automehaničara u Varaždinu. Uz čašicu graševine (on sam, ja ne pijem otkako su počele ove zadnje boleštine) započeli smo i diskusiju oko štrajka učitelja i profesora. U jednom trenutku reče Apaurin:
„Moj je sin na FB u grupi Podrška roditelja nastavnicima u štrajku objavio tekst o svojoj podršci.“

Kako mi se tekst neobično dopao, a usput izražava i moj stav u vezi štrajka koji je različit od mnogih komentara na ovom blogu i šire, uz dopuštenje njegovog oca objavljujem ga u cijelosti.

„Sjedim u sobi na zagrebačkom Maksimiru i čujem zvona obližnje srednje škole kako pozivaju klince na nastavu. No, nema graje. Samo zlokobna tišina. A zvono zvoni. Pa opet, nakon 45 minuta. I dalje tišina. Došlo mi je da nešto o tome napišem, izbacim ono što se u meni kuha već danima.

Svjedok sam stotinama noći koje je moja majka provela za svojim radnim stolom, ispravljajući, pišući, stvarajući za svoje učenike i njihovu budućnost. Trud, znoj, suze, živčani slomovi, veselje, sreća, ponos. Sve je to u njoj, kao i u svima vama koji radite s djecom i ulažete sebe u njih. Veliki vrtuljak svih mogućih emocija. Često se zapitate - zašto? Što meni ovo treba? Samo vi znate odgovor na to pitanje.

Gaženi ste godinama, bačeni na same margine društva. Vaš bunt čini me sretnim. Živ sam 26 godina, skoro koliko i Hrvatska. Ne pamtim, možda sam doživio neku amneziju, ovakav trenutak socijalne solidarnosti u našem društvu.

Ono mi govori da ne mora sve biti grozno, da ne moramo svaki put kada se spomene prosvjed ili neki oblik bunta zakolutati očima, uzdahnuti i reći - ma to je nemoguće. Očito je stvarno bilo nemoguće. Do sad. Do 25. studenog. Dok se niste pojavili vi, marginalizirani, odbačeni, uzimani zdravo za gotovo, psovani, odbačeni. A to je najgore što se može desiti. Odbaciti profesorice, profesore, učiteljice, učitelje znači odbaciti djecu. Kao što neki roditelji tek sad shvaćaju, kad su u problemima - gdje ću, kuda ću s djetetom? Zovu se jokeri bake, djedovi da im netko pričuva dijete dok su oni na poslu. Kako li su vas samo uzeli zdravo za gotovo! A sada, mnogi od njih vide koliko ste važni.

Nisam profesor. Nisam bome ni učitelj, ni učenik, student, roditelj, ravnatelj, političar. Bavim se nekim svojim stvarima u kojima svakodnevno dolazim u sukob s korumpiranim, pokvarenim, prljavim i zlim sistemom koji radi samo za podobne. Vi mi dajete nadu, svijetlo. Promjene kreću u nama. U našoj odluci da se dignemo i kažemo NE. Gospoda u Vladi misle da smo mi tu za njih. Grdno se varaju. Oni su tu za nas. Jer bez nas, nema njih. Nadam se da će to shvatiti. Ovi koji su sad, i oni koji će doći.

Parafrazirat ću velikog Darka Rundeka, biti toliko bahat da ću promijeniti njegov stih iz najljepše pjesme napisane na ovim područjima. Mislim da nema drugih riječi koje mogu dočarati kako sam se osjećao kad sam stajao s vas 20, 30, 40, 100, 500 tisuća na Trgu u ponedjeljak.

"Postoji mjesto
gdje mogao bi stati
visoko dignuti ruke
i pjevati našu pjesmu"


To mjesto je postojalo. Bilo je to u ponedjeljak, u 12 sati po srednjoeuropskom vremenu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

Samo naprijed. Ne odustajte, nema predaje. Tisuće su uz vas.

Do pobjede za dostojanstvo koje i više nego zaslužujete. Nije više stvar u koeficijentima. Davno su oni prestali biti važni.

Ovo je borba za budućnost. Lijepu, svijetlu budućnost zemlje za sve nas.“

28.11.2019. u 18:01 • 23 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.11.2019.

Zar i WC?

Vjerojatno je štiocima mog bloga poznato kako bi godina trebala imati 1000 dana pa da svaki "Dan ovog ili onog" ima svoj datum. Ovako pojedini jadni datumi (po hrvatski nadnevci) moraju podnjeti i nekoliko "Danova".

Šetajući danas po parkiću nedaleko našeg stana (za veće udaljenost nemam još snage, ako ću je uopće više imati) supruga ugleda plakat na ploči.
"Daj, snimi to. Možda će ti dati ideju za post."

Malo sam se nećkao, no u glavi se odmah počeo vrtjeti post, pa snimih i ovim postom vam ga stavljam na uvid i ocjenu o smislenosti tih "Danova".






17.11.2019. u 13:34 • 12 KomentaraPrint#

subota, 09.11.2019.

Tko što čuva?

Još uvijek u Samoboru. Danas sam, otkako dođoh iz bolnice, šetao oko zgrade po četvrti puta. Ne bi ja ni jednom da uz mene nije "gonič robova", moja bolja polovica koja me stalno tjera da hodam. A ja bih najradije ležao.

I tako, šetajući, zapazih pred zgradom zanimljiv prizor koji me naveo na razmišljanje da li je vlasnik ova dva prometala povezao zajedno da mu netko ne ukrade auto ili pak bicikl?

09.11.2019. u 13:25 • 18 KomentaraPrint#

petak, 25.10.2019.

Upoznaj bolnice da bih ih više volio

Evo me jope u vašem društvu.
Ne ću opširno, tek toliko da javim da sam još uvijek živ iako bi se moglo desiti da i ne budem.
Da sam se držao mišljenja cijenjene komisije iz predhodnog posta, naime da mi nije ništa samo nekakva staračka lezija, i da se nisam obazirao na neka drugačija mišljenja, možebitno da bi vam se sada javljao "s onoga svijeta'. U ovo proteklo vrijeme što me nije bilo moja malenkost se jednom operacijom riješila slijepog crijeva ŽB Čakovec, a drugom sam u KBC Zagreb u 'meficinski otpad' poslao desni bubreg, pripadajući ureter zajedno sa grozdom metastaza raka prostate.

Sad ležim u stanu u Samoboru gdje se o meni brine cijela failija, čekam da se malo 'postavim na noge' i onda ponovo na konzilij liječnika koji će mi odrediti "medicinsko trovanje radi ubijanja preostalih metastaza', što se doktorski zove kemoterapija.

I sad nemojte kazat da ja nisam već mrtav samo što se to još ne vidi.

25.10.2019. u 15:59 • 17 KomentaraPrint#

petak, 23.08.2019.

„U očekivanju Rješenja“

Posljednjih godina praktički sam se prestao družiti s običnim ljudima, uglavnom se družim s doktorima. Evo jedne pričice o tome kako sam čekao Godota, pardon Rješenje za skupi lijek.

Da li se netko od štovanih štioca ovog bloga sjeća posta pod naslovom "Peti front", objavljenog 15.svibnja ove godine, u kojemu opisah početak prikupljanja potrebne dokumentacije da mi se odobri nova, treća tura, skupog lijeka Xtandi (7.500 eurića po turi).

Ne? Ma nema veze, to je samo kao uvertira ovome što slijedi.

Elem, obavio sam nakon opisanog događaja razgovor s doktorima za rakiće, za bubrežiće i svojim urologom, pokupio od njih specijalističke nalaze, pa ponovo na PTCT.

Dobivši nalaz CT-a, iskopirah svu dokumentaciju, ubacih u plastičnu foliju i odnesoh u dnevnu bolnicu ŽB Čakovec. Ljubazna sestra mi podastre štampani formular zamolbe Povjerenstvu na potpis, ona će ga ispuniti- kaže, ja ga potpisah, pozdravismo se, pa odoh kući da čekam rješenje pomislivši na Becketta i njegovu dramu „U očekivanju Godota“.

I kad sam već izgubio svaku nadu da ću „Godota“ dočekati, krajem prošlog mjeseca supruga nosi pisamce (plava kuverta) a u njemu – odbijenac! U kojem, između ostalog, stoji i ovo:

„Temeljem priložene medicinske dokumentacije i CT nalaza u kojemu su navedene novonastale osteosklerotične lezije, utvrđujemo da pacijent ne zadovoljava kriterije za nastavak terapije navedenim lijekom.“


Nisam se posebno razočarao, u neku sam ruku očekivao takav rasplet. Treba biti realan, naše je zdravstvo u gadnoj gabuli.

Međutim, od tog dana mi se umom stalno vrti misao da napišem 'zahvalu' članovima komisije, koja bi primjerice, mogla glasiti ovako:

„Poštovani članovi povjerenstva

Primio sam Vaš zaključak u kojem me obavještavate da ne zadovoljavam kriterije za nastavak terapije navedenim lijekom (Xtandi).

Mogu Vas izvijestiti da se i nisam baš previše iznenadio.

Naime, kad je svojevremeno moj urolog ordinirao terapiju tim lijekom i spomenuo koliko stoji, rekao sam mu da bi po mom mišljenju bilo bolje da se taj novac utroši za lijek potrebit nekom mlađem bolesniku, a meni neka ordinira tabletu ili ampulu cijankalija. Taj lijek je u mojim godinama najefikasniji.

Naravno doktor se s tim nije složio, kao u tome ga sprečava Zakon, Hipokritova zakletva i tako dalje i tome slično.

Obzirom da i Vi u neku ruku dijelite mišljenje slično mojem glede a u svezi lijeka, ovim putem bih Vas zamolio da mi odobrite nabavku ovog drugog 'lijeka', kad već ova država, u kojoj glavnu riječ vode crkvenjaci/klerikalci, ne odobrava eutanaziju kojom bi mi, u slučaju da se moja bolest razvije do 'neslućenih visina', bilo omogućeno da umrem na dostojanstven način.

S poštovanjem Semper Contra“


P.S.
Prije neki dan podigao sam nalaz PSA (marker za rak prostate). Nakon što mi je uskraćen lijek, njegova se vrijednost u par mjeseci s 2,7 (max<4) popela na 11, a iskustvo mi govori da će nastaviti rasti.
Cinik u meni kaže: Semper, ne brini brigu, komisija je rekla da ti nije ništa.

23.08.2019. u 14:31 • 15 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.08.2019.

Koronorografija

Ovijeh dana nisam bio osobito aktivan ni na blogu ni u komentarima. Razlog? Odlazak na 6. (slovima: šestu) koronorografiju u ova dva desetljeća kako se bakćem s srcem. Na posljednjoj, petoj, bio sam točno prije deset godina.

Za razliku od svih dosadašnjih, ovu su radili kroz aortu na lijevoj ruci. Ostale kroz aortu iz prepone. Kad sam se prije dva mjeseca prijavio, dobio sam popis svega što trebam ponijeti u bolnicu za višednevni boravak u Bol-Nici. Najvažniji su naravno čepići protiv buke da mogu spavati ako krankencimer hrče. Kao poslušan 'vojnik' sve sam strpao u torbu i 7. tekućeg mjeseca taksijem otišao u bolnicu.

Na kraju se ispostavilo da su mi iz torbe trebale samo papuče. Ostalo je bilo namijenjeno za trodnevni boravak u bolnici ako ne uspije zahvat kroz ruku. U potonjem, treba ležati na leđima 24 sata sa vrećicom pijeska na mjestu uboda kako bi se spriječilo krvarenje. To mi je dobro poznato.

Srećom, spretna operaterka uspjela je ugurati sondu kroz ruku, iako sam bio uvjeren da joj to neće uspjeti obzirom na stanje mojih žila, pa sam već oko podneva nazvao taksi i odvezao se kući.

Dok su nad mojim truplom na operacionom stolu radili pripreme za zahvat, pokraj mene je stala jedna mlada, zgodna sestra.
„Koja je vaša uloga?“, upitah je jer sam vidio da nije opremljena kao ostali.
„Da vam ispričam koji vic kako bi se opustili“, kaže.
„Volim samo crni humor, znate li koji?“
Ona se zamisli, nasmije se i reče kako se ne može sjetiti ni jednog.
Onda sam joj ja ispričao tri na brzake. Kod svih prisutnih izmamio sam osmjeh na licu.

Nakon tridesetak minuta zahvat je bio gotov. Nažalost, nešto bitno novog nisu otkrili, uz to nisu sigurni da li mi preostala premosnica, od tri koliko ih je ugrađeno prije 21 godinu, prohodna ili nije, pa ću trebati na snimanje MSCT u Zagreb. A onda ćemo vidjeti hoće li se ugrađivati stentovi ili ne. To znači, ponovo kontrast u moje izmučene bubrege. Morat ću se odlučiti da li da liječim srce ili pak čuvam bubrege. Imam vremena razmisliti jer se na snimanje čeka par mjeseci. Tako mi rekoše.


Na kraju su mi dali crtež žila na mojem srcu sa suženjima. Usporedio sam crtež s onim od prije deset godina, nema bitne razlike.

Sve u svemu kak bi se reklo v Zagorju: Martin v Zagreb, Martin z Zagreba.


11.08.2019. u 22:53 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.08.2019.

Stranka


Upravo pročitah roman Bojana Žižovića „Stranka“ u izdanju Sandorf, Zagreb 2019. Na vanjskoj strani zadnjih korica piše:

„Roman Stranka alegorijska je groteska u kojoj autor u furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu opisuje moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog i “perspektivnog“ mladića, tog junaka našeg doba lišenog skrupula, u strelovitom usponu ljestvicom stranačke hijerarhije, od puzanja ispod kancelarijskih stolova do olimpskih predsjedničkih visina, trančirajući usput načine funkcioniranja jedne do srži korumpirane moderne političke organizacije u vremenima pseudodemokratskog robovlasničkog kapitalizma.“

Kad glavni junak navedenog habitusa dođe u kontakt s jednom jedinom članicom stranke koja mu ukazuje na karakter Stranke u kojoj on vidi sve, kad shvati da je Strankom ovladala bolest, on zaključuje:

„Znao sam da bolest ne može biti usamljena. Stranka je svakodnevno izbacivala viruse, kao da je riječ o laboratoriju za njihovu proizvodnju. Za našu bolest nije bilo lijeka. Virusi se ne liječe antibioticima. Jedini lijek bio bi stavljanje ključa u bravu, zatvaranje Stranke. Takvo što nije dolazilo u obzir. Nisam bio ljut na nju. Uopće. Zaraza je prelazila s jednog na drugog.

Virus je zavladao svima nama. Plovili smo na zaraženom otoku s kojeg nije bilo bijega. Nema povratka, niti gledanja unaprijed. Sve će ostati isto. Dok god postoji Stranka. U tom mi je trenutku sve bilo jasno. Shvatio sam da je svatko mogao biti Predsjednik. Ništa se ne bi promijenilo. Ali to me neće spriječiti da ne postanem Predsjednik. Pa makar slušao onoga u sjeni. Nema krajnje pozicije moći. Nema Boga.“


Ne pišem ovo da bi nekog od štovanih čitatelja ponukao da pročita roman. Bojim se da i ne bi bilo puno kojima bi se sviđao.

Pišem jer sam, čitajući roman, spoznao da ipak u ovoj državi ima ljudi koji misle kao i ja, vide gdje su uzroci jadnog stanja u kojem se država nalazi i o čemu onda barem znaju napisati furiozni groteskni roman, a ne poput mene 'bistriti politiku' na blogu kao što je to radio Franjo Šafranek u birtiji kod Znidaršića u kultnom filmu „Tko pjeva zlo ne misli“.

P.S. Ne pišem o Danu Pobjede etc, ne pišem o Sinskoj Alci jer su se te manifestacije pretvorile u puko političko prepucavanje, sad više ne samo između lijevih i desnih, već i između desnih i desnih, pretvarajuću te povijesne događaje u čisti cirkus.
A uzrok tome opisuje upravo autor romana Stranka.

05.08.2019. u 22:46 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 30.07.2019.

Probranice 50 (jubilarne)

Zašto naziv „Probranice“?
Ideju mi je dala istoimena emisija na trećem programu HR koja se emitira od 1993. godine i donosi najnovije snimke inozemnih izdavača, uz stručnu recenziju autora. Uzevši to kao moto odlučih da pod tim naslovom povremeno donosim kratke, humorom/satirom/sarkazmom/cinizmom obojene, osvrte na najnovije bisere našeg (i svjetskog) društveno-političko-gospodarskog bespuća.

Povratak veslima

Čitam prije nekoliko dana kako je katamaran „Bišovo“, koji plovi na relaciji Zadar – Mali Lošinj – Pula, oko dva sata sa stotinjak putnika plutao pred Silbom. Prema informacijama u medijima uzrok je nevjerojatan – lijevi motor je usisao ribarsku mrežu nakon čega je došlo do pucanja hidraulike.

Kažu u vijestima da ovo nije prvi put, more je sve nečistije, a prošle godine su hidro potisnici koji usisavaju i ispuštaju more da bi se katamaran kretao (on nema propelere), usisali veliku krpu, pa se dogodila slična stvar.


Komentar cinika: Obzirom na evidentnu sve veću zagađenost mora, pa i našeg lijepog plavog Jadrana, preporučujem povratak brodovi na pogon veslima i jedrima pa im neće smetati ribarske mreže, krpe i ine trice i kučine što plove površinom mora.

Ćaća


Jučer je g. Narcic Anemični navratio na Korčulu da, u okviru priprema za nove izbore za hrvatski Sabor, podijeli velika obećanja i koju kunu ondašnjoj građevinskoj mafiji. I onda se tu nađe neki dalmatinski redikul i držeći visoko u ruci komad papira na kojem piše ĆAĆA, pozdravlja na sav glas milog nam Premijera: „Živio Ćaća!“ No, policija se nije dala zavarati, znaju oni da je to kršenje javnog reda i mira i odmah su ga dohvatili i odveli, dok je on vikao: „“Pustite me! Došao sam pozdraviti našeg Ćaću. Živio Ćaća!”

Komentar cinika: cinika: Jadni redikul, ne zna on da je pozdrav „Živio Čaća“ kršenja javnog reda i mira. Da ga je pozdravio starim hrvatskim pozdravom „ZDS“ možda bi Čaća još i otpozdravio nečim sličnim.

Tuk na utuk
na utuk

Nije prošlo ni sat vremena od objave te vijesti na portalima, kad evo, javio se naš, trenutačno treći na rang listi kandidata za Predsjednika RH, Miroslav Škoro, oštro osuđujući, a gdje bi on nego na svom Facebbok profilu, postupak policije riječima: „Čime je čovjek koji drži natpis ugrozio bilo čiju sigurnost ili javni red i mir? Čak nije bio ni preglasan niti je ikoga vrijeđaoeđao.“
Odgovor Vlade je također uslijedio promptno:
„Čekamo i dalje kandidata koji poziva na doticaj sa stvarnošću i s narodom da se udostoji pojaviti i odgovoriti na pokoje novinarsko pitanje, umjesto da kontinuirano od toga bježi.“

Komentar cinika: e kad bi naši političari jednako tako promptno reagirali na vijest da nam je industrijska proizvodnja u petom mjesecu u odnosu na isti mjesec prošle godine pala za 8,6% gdje bi nam bio kraj.

Pripravnički staž


Naša Vlada na čelu s Ministrom za novac dala je genijalni prijedlog u rangu „Teorije relativnosti“ čuvenog A.E. U javnu raspravu će biti upućen prijedlog da se za mlade do 25 godina obveza poreza na dohodak smanji za 100 posto, a za one od 26 do 30 godina za 50 posto. Temelj za tu mjeru je godina, a ne datum rođenja.

Komentar cinika: Do sada smo školovali stručnjake za rad u inozemstvo, a sad ćemo im omogućiti da, kao početnici, dobiju veću plaću od iskusnih stručnjaka, pa da onda, kad navrše te granične godine, odu s nekoliko godina prakse u inozemstvu. Posljedično, time će porasti njihova vrijednost na stranom tržištu rada. O ravnopravnosti svih pred Zakonom, ovaj puta neću.

Prva riba

19. ovog mjeseca nakon inauguracije nove 'šarže' ministara u Vladi Narcisa Anemičnog, objavih post pod nazivom „Lov može početi“, misleći pri tome na medije koji će krenuti u otkrivanje marifetluka novih ministara.
I nisam morao dugo čekati.
Prošlo je tek desetak dana, a najnoviji broj 'Nacionala' piše o malverzacijama novog ministra Josipa Aladrovića, sina nekadašnjeg požeško-slavonskog župana Marijana Aladrovića. Obzirom da je to tek početak 'lova', a da ne bih pravio konkurenciju tom tjedniku, za sada ću se suzdržati od bilo kakvog komentiranja eventualnih marifetluka.

Komentar cinika: Kao što pisah u postu od 17. ovog mjeseca, vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.

30.07.2019. u 13:59 • 7 KomentaraPrint#

subota, 27.07.2019.

Balada o Heroju

Posljednji ispraćaj skupnika Josipa Briškog, poginulog u terorističkom napadu samoubojice u Afganistanu obavljen je danas u krugu obitelji i najbližih prijatelja na groblju u Sesvetama. Čitajući tu vijest, sjetih se pjesme Fabricia De Andrea „La ballata dell'eore“ u prepjevu A. Dedića koja je objavljena po prvi put na dvostrukom Arsenovom albumu 'Kantautor' davne 1985. godine. Iza Josipa ostala je mlada žena i malodobni sin.



U rat je pošao i gord je bio,
jer svojoj zemlji pomoći je htio.
Dali su mu pušku i oznake voda
i savjet da kožu čim skuplje proda.

A kad su mu rekli,
neka pođe naprijed,
bio je spreman
da istinu traži,ma bilo gdje.

A sada kada je mrtav,
domovina slavi,
još jednog heroja
sa zvijezdom u glavi.

A ona što ga voli,
povratak je htjela živog vojnika,
jer s mrtvim herojem,
što može sad.

I kamo da krene ta mlada žena,
sa tužnom slavom i šakom ordena.




Počivao u miru.

27.07.2019. u 13:44 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.07.2019.

Probranice 49

Zašto naziv „Probranice“?
Ideju mi je dala istoimena emisija na trećem programu HR koja se emitira od 1993. godine i donosi najnovije snimke inozemnih izdavača, uz stručnu recenziju autora. Uzevši to kao moto odlučih da pod tim naslovom povremeno donosim kratke, humorom/satirom/sarkazmom/cinizmom obojene, osvrte na najnovije bisere našeg (i svjetskog) društveno-političko-gospodarskog bespuća.

Evo, nakon poduljeg vremena, da se ponovo vratim malo Probranicama.

Spalionice otpada

Spalionica smeća u Beču (Spittelau)


Spalionica smeća u Zagrebu (Jakuševec)
Cinik u meni se pita: koja od ovih dviju spalionica više i jače zagađuje okoliš?

Tko je veći boss?

Čitam informacije na N1: Sud blokirao Trumpovu administraciju u provođenju mjera protiv imigranata.

A prije nekoliko dana masmediji su obavijestili svekoliki hrvatski puk da je vukovarski gradonačelnik, izvjesni Ivan Peneva (uz podršku vrle nam Predsjednice KGK), otklonio odluku Ustavnog suda RH da se u Vukovaru postave na javnim ustanovama ploče ispisane ćirilicom.

Cinik u meni se pita: tko je veći boss, Predsjednik najveće svjetske sile ili gradonačelnik jednog, po veličini, srednjeg grada u Hrvatskoj?

Licemjerje
Nakon pogibije skupnika Josipa Briškog koji poslan u daleki Afganistan da tamo brani hrvatski suverenitet i hrvatske granice, odjednom su svi redom, od najmanjeg čovjeka koji do sada nije ni znao da je on u sastavu tzv 'mirovnih snaga' u Afganistanu (a možda da uopće nešto takvo postoji), do onih koji su ga tamo poslali kao sluge američkog NATO-a, 'čuvara' svjetskog mira i provoditelja demokracije ala 'Pax Americana', počeli liti krokodilske suze nad njegovom sudbinom.
Cinik u meni se pita: Zar ste, gospodo na vlasti (i oni iz oporbe), toliko glupi ili naivni da niste mogli znati/pretpostaviti, šaljući naše vojnike (NATO-vo topovsko meso) na ratišta izvan Hrvatske kako je vrlo vjerojatno da će kad-tad netko od njih poginuti.

25.07.2019. u 11:09 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

brod u boci
pametnizub
demetra
zvijezda

NF
anaboni 4
anaboni 5
mecabg
smijehotvorine

umjetnost biti sam
smisao života
tomajuda
tok misli
borgman
bellarte
japanka 3
geomir
dinaja
dinaja 2

astro
10. Ars
crna svjetlost
k.u.p.
nema garancije
lion
skrpun

fra gavun
pozitivka
iva
jedna žena
huc
proglasi

memoari
zvonka
taradi
k.moljac

alexxl
h_cenzuru
žena gaza
dona

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
vadičep
in patria sua
modesti
zagreb
odmak
bromberg
neverin
salome
effata

Pax et Discordia
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominjua>
grunf
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Glupo je biti živ a ne moći živjeti.

S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.

Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.

Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.

Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.

Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.