semper contra
ponedjeljak, 20.05.2019.
Od rođenja pa do groba
U životu svakog čovjeka, od njegovog rođenja pa do smrti, ima puno događaja za koje on nalazi povod za slavlje ili za tugovanje.
Slavi kad završi srednju školu i postane punoljetan. Veselit će se kad završi fakultet i dobije diplomu misleći kako je sad 'kompletna ličnost' i kako će lako naći posao. Onda vremenom shvati da taj komad papira i ne vrijedi puno, da više vrijedi ono 'po babu i po stričevima', pa razočaran skupa s njom ode u 'pečalbu'.
Ako mu se 'posreći' pa ipak dobije posao (čak i glavni zgoditak - za stalno) časti društvo i prijatelje ne znajući što ga sve čeka na putu dio mirovine. Doživi li da može otići u mirovinu opet slijedi fešta na kojoj ne razmišlja da je to (vjerojatno) posljednja u kojoj će on aktivno sudjelovati.
Pravi spektakl od vjenčanja kunući se pred Bogom i ljudima na 'vezu do smrti' da bi često nakon vrlo kratkog roka tu 'besmrtnu' vezu raskinuo mirno ili u svađi. Onda, kad nije baš pri 'punoj svijesti', zaboravi na rastavu i razloge koji su do nje doveli, upriliči novo vjenčanje, polaže novu 'zakletvu' i naravno, pravi novu feštu. Neki se tu zaustave, neki pak – valjda željni fešti – ponavljaju taj događaj u duhu latinske izreke repetitio est mater studiorum.
Ako mu brak, kojim slučajem potraje 25, 50, 60 godina imat će razloga za slavlje 'srebrnog', 'zlatnog' i 'diamantskog' pira.
Veseli se kad mu se rode potomci, pogotovo ako je 'prvo pa muško', ne razmišljajući u tom trenutku koliki si je teret navrnuo na leđa. Ta će spoznaja sazrijevati postepeno, s vremenom kako potomci rastu, a onda će, kad 'tići' odrastu i odu da saviju svoja gnijezda, tugovati što više nisu tu pokraj njega unatoč i usprkos svemu što je s njima prošao.
Zajedno s njima feštat će, ako doživi, kad oni dobiju djecu a on unučad. U toj fešti, doduše, njegova će uloga ipak biti sporedna, više će gledati i uživati u veselju novih roditelja, ali će i on biti radostan jer 'krv nije voda'.
Tugovat će zbog neuzvraćene ljubavi ili 'prekinutih veza'. Žalovat će kad mu umru roditelji, biti tužan kad odu pojedinci iz njegove školske generacije misleći pri tome kako su otišli a nisu još tako stari, tješeći se na taj način da ni on još nije tako star. S tugom će se sjećati odlaska svojih istinskih prijatelja.
Našlo bi se tu još ponešto da se 'složi fešta' ili da se tuguje.
Ipak, u slavlju ili u tuzi u dva najvažnija događaja u njegovom životu on aktivno neće sudjelovati. U slavlju svog rođenja (ili začeća prema protivnicima pobačaja) i tuzi svoje smrti.
Zato on slavi svake godine dan rođenja (ili dan začeća), iako je u stvari glupo slaviti dan kad je postao godinu dana stariji.
Zato mu priređuju veliki sprovod, polažu ga u grob i postavljaju nadgrobni spomenik s uklesanim imenom, godinom rođenja i smrti iako njemu to ne znači ništa.
četvrtak, 16.05.2019.
3. fešta
(susret povodom 57 godina mature)
Prije mjesec, dva sretoh šulkolegicu iz gimnazijskih dana.
„Buš došel na feštu?“ pita, pa nastavlja „16. svibnja u 12 sati. Bu roštilj.“
„Nisam baš u kondiciji (Krleža)!“, odgovaram.
„Ma dojdi“, inzistira ona.
Odgovorio sam ni sa da ni sa ne.
Danas ujutro ustajem iz kreveta, poslovično loše volje. Odlazim u kupaonicu i sve čekam da me supruga pita hoću li na feštu. Ona šuti, ja šutim. Iz kuhinje se širi miris juhe koja krčka na štednjaku. Znači kuha ručak, zaboravila je. Uz doručak kažem:
„Dobro je da kuhaš, nejdemi mi se na feštu.“
Odmah protest:
„Joj, zaboravila sam, pa zakaj ne bi išel?“
„Ne da mi se, dosta su dvije fešte u mjesec dana“, odgovorih imajući na umu da smo prošli petak isto imali svečani ručak s bračnim parom koji se vjenčao isti dan kad i mi. Oni iz vijećnice, mi u vijećnicu. Susret na stepenicama.
„Ma ne gnjavi“, kaže gazdarica, „bit će ti lijepo. Tko zna što će biti za godinu dana.“
„Dobro, dobro, vidjet ću“, odgovaram uvjeren da neću nikuda.
Supruga izašla u kupovinu.
Satovi u stanu otkucavaju 11 sati. Sjedim za lapom i surfam po blogu. Otvaram blogera @kule u pijesku i vidim njegov post pod naslovom Obljetnice. Gledam, čitam pa kažem sam sebi; ajde otiđi i ti da vidiš koliko će se nas skupiti. Uz to žena naredila da idem a odbijanje njezine zapovijedi moglo bi dovesti do rastave braka makar i nakon 50 godina braka.
Spremim se, sjednem u auto i pravac Varaždin. Na stolu u kuhinji ostavljam cedulju 'Otišao sam'. U 12.10 sam bio na zakazanom mjestu, restoran „Garestin“.
„O, ipak si došao“, nasmije se Inga, organizatorica, kojoj sam neki dan rekao da neću doći.
„Što mogu, čovjek snuje, Bog određuje, žana naređuje, i što ću nego poslušati!“, rekoh ja.
Ostalo je išlo kako to već ide na takvim druženjima. Od nas 28 iz razreda, došlo je 18. Nekoliko slika pokazat će više od tisuću riječi.
Vratih se u 18.30 s kolegicom iz razreda koju je na feštu doveo suprug. Muška solidarnost; nije trebao dolaziti po nju.
Nadam se da je za ovu godinu bilo dosta. Možda i do proslave 60. godišnjice mature.
Međimurci bi rekli: kaj je preveč ni s kruhom ni dobro.
srijeda, 15.05.2019.
Peti front
Što je lijepo, kratko traje. Vraćam se u (tmurnu) stvarnost.
Kao što sam i očekivao doturi na CT-u su me otkantali, što bi narod rekao, dali su mi vritnjak.
Nije da sam bio iznenađen. Očekivao sam to obzirom na nalaz povišene uree i kreatinina u krvi. Sjećam se prije dosta godina, kad sam iz istog razloga bio u 'Magdaleni' u Zagrebu, kako su jednog pacijenta iz istih razloga otpravili kući. On se naravno bunio, no rekoše mu da mu ne mogu dati kontrast dok mu ta dva markera nisu u redu. Iako sam tada bio 'ponosan' kako su moji markeri u redu, znao sam, obzirom na svu vrstu 'suhe' hrane koju konzumiram godinama, da i mene jednog dana čeka jednako.
Eto, desilo se to danas. Nakon što sam gotovo dva mjeseca čekao da se na kalendaru pojavi datum pregleda, dođoh u zakazano vrijeme, predah sve papire i DVD-e koje sam do sada skupljao u borbi na četiri fronta, i ostadoh sjediti u hodniku.
Znam proceduru: litra kontrastne tekućine koju trebam popiti kroz sat vremena pa u CT tunel. Nakon pet minuta izlazi 'čovjek u bijelom' i nosi dvije čaše od pola litre. Sklanjam sa stola torbu kako bi učinio mjesta da čaše stavi na stol, a on će:
„Ne, nije to za vas.“
Znao sam koliko je sati!
I zaista, odmah iza njega izlazi drugo 'lice u bijelom' i nosi moje papire.
„Nažalost“, kaže on, „ne možemo vam, obzirom na kreatinin i ureu, dati kontrast. Vaši bubrezi nisu u redu. Moglo bi se desiti da bi vas morali, nakon što ga popijete, odmah poslati na dijalizu.“
Znao sam ja to i bez njega.
Potom je dodao kako trebam otići kod obiteljskog liječnika po uputnicu za nefrologa da on propiše proceduru kako bi mi mogli dati kontrast.
Pokupio sam svoju papirologiju i uputio se obiteljskom liječniku (srećom radio je u jutro) razmišljajući;
kako to da sam ja, dipl. ing.el., znao da sa takvim markerima ne mogu na CT, a to nisu znali ni obiteljski liječnik ni onkolog koji su vidjeli krvne nalaze a ipak me bez upozorenja poslali na CT.
Dobio sam uputnicu a da me obiteljski liječnik nije ni upitao zašto mi treba i otišao se prijaviti za pregled.
Na šalteru sam objasnio o čemu se radi i da mi treba pregled što prije.
„A kod kojeg doktora“, pita sestra iza stakla.
Htio sam joj reći kako imam doktoricu za koju bi rado da me pregleda i uputi što da radim, no nažalost ona ne samo da ne živi u Čakovcu, nego ni u Hrvatskoj. Naglas sam, pak, rekao:
„Ma nema veze koji, ovo mi je prvi susret s liječnikom za bubrege pa mi je sasvim svejedno.“
Dobio sam rok krajem petog mjeseca. A dok ne skupim sve 'papire' ne mogu poslati molbu komisiji za skupe lijekove da mi produži terapiju, trenutačno efikasnim, lijekom u borbi protiv rakića.
Odlazeći kući pomislih: eto upravo otvaram 5. front u borbi protiv raznih 'neprijatelja' mog tijela.
Hitler je vodio rat na dva fronta pa ga izgubio, kakve su onda meni šanse da ga dobijem vodeći bitke na pet frontova?
Mizerabilne!
utorak, 07.05.2019.
Fešta (epilog)
(završni post uz 50 godina braka)
Eto, svemu dođe kraj, pa i proslavi 50. godišnjice braka. Ovom serijom slika pokušat ću vam dočarati kakva je bila atmosfera iako se to ni slikom, pa ni videom ne može u potpunosti prikazati.
Kad sam je sreo bila je mlada,
Ljubavi puna i napola gladna.
Nije zbog rime i nije zbog vica –
I ja sam tad jeo ko ptica.
…a završava…
Kažu da još je lijepa ko slika,
Al' je ne vidim od jelovnika.
Tako to biva svuda na svijetu,
Naša je ljubav već pri desertu.
Nastavlja se još šest pjesama, a onda se pjevalo po željama slušatelja. Mlađa se snaha pobrinula da domaćin smanji glazbu na minimum minimorum, pa smo mogli pjevati i razgovarati bez smetnji.
Iako smo goste zamolili da ne donose nikakve poklone, oni nisu mogli odoljeti 'napasti', i evo što se sve tu našlo.
Na kraju, svima vama koji ste marljivo pratili ovu mini-seriju postova, čestitali nam na 50. godišnjicu uz želju da dočekamo i dijamantnu, iz sveg srca hvala.
srijeda, 01.05.2019.
1. maj - Praznik graha
Relikvije relikvijarum proslave nekadašnjeg Praznika rada.
Sretan vam 1. maj Praznik graha.
