semper contra
petak, 26.04.2019.
Kako je počelo
(uz 50 godina braka)
Na današnji dan, baš nekako u ovaj čas, prije 50 godina supruga i ja smo rekli svoje sudbonosno 'da'. Ipak, sve je počelo osam godina ranije. Evo što o tome govori zapis iz mog „Dnevnika“.
U petom tomu „Dnevnika“ kojeg sam vodio od 1955. do 1965. na strani 695, za nadnevak 13.06. 1961. utorak stoji:
„Došavši kući našao sam dopisnicu i poziv da se sutra moram javiti u Varaždin radi odlaska na lokalnu radnu akciju. To mi se baš i ne dopada. No moram zbog karakteristike.“
Tada nisam znao da je tim odlaskom posijano sjeme naše bračne zajednice. I to baš 13. Srećom nije bio petak.
Već slijedeći dan pišem:
„Odlazim na lokalnu radnu akciju na berbu graška. Zbog toga sam danas prije podne otišao Kollinu (liječnik, op. s.c) da me pregleda na rentgenu. Nakon desetominutnog razgovora i pošto me pregledao otišao sam na šišanje.“
(…)
Vlakom u 13.02 otišao sam u Varaždin. Tu me je čekalo neugodno iznenađenje. Nisam ponio nikakve stvari a odmah smo pošli u naselje. Došavši u dom (preko puta tvornice Varteks, op. s.c.) čekao nas je veliki posao. Treba složiti krevete. Kreveti su željezni na kat (bila je to dobra priprema za vojsku, op. s.c.). Bila je strašna gužva i dok smo konačno složili i kako tako uredili bilo je 6 sati. Uz odobrenje N. (vođa naše ekipe, op. s.c.) otišao sam kući po stvari. Došavši, na brzinu sam spakovao najnužnije stvari, večerao i vratio se natrag. Do spavanja smo mnogo brbljali i zaspali smo tek u 12 sati.“
U nastavku „Dnevnika“ ređaju se opisi događaja prvih dana boravka i rada, No kako to za ovu priču nije bitno na njih se ne osvrćem.
A onda dolazi nadnevak 26. 06.1961. koji počinje:
„Čudo. Desilo se zaista Čudo. Ja, S.D. po prvi puta u svom životu plesao sam s jednom curom. Po prvi puta počeo sam hodati po taktu muzike. Učiteljica mi je Č., inače se zove R.Š. Meni se dopada, a nije ružna, više bi se moglo reći simpatična. Baš me zanima da li će ustrajati u poslu kojeg se prihvatila (misli se na učenje plesa, op.s.c.). Ona je za sada veoma zadovoljna, a i ja se sam čudim kako mi lako ide.“de.“
Slijedili su dani rada, plesa i zaljubljivanja u učiteljicu plesa.
Nadnevak 16. 7. 1961.
Bio je to posljednji dan radne akcije. Na kraju opisa tog dana piše:
P.S.
Sad kad je sve prošlo mogu reći da bi mi bilo jako krivo da nisam išao. Bilo je i ružnih strana (rano ustajanje i tome slično) no bilo je i puno više lijepih trenutaka. Ova radna akcija mi je ulila i povjerenje u sebe. Naučio sam plesati i uvidio da se i u mene netko može zaljubiti. Još jednom, bilo je lijepo.“
Iz sjemena posijanog 13.6., niknula je mala, sitna mladica. Ona će tijekom vremena, sve do našeg vjenčanja proći razne faze rasta i razvoja, bit će trenutke kad će gotovo uvenuti, pa opet buknuti, da bi na kraju postala stablo staro 58 godina.
No, to je već tema za roman, a ne za jedan mali esej o početku našeg zajedničkog života.
A.D. 1962.
A.D. 1969.
A.D. 2019.
četvrtak, 25.04.2019.
Prijateljstvo
Popodnevni dremež. Nije dugo trajao. Fursemid tjera na mokrenje. Dižem se i odlazim tamo gdje i car ide pješke. Taman sjedoh na 'prijestolje' kad začujem zvuk mobitela iz sobe. Dok sam se ga uspio dohvatiti, veza se prekinula. Gledam, nepoznati broj?
U tom času zazuji portafon. Letim, noge da polomim, grabim slušalicu, tko je, vičem. HP, dostava paketa, čujem u slušalici.
Kakav sad vražji paket. I još moram platiti 5 kuna. Pritišćem tipku da otvorim ulazna vrata; koji kat? čuje se gla;, drugi, odgovaram i otvaram vrata stana.
Nakon nekoliko trenutaka pojavi se grmalj od čovjeka i spušta paket pred vrata.
Buljim u paket ko tele u šarena vrata. Tko to šalje, pitam grmalja? H… odgovara upitani.
Potpisujem prijam paketa, predajem 5 kunića i unosim paket u stan. Uz pomoć supruge otvaramo paket i onda redom vadim – butelje vina. Šest butelja vina, pet različitih vrsta. Dobivenih iz vinograda njegove obitelji.
To mi šalje moj dugogodišnji suradnik u nekadašnjoj firmi, zvani Hašišar (vegetarijanac je, pa smo ga prozvali tako) i vjerni čitatelj mog bloga. Ponekad upiše po koji komentar pod nikom 'hasky'. Firma propala, pa se s tastom bavi vinogradarstvom.
Ja se odmah mašim mobitela da ga nazovem. Stvori se tu i supruga. Nakon dva tri signala, javi se on, a ja ću:
-E, moj Hašišaru, umalo ne padoh na guzicu! Svaka ti čast.
-Vidio sam na blogu da vam je uskoro 50. godišnjica braka, pa velim, poslat ću Vam 'mali poticaj'.
Ispričasmo se, pita za zdravlje, rekoh, ostavimo sad zdravlje u ovom lijepom trenutku, upitah kako si znao a on će, pročitao na blogu, izmijenismo pozdrave i dobre želje pa završismo razgovor.
Eto, ovo mi je po prvi put da sam nešto dobio zahvaljujući trudu uloženom u pisanje bloga. I to baš nakon 1000. bloga.
Dobro, pomogla je tu i godišnjica
.srijeda, 24.04.2019.
M-post
Bilo je to davno kad me, tada jedna od popularnijih blogerica @catwomen - kreatorica bloga Cafe Nova politika na kojem sam objavio, po mom sudu, neke od najljepših postova; no nije dugo potrajalo - uputila u tajne blogosfere na čemu sam joj neizmjerno zahvalan. Ona se u međuvremenu, na moju žalost, preselila na atraktivniji format, a ja sam ostao staromodan pa i dalje 'drvim' u ovom.
U vrijeme kad sam se odlučio na avanturu 'blogiranja' još sam se 'borio' s radnim zadacima kao projektant elektroinstalacija u nekad uspješnoj firmi od koje više nema ni traga ni glasa. Danas se uglavnom 'borim' s rakićima, aritmijama, fibrilacijama, koljenoboljkama i inim aktivnostima koje će prestati tek kad odem iz ove Doline suza. No, pustimo to. Kad tome dođe vrijeme, imam za taj dan već pripremljen post, pa ako me onaj s kosom ne zaskoči, objavit ću ga kad zaključim da je zaista došao kraj.
A evo, ako je sve počelo:
2007-12-11
Poštovani potencijalni čitatelji!
Evo stigao još jedan entuzijasta u borbi protiv ljudske gluposti.
Iako je čuveni fizičar Einstein rekao: "Svemir i ljudska glupost su neizmjerni! Doduše u ono prvo nisam baš siguran!" nadam se da ću uz Vašu pomoć ipak uspjeti barem malo smanjiti količinu gluposti u Lijepoj našoj. Pa makar na kraju ustanovili svi zajedno da smo se tukli protiv vjetrenjača (kao čuveni Vitez tužnog lica).
Pa krenimo!
Pozdrav Vaš Semper Contra
Tijekom ovih nešto manje od 12 godina lutanja po blogosferi i dostignutih 1000 postova, moj cilj bio je, kao što sam i najavio, borba protiv ljudskih gluposti. Rezultat te borbe je nula, zero, Null. Dapače, sve mi se nekako čini da je gluposti na ovoj vjetrometini povijesti sve više i više. Pa kako idu dani, i moja borba je sve slabija i slabija i sad sam siguran da ću završiti poput slavnog Viteza tužnog lika.
Do MI-posta stojte mi dobro.
ponedjeljak, 22.04.2019.
Dan planeta Zemlje
Kad već ne može ili ne želi spriječiti uništenje Planeta, onda čovjek izmisli Dan planeta Zemlje ne bi li ko Pontije Pilat oprao ruke. Kao što vlade, kad ne znaju kako da riješe neki gorući problem u svojim državama , formiraju povjerenstvo da ga riješi.
Na kakvom Planetu bi željeli živjeti vi i kakav Planet bi željeli ostaviti svojim potomcima?
ili
subota, 20.04.2019.
Uskršnji blagdan
Svim štiocima koji slave Uskrs iz vjerskih i onima koji to čine iz tradicijskih razloga želim…
nedjelja, 14.04.2019.
Ususret Uskrsu
(nešto drugačiji pristup)
Danas je prvi dan Velikoga tjedna - Cvjetnica, nedjelja palmi ili Muke Gospodnje, koja se u Katoličkoj Crkvi slavi kao spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao palminim i maslinovim grančicama.
Tjedan dana kasnije, taj isti narod psovkama i pljuvanjem po izmučenom Isusu tražit će njegovu smrt.
Ove me godine taj blagdan podsjetio na kolumnu B. Pofuka „Pogrešno je nacionalizirati križni put“, izišlu na portalu autograf 11. ovog mjeseca, gdje pročitah između ostalog legendu o Veroniki. Do sada, obzirom da sam agnostik/ateist, nije mi bila poznata.
U jednom odlomku autor kaže i ovo:
„Jedna prijateljica, inače povjesničarka umjetnosti, pripovijedala mi je nedavno koliko je toga morala naučiti o ikonografiji europske umjetnosti pošto nije odgajana u obitelji koja je išla u crkvu i nije, poput mnoge druge djece, sudjelovala u raznim pobožnostima, pa tako i križnom putu.
Svaka katolička crkva tako ima na svojim zidovima četrnaest likovnih djela, uglavnom slika na kojima su umjetnici, od onih najvećih do potpunih amatera prikazali četrnaest postaja križnog puta. Među njima nalazimo i još jedan čin milosrđa prema čovjeku patniku, ženu Veroniku koja je Isusu pružila svoju maramu da otare znojno i krvavo lice.
Odatle pojam Veronikin rubac. Oduvijek me impresionirao taj čin za koji je trebalo mnogo ljudske samilosti, ali i građanske hrabrosti.“
A.D. 33
Pruživši svoj rubac izmučenom Isusu, Veronika je pokazala onu pravu stranu kršćanstva, sućut prema čovjeku ili bogolikom čovjeku, kako vam volja, pokraj kojeg je stajala gomila zaluđene mase ljudi i vikala „Razapnite ga!“, „Na križ s njim!“
Dvije tisuće godina kasnije, jedan je čovjek morao skakati u more da ga ne prebije rulja samo zato što ima pogrešna krvna zrnaca, što je nosio trenirku sa logotipom svog kluba u koji je ukomponirana njima 'mrska' crvena zvijezda i što njegov klub nosi ime tog omraženog simbola nekih 'mračnih vremena'. Pri tome ni jedan od tih urlatora „Ubij, ubij Srbina“ i „ ZDS“ nije bio u stanju u svojem pilećem mozgu zbrojiti dva i dva: da nitko ne može biti kriv za ono što nije počinio, pa makar bio pripadnik naroda čiji su pojedinci sudjelovali u zločinima kakvih, barem na teritoriju brdovitog Balkana, nije bilo od vremena 2 WW.
Ipak, našla se jedna djevojka, žena, splitska Veronika, koja je bjeguncu od rulje pružila ruku da mu pomogne izaći iz mora.
A.D. 2019.
Ne pretendiram ovaj slučaj izjednačiti sa sudbinom Isusa Krista. Na simboličnoj razini on ipak pokazuje da se u poimanju ljudi prema onima za koje oni misle da su „smeće“ ništa promijenilo nije, eto već dva tisućljeća.
Ne znam da li će „splitska Veronika“ ući u legendu, da li će se za 2000. godina o njezinoj pruženoj ruci pričati kao o „Veronikinom rupcu“, ali za mene ona već je legenda.
petak, 12.04.2019.
Proročanska priča
Prošlo je tome već više od osam godina kako sam objavio post pod naslovom "Basna o Tri prašćića" (nešto modernija varijanta). Na kraju posta napisah Epilog priče, za koji bi se ovijeh dana moglo reći da je u neku ruku bio proročanski. U njemu stoji
Epilog
No prevari se naš Radiša. Nije dugo uživao u neradu i državnoj skrbi. Uskoro su u državi svi Bonvivani završili u bolnicama, Putnici u mirovini, a Radiše u zatvorima. Vladar je nastavio uzimati kredite u bližoj i daljoj okolici. Ali jednog dana: dođe rok, eto vraga skok na skok. Jedna moćna zemlja s dalekog istoka otkupi sve dugove zemlje kojom je vladao i stavi zemlju pod svoj patronat.
Svi Bonvivani budu najureni iz bolnica nisu li sami željeli ili mogli plaćati liječenje. Putnicima su prepolovljene mirovine, a Radiše su dobile ponovo priliku raditi. Za sebe, ali naravno i za novog Vladara - Azijskog Zmaja kosih očiju.
A Paun? Završio je on u butiku. Otkrilo se da jako voli glumiti manekena.
I u povjerenju: radi to vrlo dobro!
Danas bi spomenuti Epilog uz manje korekcije izgledao ovako:
No prevari se naš Radiša. Nije dugo uživao u neradu i državnoj skrbi. Uskoro su u državi svi Bonvivani završili u bolnicama, Putnici u mirovini, a Radiše u zatvorima ili pobjegoše u Irsku. Vladar je nastavio uzimati kredite u bližoj i daljoj okolici. Ali jednog dana: dođe rok, eto vraga skok na skok. Jedna moćna zemlja s dalekog istoka izgradi sve ono što je Narcis obećavao u predizbornim kampanjama, otkupi dugove zemlje kojom je vladao i stavi zemlju pod svoj patronat.
Svi Bonvivani budu najureni iz bolnica nisu li sami željeli ili mogli plaćati liječenje. Putnicima su prepolovljene mirovine, a Radiše su dobile ponovo priliku raditi. Za sebe, ali naravno i za novog Vladara - Azijskog Zmaja kosih očiju.
A Narcis, zvani Anemični? Završio je on u butiku. Otkrilo se da jako voli glumiti manekena.
I u povjerenju: radi to vrlo dobro!
Tko bi te davne godine rekao da će 'komunjare' iz Kine sa zastavom punom zvijezda (doduše žutih ali ipak zvijezda na crvenoj podlozi; malo EU, malo komunizam) doći spašavati demokratsku, katoličku Hrvatsku u kojoj se mnogima diže kosa na glavi kad netko spomene komunizam i nacrta zvijezdu. I da se ti isti uopće neće buniti protiv jedne takve hereze vođe najdomoljubnije stranke u Hrvata.
Ali, eto, kad ti voda dođe do grla hvataj se za bilo što da se spasiš, pa makar to bila i država u kojoj se ne poštuju temeljna načela ljudskog prava. Nema veze, glavno je da ima novaca.
ponedjeljak, 08.04.2019.
Proročanske fotke
Nestali „Uljanik“ i „3. maj" iz mainstreama. Na scenu stupaju EU-izbori, stranačke liste, mjesta na listama, koalicije, principijelne i neprincipijelne, obećanja ludom radovanja, a sve sa ciljem da se domognu fotelje u onoj velikoj sali EU parlamenta i sve što uz nju slijedi.
Pa dok se puk zabavlja pogađajući tko je to sve na listama, da li je raspored muško-žensko po 'zipp' metodi ili su ovaj drugi pol smjestili tek na kraj liste da ne bi slučajno ugrozio mušku dominaciju (iako ni to nije garancija da bi bilo nešto bolje), koliko će koja od lista dobiti glasova (kao da to nije svejedno), ja ću vam ispričati jednu malu priču o mom susretu s „Uljanikom“ u ona 'mračna' vremena kad su naša brodogradilišta nešto značila u svijetu i neka od njih zapošljavala toliko radnika koliko stanovnika imaju danas poneki naši gradovi i koji žive na državnim jaslama.
Elem, ne znam koji je bio razlog koji me doveo u Pulu. Uz sebe sam imao ruski fotoaparat FED 3, još mi je negdje u ormaru, u koji sam umetnuo novi film vjerujući da ću tijekom boravka u Puli uspjeti napraviti koju fotografiju (crno-bijelu) za 'uspomenu i dugi sjet'.
Šetnja me tako dovela uz ogradu brodogradilišta. Fascinirao me pogled na krakove kranova koji su prekrivali vidik poput mreže koju kao da je ispleo nekakav golemi pauk što svoju mrežu plete od metalnih niti.
Skinuh fotkić s ramena, maknuh zaštitni poklopac s objektiva i počeh snimati splet željeznih ruku.
Snimio sam tek nekoliko fotki kad čujem glas iza sebe:
„Hej, ti tamo! Ovdje se ne smije snimati!“
Bio je to čovjek u odori kakve su u ono vrijeme nosili čuvari, portiri na ulazima velikih tvornica kojima je prvenstveni zadatak bio da paze kako netko ne bi iz tvornice iznio nešto vrijedno. A usput su kontrolirali da li netko ne špijunira i fotografira postrojenja jer tada još nisu postojali špijunski sateliti koji danas mogu snimiti ne samo čovjeka kako puši, već i marku cigareta koju puši.
„Pa snimam samo krakove kranova“, kažem ja smiješeći se, „sviđa mi se ta željezna šuma.“
„Ništa se ne smije snimati. Izvadi film.“
„Dobro, dobro“, rekoh pomirljivim tonom. Otvorih aparat i odmotah desetak centimetara filma koliko su zauzele fotke što sam ih upravo snimio. Pogleda čuvar socijalističkog giganta dio filma što je virio iz role pa kaže:
„Tu se ništa ne vidi, odmotaj dalje.“
„Ali, dalje nema ništa, dalje nisam snimao“, kažem.
„Daj ovamo film“, kaže branitelj radničkog samoupravljanja, „da ja vidim“.
Što mi je preostalo, izvadih kalem, predam ga u ruke savjesnog čuvara koji počne izvlačiti film na svjetlo dana (šteta što stvarno nije bio 'mrak' kako se danas govori da je bio). Odmota on cijeli film, gleda prema suncu pa će:
„U redu, nema ništa, možeš vratiti film u aparat.“
Uzeo sam film strpavši ga u džep ni ne pokušavajući objasniti da od tog filma više nikakve koristi. Pošao sam dalje. On se vratio u kućicu na ulazu, ponosan, valjda, što je spasio svoju firmu od potencijalnog špijuna.
Meni su umjesto crno-bijelih fotki ostale samo crne.
Tada nisam mogao znati da će mnogo, mnogo godina kasnije ove fotke, kad nam se 'upali' svjetlo demokracije jednog dana prikazivati 'crnu stvarnost' brodogradilišta.
P.S. Neki od štioca će sigurno reći da sam 'jugonostalgičar'. Reći će da smo u brodogradilišta uložili neizmjerne milijarde i treba ih zatvoriti. Vjerojatno je tako, no ona su ipak gradila brodove koje je netko kupovao.
Nitko pri tome ne spominje koliko smo milijardi 'uložili' u birokraciju, u plaće općinskih i gradskih dužnosnika, članova vlade, uvaženih zastupnika, uhljeba u upravama i NO državnih firmi i sve ono što uz njih ide, u zgrade u kojima oni griju svoje guzice od kako nas je obasjalo sunce demokracije. U gradnju crkvi i davanja crkvenim velikodostojnicima da ne govorim. A što su oni proizveli?
Korupciju, kriminal, nepotizam i propast firmi kao što je, primjerice, „Uljanik“.
