semper contra
četvrtak, 24.08.2017.
Porcijunkulovo contra Špancirfestu
Piše bloger @Crna svjetlost u svom postu od 21. ovog mjeseca:
Na žalost ovaj tjedan zbog nekih privatnih i poslovnih obaveza ne ću se moći špancirati onoliko koliko bih želio. Ipak, posao i privatne obaveze su mi važnije. I ne ću ih moći uskladiti sa španciranjem. Ali ionako ovogodišnji Špancirfest nije ni približno onom što je bio prijašnjih godina. Pa se ne bih želio žaliti.
To mi je trebalo!!!
Šlagvort za moj osvrt na ovogodišnji Špancirfest! Pa krenimo.
Ne pišem ovo zbog lokalpatriotskih osjećajčića. Kao ono, svaki Cigo svoga konja hvali. Eto, i pravi Varaždinec je primijetio da ovogodišnji Špancirfest više nije 'ono pravo'. A to smo uočili i mi kad smo prošle nedjelje posjetili tu manifestaciju.
Ne znam koji su razlozi. Možda novo rukovodstvo turističkog ureda, možda je stari gradonačelnik (novi je obećao povratak stare slave ali je malo prekratko na vlasti) mislio više na svoju fotelju nego na tu, svojevremeno kultnu manifestaciju, koja je bez sumnje pokrenula cijeli niz turističkih tshunamija po čitavoj Hrvatskoj, uključivo i Porcijunkulovo. No pustimo sad špekulacije. Da vidimo kako je stanoviti Semper contra videl ovoletošnji Špancirfest.
Da nismo, šetajući u nedjeljno prijepodne gradom, vidjeli ovaj natpis pomislili bi smo da se u Varaždinu odvija veliki vašar, a ne kultni Špancirfest.
Sjećate se kišobrana na Porcijunkulovu? Ovdje nema kišobrana već otisaka cipela. I to samo u jednoj maloj uličici u kojoj je izložena, cinik bi rekao, 'stara krama' na prodaju.
Tijekom cijelog obilaska ovaj 'mešter' s pedalnim instrumentima je bio najveća atrakcija. Barem u vrijeme našeg boravka u gradu.
Pitah kultnog varaždinskog 'verglaša':
„Ovaj na motornoj trokolici vam je ozbiljni konkurent!?“
„Da, jedino njega priznajem kao konkurenciju“, odgovori 'verglaš' Srećko.
Na Porcijunkulovu smo se divili starim automobilima. Špancirfest je mogao prikazati samo old-mopede TOMOS. Ako dobro promotrite, vidjet će te da se tu ipak sakrio jedan žuti auto-oldtimer. Želite li ga bolje vidjeti potražite ga u postu o Porcijunkulovu.
Nije samo auto-oldtimer došao iz Međimurja…
…tu su još međimurski pleteni cekeri i slične drangulije 'handmade'…
…Međimursko bučino ulje…
…Međimurska gibanica…
…Međimurski langoši.
A ne bih se iznenadio da se ovdje toči vino s Međimurskih bregi. Ni smo ušli provjeriti: supruga ne pije gemište a ja sam svoje davno popio.
Čekaj, stani! Je li ovo Špancirfest ili pak Porcijunkulovo!?
utorak, 15.08.2017.
Ipak umočih noge
Zahvaljujući parazitu, koji se uvukao u moj organizam, ove godine nismo mogli provesti ljeto u Biogradu iako je to, još u petom mjesecu, bilo u planu. Tješio sam se da se i onako već tri sezone nisam kupao, čak ni ulazio u more držeći se narodne 'hvali more drž se kraja/ja u njega ni do jaja'. Uz to, prošle godine ustanovih da sam ionako nesposoban za neke veće radove na i oko kuće. A to mi je godinama bio jedini smisao i svrha odlaska u Biograd. Supruga se još ponekad okupa, no za razliku od nekada kad je znala i po dva puta dnevno odlaziti na plažu, u posljednje vrijeme se to svelo na nekoliko kupanja tjedno.
Kao zamjenu za more, ponekad znamo otići na varaždinsko 'more', zvano Aquacity.
Tamo obvezatno i ručamo. Naravno morske plodove: pržene lignje s tartar sosom, pomfri, a supruga, ako je ima, naruči i pitu od maka.
Nakon ručka koji je nekad završavao s dvije boce piva, a danas s jednom i dvije čaše, posjedimo malo uživajući u pogledu na jezero nastalo iskopavanjem šljunka u vremenima kad se u 'mračnim' vremenima intenzivno gradilo. Nađu se tu i kupači, nekad ih je više, nekad manje. Ovaj put tek nekoliko obitelji.
Zatim slijedi šetnja uz jezero, pa kući.
I ovaj put smo učinili isto. No kako su noge sve nesklonije dužoj šetnji i traže povremeni odmor, sjeli smo na klupu uz jezero i promatrali kupače,labude i jezero.
„Kako su dugo u vodi“, primijeti supruga, „zar im nije voda hladna?“
Digao sam se i pošao provjeriti, voda 'ka pišaka'.
Vrativši se na klupu rekoh:
„Baš bih mogao umočiti palac u vodu, tu u jezeru, kad to nisam učinio tri godine u more.“
Nakon kraćeg kolebanja, skinuh obuću i čarape i krenuh prema jezeru.
Klatio sam se kao trska na vjetru.
Noge, nenavikle na šljunak, bunila su protiv tog maltretiranja. Ipak sam skupio snagu i ušao u vodu. Ne duboko, nešto iznad gležnja.
Malo je nedostajalo da se nisam prevrnuo u vodu. Bio bi to spektakl.
Ne izdržah dugo, izađoh iz vode, dovukoh se do klupe i spustih se na nju opruživši noge.
I tako, zahvaljujući parazitima, ipak sam umočio noge, doduše u vodu a ne u more, ali bolje išta nego ništa.
P.S. Inspiraciju za ovaj post dao mi je post AnaBoni "pozdravčić (deminutiv) do daljnjega".
utorak, 08.08.2017.
Gotovo je, gotovo…
Popustile vrućine nad Gradom, smirile se ulice. Noću se konačno može lakše spavati.
Bili su to naporni dani, a pogotovo noći. Vrućina, buka (neki to zovu glazbom) do ranih jutarnjih sati. Lijeganje u krevet po ponoći, čepići protiv buke u ušima, vrućina stvara nervozu. San neće na oči. Diže se, sjeda u fotelju. Ne pomaže. Odlazi bos na balkon, vani struji usijani zrak, 'glazba' tutnji. Zašto ta 'glazba' mora biti tako bučna? Možda da prikrije slabo pjevanje i još slabiju glazbenu pratnju? A možebitno da su ljudi izgubili tankoćutnost sluha od te silne buke? Neki bi rekli, bubnjići kao đon.
Kao i nečiji obrazi.
Prolazi gradom dan, dva nakon završetka porcijunkuluvskog proščenja. Nema više ništa od onih 'kulisa': šatora, štandova, oldtimera, simboličnog prikaza dvorca Zrinski, mostića i jezerceta, dječjeg zabavnog parka.
Ostali su samo – kišobrani.
Poneke je 'sredio' vjetar, a možda i neki od onih što, recimo, vole gađati svjetiljke pa su sad vježbali na njima.
No, konačno su i oni, kišobrani, došli na red da odu na zasluženi odmor. Svojim auto-dizalicama koje inače koriste za druge svrhe: mijenjanje svjetiljaka javne rasvjete, rezanje grana na drveću, postavljanje zastavica na kandelabere, radnici skidaju kišobrane.
To pažljivo promatra radnik zadužen da, kad oni obave svoj posao, svojim strojem-kefom, pokuša očistiti prljave površine trga i ulica. Bojim se da to bez jake kiše ili pak deterdženta 'ne bu išlo'.
Na kraju, kišobrani, koji su preživjeli, završavaju u sanduku kamiona koji će ih odvesti u spremište gdje će čekati iduću godinu, iduće Porcijunkulovo.
Tko zna, hoće li ih autor ovog zapisa još koji put vidjeti. Pitao je, može li dobiti jedan kao suvenir, no odgovor je bio niječan.
Štedljivi Međimurci ne troše novac tamo gdje to ne treba.
