semper contra
petak, 29.06.2018.
Einstein-ovo proročanstvo
Prije par dana @lastavica mi je poslala zanimljiv e-mail pod naslovom „Ajnštajn je dobro predvideo“ i u privitku priložila link
Pogledao sam ga (radi lakšeg razumijevanja posta možete ga i vi pogledati) pa joj poslao e-mail s nekim svojim razmišljanjima na tu temu.
Odmah je stigao odgovor:
Znaš, ovo što si meni napisao samo kopiraj i stavi kao post.
Nisam to shvatio sasvim ozbiljno, pa sam s @lastavicom izmijenio još nekoliko e-mailova. U jednom sam napisao:
Je si li zaista sigurna da je to pametno :-)? Nakon što sam kod dvojice blogera u komentarima na neke knjige obznanio da sam teški depresivac, moglo bi se desiti da me ljubitelji iphonova proglase, ako ne drugim Einsteinom, onda pak 'mrziteljem svega što je moderno'.
No svejedno, razmislit ću o toj ideji.
Prošlo je otada nekoliko dana u 'razmišljanju' i odlučih objaviti spomenuti tekst. Pa što bude neka bude. Neću ni prvi ni zadnji put dobiti 'jezikovu juhu'. Moj komentar poslanog linka je:
* * *
Što reći? Već odavno govorim kako tehnologija, pogotovo komunikacijska, uništava osnovno što bi ljudi trebali cijeniti i njegovati: zajedništvo i komunikaciju in vivo. Nisu tzv 'pametni telefoni' (zar su zaista pametni?) prvi koji su poput erozije počeli djelovati na međuljudske odnose. Već prije toga je to učinila u velikoj mjeri televizija (koja je, usput budi rečeno, zadnjih desetljeća postala izvor mržnje i netolerancije, pozornica nasilja i smrti), moglo bi se reći i za radio (ljudi sve manje idu na koncerte, kućne ili javne nakon kojih su se družili i razgovarali o tome što su doživjeli). Izmjena pisama po mom sudu je bio jedini način komuniciranja gdje je još u velikoj mjeri bilo ljudskosti. Već pojava telegrama, telefona i faksa otvorila je put otuđenju ljudi jednih od drugih.
Kad god čitam ili slušam na tu temu sjetim se SF romana Isaca Asimova „Golo sunce“ kojeg sam čitao davno, prije pedesetak godina i gdje je opisan svijet u kojem ljudi komuniciraju međusobno isključivo hologramima. To znači da mi, sa pametnim telefonima, još uvijek nismo dosegli vrhunac otuđenja. A tko zna što ljudski rod (spol) još čeka a što nisu mogli predvidjeti ni Asimov ni Einstein. Ljudska snaga destrukcije prirode i društva nema granica.
Kao što vidiš, za mene ta tema uopće nije nova, samo što u svom okružju i ozračju ne nalazim razumijevanje među ljudima o štetnosti koju ona prouzrokuje.
* * *
Što vi mislite da li sam zaista 'mrziteljem svega što je moderno', ili ipak ima u svemu tome trunka istine? Možda i ima, kad je slično razmišljao i veliki Einstein.
ponedjeljak, 25.06.2018.
Hrvatska na putu prema Švicarskoj
(neka netipična razmišljanja povodom Dana državnosti)
Franjo Tuđman i HDZ 90-ih su obećavali kako će Hrvatska po bogatstvu i blagostanju biti mala Švicarska.
Dvadeset i jedan dan nakon Oluje u 8.45 Vlak slobode s Predsjednikom, njegovom suprugom i bulumentom od oko 500 visokih dužnosnika stigao je u Karlovac, gdje je prilikom svečanog dočeka Predsjednik pozvao na izgradnju nove države sreće i blagostanja. „Ne samo da iz nje nikada više ne odlaze ljudi u sve krajeve svijeta, nego da se vraćaju“, istakao je.
“Bit ćemo jedna od najrazvijenijih i najbogatijih država europe i svijeta”, nastavila je s takvim obećanjima 2015. novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
U ponedjeljak, na Dan državnosti 2018. godine, premijer Andrej Plenković zavapio je kako nam je, eto, barem bolje nego u Africi. Govoreći o hrvatskom demografskom problemu, izjavio je:
“Taj trend je svojstven mnogim zemljama u Europi upravo naše veličine, to je jedno od temeljnih pitanja, i jučer smo dijelom o tome govorili, imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike i srednjeg istoka gdje je sasvim drugačija situacija, tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj”.
Ipak, izgleda da smo malo zapeli na putu prema standardu kakav su nam obećavali devedesetih godina prognozirajući da ćemo postati Švicarska, pa se sad moramo uspoređivati s Afrikom.
U Hrvatskoj, zaista, jest bolje nego u Africi.
Zasad.
S kime će nas političari uspoređivati kada nas i oni prestignu?
P.S.
Predsjednica je povodom Dana državnosti priredila veliki domjenak na kojem je bilo prisutno prema vijestima na domaćim dalekovidnicama oko 2000 uzvanika.
Gledajući vijesti uvjerio sam se da je na skupu bilo tušta i tma značajnih osoba, od kardinala Bozanića do najpoznatijeg hrvatskog 'metuzalema' Manolića.
Od poznatih nedostajao je samo Zdravko Mamić, spriječen zbog službenog boravka u BiH.
utorak, 19.06.2018.
Kad su došli po….
(napomena: slike vezano uz temu ne objavljujem da ne bi zaradio prekršajnu prijavu kao teta malog Cesarea koja se drznula snimati kako njenog nećaka silom uguravaju u auto 'ponosnog' oca)
Čitam na portalima, slušam izvjestitelje s 'terena' koji su jedva dočekali novu temu ('lešinari'). Tema: Ovrha nad djetetom.
„Snimljen dramatičan trenutak ovrhe nad djetetom: Uplakanog Cesarea su silom ugurali u automobil.“
„Sam sud zaključio je da otac nema roditeljskih kapaciteta, no inzistira na ovrsi.“
„Tata, nemoj mi to raditi! Tata, nemoj me voditi!“
„U međuvremenu je (majka) na talijanskom sudu izgubila skrbništvo nad dječakom, zbog otmice sina je osuđena na tri godine i četiri mjeseca zatvora, obavezna je Alessandru isplatiti 50.000 neura odštete…“
Čitam i pitam se: kakvo je to pravo, kakva je to država u kojoj se nad djetetom 'vrši ovrha'? Pitam se kako netko normalan može napisati, a pogotovo presuditi da je majka otela svoje vlastito dijete i onda joj odrapiti za tu 'otmicu' tri i pol godine zatvora i kaznu od 50.000 eura.
Najprije su nam 'vršili ovrhu' nad televizorima, automobilima i ostalim pokretnim stvarima. Onda su počeli 'vršiti ovrhe' oduzimajući od zarađene crkavice, potom su 'vršili ovrhe' nad jedinim stambenim prostorom. Sad je konačno na red došlo i 'vršenje ovrhe' nad djecom i to od rođene majke, a nju se osuđuje zbog 'otmice' vlastitog djeteta iako je sud sam zaključio da otac nema roditeljskog kapaciteta.
A puk uglavnom šuti!
Sve me to podsjeća na pjesmu koja se pripisuje pastoru Marinu Niemolleru (1892.-1984.) kojom on reagira na tromost i nereagiranje njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast:
Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio;
jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrat.
Kada su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalist.
Kada su došli po mene;
više nije bilo nikog da se pobuni.
Bez obzira tko je u ovoj priči o malom Cesareu u pravu, otac ili majka, način kako se 'provodi' pravda nad nemoćnom djecom i kako na to reagira tek šačica građana, dok se istovremeno, primjerice, diže velika halabuka oko prava psa da može slobodno lajati, pokazuje da se može parafrazirati čuvena izreka Hamleta: „Ima nešto trulo u toj demokraciji!“
Na kraju, cinik u meni ne može a da na svoj način ne poveže ovaj slučaj s problemom nataliteta u Hrvata. Očito su sudbene vlasti u Italiji našle načina da povećaju natalitet zemlje, a sudbene vlasti u Hrvata se solidarizirale što i nije čudno ako se zna da otac djeteta nije Hrvat.
četvrtak, 14.06.2018.
Kako riješiti problem pada nataliteta
(humor, a možda i nije)
Jučer na RTL Direktet gledam i slušam prilog o 'velikoj vijesti', a kasnije o tome čitam i na portalu „Telegram“: „Zagrebački zoološki ima veliku vijest; okotila su se tri vučića.“
Naravno, novinari ko novinari ne bi ni u snu propustili ovjekovječiti tu 'senzacionalnu' vijest pa u vijesti dalje piše: „Odjurili smo ih snimiti, da vam ih možemo pokazati“, i potom se pohvalili da „Telegram prvi donosi fotogaleriju novog čopora“.
I učiniše tako!
Nažalost, slike vam ne mogu prenijeti jer bi me autor tih 'senzacionalnih' fotki mogao tužiti za krađu 'autorskog djela'. Ako nekoga, ipak, zanima kako izgledaju novi stanovnici Hrvatske, evo link.
I dok novinari i redakcija „Telegrama“ uživaju u svojoj 'slavi' da su, eto prvi, objavili 'povijesne' snimke vučića za koje se još ne zna kojeg su spola (ili roda) jer „vučica je jako oprezna i zaštitnički raspoložena“, pa ne mogu prići mladuncima, meni je u toj vijesti zapela za oko ova rečenica:
„Inače, vučići su potomci dvogodišnje rumunjske vučice koja je u Zagrebu od kraja 2016. i četverogodišnjeg češkog vuka koji je stigao godinu prije nje. Njih su dvoje, kaže Skok (ravnatelj ZOO-a, op.s.c.), početak novog čopora.“
Čim sam pročitao taj odlomak meni je kliknulo:
Imamo (hrvatske) vukove ali smo, eto, da bi u zagrebačkom ZOO-u dobili novi naraštaj vukova trebali(?) za to uvesti vučicu iz Rumunjske i njezinog partnera iz Češke. Istovremeno sam se upitao: da li su, obzirom na porijeklo roditelja, ti vučići hrvatski ili se vode kao rumunjsko-češki?
To pitanje je vrlo važno!!!
Naime, ako prihvatimo da su oni hrvatski jer su na svijet došli u hrvatskom ZOO-u, i sukladno tome dobiju hrvatsko državljanstvo, onda bi po istom principu mogli povećati natalitet u Državi tako da dozvolimo imigrantima naseljavanje u Hrvatsku iz, tamo neke države 'bogu iza nogu', (odaberite sami koje), izrode potomstvo koje bi onda, jel, bilo hrvatsko.
I tako bi vrlo lako riješili manjak mladih.
Ipak ostaje jedan mali problem. Naime, u istom tom članku piše i ovo:
„Mladunci će s njom (vučicom, op.s.c.), provesti barem dvije godine nakon čega bi mogli i u neki drugi Zoološki.“
A kako nam ide, bojim se da bi i potomstvo gore spomenutih imigranata, kad poodraste, moglo otići u 'neki drugi Zoološki vrt', pardon, u neku drugu zemlju, pa opet ne bismo postigli ništa.
Izgleda da je problem pada natalitete u Hrvata nerješiv, barem dok se ne usvoje 'demografske mjere' KGK, a Vlada ne osigura sredstva za njihovu provedbu.
petak, 08.06.2018.
Pledoaje o jednoj knjizi
Jedan od mojih favorita, bloger @NF, prije nekoliko dana napisao je u svom postu:
Ja sam čitao, koliko je to moguće u hladu moje, sad prilično prometne terase. Pročitao sam "Ljubavni roman" Ivane Sajko (…). Ako niste dovoljno u depresiji čitajte izvrsno nemilosrdnu Ivanu Sajko. Precizno ubada svakojebnicu Lijepe Naše, a teško ćete, ako ste još i muškarac, koji još pokušava razumiti partnera glavne junakinje, izdržati do kraja. Ja sam uspio, snagu mi je dala, kad mu je u rijetkom trenutku idile prišapnula nježno i ak sam shvatio, dobre volje, na uho :"Smrdiš".
U komentaru sam mu obećao da ću odmah krenuti u gradsku knjižnicu, posuditi knjigu, i pročitati je da vidim da li će me baciti još dublje u 'bunar depresije' nego što već jesam.
Rečeno, učinjeno.
Knjižničarka mi je s mog popisa donijela tri knjige: spomenuti „Ljubavni roman“, knjigu iste autorice „Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon“, a tim dvjema knjigama dodao sam i knjigu „U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo“ Drage Pilsela.
„Ovu ste knjigu već posuđivali“, reče mi knjižničarka unoseći podatke u računalo za „Ljubavni roman“.
„Ne vjerujem“, kažem.
„U računalu stoji da ste ju posudili“, uporna je knjižničarka.
„Dobro, pogledat ću kod kuće popis pročitanih knjiga“, odgovorih, uzeh knjige i odoh kući.
Računalo nije lagalo, knjigu sam pročitao u siječnju 2016. Da me ubiješ, ne sjećam se!
Odmah sam prionuo na čitanje i nakon dva ponoćna čitanja pročitao je. I dalje sam uvjeren da knjigu nisam čitao, no to više nije ni bitno. Poštovani @NF ima pravo, knjiga je nabijena pesimizmom i zrači jako, jako depresivno. No, nedovoljno da bi u moj bunar 'depresije' došla dalje od polovice njegove dubine. Unatoč i usprkos kraju romana koji je potpuno, za moje shvaćanje, očekivan i realan. Tako bi ga i sam napisao.
U slučaju da netko odluči pročitati roman, neću više o njemu ni riječi.
Skrećem samo pozornost da je @NF potpuno u pravu: „Ako niste dovoljno u depresiji čitajte izvrsno nemilosrdnu Ivanu Sajko“. Dodati ću: „Ako niste cijepljeni protiv depresivnosti ili niste već duboko u svom 'bunaru' kao ja, onda vam, radi vašeg zdravlja, ipak savjetujem da knjigu ne čitate jer bi taj čin mogao dovesti do prvih otkopa lopatom za vaš vlastiti 'bunar'.
subota, 02.06.2018.
Povratak u prošlost (4)
Da se malo odmaknem od 'teških' tema.
MUNDLOS
Kad vam već ispričah priču o škarama gdje spomenuh da su svoje 'slobodno' vrijeme provodile u 'mraku' ladice šivaće mašine, red je da prozborim nešto i o njoj – šivaćoj mašini MUNDLOS.
Kao mići, vrlo često gledah majku gdje na njoj šije. Posebno sam se divio njezinom vještom okretanju pogonskog kotača. Desno stopalo držala bi uz gornji rub velike pedale koja je zglobnom polugom spojena s pogonskim kotačem. Lijevo je bilo blizu donjeg ruba i naizmjeničnim pritiskom desne i lijeve noge pogonila kotač. Uvijek, prije nego je počela pritiskati pedalu, rukom bi okrenula kotač na mašini kako bi preko remena kotač dobio početni zamah.
Pokušavao sam to raditi, naravno bez da sam stavio remen na kotač, i sam mnogo puta. No nikad mi nije uspijevalo. Uvijek mi se događalo da kotač ide čas u jednom čas u drugom smjeru. Ne znam to ni danas.
„Mama“, pitah jednom majku gledajući je kako radi „zašto se mašina zove MUNDLOS?“
„To znači 'tiha'“, odgovori majka i ja joj povjerovah – majke su uvijek, kad si mali, u pravu i znaju istinu, iako baš i nije bila tiha.
I tek sad, kad sam odlučio ispričati priču o njoj, potražih na Internetu što riječ znači.
Google prevoditelj na moje pitanje odgovori 'otvorena usta'. Nije mi se sviđao prijevod, majčin je bio ljepši, pa potražih dalje. I evo što otkrih:
Naziv mašine, točnije tvornice u kojoj je izrađena, dolazi od prezimena vlasnika – Heinricha Mundlosa (1836. – 1928.).
Takva se mašina i danas može kupiti preko Interneta. Nije skupa.
Evo nekoliko fotki majčine 'mundlosice' i pribora koji stoji uz nju otkako pamtim.
Ostali pribor koji je uvijek bio uz mašinu, a još je i danas:
* * *
Prošla su vremena, otišao sam od kuće i više nisam gledao majku kako šije. A možda više i nije šivala, tko će ga znati. U meni je ipak ostala želja za šivanjem pa sam kupio 'bagaticu', kabinet, s električnim pogonom. Nisam se trebao mučiti s pedalom da je pogonim. Čak sam počeo nešto i šivati, no onda su došle druge zanimacije pa rekoh, šivat ću kad budem u mirovini.
Došla je mirovina, došao je Internet, pa blogosfera i ona me okupirala više nego 'bagatica'. Eno je, stoji u spavaćoj sobi, ženi služi za odlaganje ispeglanog rublja, a unutrašnjost je popunjena tkaninama za šivanje, koje vjerojatno nitko neće koristiti.
