(napomena: slike vezano uz temu ne objavljujem da ne bi zaradio prekršajnu prijavu kao teta malog Cesarea koja se drznula snimati kako njenog nećaka silom uguravaju u auto 'ponosnog' oca)
Čitam na portalima, slušam izvjestitelje s 'terena' koji su jedva dočekali novu temu ('lešinari'). Tema: Ovrha nad djetetom.
„Snimljen dramatičan trenutak ovrhe nad djetetom: Uplakanog Cesarea su silom ugurali u automobil.“
„Sam sud zaključio je da otac nema roditeljskih kapaciteta, no inzistira na ovrsi.“
„Tata, nemoj mi to raditi! Tata, nemoj me voditi!“
„U međuvremenu je (majka) na talijanskom sudu izgubila skrbništvo nad dječakom, zbog otmice sina je osuđena na tri godine i četiri mjeseca zatvora, obavezna je Alessandru isplatiti 50.000 neura odštete…“
Čitam i pitam se: kakvo je to pravo, kakva je to država u kojoj se nad djetetom 'vrši ovrha'? Pitam se kako netko normalan može napisati, a pogotovo presuditi da je majka otela svoje vlastito dijete i onda joj odrapiti za tu 'otmicu' tri i pol godine zatvora i kaznu od 50.000 eura.
Najprije su nam 'vršili ovrhu' nad televizorima, automobilima i ostalim pokretnim stvarima. Onda su počeli 'vršiti ovrhe' oduzimajući od zarađene crkavice, potom su 'vršili ovrhe' nad jedinim stambenim prostorom. Sad je konačno na red došlo i 'vršenje ovrhe' nad djecom i to od rođene majke, a nju se osuđuje zbog 'otmice' vlastitog djeteta iako je sud sam zaključio da otac nema roditeljskog kapaciteta.
A puk uglavnom šuti!
Sve me to podsjeća na pjesmu koja se pripisuje pastoru Marinu Niemolleru (1892.-1984.) kojom on reagira na tromost i nereagiranje njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast:
Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio;
jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrat.
Kada su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalist.
Kada su došli po mene;
više nije bilo nikog da se pobuni.
Bez obzira tko je u ovoj priči o malom Cesareu u pravu, otac ili majka, način kako se 'provodi' pravda nad nemoćnom djecom i kako na to reagira tek šačica građana, dok se istovremeno, primjerice, diže velika halabuka oko prava psa da može slobodno lajati, pokazuje da se može parafrazirati čuvena izreka Hamleta: „Ima nešto trulo u toj demokraciji!“
Na kraju, cinik u meni ne može a da na svoj način ne poveže ovaj slučaj s problemom nataliteta u Hrvata. Očito su sudbene vlasti u Italiji našle načina da povećaju natalitet zemlje, a sudbene vlasti u Hrvata se solidarizirale što i nije čudno ako se zna da otac djeteta nije Hrvat.
Post je objavljen 19.06.2018. u 14:18 sati.