semper contra
utorak, 31.07.2018.
Porcijunkulovo 2
(defile oldtimera)
Nedavno se u Čakovcu skupila lijepa 'količina' nekada popularnih i nezamjenljivih Fićeka, o čemu pisah na blogu. Izgleda da će u Čakovcu postati tradicija sastajanja starih 'krntija' često vrjednijih nego ove današnje 'ljepotice' koje jedna na drugu, ruku na srce, sliče ko jaje jajetu. Ovaj put je to bio 19. susret oldtimera prometala svih vrsta.
Nažalost iz zdravstvenih razloga (a koji bi drugi uopće kod mene mogli biti) nisam mogao otići na smotru (a kažu bila je veličanstvena), već mi je samo preostalo da snimim one koji su prolazili u koloni ispod mog balkona. Bilo ih je punio. Izdvojio sam neke meni zanimljivije primjerke.
Prvo je nastupila 'dvo i tro točkaška konjica'.
Do slijedećeg druženja sa 'starom gardom' želim im 'dobre pute'!
P.S. (2018-08-02)
Jučer navečer smo ipak konačno otišli vidjeti kako to izgleda u 'špici događanja'. I naletjeli na pravi pravcati oldtimer s dvije konjske snage
Nisam mogao odoljeti da ga ne dodam nizu ostalih.
nedjelja, 29.07.2018.
Otišao je
Otišao je Oliver da pjeva anđelima. U našim će srcima uvijek ostati Galeb s Cesaricom.
subota, 28.07.2018.
Pomrčina Mjeseca
Kao što vam je poznato, jučer je bila aktualna pomrčina Mjeseca, kakva se, tako barem kažu mjerodavni, više neće ponoviti tijekom ovog stoljeća.
Imao sam najbolju namjeru snimiti nekoliko faza te spektakularne pojave, čak sam smislio i post na temu da li je Zemlja ravna ploča ili nije gdje glavnu rolu igra upravo taj događaj, no mi u Čakovcu nismo imali sreće. Nebo je bilo prekriveno oblacima i tek pred kraj pomrčine se razvedrilo tako da ono glavno vidjeli nismo.
A onda jutros stigla fotka od prijateljice iz Vukovara s natpisom: „Trenutačna pomrčina Mjeseca u Slavoniji“.
Slika je zaista spektakularna pa nisam mogao odoljeti da vam je ne prikažem.
U slast!
srijeda, 25.07.2018.
Porcijunkulovo
(uvertira)
Evo sad malo laganija tema: Porcijunkulovo (pučka svečanost) u gradu Zrinskih.
Kao ni prošle godine, tako ni ove zbog mog zdravstvenog st(r)anja, nismo se uputili na more. I dobro da nismo, jer po svemu sudeći oboje smo postali alergični na – sunce. No, pustimo to na stranu, nije tema ovog posta.
Prvotno su se po našem gradu, kojemu volimo tepati da je grad Zrinskih, pojavili plakati.
Bivši je to učenik moje supruge kod koje je jednom imao lošu ocjenu iz geografije pa joj je rekao: „Profesorice, vi meni jemlete volu!“
Kasnije je naučio, dobio odličan, a on i supruga su postali drugari. Kod nas, pa i šire, vrlo je popularan, pjeva međimurske i zagorske pjesme, veliki je zabavljač, a kad god nastupa i u publici ugleda suprugu, pa bilo to i u dvorani Lisinski u Zagrebu, obvezatno ju pozdravi i za nju otpjeva neku od svojih najpopularnijih pjesama.
Eto, tak, za 'uvertiru' jedan mali štiklec iz davnih dana.
Kad su se spomenuti plakati već pomalo izlizali, došli su na red glavni simboli Porcijunkulova: šareni kišobrani iznad glavne ulice. Postavljali su ih tri dana.
srijeda, 18.07.2018.
Post festum 2
Počelo, je počelo!
Prošlo je tek nekoliko dana od veličanstvenog dočeka „Vatrenih“ u Zagrebu i ostalim gradovima, a 'žutilo' je već krenulo pljuvati po Zlatku Daliću. Povod, njegovo nesuprotstavljanje da se u njegovoj blizini tijekom proslava nalaze dvije, kako se to zgodno kaže, 'kontroverzne' osobe: MP Thomson i Velimir Bujanec.
I, onako usput, ponovo dijeliti puk na 'pro et contra'!
Da ne bi bilo zabune, odmah ću reći što mislim o njima.
Thomsonove mi se pjesme uglavnom sviđaju, imaju svoj, kako bi se reklo 'domoljubni' naboj, iako je u ponekim pjesmama taj 'naboj', po mom ukusu, prenaglašen. Međutim, ikonografija njegovih nastupa mi se ne sviđa, iako je u posljednje vrijeme malo reterirao. To je moj stav, no koliko mi je poznato Thomson je slobodan građanin Hrvatske i ne vidim razloga da se s njime ostali građani ne druže ako u njegovom ponašanju ne vide ništa sporno.
Situacija s drugim Dalićevim 'gostom' je ipak malo drugačija. Notorna je činjenica da je on ortodoksni desničar (od gimnazijskih dana) koji u svojim nastupima ne preže ni od najgorih insinuacija na sve one koji ne misle kao on. Osobno mi se ne sviđa, ne gledam ga na TV-u jer mi se od njegovih 'misli' povraća, no koliko je meni poznato, on ugošćuje u svojim emisijama razne goste čiji svjetonazori se baš ne bi mogli nazvati 'demokratskim' ili 'uljuđenim', pa mu ipak nitko iz vlasti ne zabranjuje emisiju kao što se to radilo u 'mračnim' vremenima.
To je demokracija.
I sad bi, kao, trebao Dalić određivati što je ispravno, a što nije. Dalić bi trebao, umjesto onih kojima je to posao, određivati tko mu smije a tko ne smije čestitati uspjeh reprezentacije. Ne zaboravimo, Dalić je samo izbornik reprezentacije koja je postala vice-prvak svijeta i to je učinio na način za koji mu treba odati priznanje. Njegov posao nije da rješava pitanje bujanaca i thomsona. O njima bi se trebali pobrinuti drugi, a Dalić im je samo pokazao način kako to treba raditi.
Jer, ne zaboravimo, i on je u reprezentaciji imao osobu koja se po njegovom sudu nije uklapala u koncepciju vođenja ekipe, pa ju je poslao kući.
Mislim da je njegov rezon bio: oboje spomenutih kontroverznih osoba su hrvatski građani, obojica vole nogomet, jedan je rođen u gradu koji mu je pružio gostoprimstvo onda kad mnogi veći to nisu mogli ili nisu željeli učiniti, drugi je rođen u kraju gdje je rođen i Dalić i, po mom sudu, sasvim je normalno, rekao bih uljuđeno, da ih ne odbije ako oni žele da mu osobno čestitaju.
Zamjeraju mu što se s njima grlio. Grlio se Zlatko s mnogima ovih dana ali ne vjerujem da je u tim zagrljajima bilo ičega više osim njegovog 'poniznog' prihvaćanja čestitanja za uspjeh.
Osim, naravno, zagrljaja voljene supruge.
I onda se na takvog čovjeka obruše 'lešinari' i počinju ga čerečiti ne pomislivši ni u jednom trenutku što bi oni učinili da su bili na njegovom mjestu.
I da završim ovaj, za mnoge koji me znaju, možebitno pomalo čudan post.
Moj sud o tom događaju je sasvim drugačiji: da su spomenute osobe karakterne i da zaista vole Hrvatsku, obzirom na svoju 'reputaciju, ne bi dovodili Dalića u situaciju da ih mora odbiti. To, naime, nije u Dalićevom habitusa.
No za takav potez ipak treba biti malo veća osobnost, nego što su V.B. i M.P.T.
P.S.
Možda se kroz neko vrijeme pokaže da sam opet, po tko zna koji puta, bio 'hlebinac' i povjerovao da se i u nas može dogoditi da se pojavi Čovjek koji zna kako treba raditi i to radi srcem. No dok se to ne dogodi želim vjerovati da je Dalić ipak takav Čovjek.
utorak, 17.07.2018.
Post festum
Piše bloger @ Deseta umjetnost…u komentaru na moj prethodni post: „Sigurno si bio u Varaždinu na Dalićevu dočeku.“
Odgovorih mu:
@deseta, nažalost nisam, gledao sam sa suprugom gotovo cijeli prijenos na Varaždinskoj TV. Takvi skupovi više nisu ni za moje godine, ni za moje zdravlje, ni za moje živce. Da sam i išao, vjerojatno bih veći dio predstave gledao iz kola hitne pomoći ili varaždinske bolnice :-).
Što reći o varaždinskom dočeku? Za jedan grad te veličine, doček je bio, po mom sudu, čak i iznad zagrebačkog. Možda sam subjektivan, nema veze. Kako je bilo moglo se vidjeti u današnjim večernjim vijestima – iako ne toliko kao primjerice iz Zadra; ali dobro tamo su bila četvorica nogometaša – a sigurno će te vidjeti još mnogo puta na TV i u tiskovinama.
Mene u svemu tome najviše zanima, hoće li koji izvjestitelji objaviti ovu fotku koju sam snimio s mog starog TV-a i to dok sam pregledavao snimku sa DVD-a, također metuzalema.
Jer, za nas, za Hrvatsku, Zlatko Dalić je neupitni revolucionar, sviđalo li se to kome ili ne!
ponedjeljak, 16.07.2018.
Srebrni stigli kući
Hrvatska, a posebice glavni grad, su dostojanstveno i veselo, bolje rečeno euforično, dočekali srebrne „Vatrene“. Bez i jednog jedinog incidenta. Putovanje od zračne luke Pleso do trga bana Jelačića trajalo je gotovo pet sati. Kako je autobus s „Vatrenima“ vozila vozačica odmah je osvanuo vic: „Nije ni čudo da su tako dugo putovali kad je vozila žena!“
No nije važno, važno je da su na trg stigli svi živi i zdravi. Možda zahvaljujući i brizi koju je o nogometašima, naročito o Vidi, vodio izbornik Dalić držeći ga za majicu ili opasač, da ne bi slučajno pao s krova autobusa. Srećom nije bilo suca pa da dosudi faul a Daliću dodjeli žuti karton zbog držanja igrača za majicu.
Na kraju, na trgu je održana priredba po mom ukusu jer su u njoj sudjelovali samo kreatori uspjeha reprezentacije bez i jednog političara.
I kad se slavlje polako bližilo kraju, dobih poruku iz Vukovara s ovom fotkom.
nedjelja, 15.07.2018.
Vice-prvaci!
Bravo srebrni „VATRENI“!!!
subota, 14.07.2018.
„Laka konjica“ u Čakovcu
Kad smo danas izašli u uobičajenu šetnju na Trgu Republike ugledali smo postrojenu automobilsku „Laku konjicu“ koja vuče svoje korijene iz daleke 1955. godine kad su prvi primjerci 'uzgojeni' u tvornici „Zastava“ u Kragujevcu.
Nisam bio lijen popeti se dizalom na drugi kat robne kuće i učiniti 'milenijsku' fotku postrojene 'Lake konjice'.
Obavivši 'generalno' slikanje, krenuh u obilazak interesantnijih primjeraka iz 'ergele'.
A sad malo uživajte u ondašnjim 'zvijerima', modificiranim fićekima. Nosili su naziv 'abarth', ali po snazi u odnosu na današnje to sigurno nisu bili.
…i na kraju jedan s 'kvadratićima' koji su stalno na njemu.
Nekako u to vrijeme svijetom je harala još jedna „Laka konjica“ – mađarska nogometna reprezentacija, na čelu sa najjačim 'konjem' - Ferenc Puskas-om. Najveći uspjeh zlatne generacija mađarskog nogometa bio je zlato na Olimpijskim igrama 1952. godine u Helsinkiju pobjedom nad tadašnjom Jugoslavijom s 2:0 golovima Puskasa i Czibora. Danas je 'laka konjica' na svjetskom 'nogometnom dnu', a njezinog protivnika više niti nema.
Došlo je, međutim, neko drugo vrijeme u kojem nekim automobilima tepamo da su 'zvijeri' poput ovog na donjoj slici.
A jednako tako i vrijeme 'Vatrene konjice', na čelu sa glavnim 'vatrenim' Lukom Modrićem
Nadajmo se da će, kao mađarska 'Laka konjica' 1952. godine, ova ekipa 'Vatrenih' u 2018. postići najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa, osvajanjem zlata na svjetskom prvenstvu u toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
ponedjeljak, 09.07.2018.
Čovjek s biciklom
Nedjelja. Dan kad znamo prije podne otići u Varaždin. Naš susjed, zvan Apaurin, govori da to supruga, inače Varaždinka, svoja 'barokna' pluća ide napuniti 'baroknim' zrakom baroknog grada. Ponekad, kao što je bio i ove nedjelje slučaj, ipak kod nje prevlada 'šoping crv', pa smo se uputili u šoping centar „Super Nova“.
Nemam tu 'neodoljivu' potrebu da hodam po dućanima (u kojima od živih bića obično budu samo prodavači) pa, dok supruga 'smiruje' crva, sjednem u kafić, stavim u uho slušalicu i s mobitela slušam na HR2 emisiju u retro stilu, Hulahop, pijuckajući usput Schweppes Bitter Lemon s ledom.
Tako učinih i ovaj put.
Cestom, neposredno pokraj mog stola prođe čovjek, pedesetak godina malo pogrbljen, gura neki prastari bicikl. S obje strane volana dvije poveće plastične vreće sa sadržajem koji neupitno govori da je njegovo porijeklo neka kanta ili kontejner za smeće.
Čovjek je hodao polako, umornim korakom. Na bosim nogama imao je neke stare sandale, kratke hlače do koljena kojima je on, vjerojatno, treći vlasnik. Na glavi kapa velikog šilta čiji izgled asocira da njegova glava nije jedina koju je dosad pokrivala. Najvrednije za njega, siguran sam, bila je majica bez rukava. Bijela (ne baš blještave bjeline) sa crvenim kockicama na prsima i leđima.
Sporim se korakom udaljavao od mog stola, i kad je već bio tako daleko da ga nisam mogao fotkati (sjetih se @NF-a), padne mi na um jedna druga osoba, koju sam vidio na TV-u za vrijeme prijenosa nogometne utakmice Rusija-Hrvatska.
Nije bila muškog, već ženskog roda (neki bi rekli spola) i nije bila u društvu četiri tisuće naših navijača na tribinama, već u društvu Predsjednika FIFA-e i Premijera zemlje domaćina u ViP loži. Bila je obučena u crvene duge hlače, a na gornjem dijelu nosila je blještavo bijelu majicu s crvenim kockicama, dok su gospoda bila u tradicionalnim odijelima.
Kad su Vatreni uspjeli izjednačiti, a pogotovo nakon što su poveli 2:1, gospođa u kockastom je pred dvojicom svjetskih uglednika, u nastupu domoljubnog zanosa, otplesala ples vlastite koreografije. Njihovi pomalo zbunjeni i začuđeni pogledi rječito su govorili da su iznenađeni tom gestom 'dame u kockastom'. Ugodno ili neugodno, ne mogu prosuditi.
* * *
Čovjek s biciklom je nestao iz mog vidokruga, bilo mi je žao što ga nisam snimio, jer da jesam mogao sam uz ovaj tekst objaviti slike oba rodoljuba u 'kockicama'. Ovako, ostalo je samo pitanje cinika: čije je domoljublje veće i iskrenije.
Za cinika nema dileme, čovjeka s biciklom.
subota, 07.07.2018.
U polufinalu!
ZAŠTO BI MI JEDNOSTAVNO KAD MOŽEMO KOMPLICIRANO! (reče Lovren)
ČESTITKE DALIĆU I NJEGOVIM HAJDUCIMA.
O jednoj jedinoj tamnoj točci neću u ovom slavlju.
125. godina
Danas je 125. godina kako se rodio Miroslav Krleža, za neke možda najveći intelektualac u Hrvata, za druge…ah neću ni spominjati. Možebitno da je ovom drugom razlog jedna od njegovih poznatih misli u kojoj kaže:
„Ja bih umro od stida prije nego što bih se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva... tipično seljački... i ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika..."
Cinik Semper contra – a možebitno bi to napisao i M.K.da je danas živ – pobrojanom bi nizu dodao još kako je naš nacionalni mitos sastavljen i od pretjerane euforije kad je u pitanju nogometna reprezentacija.
* * *
P.S. To ne znači da M.K., kao ni S.C. ne bi želio pobjedu naše reprezentacije, no od toga praviti toliki cirkus za njega, kao i za mene, ipak je nešto što prelazi sve mjere.
Naprijed naši, Rusija se plaši
!I to je dosta!!!
četvrtak, 05.07.2018.
Kadulja i desni
(dugi naglasak na 'e')
Već sam nekoliko puta pisao kako proizvođači ubacuju proizvode u ambalažu čija veličina premašuje veličinu sadržaja barem za četvrtinu. Ljutio sam se; s jedne strane što na taj način proizvode više smeća nego što je potrebno, a druge jer sam do sada smatrao da je to obmana, prevara kupaca. No iz priče koja slijede vidjet će te da neki to rade zbog velike brige za nas potrošače.
Dok sam bio mlad imao sam dosta problema sa zubima. Neću detaljno o tome, za temu nije važno, već ću samo reći da sam često sebi znao u bradu govoriti: „Jedva čekam da povadim sve te kljove, stavim gebis i da se riješim muke“, a ponekad dodao: „tada ću barem moći, dok perem zube, zviždati!“
Godine su prolazile i meni se ostvarila želja. Ostao mi je samo jedan jedini zub, umnjak. Mogao sam, doduše, dati izvaditi i njega ali, mislio sam, u tom ću slučaju ostati bez trunka pameti (čitaj uma) pa sam ga poštedio. I danas služi svrsi i često zamjenjuje donji gebis (a ostalo mi je i nešto pameti, zar ne?)
Taman sam odahnuo glede a u svezi posjeta zubaru, kad su uskoro počele nove muke. Stvar se svodi, uglavnom, na upalu desni. A za liječenje toga, kaže naš narod, najbolje je ispiranje desni čajem od kadulje (upravo uzeh jedan srk). I tako sam postao stalan kupac i korisnik spomenutog narodnog lijeka.
Kako sam po prirodi lijen koristiti čajeve u rinfuzi – mnogi tvrde da su oni efikasniji od onih u vrećicama; vjerujem im – priklonio sam se korištenju čajeva u filter vrećicama.
Kupujem tako novu kutiju…
Kupih, dakle jučer, novu kutiju (vidi prvu sliku), u staroj je ostalo tek nekoliko vrećica. Kako u ormariću ima sijaset čajeva za suprugu i mene, gotovo da nije bilo mjesta za još jednu kutiju, i…upali mi se žaruljica!!!
Otvorim kutiju i u njezin prazan dio prebacim onih nekoliko vrećica iz stare kutije! Zar nije genijalno!!!
Što mislite, bili mu trebao poslati pismo Zahvale?
utorak, 03.07.2018.
Seks na švedski način
Sreli su se na nekom tulumu. Dobra mjuza, fino piće, i hormoni proradili.
„Kako bi bilo da se malo poigramo?“,upita momak prikladnog izgleda, mišićave strukture, u ljetnoj lanenoj odjeći, preplanulog tijela, frizura 'na jež'.
„A što bi se ti to igrao?“, kao čudeći se pita atraktivna djevojka, a u očima se joj vidi da vrlo dobro zna o kakvoj se igri radi.
„Pa znaš, ono hupa-cupa“, odgovori momak, „zaštita mi je u džepu, ne moraš brinuti!“
„Dragi moj pastuhe, danas to nije dovoljno!!!“
„Kako nije dovoljno?!“
„Zar ne pratiš vijesti, švedska je vlada uvela 'zakon po kojem je sve osim eksplicitnog pristanka na seks silovanje'!“
„Šališ se, zar ne?“ upita u čudu momak.
„Ni govora“, odgovori cura, „ali imaš sreću da sam ponijela formular u kojem izražavam volju da se poseksamo!“
„Fino, daj da ga ispunim!“
Uzme momak formular, unese sve potrebne podatke: datum i mjesto rođenja, adresu prebivališta, broj osobne karte, zanimanje, broj cipela, veličinu penisa u „mirnom“ i u „ratnom“ stanju, i da ne nabrajam dalje, bilo je tu još desetak pitanja. Na kraju djevojka svojom rukom upiše svoje generalije i izjavu da prihvaća seks s gore spomenutim mladićem. Oboje se potpišu, djevojka lijevo, mladić desno.
„Sad je sve OK“, reče mladić sad već nestrpljivo, preda dokument djevojci i taman kad je htio upitati gdje će, djevojaka kaže:
„E još nije, moramo sad do najbližeg javnog bilježnika da on ovjeri da je dokument popunjen bez prisile s bilo koje strane!“
„Ma daj, već je skoro pola noći, gdje ćeš sada naći javnog bilježnika?“
„Ne brini, na sve je naša vlada mislila! Svako mjesto ima dežurnog javnog bilježnika koji radi 24 sata na dan svih 365 dana u godini.“
„A gdje ćemo ga naći?“
Djevojka otvori pametni telefon (danas bez njega nema 'legalnog' seksa) upiše u Google: 'legalni seks'. Brzo nađe adresu tražene osobe. Nije bilo daleko i brzo se nađoše pred njegovom kancelarijom. Stanu na kraj povelikog reda parova koji su došli po istom zadatku.
Želja za hopa-cupa je bila velika i bi im teško čekati u redu. Bilježnik pogleda dokument i bez riječi udari pečat i potpis i njih dvoje sretni odjuriše u hotel u blizini koji je otvoren odmah nakon donošenja tog Zakona.
Nažalost i tu su morali pričekati jer su sve sobe bile zauzete. Konačno dobiše sobu, popeše se dizalom na peti kat, sretni i veseli da konačno mogu u akciju.
Skinuše se, legoše i krevet, no zbog umora od 'pravne kalvarije', ona se stvar mladiću nikao nije htjela iz 'mirnodopskog stanja' prebaciti u 'ratno' unatoč i usprkos svim nastojanjima djevojke.
Razočarani, jedan drugom okrenuše leđa i zaspaše poput dvoje nevine dječice.
