semper contra
četvrtak, 31.05.2018.
Tijelovo u Varaždinu
Danas je Tijelovo. Za one koji slave taj blagdan, ali baš nisu sigurni što on znači, iz „Hrvatske enciklopedije“ kratko tumačenje:
Tijelovo (puni naziv: Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove; lat. Corpus Christi: tijelo Kristovo), u Katoličkoj crkvi, svetkovina na spomen ustanovljenja euharistije na Veliki četvrtak; slavi se u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Nastala je u XIII. stoljeću (Ličge, 1246), (kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji, u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakrament, op.s.c.), a za cijelu Zapadnu crkvu uveo ju je papa Urban IV. (1317). Ubrzo se na taj dan počela održavati svečana procesija (tijelovska procesija), uz ophodnju po cijelome mjestu; obično se zastane na četiri stajališta ("sjenice") na kojima se naviješta evanđelje na četiri strane svijeta i podjeljuje blagoslov s Presvetim.
Dan je obećavao, već u jutro je bilo 26 stupnjeva, pa se odlučismo ponovno posjetiti barokni grad.
Došavši, sjedosmo na klupu u varaždinskom prekrasnom parku u kojem, za razliku od čakovečkog, nema vrana ali ima puno čistih i dobro održavanih klupa. Odjednom se oglasiše zvona svih varaždinskih crkava; u užem dijelu grada ima ih 7 (za svaki smrtni grijeh po jedan, rekao bi cinik).
„Počela je procesija“, kaže supruga, „i sad će zvoniti tako dugo dok procesija ne završi“.
Napustismo klupu i krenusmo vidjeti što se dešava. Kad je procesija, nakon posljednje crkve krenula prema katedrali, supruga reče:
„Mogao bi slikati.“
Želja supruge meni zapovijed, i bi tako učinjeno.
Supruga je svratila u Katedralu da se pomoli za sve nas. Ja sam shodno svom uvjerenju pričekao da se vrati, sjedeći na klupi ispred nje.
Kad je izašla, ozarena lica, reče: „Mogao si i ti, unutra je fino svježe!“
Eto, da sam vjernik, bio bi se malo osvježio od ove današnje vrućine.
ponedjeljak, 28.05.2018.
Čakovečki FloraArt
Jučer je bio posljednji dan čakovečke varijante FloraArt-a kojeg je zagrebačka varijanta otvorena danas. Naravno, prvi je u odnosu na potonji kao miš u odnosu na slona što je sasvim razumljivo obzirom na veličinu grada. Zato se ova naša izložba nije zvala FloraArt već „Dani jagoda i cvijeća“.
Sa nekoliko fotki pokušat ću vam dočarati kako je to izgledalo, uz komentare ala Semper contra.
Obećano učinjeno.
srijeda, 23.05.2018.
Domovina, Država, Vlast.
(refleksije na afere vezane uz Lex Agrokor)
Napomena: Ovaj post, kao i prethodni, već podulje miruje u mom lapu iako me tema proganja dugo vremena.
Danas pročitah post blogerice Anna-Bonni „Nova Finska gramatika“ u kojem me zaintrigirao ovaj dio odlomka iz romana:
„Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini.“
To me ponukalo da objavim post koji u neku ruku odiše istim ozračjem.
Pojedini blogeri mi često spočitavaju da ne volim Domovinu Hrvatsku, Državu Hrvatsku, a oni koji podržavaju HDZ, da ne volim Vlast. Pri tome mi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar, titoist.
Mišljenja sam da to ne čine samo zato što mrze svakog koji misli drugačije, već i zato što ne vide razliku između pojma Domovine, Države i Vlasti.
Bez pretenzija da ih uvjerim kako je moje razmišljanje točno, ovim postom ću pokušati objasniti kako ja percipiram ta tri pojma.
Jednim mudroslovom sam - prije dosta vremena - rekao da mnogi ne vide razliku između Vjere, Religije i Crkve. Jednako tako sudim da mnogi ne vide što je Domovina, što Država a što Vlast.
Otkako živim imam samo jednu Domovinu – Hrvatsku. I nju volim i uvijek ću je voljeti.
Rodio sam se u Domovini, koja je bila tada društveno-politički ustrojena kao Država koja se nazivala Nezavisnom iako to nije bila i u kojoj je Vlast bila fašistička. Da sam tada bio svjestan toga, rekao bih da volim Domovinu, ali ne i takvu Državu i takvu Vlast.
Nakon što je s povijesne pozornice nestala ta tzv NDH (ali nažalost ne i iz mnogih glava), ja sam i dalje nastavio živjeti u voljenoj Domovini, u Državi koja se temeljila na ideologiji socijalizma, i gdje je, barem nominalno, vrijedilo pravilo da su radni ljudi temelj Države. Takva mi se Država sviđala.
No Vlast nije bila u skladu s tim pravilom. Nije bilo demokracije, vladao je jednopartijski sistem u kojem nije bilo moguće izraziti drugačije mišljenje i stavove nego što je to službena ideologija propisivala. Kako sam stario, takva Vlast mi se sve manje dopadala.
Onda je sticajem povijesnim okolnostima (koji mnogi ne priznaju ili ne žele priznati) došlo vrijeme da Domovina dobije svoju Državu koja (bi) se trebala temeljiti na demokraciji, pravdi, poštenju i sukladno tome imati i takvu Vlast. Za takvu Državu sam se i sam, u okviru svojih mogućnosti, borio.
Ljubav prema Domovini se naravno nije promijenila ni jotu.
Država je postala demokratska, kapitalistička po karakteru XIX. stoljeća, gdje radnik, čovjek koji stvara vrijednosti, ima nominalnu demokraciju no u stvarnosti to nije tako. To sam izrazio mudroslovom: „U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.“ Duboko me razočarala no podnosim je. Priznajem, ipak sam više naklonjen socijalistima nego kapitalistima.
Vlast, raznih boja, za koju sam vjerovao da će služiti narodu, građanima, radnicima - neka manje neka više - postala je leglo kriminala, korupcije, autoritarnosti, bahatosti, karikaturalne pompoznosti, diletantizma, nekompetentnosti, nepotizma etc.
Uz to ta je Vlast, 'hrvatski puntari' kako sam elaborirao u prošlom postu, Državu prodala za 'judine škude' strancima, uvjeravajući nas da je to za naše dobro.
Takvu vlast ne volim, niti je podnosim. I zato sam protiv nje, bez obzira što mi zbog toga mnogi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar i titoist.
nedjelja, 20.05.2018.
Povijest se ponavlja
Širom Hrvatske pojavili su se štandovi uz koje stoje volonteri prikupljajući potpise za referendum o odustajanju od već ratificirane Istanbulske konvencije koji između redova govori i o potrebi izlaska iz EU. Istovremeno, stranka u punom zamahu, Živi zid, eksplicitno traži izlazak iz EU i NATO-a.
* * *
2012. godine pišem:
Na pragu smo ulaska u 'n-tu' asocijaciju u koju nas uvaljuju političari, za koje Krleža kaže „u sklapanju ugovora i glupih političkih paktova, tu su hrvatski puntari stručnjaci vjekovima“. Čitajući u knjizi „Hrvatske pravice“ autora Petra Požara i u spomenutoj zbirci političkih eseja, otkrih nešto što paušalno nazvah „Prokletstvom slova 'B'“.
Poznavateljima hrvatske povijesti vjerojatno je poznata činjenica da su se 'hrvatski puntari' (političari svih vrsta) nakon pogibije posljednjeg kralja hrvatske krvi Petra, 1102. godine poklonili „madžarskome grbavcu Kolomanu“ (izraz M.Krleže) sklopivši mir s Mađarima.
U hrvatskoj se povijesti tim činom pojavilo prvo sudbonosno slovo „B“ (Budim) koje je Hrvatima krojilo sudbinu. Od te godine ti isti 'hrvatski puntari' „se bore osam stotina godina protiv mađarske krune kao bijesni negatori mađarskog suvereniteta.“ (Krleža)
Bilo je to treće prokletstvo slova „B“ (Beograd).
Bilo je to peto prokletstvo slova „B“ koje je trajalo sve do 1990. godine kad su Hrvati izborili svoju neovisnost, uz ,naravno, odgovarajuće žrtve, misleći da je prokletstvu došao kraj.
No ne lezi vraže. 'Hrvatski puntari', nesposobni da, ovog puta, sami vode bitku na gospodarskom polju, pritisnuti svjetskom globalizacijom, krenuše u traženje 'novog gospodara'. Nije im dugo trebalo da ga nađu. Kao opčinjeni našli su ga u šestom prokletstvu slova „B“ (Bruxelles).
Predsjednica (puntarske) vlade u pratnji Predsjednika (neovisne) Hrvatske (ili obratno kako vam volja) svečano su potpisali 9. prosinca 2011. (opet taj nesretni prosinac!) godine Gospodnje Pristupni Ugovor, da bi 1. srpnja 2013. godine (obratite pozornost na zadnje dvije znamenke u godini) ona ili njezin nasljednik iz neke druge 'puntarske' stranke svečano proglasio Hrvatsku punopravnom članicom alijanse zvane Europska Unija.
Tim činom započet će po sedmi put bitka za oslobađanje od gospodara da bi se, kao i uvijek do sada nakon možebitnog oslobođenja, počeo tražiti 'novi gospodar'. „Napor, dakle, da se hrvatstvo otme rotaciji oko tuđih osovina, ostao je do danas politički otvoren i jalov.“ (Krleža)
U devet stotina i petnaest godina, dvadeset godina hrvatskog suvereniteta, „to je čitava hrvatska politička bilanca na saldu hrvatskog suvereniteta“. (Krleža)
* * *
Kao što vidimo prognoza posta iz 2012. o sedmoj bitci ulazi u početnu fazu. Koliko će trajati ne zna se, ali…
petak, 18.05.2018.
Vratite mi…
U vrijeme kad još nije bilo igračaka kao danas, djevojčice su znale donijeti svoje krpice pa su se zajedno igrale krojačica, krojile i šile haljinice za lutke i slične stvari. Ako nekoj od njih nije bilo nešto po 'ćejfu', znala je reći:
„Vratite mi moje krpice, ja se s vama više ne parim!“
I kao da to nije bilo dovoljno, Predsjednica K.G.K., nakon što je otkazala (konačno) neki 'važan' posjet slijedi Premijera (kako bi pokazala da jednako misli) izjavljujući slično:
Dakle: vratite mi moje krpice, ja se više s vama ne parim!
utorak, 15.05.2018.
Pojašnjenje posta „Bez komentara“
Varaždinski plac. Supruga kreće u kupovinu voća i povrća.
„Sjest ću na podest ograde crkve“, rekoh, „a ti gledaj i kupuj“.
Nisam sjeo. Zaintrigirala me ploča s podacima pravoslavne crkve sv. Đurđa. Čitajući podatke, počeo sam u mislima oblikovati jedan, pomalo neobičan, post. Objavih ga neki dan. Očekivano, malobrojni komentari upućivali su na to da sam još jednom, po zna koji put, „promašio ceo fudbal“ 
!
Zato odlučih da pojasnim 'što je pjesnik htio reći'.
Ova mala crkva sagrađena je u vrijeme crno-žute Monarhije, koju su neki zvali k&k Monarhija, a mnogi narodi, a posebno Slaveni, „tamnica naroda“. A ona je u suštini predstavljala današnju EU, naravno u kontekstu i duhu onog vremena (nekada su se Zajednice stvarale oružjem, danas novcem).
Pa ipak, u toj 'tamnici naroda' bilo je moguće, danas nešto nezamislivo. Da u jednom periodu Veliki varaždinski župan bude Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, a gradonačelnik Milan Vrapčević. Prvi - prema Wikipediji - hrvatski pjesnik i političar, srpske narodnosti, koji je 1866. napisao domoljubnu pjesmu „Uskrsnuće Jelačića bana“ u kojoj koristi sintagmu „Ustaj bane, ustaj naša diko!“. S tim je 1867. prvi put zabilježen poziv Ustaj bane, Hrvatska te zove.
Danas je, naprotiv, u demokratskoj Hrvatskoj upravo u tijeku potpisivanje zahtjeva za referendum za promjenu Izbornog zakona s naglaskom na smanjenje zastupnika nacionalnih manjina.
Nemam namjeru dalje pisati o gradnji crkve. Ako koga interesira (u što iskreno sumnjam), može detalje naći u Izvornom znanstvenom članku Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin po naslovom „Gradnja i opremanje varaždinske pravoslavne crkve 1884. godine“, Dragan Damjanović na Internetu odakle sam i ja crpio podatke.
Napomenut ću samo da se radi o posljednjoj novoj pravoslavnoj crkvi podignutoj u urbanom centru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u 19. stoljeću (zanimljiv naziv za one koji danas pod pojmom Hrvatska predmnijevaju i ostale dvije pokrajine; Istra je tada bila izvan granica Trojednice), za mali broj pripadnika pravoslavne zajednice koji su živjeli privremeno ili stalno u tom gradu (oko 200 građana).
To je prvi od razloga što složih post „Bez komentara“.
Pokušao sam potom ući u crkvu, no kao što danas ne mogu ući ni u katoličke crkve kad poželim – kažu da se spriječe krađe – tako nisam mogao ući ni u ovu (u 'mračnim vremenima', međutim, mogao sam kad god mi se prohtjelo; onda je vladao 'mrak' pa lopovi nisu mogli krasti po crkvama
).Na stupu kapije ugledah ormarić u koji se stavljaju obavijesti o aktivnostima u crkvi kakvih ima i svaka katolička crkva.
„Da vidim koji se aktivnosti planiraju?“, rekoh. Bio je prazan. Uslikah ga. Koji je razlog da u njemu nije bilo nikakve obavijesti već je na fotki 'uskrsnula' silueta moje malenkosti, ne znam. Možda više nema u Varaždinu „hrvatskih pjesnika i hrvatskih političara srpske narodnosti“? Možda su se 'zalijenili' pa više ne odlaze u crkvu? Možda se boje? Tko će znati?
To je bio drugi razlog što objavih post.
Ne zamjerite na maloj šali.
nedjelja, 13.05.2018.
Bez komentara
četvrtak, 10.05.2018.
Metamorfoza zvijezde
Jučer sam sa suprugom sjedio na terasi naše omiljene slastičarne Van Doren u Čakovcu. Supruga, kavica s vrućim mlijekom, ja 'pivce za živce' – pšenično.
U neko vrijeme pojavila se grupa djece iz nekih od naših vrtića. Došla djeca na sladoled. Na glavama im plave kapice od papira sa žutim zvjezdicama, u jednoj ruci plavi balon posut jednakim simbolima a u drugoj plava zastava EU, naravno sa žutim zvijezdama poredanim u krug.
Nije to bila jedina grupa djece, bilo ih je još nekoliko i sva su imala jednaku dekoraciju.
Prije dosta godina objavio sam post sa slikom triju zvijezda: crvena, žuta i crna. Sve tri zvijezde su bile prikazane u jednakoj veličini. U međuvremenu je došlo do stanovite 'deformacije'; zvijezde su izmijenile veličine. Danas (u glavama mnogih) izgledaju ovako.
Pod kavom zvijezdom će se slaviti Dan Europe i pobjeda nad fašizmom u budućnosti?
ponedjeljak, 07.05.2018.
Bilo kuda zvijezda svuda…
U pomanjkanju inspiracije da 'nadrvim' nešto bolje, odlučih se prezentirati vam karikaturu iz našeg „Regionalnog tjednika“, doduše već malo izvan 'mode' - sad su zanimljiviji Šešelj, Hrkovci - ali ipak nije potpuno izvan ozračja u kojem se hrvatsko bespuće svakodnevnice valja već niz godina.
Tek toliko da me ne zaboravite.
utorak, 01.05.2018.
„Metamorfoza“ Praznika rada
Trajalo je to nešto manje od pola stoljeća i 1. maj je odjednom nestao.
Sadržaj se međutim nije mijenjao, glavna stvar je i dalje dijeljenje graha s kobasicama.
* * *
Supruga i moja malenkost odlučismo da ona danas ne kuha, posljedično ja neću morati prati suđe te se uputismo prema Varaždinu gdje smo na izbor imali dvije lokacije na kojima smo mogli računati na grah i kobasicu ili pak nešto s roštilja.
Prva je bila kupališno-rekreacijski centar Aquacity. Bilo smo za Praznik rada prije dvije godine s obitelji mlađeg sina, nije bilo gužve, lijepo smo jeli i uživali u pogledu na jezero. Zato smo prvo krenuli u tom smjeru.
Ove godine - brus. Već kod približavanja lokaciji vidjeli smo da nam se ne piše dobro. Da ne duljim, jedva jedvice samo našli jedno mjesto za parkiranje na povećoj udaljenosti od ulaza u Aquacity i kad smo došli na 'lice mjesta' brzo smo se usuglasili: „Idemo na Dravu.“ Gužva je bila neopisiva. Toliko automobila i ljudi još nikad nismo vidjeli na toj lokaciji.
Rečeno, učinjeno. Sjedosmo u auto i nakon poduljeg 'gmizanja' uspjesmo se izvući iz šume automobila pa se uputismo na tradicionalno okupljanje 'radnog naroda' na obali Drave uzvodno od Dravskog mosta (ispod kojeg teče spomenuta Drava). Nažalost, ni tu nismo bili bolje sreće.
U ovom slučaju nismo uspjeli doći ni do mjesta gdje se dijelio grah. Odmorismo se malo na klupi gledajući labudove na Dravi i odosmo kući.
Da nismo, možda bi još čekali 'grah s kobasicom'
!Kod kuće: juha od gljiva iz vrećice, pomfrit s kečapom, skuša iz konzerve (poljska, uhvaćena u Sjevernom moru), zelena salata i pečena crvena paprika iz staklenke.
Tko nam je kriv što smo se dali navući na tanak led.
