(refleksije na afere vezane uz Lex Agrokor)
Napomena: Ovaj post, kao i prethodni, već podulje miruje u mom lapu iako me tema proganja dugo vremena.
Danas pročitah post blogerice Anna-Bonni „Nova Finska gramatika“ u kojem me zaintrigirao ovaj dio odlomka iz romana:
„Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini.“
To me ponukalo da objavim post koji u neku ruku odiše istim ozračjem.
Pojedini blogeri mi često spočitavaju da ne volim Domovinu Hrvatsku, Državu Hrvatsku, a oni koji podržavaju HDZ, da ne volim Vlast. Pri tome mi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar, titoist.
Mišljenja sam da to ne čine samo zato što mrze svakog koji misli drugačije, već i zato što ne vide razliku između pojma Domovine, Države i Vlasti.
Bez pretenzija da ih uvjerim kako je moje razmišljanje točno, ovim postom ću pokušati objasniti kako ja percipiram ta tri pojma.
Jednim mudroslovom sam - prije dosta vremena - rekao da mnogi ne vide razliku između Vjere, Religije i Crkve. Jednako tako sudim da mnogi ne vide što je Domovina, što Država a što Vlast.
Otkako živim imam samo jednu Domovinu – Hrvatsku. I nju volim i uvijek ću je voljeti.
Rodio sam se u Domovini, koja je bila tada društveno-politički ustrojena kao Država koja se nazivala Nezavisnom iako to nije bila i u kojoj je Vlast bila fašistička. Da sam tada bio svjestan toga, rekao bih da volim Domovinu, ali ne i takvu Državu i takvu Vlast.
Nakon što je s povijesne pozornice nestala ta tzv NDH (ali nažalost ne i iz mnogih glava), ja sam i dalje nastavio živjeti u voljenoj Domovini, u Državi koja se temeljila na ideologiji socijalizma, i gdje je, barem nominalno, vrijedilo pravilo da su radni ljudi temelj Države. Takva mi se Država sviđala.
No Vlast nije bila u skladu s tim pravilom. Nije bilo demokracije, vladao je jednopartijski sistem u kojem nije bilo moguće izraziti drugačije mišljenje i stavove nego što je to službena ideologija propisivala. Kako sam stario, takva Vlast mi se sve manje dopadala.
Onda je sticajem povijesnim okolnostima (koji mnogi ne priznaju ili ne žele priznati) došlo vrijeme da Domovina dobije svoju Državu koja (bi) se trebala temeljiti na demokraciji, pravdi, poštenju i sukladno tome imati i takvu Vlast. Za takvu Državu sam se i sam, u okviru svojih mogućnosti, borio.
Ljubav prema Domovini se naravno nije promijenila ni jotu.
Država je postala demokratska, kapitalistička po karakteru XIX. stoljeća, gdje radnik, čovjek koji stvara vrijednosti, ima nominalnu demokraciju no u stvarnosti to nije tako. To sam izrazio mudroslovom: „U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.“ Duboko me razočarala no podnosim je. Priznajem, ipak sam više naklonjen socijalistima nego kapitalistima.
Vlast, raznih boja, za koju sam vjerovao da će služiti narodu, građanima, radnicima - neka manje neka više - postala je leglo kriminala, korupcije, autoritarnosti, bahatosti, karikaturalne pompoznosti, diletantizma, nekompetentnosti, nepotizma etc.
Uz to ta je Vlast, 'hrvatski puntari' kako sam elaborirao u prošlom postu, Državu prodala za 'judine škude' strancima, uvjeravajući nas da je to za naše dobro.
Takvu vlast ne volim, niti je podnosim. I zato sam protiv nje, bez obzira što mi zbog toga mnogi predbacuju da sam komunjara, jugonostalgičar i titoist.
Post je objavljen 23.05.2018. u 22:42 sati.