Danas je Tijelovo. Za one koji slave taj blagdan, ali baš nisu sigurni što on znači, iz „Hrvatske enciklopedije“ kratko tumačenje:
Tijelovo (puni naziv: Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove; lat. Corpus Christi: tijelo Kristovo), u Katoličkoj crkvi, svetkovina na spomen ustanovljenja euharistije na Veliki četvrtak; slavi se u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Nastala je u XIII. stoljeću (Ličge, 1246), (kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji, u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakrament, op.s.c.), a za cijelu Zapadnu crkvu uveo ju je papa Urban IV. (1317). Ubrzo se na taj dan počela održavati svečana procesija (tijelovska procesija), uz ophodnju po cijelome mjestu; obično se zastane na četiri stajališta ("sjenice") na kojima se naviješta evanđelje na četiri strane svijeta i podjeljuje blagoslov s Presvetim.
Dan je obećavao, već u jutro je bilo 26 stupnjeva, pa se odlučismo ponovno posjetiti barokni grad.
Došavši, sjedosmo na klupu u varaždinskom prekrasnom parku u kojem, za razliku od čakovečkog, nema vrana ali ima puno čistih i dobro održavanih klupa. Odjednom se oglasiše zvona svih varaždinskih crkava; u užem dijelu grada ima ih 7 (za svaki smrtni grijeh po jedan, rekao bi cinik).
„Počela je procesija“, kaže supruga, „i sad će zvoniti tako dugo dok procesija ne završi“.
Napustismo klupu i krenusmo vidjeti što se dešava. Kad je procesija, nakon posljednje crkve krenula prema katedrali, supruga reče:
„Mogao bi slikati.“
Želja supruge meni zapovijed, i bi tako učinjeno.