Varaždinski plac. Supruga kreće u kupovinu voća i povrća.
„Sjest ću na podest ograde crkve“, rekoh, „a ti gledaj i kupuj“.
Nisam sjeo. Zaintrigirala me ploča s podacima pravoslavne crkve sv. Đurđa. Čitajući podatke, počeo sam u mislima oblikovati jedan, pomalo neobičan, post. Objavih ga neki dan. Očekivano, malobrojni komentari upućivali su na to da sam još jednom, po zna koji put, „promašio ceo fudbal“ !
Zato odlučih da pojasnim 'što je pjesnik htio reći'.
Ova mala crkva sagrađena je u vrijeme crno-žute Monarhije, koju su neki zvali k&k Monarhija, a mnogi narodi, a posebno Slaveni, „tamnica naroda“. A ona je u suštini predstavljala današnju EU, naravno u kontekstu i duhu onog vremena (nekada su se Zajednice stvarale oružjem, danas novcem).
Pa ipak, u toj 'tamnici naroda' bilo je moguće, danas nešto nezamislivo. Da u jednom periodu Veliki varaždinski župan bude Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, a gradonačelnik Milan Vrapčević. Prvi - prema Wikipediji - hrvatski pjesnik i političar, srpske narodnosti, koji je 1866. napisao domoljubnu pjesmu „Uskrsnuće Jelačića bana“ u kojoj koristi sintagmu „Ustaj bane, ustaj naša diko!“. S tim je 1867. prvi put zabilježen poziv Ustaj bane, Hrvatska te zove.
Neposredni povod njezinom podizanju bila je zabrana čazmanskog kanonika i župnika Josipa Lehpamera da se zvoni pri sprovodu pravoslavca, kapetana Josipa Mandića, zbog koje je Lehpameru kasnije oduzeta kanonička titula (možete li zamisliti da se danas nešto takvo desi?).
Danas je, naprotiv, u demokratskoj Hrvatskoj upravo u tijeku potpisivanje zahtjeva za referendum za promjenu Izbornog zakona s naglaskom na smanjenje zastupnika nacionalnih manjina.
Nemam namjeru dalje pisati o gradnji crkve. Ako koga interesira (u što iskreno sumnjam), može detalje naći u Izvornom znanstvenom članku Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin po naslovom „Gradnja i opremanje varaždinske pravoslavne crkve 1884. godine“, Dragan Damjanović na Internetu odakle sam i ja crpio podatke.
Napomenut ću samo da se radi o posljednjoj novoj pravoslavnoj crkvi podignutoj u urbanom centru Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u 19. stoljeću (zanimljiv naziv za one koji danas pod pojmom Hrvatska predmnijevaju i ostale dvije pokrajine; Istra je tada bila izvan granica Trojednice), za mali broj pripadnika pravoslavne zajednice koji su živjeli privremeno ili stalno u tom gradu (oko 200 građana).
To je prvi od razloga što složih post „Bez komentara“.
Pokušao sam potom ući u crkvu, no kao što danas ne mogu ući ni u katoličke crkve kad poželim – kažu da se spriječe krađe – tako nisam mogao ući ni u ovu (u 'mračnim vremenima', međutim, mogao sam kad god mi se prohtjelo; onda je vladao 'mrak' pa lopovi nisu mogli krasti po crkvama ).
Na stupu kapije ugledah ormarić u koji se stavljaju obavijesti o aktivnostima u crkvi kakvih ima i svaka katolička crkva.
„Da vidim koji se aktivnosti planiraju?“, rekoh. Bio je prazan. Uslikah ga. Koji je razlog da u njemu nije bilo nikakve obavijesti već je na fotki 'uskrsnula' silueta moje malenkosti, ne znam. Možda više nema u Varaždinu „hrvatskih pjesnika i hrvatskih političara srpske narodnosti“? Možda su se 'zalijenili' pa više ne odlaze u crkvu? Možda se boje? Tko će znati?