Marketing
Gotovo je, gotovo…
Popustile vrućine nad Gradom, smirile se ulice. Noću se konačno može lakše spavati.
Bili su to naporni dani, a pogotovo noći. Vrućina, buka (neki to zovu glazbom) do ranih jutarnjih sati. Lijeganje u krevet po ponoći, čepići protiv buke u ušima, vrućina stvara nervozu. San neće na oči. Diže se, sjeda u fotelju. Ne pomaže. Odlazi bos na balkon, vani struji usijani zrak, 'glazba' tutnji. Zašto ta 'glazba' mora biti tako bučna? Možda da prikrije slabo pjevanje i još slabiju glazbenu pratnju? A možebitno da su ljudi izgubili tankoćutnost sluha od te silne buke? Neki bi rekli, bubnjići kao đon.
Kao i nečiji obrazi.
Prolazi gradom dan, dva nakon završetka porcijunkuluvskog proščenja. Nema više ništa od onih 'kulisa': šatora, štandova, oldtimera, simboličnog prikaza dvorca Zrinski, mostića i jezerceta, dječjeg zabavnog parka.
Ostali su samo – kišobrani.
Poneke je 'sredio' vjetar, a možda i neki od onih što, recimo, vole gađati svjetiljke pa su sad vježbali na njima.
No, konačno su i oni, kišobrani, došli na red da odu na zasluženi odmor. Svojim auto-dizalicama koje inače koriste za druge svrhe: mijenjanje svjetiljaka javne rasvjete, rezanje grana na drveću, postavljanje zastavica na kandelabere, radnici skidaju kišobrane.
To pažljivo promatra radnik zadužen da, kad oni obave svoj posao, svojim strojem-kefom, pokuša očistiti prljave površine trga i ulica. Bojim se da to bez jake kiše ili pak deterdženta 'ne bu išlo'.
Na kraju, kišobrani, koji su preživjeli, završavaju u sanduku kamiona koji će ih odvesti u spremište gdje će čekati iduću godinu, iduće Porcijunkulovo.
Tko zna, hoće li ih autor ovog zapisa još koji put vidjeti. Pitao je, može li dobiti jedan kao suvenir, no odgovor je bio niječan.
Štedljivi Međimurci ne troše novac tamo gdje to ne treba.
Post je objavljen 08.08.2017. u 15:02 sati.