semper contra
ponedjeljak, 08.04.2019.
Proročanske fotke
Nestali „Uljanik“ i „3. maj" iz mainstreama. Na scenu stupaju EU-izbori, stranačke liste, mjesta na listama, koalicije, principijelne i neprincipijelne, obećanja ludom radovanja, a sve sa ciljem da se domognu fotelje u onoj velikoj sali EU parlamenta i sve što uz nju slijedi.
Pa dok se puk zabavlja pogađajući tko je to sve na listama, da li je raspored muško-žensko po 'zipp' metodi ili su ovaj drugi pol smjestili tek na kraj liste da ne bi slučajno ugrozio mušku dominaciju (iako ni to nije garancija da bi bilo nešto bolje), koliko će koja od lista dobiti glasova (kao da to nije svejedno), ja ću vam ispričati jednu malu priču o mom susretu s „Uljanikom“ u ona 'mračna' vremena kad su naša brodogradilišta nešto značila u svijetu i neka od njih zapošljavala toliko radnika koliko stanovnika imaju danas poneki naši gradovi i koji žive na državnim jaslama.
Elem, ne znam koji je bio razlog koji me doveo u Pulu. Uz sebe sam imao ruski fotoaparat FED 3, još mi je negdje u ormaru, u koji sam umetnuo novi film vjerujući da ću tijekom boravka u Puli uspjeti napraviti koju fotografiju (crno-bijelu) za 'uspomenu i dugi sjet'.
Šetnja me tako dovela uz ogradu brodogradilišta. Fascinirao me pogled na krakove kranova koji su prekrivali vidik poput mreže koju kao da je ispleo nekakav golemi pauk što svoju mrežu plete od metalnih niti.
Skinuh fotkić s ramena, maknuh zaštitni poklopac s objektiva i počeh snimati splet željeznih ruku.
Snimio sam tek nekoliko fotki kad čujem glas iza sebe:
„Hej, ti tamo! Ovdje se ne smije snimati!“
Bio je to čovjek u odori kakve su u ono vrijeme nosili čuvari, portiri na ulazima velikih tvornica kojima je prvenstveni zadatak bio da paze kako netko ne bi iz tvornice iznio nešto vrijedno. A usput su kontrolirali da li netko ne špijunira i fotografira postrojenja jer tada još nisu postojali špijunski sateliti koji danas mogu snimiti ne samo čovjeka kako puši, već i marku cigareta koju puši.
„Pa snimam samo krakove kranova“, kažem ja smiješeći se, „sviđa mi se ta željezna šuma.“
„Ništa se ne smije snimati. Izvadi film.“
„Dobro, dobro“, rekoh pomirljivim tonom. Otvorih aparat i odmotah desetak centimetara filma koliko su zauzele fotke što sam ih upravo snimio. Pogleda čuvar socijalističkog giganta dio filma što je virio iz role pa kaže:
„Tu se ništa ne vidi, odmotaj dalje.“
„Ali, dalje nema ništa, dalje nisam snimao“, kažem.
„Daj ovamo film“, kaže branitelj radničkog samoupravljanja, „da ja vidim“.
Što mi je preostalo, izvadih kalem, predam ga u ruke savjesnog čuvara koji počne izvlačiti film na svjetlo dana (šteta što stvarno nije bio 'mrak' kako se danas govori da je bio). Odmota on cijeli film, gleda prema suncu pa će:
„U redu, nema ništa, možeš vratiti film u aparat.“
Uzeo sam film strpavši ga u džep ni ne pokušavajući objasniti da od tog filma više nikakve koristi. Pošao sam dalje. On se vratio u kućicu na ulazu, ponosan, valjda, što je spasio svoju firmu od potencijalnog špijuna.
Meni su umjesto crno-bijelih fotki ostale samo crne.
Tada nisam mogao znati da će mnogo, mnogo godina kasnije ove fotke, kad nam se 'upali' svjetlo demokracije jednog dana prikazivati 'crnu stvarnost' brodogradilišta.
P.S. Neki od štioca će sigurno reći da sam 'jugonostalgičar'. Reći će da smo u brodogradilišta uložili neizmjerne milijarde i treba ih zatvoriti. Vjerojatno je tako, no ona su ipak gradila brodove koje je netko kupovao.
Nitko pri tome ne spominje koliko smo milijardi 'uložili' u birokraciju, u plaće općinskih i gradskih dužnosnika, članova vlade, uvaženih zastupnika, uhljeba u upravama i NO državnih firmi i sve ono što uz njih ide, u zgrade u kojima oni griju svoje guzice od kako nas je obasjalo sunce demokracije. U gradnju crkvi i davanja crkvenim velikodostojnicima da ne govorim. A što su oni proizveli?
Korupciju, kriminal, nepotizam i propast firmi kao što je, primjerice, „Uljanik“.
