Marketing
Ususret Uskrsu
(nešto drugačiji pristup)
Danas je prvi dan Velikoga tjedna - Cvjetnica, nedjelja palmi ili Muke Gospodnje, koja se u Katoličkoj Crkvi slavi kao spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao palminim i maslinovim grančicama.
Tjedan dana kasnije, taj isti narod psovkama i pljuvanjem po izmučenom Isusu tražit će njegovu smrt.
Ove me godine taj blagdan podsjetio na kolumnu B. Pofuka „Pogrešno je nacionalizirati križni put“, izišlu na portalu autograf 11. ovog mjeseca, gdje pročitah između ostalog legendu o Veroniki. Do sada, obzirom da sam agnostik/ateist, nije mi bila poznata.
U jednom odlomku autor kaže i ovo:
„Jedna prijateljica, inače povjesničarka umjetnosti, pripovijedala mi je nedavno koliko je toga morala naučiti o ikonografiji europske umjetnosti pošto nije odgajana u obitelji koja je išla u crkvu i nije, poput mnoge druge djece, sudjelovala u raznim pobožnostima, pa tako i križnom putu.
Svaka katolička crkva tako ima na svojim zidovima četrnaest likovnih djela, uglavnom slika na kojima su umjetnici, od onih najvećih do potpunih amatera prikazali četrnaest postaja križnog puta. Među njima nalazimo i još jedan čin milosrđa prema čovjeku patniku, ženu Veroniku koja je Isusu pružila svoju maramu da otare znojno i krvavo lice.
Odatle pojam Veronikin rubac. Oduvijek me impresionirao taj čin za koji je trebalo mnogo ljudske samilosti, ali i građanske hrabrosti.“
A.D. 33
Pruživši svoj rubac izmučenom Isusu, Veronika je pokazala onu pravu stranu kršćanstva, sućut prema čovjeku ili bogolikom čovjeku, kako vam volja, pokraj kojeg je stajala gomila zaluđene mase ljudi i vikala „Razapnite ga!“, „Na križ s njim!“
Dvije tisuće godina kasnije, jedan je čovjek morao skakati u more da ga ne prebije rulja samo zato što ima pogrešna krvna zrnaca, što je nosio trenirku sa logotipom svog kluba u koji je ukomponirana njima 'mrska' crvena zvijezda i što njegov klub nosi ime tog omraženog simbola nekih 'mračnih vremena'. Pri tome ni jedan od tih urlatora „Ubij, ubij Srbina“ i „ ZDS“ nije bio u stanju u svojem pilećem mozgu zbrojiti dva i dva: da nitko ne može biti kriv za ono što nije počinio, pa makar bio pripadnik naroda čiji su pojedinci sudjelovali u zločinima kakvih, barem na teritoriju brdovitog Balkana, nije bilo od vremena 2 WW.
Ipak, našla se jedna djevojka, žena, splitska Veronika, koja je bjeguncu od rulje pružila ruku da mu pomogne izaći iz mora.
A.D. 2019.
Ne pretendiram ovaj slučaj izjednačiti sa sudbinom Isusa Krista. Na simboličnoj razini on ipak pokazuje da se u poimanju ljudi prema onima za koje oni misle da su „smeće“ ništa promijenilo nije, eto već dva tisućljeća.
Ne znam da li će „splitska Veronika“ ući u legendu, da li će se za 2000. godina o njezinoj pruženoj ruci pričati kao o „Veronikinom rupcu“, ali za mene ona već je legenda.
Post je objavljen 14.04.2019. u 14:39 sati.