Eto, svemu dođe kraj, pa i proslavi 50. godišnjice braka. Ovom serijom slika pokušat ću vam dočarati kakva je bila atmosfera iako se to ni slikom, pa ni videom ne može u potpunosti prikazati.
Da se podsjetimo koliko nas je bilo prije pola stoljeća. Djeca oko mladenaca nisu njihova! Nažalost neki od tadašnjih sudionika nisu mogli sudjelovati u ovoj fešti.
Svaki od pozvanih dobio je pozivnicu. Rađena je dva puta jer su 'majstori' umjesto riječi 'svečani dan' napisali 'svadbeni dan, a slikama zamijenili raspored.
Na dogovoreni dan i sat počeli smo se okupljati kod restorana 'Međimurski dvori'.
Vrijedni domaćini su već sve pripremili 'kak se šika'.
Konačno su svi gosti zauzeli 'borbene položaje'. Slika je malo nejasna jer su autoru drhtale ruke od uzbuđenja.
Biranim riječima kuma (stoji) pozdravila je goste i slavljenike zaželjevši im još ovakvih fešti.
Veliko iznenađenje za 'mladence' i goste bio je ceremonijal-majstor (stariji sin s mobitelom u ruci) i koncert-majstor (mlađi sin s gitarom). Prvi je u stankama pričao zgode i anegdote iz našeg zajedničkog života, a drugi nas je uveseljavao svojim sviranjem i pjevanjem što su gosti oduševljeno prihvatili pa i samo zapjevali.
Nakon uvodnog dijela, stiglo je ono 'najvažnije' – klopa. Bila je odlična!
Nastup koncert-majstora autoru fotke izazvao je veliko uzbuđenje što je iz fotke i vidljivo.
Da bi i drugi gosti mogli pratiti gitaristu, dobili su 'Pjesmaricu' s pjesmama koje je on kao mali pjevao sa svojim roditeljima. U skladu s događajem na prvom mjestu je bila 'Pravilna ishrana' Arsena Dedića, koja počinje stihom…
Kad sam je sreo bila je mlada,
Ljubavi puna i napola gladna.
Nije zbog rime i nije zbog vica –
I ja sam tad jeo ko ptica.
…a završava…
Kažu da još je lijepa ko slika,
Al' je ne vidim od jelovnika.
Tako to biva svuda na svijetu,
Naša je ljubav već pri desertu.
Nastavlja se još šest pjesama, a onda se pjevalo po željama slušatelja. Mlađa se snaha pobrinula da domaćin smanji glazbu na minimum minimorum, pa smo mogli pjevati i razgovarati bez smetnji.
Kad se 'majstor' umorio i sjeo uz stol pun poklona…
….zamijenile su ga kćeri starijeg sina, iznenadivši i baku i djeda što znaju uz klavir svirati i gitare.
Slijedila je glavna točka dana – nastup 'Tri tenora'. Nažalost jedan je ubrzo odustao, počeo je gubiti 'sapu'. Pogodite koji?
Naravno, takva fešta ne može biti bez torte. Bila je vrhunska, svi su je hvalili. Ovaj put je nije izradila supruga već vrhunska majstorica iz slastičarnice 'Van Doren' u Čakovcu.
Kao i na svakoj svadbi, kruna događanja je kad mladenci režu tortu, pa smo se i mi držali tog običaja. Da ne bi bilo zabune, iznad glave nam vise baloni s oznakom 50 a ne SOS.
Iako smo goste zamolili da ne donose nikakve poklone, oni nisu mogli odoljeti 'napasti', i evo što se sve tu našlo.
Prvo najljepši pokloni: 'cvijetu' cvijeće koje, nažalost, neće dugo trajati ('cvijet' traje već 75 godina).
Tu su i 'tekući' pokloni. Oni su nešto trajniji, no i oni će s vremenom 'ispariti' kao onomad 'Prošeka' iz prvog posta na ovu temu.
Pokloni koji će trajati dugo. Pitanje je samo na koji ih zid i u koji ormar spremiti kad su svi zidovi puni slika, a ormari artefakata svih 'fela'. Slika sasvim lijevo poklon je domaćina fešte: grafički prikaz 'Međimurskih dvora' s posvetom.
Najveće iznenađenje bile su majice s logom, kreacija sinova i snaha. Slavljenici su ih naravno odmah isprobali.
Završavam kako sam počeo, zajednička fotka svih sudionika fešte. Hoćemo li se naći na proslavi dijamantnog pira? To samo Bog zna.
Na kraju, svima vama koji ste marljivo pratili ovu mini-seriju postova, čestitali nam na 50. godišnjicu uz želju da dočekamo i dijamantnu, iz sveg srca hvala.
