semper contra
petak, 03.04.2020.
Svako zlo...
U mladosti, pa i ranim srednjim godinama volio sam kartati; šnaps, bela, tablić, remi, kanasta, preferans, trešeto, briškula. Bridž, nažalost, nisam nikada naučio. Dvije potonje igre igrao sam kao student za vrijeme boravka u Biogradu na moru sa tetom, dvije medicinske sestre koje su radile u biogradskoj bolnici, a stanovale su u našoj kući i jednim simpatičnim, starijim gospodinom. Znalo se igrati i do jedan, dva sata iza ponoći.
Preferans je bio redovito na tapeti za vrijeme sedmogodišnjeg boravka u Doboju. Igrači: tri diplomirana inženjera elektrotehnike. U to se vrijeme naveliko 'dimilo' i ispijalo 'vinjačiće'. Znala je tijekom jedne partije od 'pola tone' puknuti gotovo cijela boca i pola kutije cigareta.
Bio je to 'labuđi pjev' mog intenzivnog kartanja. Ponekad sam znao 'zapjevati' u vrijeme godišnjeg odmora u Biogradu, no došla su djeca i sva 'zaduženja' koja uz njih idu, pogotovo kad si na moru. Tijekom godine posao, gradnja vikendice, kasnije održavanje njezine okućnice i rad u radionici i kartanje je sve više odlazilo u drugi plan.
Jednom, prije dosta godina u šetnji sa susjedima sa šestog kata našeg solitera saznasmo da kartaju belu. Riječ amo, riječ tamo i padne dogovor da se jednom tjedno sastanemo bilo kod nas bilo kod njih i zaigramo 'na karte'. Trajalo je to neko vrijeme, no susjeda su spopale boleštine pa je druženje zamrlo i na kraju prestalo. Nije prošlo mnogo godina i susjed se preselio u 'vječna lovišta'.
Dugo vremena su karte mirovale u 'zapećku' sve dok jednom nije kod nas nekoliko dana boravio stariji unuk Teo. Znao je igrati tabliće, pa smo opet izvukli karte na 'svjetlo dana'. Za vrijeme slijedećeg višednevnog boravka, već je naučio i belu pa je i ta igra došla na red. Moram priznati da je bio ravnopravni partner, da ne kažem i bolji od nas.
No kako to biva, posjete su se prorijedile, Tea su zainteresirale neke drug stvari i karte su opet završile u ormaru.
Supruga me dugo nagovarala da navečer kartamo, pogotovo kad je u razgovoru s bračnim parom iz Splita s čijim suprugom sam kartao preferans u Doboju (i oni su kao i mi napustili Doboj nekako u isto vrijeme) saznala da oni 'kartaški sport' redovito upražnjavaju svako prije podne.No ja sam njezinu inicijativu redovito otklanjao. Dosadno mi je kartanje u dvoje.
A onda je došao korona virus i sve nedaće povezane s njim, naročito ova izolacija zvana „ostanite doma“. Nagovaranje je bilo sve intenzivnije, pa sam na kraju popustio što zbog mrene na oku i nemogućnosti dugotrajnog čitanja, što zbog repriza repriznih repriza na TV.
Prvo samo počeli s 'kočijaškom igrom' – šnapsom. Kako dugo nismo igrali počeli smo igrati s 32 karte da bih se ja nakon nekoliko dana sjetio da se šnaps igra s dvadeset karata. Supruga je, kako je to uobičajeno za supruge, bila kontra mišljenja, pa smo odlučili napustiti šnaps i preći na tabliće.
).Zaključak cinika: svako zlo za neko dobro. Da se nije pojavio korona virus ne bi bilo ni kartanja.
Oznake: povratak kartanju
