petak, 03.02.2017.

Popravljač

Ne volim popravljati stvari, razmišljati o mehanizmima i načinu djelovanja onoga što nit me zanima niti razumijem. Ipak sve češće sam prisiljen, majstorima se jednostavno ne da baviti sitnicama i takozvanim manjim kvarovima. Najveći uspjeh, još ni danas mi nije jasno kako sam uspio i štoviše, još funkcionira su mi bile vodovodne cijevi u kuhinji i svi ti dodaci, rastavio sam, počistio i ponovo sastavio. Jednostavno nisam imao živce ponovo tražiti majstora i žrtvovao sam, uz Jinovo nadgledanje i lizanje dok sam bio na podu, slobodno prijepodne. To neću fotkati, loše je svjetlo ispod lavaboa.



I ja kao i jedan od bivših premijera imam zbirku satova, samo što ja svako ljeto kupujem po jedan u Berlinu po cijeni od tri do pet eura, o tom sam pisao i to nije ništa novo. Novo je da imam sat ljubimca, koji uopće nije najljepši od svih, bilo ih je mnogo ljepših. Stajao je par godina u ladici, par urara su se nasmijali i odmahnuli rukom kad sam tražio promjenu baterije, taj je skroz zahrđao i otišao. Jedno nedjeljno prijepodne sam guglajući nešto drugo naletio na snimak, kako promijeniti bateriju na satu, otvorio sam sat, počistio, te zamijenio bateriju, ima ih za kupiti samo po tri komada pa sam imao, i pogađate, već više od pola godine besprijekorno radi.



Ova torba je bila jako kvalitetna kad sam je kupio, istina, bila je na velikoj akciji, pokazala se kao odlična, ovi moji jeftini fotići su stradavali, odnosno ekran, od osrednjeg udara, ovaj zadnji srebrni, zahvaljujući njoj, koja odlično amortizira sva guranja, rekordno vrijeme. No počela se guliti i habati, kupio sam u Berlinu nove, al nije to to za svakodnevne gužve. Prvo sam dao da se prišije koža sa stare jakne, jedna rupa se ne da, sad mijenjam Lidlove naljepnice, koje su se prodavale u velikim kompletima povoljno, preko nje.



Pljoskica sam imao više, sve uglavnom prevelike, premale ili potpuno neprivlačne i što bi rekli, odustao sam od tog biznisa. Čak kad sam ugledao ovu srebrnu, koja mi se estetski svidila, mislio sam je darovati nekom. Prodavač me uostalom upozorio da su nekvalitetne. Darovao bih ja to, ali jednostavno i taj mehanizam zatvaranja pokazao se kompliciranim i nepouzdanim. Jedno popodne sam jednostavno sve oko zatvarača razvalio i bacio u smeće, ostavio najjednostavniji način zatvaranja. Tragovi nasilja se na pljosci vide al sad je originalna. Kad mi je cura u kineskom naspram studentske menze nabavila lijevak za točenje za desetak kuna, jer grlo je minijaturno, znao sam da to nikom neće ići dalje.





Loptu sam dugo spašavao, no na kraju sam se morao predati i kupiti novu. Nešto je mekša od prethodne i već malo to osjećam u leđima, mogao bih si nabaviti pravu sjedalicu, al mi ne pada na pamet, uostalom i moj pomoćnik se navikao raspravljati s njom.



Ne vežem se za predmete, jer "svega će bit, nas biti neće...", al eto, u ovaj mutan dan zaslužili su post.
15:19 | Komentari (5) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.