Neki dan u tjednu
Neke gospoje u godinama s prvih katova žalile su se parkovima i nasadima da im grane drveća iz našeg parkića miluju prozore, pa da bi ih trebalo dovesti u red, elem, ne vide one od njih baš najbolje tko se mora po parkiću, elem, ptice im se dernjaju pred dnevnim boravkom, elem sve druge životinjice, elem došli nam parkovi i nasadi pa upravo rade masakr motornom pilom što me nostalgično podsjetilo na Japan, prošla je godina dana od početka našeg parmjesečnog putovanja po bijelom svijetu i sve što me još vuče natrag to je Japan, naravno da sam u širokom luku izbjegla onu Milićevu emisiju koju je najavio tako da je Japance proglasio bezveznjacima koji su posebni jedino po tome što su preživjeli atomsku bombu, al hajd, nitko više ne gleda televiziju pa neka mu. Elem, radnici u japanskim parkovima i nasadima imaju navadu svoje drveće uređivati tako da u bijelim rukavicama čupkaju listić po listić (što će reći da ih uređuju češće od jednom u pet-šest godina) i stavljaju te listiće onda u torbu tamo gore u onoj dizalici, nema tu nereda i grana koje kaotično padaju i lome jedna drugu i naravno, ostavljaju nered tamo dolje gdje ih neki drugi radnik ispuše s nekim obrnutim usisivačem, pa se onda to sve nekako šlampavo prebaci u kamion iz kojega nestašno lišće leprša po cesti dok on to sve odvozi. I tak, da. Inače, gusto raslinje u našem i mnogim drugim našim parkićima važno je kad se dvogodišnjacima i trogodišanjcima pripiški i prikaki, jer, kud bi što bi, nego u grm negdje kraj zgrade. To me ispočetka najveć mučilo u Japanu, gdje se sakrit u tako savršeno uređenim i podšišanim i golim parkićima ako nam prigusti, ali gle čuda, svaki parkić ima i svoj weceić.
I tak.
I sad, eto, prijeti nam se polarna zima i apokalipsa na svim poljima, ali ako padne snijeg neće nam polomiti grane. Al nekako opet. Magla i to. Sve zajedno.