Mapiranje simulacije
Zakaj klinci u grupama razbijaju samo po velikim gradovima i zakaj klečavci mole samo po velikim trgovima? Evo, drugarice, ručica u zraku, ja znaaaaam!
Pa u svakom gradu ima klinaca koji nemaju pametnijih poslova, u velikim gradovima ima ih više, u malima manje, velike grupe rade veće probleme od manjih, u malim gradovima svi se poznaju, zamisli neku simpatiju s kojim ste išla u školu kako bespomoćno kleči na trgiću i moli boga dragoga da mu urazumi ženu, pa srce da ti pukne, pa svi bi znali koja je to žena i zamolili bi je da se urazumi, a ona bi propala u zemlju od sramote, a i onom klečavcu bi se pimpek osušio od javnog iskazivanja nedostatka hormona, ne ide to tako. Ili da neki mulac stavi hudicu sa kapuljačom i krene groktati i prijetiti, a vi njemu slince brisala dok je zapinjao na nekoj terasi gdje cijeli mali grad pije nedjeljnu kaficu. Pa koga bi taj mulac uspio poplašiti, ni susjedova mačka ne shvaća ga ozbiljno, pa eto.
Mrzila sam živjeti u malom gradu, svi znaju sve pa i ono što ne znaju i ono što uopće ne postoji, e i to znaju. Zato, eto me ovdje u velegradu u kojem svaki dan ribam blato s cipela, jer zima je, mokro je, taman za sakrit se na toplo, baš fino mi ovdje, slušala sam danas na radiju gospona Vanju kako je prije osam godina na mapiranju Trešnjevke posjetio oni naš čokoladni toranj u kojem su onomad snimili pokvareni sat, a koji godinama unazad pokazuje točno ono vrijeme u kojem je hitnim službama prije neki dan dojavljeno da toranj gori. Točno. U. Minut. Joj, baš volim ove dramaturški osmišljene točke, amerikanizacija još jedna, neka. Ali to sa tim satom, trnci me prošli. Pa ti reci da ne živimo u simulaciji i da zemlja nije ravna. Još me uvijek trnci drže. Zato sve više pazim što govorim, a ponekad i što objavljujem. Simulacija, sestro.
Danas je neki dan nenasilja nad ženama. Dan. Protiv. Nasilja. Ali samo nad ženama. Jebote. Ali, ipak, hajde, daleko smo dogurale, priznali su da postoji nasilje, službeno priznanje. To je valjda već nešto. Kao onomad kad su priznali Hrvatsku ili sada kad priznaju Palestinu, svima nekako bude bolje od tih priznanja. Dokazano. Skoro pa naučno. Dokazano.
Oni
Moja mater želi špinu koja se saginje zato da može otvoriti prozor. Špine takve ima, ali samo u Sloveniji ili preko ekupi u Hrvatskoj, ona bi na dvanaest rata, ali nemre se to tako jer za online plaćanje karticom mora imati mobilno bankatstvo, a koje ne želi imati ni plaćati, jer to oni nju samo kradu, i općenito, oni su to sve izmislili e da bi krali i zajebavali narod. I to što se sad sve radi preko interneta, to su sve "oni". "Oni" neki su isto tako izmislili epidemiju korone i najviše od svega žele uništiti Srbiju. "Oni" nam rade o glavi. Strašni su. Mislim da su isto tako zapalili neboder, inače, lijepa zgrada, uvijek joj se divim u prolazu, ti retro smeđi prljavo zapušteni prozori i taj lagani raspad bivših vremena koja su sanjala o modernom, minimalizmu i geometriji. Vremena se isto tako nekako čarobno proljepšaju ono jednom kad prođu. Vremena liječe rane, jbg. Liječila bi, kad bismo dopustili, ali ne. "Oni" neki nas tjeraju da stalno čeprkamo po ranama, svake godine u isto doba godine, valja skupljat poene, jbg. Zgrade smo se isto tako dosjetili samo zato jer je izgorjela, inače samo prolazimo kraj nje i gledamo svoja posla. Naša posla preselila su se uglavnom na internete, interneti su odavno ugasili ono čemu je ona zgrada služila i jbg, interneti nas pojedoše, dopustili smo i dopuštamo. Na internetima je život, na internetima smo hrabri i jaki.
Inače, ostarila sam, sve više prezirem muškarce i divim se ženama, uvijek su bile ljepše, s vremenom su postale veličanstvenije, čuda čini to vrijeme.