Sewen

Nadam se da si naučio mislima pomjerati brda.
Da si odlučio pustiti dušu da neistraženim vrluda.
Nadam se da možeš prepoznati onog tko diše.
Da će ti ostati i onda kad dane prigrle kiše.

Nadam se da si naučio sanjati i kad ne spavaš.
Da znaš zašto jutrom iz početka pokušavaš...
Nadam se da čuješ glasove koji te dižu.
Da pronađeš sunce iako ovi jesenji dani stižu.

Nadam se da znaš koliko si riječima ovim mio.
Da se još netko zbog tebe s mjesta pomjerio.
Nadam se i nada je nešto što ti želim da te sluša.
Nada je želja, nada je čežnja, nada je čista duša.

Nedavno san upozna tipa
Ka junak je iz stripa.
Navika je na teške riči,
I na mene na momente liči.

Nedavno san prijatelja steka
I viknija san - eureka!
Ne sreće čovik često takvi svit.
Teška vrimena za tica bit!

Nedavno san umra za sve mrtve
Živ je čovik i nije za žrtve.
Oću smija, oću da se gušta.
To se uzme i to se ne pušta!

U vlastitom zagrljaju pijem sam
I kasno pred ponoć, meni je dan.
Sebi sam zahvalan.

Ne bojim se za budućnost koja slijedi
Al bojim se uspomene i kad izblijedi.
Sedmice, sjedi!

Rasplamsao se život koji sam nekad živio
Preuzeo ga je netko vatreniji, da bi se divio.
Meni je sve manje do plesa, al imam pomagala
Dosta je sudbina rasplet događaja odlagala...

U vlastitom zagrljaju grijem stav
Kad vrebam sam lavica, inače lav.
Tek nekad, nikakav...

Na obzoru ja sam brodić
S kim će zora da me zdrma
Ja zastavu ne znam podić'...
Gdje mi pramac, gdje mi krma?!

Kao prorok svojih mana,
Ja se častim mrvicama.
Sve je manje onih dana,
Da potrajem godinama...

Tko zna koliko nas još večera čeka, da se zgriju.
Što je daleko od srca, to je dalje od očiju.
Ne pazim na izraze više, ne leži mi gramatika.
Meni je vrijeme zbrajanja, jer sve je matematika.

Toliko si toga znao,
A ništa nisi pokušao.
Postoji zapis i mapa,
Jer ti si Papa.

Tko će brisati dječje krike,
I zamrznute slike...
Puna ih je kapa!
Znao si Papa!

Sad si starac, smrvljena stijena
Od čovjeka samo sjena!
Al ti si kriv, jer si znao,
A šutnju odabrao...

Toliko toga je sad smješno;
Ništa nije bezgrešno!
Tuga se s tugom stapa
Jadni Papa...

Da si mi samo osjećaj blizine
Da si mi dah vjetra s planine
Da si mi položen test
Moja prva vijest u devetnaest.

Da mi je od mira uzeti najtiše,
Samo od tebe da mi je najviše.
Da mi te iznenada srest...
I čut ko vijest u devetnaest.

Da sam ti crna tipka klavira
Da sam taj čija se pjesma ne svira.
Da sam ti simply the best
I ista vijest u devetnaest...

Da poželiš samnom sjest i jest
Da nazdravimo, da proslavimo,
Da si mi gost, makar ne čest
Moja prva vijest u devetnaest.

Toliko tih sitnica da si...
Pa da me izvuče, da me spasi...
Da ne daš mi se smest
Jer si moja vjest u devetnaest...

Bio bih serijski ubojica,
Hladnokrvan i krut.
Bio bih sve da mogu neokrznut ostati,
U polusjeni svakodnevnice.

Neke osjećaje ne treba gušiti,
Iako nije lako prodisati iz samilost.
Al u svojim razmišljanjima mogu secirati i skicirati,
Mogu vladati bezvlašćem...

Moj život je ko stara zgrada poslije potresa,
Željan sam obnove, al kako uspjeti bez pomoći...
Nije li ovo moj vapaj, bezglasan, zaustavljen,
U kanjonu suhom, gdje svijet samo okreće glavu

Sve se manje bojim tužan bit,
Sve se manje bojim i umrit.
Sva je tuga priko mene tila,
Urekla me, srići zapritila...

Život ka suva maslina,
Ka u onoj pismi, Marčelina,
Teška pisma ka za teški sentiš
Nema plesa da se raspametiš.

U pravim rukama brdo bi pomaka znan.
U krivim rukama sav sam izrazbijan.
I opet ka ničiji sin...
Nema vode na moj mlin...

Pišem i pivan o lošim danima,
Trpe me oni koje to ne zanima,
I hodam dalje, pumpa kraj srca tira
I kad bi sija, ne da mi, ne da mira...

U jednom danu i živiš i mreš,
Sve smiješ i ne smiješ
Od sjene do slave,
Posla preko glave.

I tuga zapravo i nije loša
Dođe ti kao igla s broša
Naravno, ako je broš svo naše životarenje
Naš put u starenje...

I neviđene li ljepote.
Kad otvori se nebeski dekolte
Da možeš počinuti ko u snu
I reći, bio sam tu...

Tolika količina korupcije samo ljuti
I pitam se, da li ću ikada čuti,
Sve je u redu, policija nam ne treba više.
Političari se umoriše!

Tolika količina laži i obečanja, guši
Čitav se sustav sustavno ruši!
Nema na ovim prostorima iskrenog veselja.
Nema mesa, ima zelja!

Tolika količina parola, nacija je nama mati...
Najlakše i najbolnije je od majke otimati.
Tko tebe kruhom, ti njega neposluhom...
Korupcija sija i prija!

U zubima držim dušu, smrtnutu,
Ja, mesožder, vječno gladan iz dosade, iz navike...

Moje je pripadanje samotna čistina,
Najavljujem oluje koje i ne stižu;
Neke se teme ne otvaraju lako.

Ne znam koliko će trajati ova gozba
Na kojoj sam sebe poslužujem i jedem?! Mekan, nezačinjen...

Ne tražim rješenje, jer ne znam put.
Znam samo stajati i trpjeti vjetrove koji se nikada vratiti neće...

Škripe misli moje, ka stepenica za tavan
Iskrivile se grede i pod je neravan.
Te misli ka stara kuća, nemaju bilo
A nekad se ode živilo i ilo i pilo.

Otresa san jubav ka lancun sa žice
I od onoga momenta ti nisan vidi lice.
I volija bi... jer sve je umrlo od tada
Volija bi te nesrest na ulicama ovog grada.

Zaokružija san mista di više neću.
Naša san jučer prazan okvir u smeću.
Ne sićan se slike u njemu, a znan ko je bija
Samo san zaplaka i onda se ludo nasmija...

Nedostaje mi tebe čuti,
Ionako smo dovoljno zabrinuti,
Po vlastitim izborima griješimo
I krive osjećaje hranimo i tješimo.

Nedostaje mi tvoj glas,
Drskost i bezobrazluk je između nas
Pa nam progoni ljutskosti bilo
Pa se trnje oko duše svilo.

Ne znam kojim si zanosom vođena,
Nedostaješ mi prvorođena...
Do kada će boljeti u ovoj mojoj naivnosti,
I tvojoj prkosnoj kivnosti?..

Još nisam otkrio gdje mi je dom
I gdje to odlazim nedjeljom
Ujutro u šest
Al to i nije vijest.

Bezuspješno tražim mir na duši
I brinem se da se ne sasuši
Sve što sam krio,
Što sam zavolio.

Ne brišem ništa, teret se samnom vuče
A ja sam isti, samo se vrijeme presvuče.
Bio na sijelu
Il u odijelu.

Otvaram vrata tiho, sve je u skladu
Svi prozori su na suncu, moj je u hladu
Uzalud uredan
Kad je bezvrijedan.

Još nisam otkrio, gdje mi je dom
I da li ću ostati i biti svoj na svom.
Samo me čeka
Eho i jeka...

Nosim svoj ponos bez vike,
Bez tona, bez slike.
Prolazim neprimjetan mimo svih,
Oprezan i tih.

Otkad sam se rodio to traje,
Meni se samo sporedna uloga daje.
Ponekad sam tek lik statista,
I svaka riječ je bezlična i ista.

Nad mojim gradom kiši.
Rekoh sam sebi, idi i piši.
Javi se kad stigneš bilo gdje
Jer svugdje bolje je.

Možda se nauživam tuđeg zraka.
Možda je u tome kvaka...
Da sam ovdje, a da sam tamo
Jer ljudi smo i svima pripadamo!?

Ponos će ostati, a ego ću zakopati u tlo
Ne dao Bog nikome zlo!
Negdje ću valjda stati, pronaći dom
I biti u dvoje na svom...

Imao sam macu, umiljatu milu,
Imao sam macu, macu bilu,
Mazila se, srce mi ukrala
Pa me cilog izgrebala.

Imao sam macu, krala mi je kušin.
Imao sam macu, sad se od nje gušin
Reka san joj, traži novog miša
Reka san joj neka se utiša.

Imao sam macu, bila mi je fora,
Imao sam macu, sad imam mačora
Mjauče mi, prede ko da piva
Čini se da samnom uživa.

Ništa ka nada ne boli,
Nit gori, nit si doli.
Nit bi se smija, nit plaka,
I nikako doć do zraka.

Samo te nada isprazni,
Nit iz želje, nit po kazni,
Nit bi hoda, nit bi sija,
Ka zemlja si ničija.

Malo i premalo,
Al jedino mi to ostalo,
Šta me za te cilo vrime veže,
Šta me gladnog oko prsi steže.

Malo i premalo,
I srce mi je stalo,
Oni moment kad smo se odmakli.
Još se pogled u sumraku cakli.

Letio sam po rubu svemira
Slobodna duša ne bira.
Al nikad slobodan nisam bio
Samo sam letio...

Maštao sam da sam orao
Maštao sam, nisam morao
Gledao sam kako dan se kida
Bez kandži i vida...

Tražio sam pljen
Pljen sam postao
Sam i ostavljen
Bez ičeg ostao
Valjda sam previše htio
Dok sam letio.

Ako ikada poletim kao prije
I život mi opet se nasmije.
Hoćeš li mi vjerovati moći
Hoćeš li mi doći?

I svaki put je ono najjače šta san ikad ima
I svaki put je zadnje plakanje zbog dima
I svaki put rastanak mora bit hladan i grez
A Victor i dalje svira svoj jazz.

Ostavi svoje prve dojmove jer to ne važi
Na početku si mi, sam ti naj-najdraži,
Samo san čovik koji je tražija izgubljeno blago
I sad ću zaplakat, oće li ti bit drago?!

Primuča san iljadu stvari zbog nekog mira
Pustija san da mi neko drugi dirigira
Neman ti force više pa se topin ka led u čaši
Molin te tugo, ovi me put u srid srca promaši.

Kako god ne mogu kontrolirat vrime
Tako ne mogu reć srcu da pristane.
Mogu sa svima, ne mogu ni sa kime
Sve su moje želje noćas oplakane.

Da mi je bit pjesnik čija rič vridi,
Zna bi složit i misli, sve ka po špagu.
Da mi je sad naić na nekoga da mi se svidi
Al ja uvik tebe stavin ka uteg na vagu.

I ko mi je kriv šta san puka ka šiška,
Od mojih se grešaka ni vrag neće naučit.
Ja sam od onih koji je uvik viška
Koga će vrime prigazit i dok traje, mučit.

Stankoviću, izreka si laž kontra moga Grada.
I šta sada?!
I da se ispričaš, nanija si štetu,
Stavija si nas ka metu,
Da puca ko god sa istoka stigne,
Da puca bez da se digne!

Stankoviću, ka da si zaboravija u Zagrebu oluju
Onima šta rade auta na struju...
I onda se ka fališ, dva srbina u studiju side.
Baš ti je fora, al to tako ne ide!
Oduvik san zna da si pomalo živac,
Al ne i negativac...

Stankoviću, majkemi volin te ka i prije,
I praviću se da se ništa dogodilo nije,
Al si me povridija
I da ti je ovi Grad ikad išta vridija
Nebi mu se zamirija zbog luđaka kojih svugdi ima...
A Splita do Splita nima!

(Kesiću, dabogda parkira na srid Rive i na Split se navuka.
Guštat ću te vidit, i neću zvat pauka...)

Odlaze ptice, pjevaju vjetrovi južni
I dani su siviji, dani su tužni.
Preživjeli smo i teže pod nebom mira
Znam često negdje ljepša glazba svira.

Izgleda da sam čovjek za srca dva
Vremena je sve manje do beskrajnog sna.
Dušu sam opet dao za tračak nade
Za mnogo manje padaju i vlade.

Igram se pisca u noćima do kasno
I možda jednom zaradim na tom masno.
Pretvaram se u novi strujni udar
Ako preživim možda postanem mudar.

Svaki put kad te vidim ja glumim,
Odletim ko grašak sa tanjura.
Rastapam se u čaši dok šumim,
Nervoza se preko reda ugura.

I htio bih ti reći, al zastanu riječi u glasu,
Samo promrmljam i razbacam misli,
Zadramim malo i odigram svoju farsu,
Svi odgovori su prazni i nesuvisli.

Skoro će Božić, a ja u zagrljaju krivom,
Bjesnim ko jugo i valove tjeram u bijeg.
Htio bih s tobom prošetati Rivom.
Uz vruću limunadu, imati prvi snijeg.

Nisam te zazvao jer ti ime ne čujem,
Nekad umislim da meni nema spasa.
Al kao hrabar sam i sam sve odlučujem,
Za mene ti si jedinstvena A klasa!

Noći su duže od dana što traju,
Putevi nekad vode očaju.
Neke će rijeke presušiti.
Neki se mostovi srušiti.

Godišnja doba testiraju ljude,
Na kraju uvijek sve dobro bude.
Izmješaju se boje,
I dobar život to je.

Ako te povrijedi samo zapiši
I nemoj dugo biti na kiši.
Opet će jesen donijeti svoje
I vidjet ćeš svjetla kroz perivoje.

Al ja ću tu biti ko tvrda stijena
Ja ću tu biti iza ramena.
Ako te povrijedi samo zapiši
I diši.

Ja ću tamo di i ti
Jer ne znan sam.
Na kraju odu svi
I nestane glam.

Oblaci novi dolaze
Studen će me grist.
Kiše me često pomaze
I na mokro ću sist.

Tebi bi da baš sve
Samo reci da vridi.
A vrime će - malo je!
Jače je i sve izblidi...

Nikada neću saznati tko bi bio, i da li sam s tobom izgubio, ili sam dobio...
Al mislim da me ni briga nije, jer snašao sam se i ranije.

Ovaj svijet je od kukavičijih gnjezda stvoren, za nas zatvorene otvoren,
I nadu gajim, da vlastitim sjajem sjajim, u našem raju, neka znaju, nek nas prepoznaju...

Zapravo sam počeo pisati o propuštenoj prilici, poprilici, o nečemu što sam čekao i sad prvi put izrekao, (neporekao),
A ja sam se zadržao na tebi, osmjehu koji me je spustio da drugog poželio nebi, i svjetlucam kao na suncu inje, bogat dušom sirotinje...

Koliko je svita prošlo ovim skalama,
Ko će ga znat?!
Koliko je priča stalo na šalama,
Nije se znalo izabrat...

Zadnji put kad san ga vidija
Ode je na zidiću sidija
I parilo se da mu oči ne vide od jada...
Proguca je cili bol od grada.

Sve jubavi se prave prikinu kad tad.
To je jasno!
A opet nisi spreman na taj pad...
I uvik je prekasno....

Reka je, nije mi ža'
Šta nisan nikad živija.
Ža' mi je šta san oni tren
Bija ludo zajubjen
Ža' mi je šta je sve to san
A ja ka neprovan...

Bježao sam, više nemam snage za to,
Naučio sam ostavljati ono što je nebitno.
Barem se nadam da sam zaustavio biti stari.
Nada me drži, nada nikada ne stari!

Vratio sam sat da izvrtim istu radnju,
Pristao sam s Bogom na suradnju!
Ja sam ko riba, lako mi zagucati,
Al stavio sam vrata da imate gdje kucati!

Toliko svega u jednu narukvicu stane.
Tisuću ispričanih sati smjeha i kajanja.
Beskonačne noći dočekuju duge dane
I samo smo mi znali, nema odustajanja.

Svaki potez pera je oduvijek moj bijeg.
Lakše je na oblacima, nego sa ljudima.
Nikada se nisam isticao, al podigoh stijeg,
Odnedavno se ne ustručavam nadati čudima.

I gledam tu narukvicu koju sam stavio,
Mislim da je neću skidati i to me diže.
Kao da do danas, ništa nisam slavio,
Molit ću se samo, da si mi sve bliže!

Nije bitno ni ko priča, ni šta priča po gradu,
Ja sam naša mir u ladu, da mogu svoje fantazije živit,
Da se mogu priko ograde nakrivit i onda kad je mogućnost za past.
Jedino tako mogu rast!

Ufilman u neko štivo koje ne mogu sažvakat,
I spreman sam u svakoj rečenici ka iz paštete iskakat.
Sviđa mi se Oscar za sporednu ulogu jer isto sjaji
Bez brige neš se priladit iako si na promaji, ka ja,
Mene je mater i jutros satrala, al takve su matere naše,
One imaju svoje odlikaše.

Sve bi bija u životu osim virusa, parazita,
Taj se uvuče di triba i ne triba, a ne pita.
Uvlači se u postelju, znoji te a ti sam,
Prečesto sam sam, znam...
I vrte mi se filmovi bez teksta, ekstra...
Samo tribaš bit fit...
E da mogu u njima bar jednom bit!

Koji kaos mi u tintari vlada, nered,
Parin kupus kad ga opali malo suvi led.
Najbolji za ručak zimski, timski.
I šta nas je više, više vridim, I lakše živim u tom krugu,
I briga me šta laju, ja nebi ekipu drugu...

Moj krug, moj svit i ja, sve drugo je mižerja.
Svako ima svoje pravo i kad smo krivi, totalno
Ma bilo ozbiljno ili banalno,
Jer sve će proć, a ostat će našega smija.
Ne želin se pitat - di si debilu bija?....

Ako sad odeš, sve ćeš pokvarit
Tija san sritan uz tebe starit.
Ode su zore lipše i slađe,
Reka san svitlu da s neba sađe.
Da bolje vidin kad se nasmiješ
Jer ti me uvik griješ.

Ako sad odeš, sve ćeš rastopit
Da skupin snage, mora san popit.
Ma neš me vidit, nisan to tija
Već petnest dana nisan se brija.
Tih petnest dana ka godina sto
Kroz srce me probilo.

Ako sad odeš, sve ćeš ugasit
Kad bude teško, ko će te spasit?
Ja dok me bude, mislit ću na te
Kad sklopin oči, kad me isprate,
Ostat će pisma da se prenosi
Onom ko srce nosi...