Sewen

Samo smo stariji, samo smo luđi,
Ka mliko u nekoj staroj teći.
A ja kad te vidin, reka bi uđi,
Pa ćemo balat jer nije za leći.

Samo smo ruzinu navukli na se'
Nemoj da nan se ljudi smiju.
Dragulji svaku krunu ukrase!
Neka ih sve naše priče ugriju.

Samo bi tija da dobro nas vata,
Kad put okrača neka se diče!
Na tebi cvit, meni kravata!
I naša dica sva na nas liče!

Nesmanjenom snagom bura sve savija,
Nakon mokrog juga, da sasuši prija.
Neka hladnoće, neka bolesti odnese,
Tamo gdje nisam bio i čije ne znam adrese.

Nevidljiva, a razorna kao svaki tornado,
Nekad zazviždi pa pjeva, ja slušam je rado.
Navikli smo mada nas uvijek iznenadi
Sve što počupa, iznova uredi, iznova posadi

Bura je došla opet u vrijeme kad je bitno.
Očistila lišće, ulice i pomela sve sitno.
Samo se ljude pročistiti nije drzla...
Njih je poštedila, ali ih je smrzla!

Naložija san sve svoje pisme, neka gore,
Ka da ih iko čita, nestat će sve do zore...
Mislija san ih ostavit svitu da me se priko njih site,
Jer sad san običam starac, a u njima san bija dite.

Naložija san lipu vatru ma svejedno me malo grije,
Biće nisu kvalitetna slova, vlažno drvo slabije grije.
Tako i ove moje beside, pola su lažne, pola su grišne,
Prova san sačuvat godine sunca, a sačuva san kišne!

I šta sad, kad je u pepelu sve, ka da nisan ni disa,
Možda san falija jer čovik svašta napravi u momentu bisa.
Al povratka nema, nemoš vratit proliveno mliko,
I neće me više bit i neće me se sićat niko...

Ja mislin da je umrit skroz lako,
Zatvoriš oči i slušaš dok se ne umoriš.
Mene će samo zamantat i leć ću ka svako,
I ćer će mi reć, stari pa ti goriš...

Strest ću se tu večer i trajat će do zore,
A onda će se naglo popravit moje stanje.
Otić ću da ne vide i sist malo uz more,
Da mu rečen da ću ga viđat sve manje.

I kad prođe neko vrime, doć će moje vrime,
Svi smo na kraju nekako zadovoljni i sami!
I neću se sitit ko mi to zaziva ime,
Samo ću otić u svitlost koja me mami.

Onako sam!
Masakriran!
Ko razbijeno jaje mlade rode...
Ne sjećam se boljih dana!
I sad se pitam, čije li se borbe vode
Da su i mene uvukli ko naivca?!

Bezobrazluk u kolonama!
Ljudi bez usta komuniciraju očima!
I pogledi su sve, no bezazleni,
Al kao da su svi upućeni meni!
Osjećam težinu njihove patnje
I neznanja...
Žao mi je ozbiljnih tema,
Jer meni je do igranja!

Onako sam!
Kad pogleda čovjek značenja zagonetnosti,
Bolje da zaboravi rebus i sudoku.
Bolje da nije u toku!
Nekad smo bistrijeg uma umovali.
I jedni sa drugima kumovali!

Neki su se od nas vratili dugim molitvama,
Što zapravo ne zamjeram,
Ukoliko se ne radi o ambisima i paranoji!
A toliko ih se već broji!
Pa se nekako čini da ne idemo,
Da se ne krećemo u smjeru sata...
Ili je taj isti sat stao!
A za to pokretanje nemamo alata...
Stagniramo!
Kasnimo!
Jasno je da kasno je!

Onako sam!
Oprao sam neistomišljenike grubo!
Jer s grubima samo se grublje može.
A ne volim kad se negativne misli množe!
Volim onaj jedan dan
Kad odlučim obući različite čarape
Pa da činim kap dobrote...
Mogao bih različito do stote!

Pospremio sam cijeli stan!
Valja biti pripreman!
Što ako me prekine ovog trena...
Meni za čišćenje ne treba žena!
Sve sam složio sam
I za oporuku sam se pobrinuo
I sahranu platio...
Ne vole ljudi obvezu
To sam odavno shvatio!

Da li je itko brojao uskličnike?!

Ja san sve tajne zakopa u dvi jame,
U jednu mi nije sve stalo.
Doli nema svitla od puste tame.
A i jedna mi je uvik bila malo.

Ja san sve tajne spustija na dno bunara.
Ko bi reka na meni da san taki.
Al izgled ovog čovika tako slatko vara.
I drago mi je da nisan ka svaki.

Ja san sve tajne napunija u oni balon
I pustija vatru da digne ga do visina.
Onda san bezbrižno uša ka Bond u salon
Naručija martini, pogledom čvrstim ka stina.

Ja san sve tajne tako izgubija i sad san sritan,
Znan sve o svima, a nije me ništa briga.
Ja san sve tajne podilija, a opet san bitan
Daleko od svita punog tih intriga.

Igrao sam po pravilima, nisam smio,
Što ne zapišeš nisi proživio, niti bio!
Rekao sam da neću govoriti o nama,
Al evo govorim bez imena naših na usnama.

Onaj tko je uzeo više, teže mu je nositi.
Onaj tko je navikao na više, teže mu je prositi.
Bio sam marioneta koja se uzme i vrati,
Cvijeće koje se brzo suši, zato se ne smije brati.

I nema osude kad se ljudi tereta riješe.
Oni najbolji u svemu, uvijek prvi pogriješe.
Zaspao sam jutros prije tmurnog svitanja,
Zaspao sam, a nisam odgovorio na svoja pitanja.

Igrao sam po pravilima, u svom stilu,
Slijepi uvijek dodirom gleda tražeći idilu.
Predodređen sam da volim čistu sjetu.
S tim valja živjeti u ovom nemoralnom svijetu...

Genetika, debljaš se pa smršaviš pa vratiš.
Za poludit je koliko ti truda triba da shvatiš
Al propatiš jer lako je skliznuti za zacrtanog puta,
Jer pisali smo ga sami, sastavili za par minuta.

Genetika, blagdani, rođendani, fešte i vjenčanja,
Sačuvajmebože, opet će biti onih mojih stanja,
Oči su gladne, očima jedeš, nemoš se zasitit i stat,
Sad bi valjalo napravit đir, sve bi od sebe triba dat.

Genetika, patetičan je izgovor koji imamo na sve
A valja nam samo ustat, navuć nešto lagano i pokrenit se.
Ma lakše je leć i ni slučajno obid ostavit da se ladi.
I kriza je nediljom kad zafali slatko, a dućan ne radi...

Dođe mi da školu u vitar bacin,
Jer opet san na kraju posta škovacin
I to san upa priko veze od ćaće,
Dobro se radi, dobre su plaće.

Dikod s kolegama oden na piće
U životu samo moraš imat sriće.
Imat ćeš zdravlja i onih stvari,
Tako mi je govorija i od starog stari.

Iman odijelo, boja malo zeza,
Al kako rekoh, bila je veza!
Na friškom sam zraku, vozin se straga
Rekli bi Genscher, ma vidi vraga!

Peren se sedam puta u danu,
Cipele nemoš držat u stanu,
Dugova neman, za ženidbu taman.
Al misto srca, ja kartone slaman.

Ma doće sve lipo kad tad na svoje
Dikod pogledan i diplome moje
Sritan šta teret sav mogu svući!
Ja posal nikad ne nosin kući...

Dan bez smija -
Ka gladna zmija,
Šta livadom vreba...
Ka sokol sa neba
Šta ciljano lovi...
Ka srušeni snovi...

Dan bez smija -
Tu di san se zgrija
Sada je ladno,
Di bilo je radno,
Sad svugdi tišina,
Ni ćeri, ni sina...

Dan bez smija -
Bez tog nebi bija,
Oću se smijat,
Ka zrno proklijat,
I dobro ću pazit
Sve smijom zarazit!

Imam koaliciju s dišpetom od rođenja!
Kome je do analiziranja? Kome do prevođenja?
I kad gubim, dobivam! I kad dobivam, dobivam!

Sve duplam do u beskonačnost i korak.
Jednostavno jedinstven i neponovljiv sam uzorak!
I kad gubim, dobivam! I kad dobivam, dobivam!

Bježao sam jer hoću, kad hoću, a ne od straha!
Večeras mi se sluša finoća i ozbiljnost Bacha!
I kad gubim, dobivam! I kad dobivam, dobivam!

Klupa uz more nagrižena solju,
Al nisam moga nać bolju za sist,
I čitaš me ka iskidani list...

Potriban mi je bija mir bez glasova,
Ka pucanje u branku bez pasova, iz prve
U zadnje mi se vrime misli mrve...

Koliko čovik more podnit padova?
Koliko vidit a ne zavolit gradova u noći...
I koliko triba vrimena pa će proći...

Život me tjera ko praznu kočiju,
Ko da mi kaže - bježi mi s očiju.
I ja se povlačim bez snage postiđen
Kažu da sam s čudnim ljudima viđen.

Ko očajnik neki koji traži slamku;
Sva tri su kralja upala u zamku!
Tako i ja od oblaka ne vidim stazu
I lomim nogu na prvome mrazu.

Dan danas padam na izreke kad pričaju
Pa svakom izjavom svoj ponor veličaju.
Bit će bolje sinko - koliko je lako reći
A hoće li? Danas je problem čini se još veći...

Od Splita tišina u busu na kat,
Samo je jednom zazva me brat,
Onda je u Zadru uša taj lola,
Stariji pa priča ko da se rola...

Noć lako klizi, tuneli se nižu
Brzi nas auti od šale stižu.
Tija bi zaspat, al svitla brojim
Šofer da zaspe, ja se ne bojim.

Jer stari veze ka goblen baba,
Interes manjka, sve mu je džaba!
Jebenti Španjolsku obalu cilu,
I malog Bosanca šta mu je u krilu.

A biće je to - to, biće ga kuva
Da ga omekša, da ga sačuva
Oće li skupa, a vani brije?!
Neću ih vidit jer izlazim prije

Nekako nismo na vrijeme stizali,
Kroz povijest smo samo proklizali.
Neviđeno, kao neki barbari s bradom
Mada smo dosta postigli svojim radom.

Gledam TV kalendar najranije prije sedam,
Postim od kave dok u zagrljaj zore sjedam.
Europa se čini daleko, nestvarno i tuđe
Kao da ne da nekom strancu da uđe...

Malo smo zrno ničega i teško pokrećemo,
A kako nismo dosad, znam da i nećemo.
Svijet je ispred nas, mi samo pratimo,
Možda jednog dana tu istinu prihvatimo!

Ima ova starost i prednosti slatke,
Neke su navike postale lake.
Zauzmem prostor s invalidskom slikom.
U busu se više ne dižem nikom!

Kad ispustim vjetar, ne zamjere ljudi,
Začuđen osmjeh, al nitko ne sudi.
Štapić u ruci, treća je noga,
A kava sa mlijekom sad jedina droga.

Jedino smeta što budan sam noću,
Moram na wc, a sanjati hoću.
Kad sanjam o onim stvarima znate,
Nikako više da mi se vrate...

Obojana sjećanja u bakrene nijanse,
Mrtva misao što bijesom otima se,
Isprskan kišom ko pjenušavim vinom,
Kao da se tiho mirim sa sudbninom...

Kao struja se provlačim kroz neke žice,
I nikad mi više nećeš vidjeti lice.
Jedini putnik sam nad morem bez vala,
Svejedno hvala, zauvijek hvala...

Bio sam biljka, ostadoh tek stabljika,
Bez lista bez vode gdje putevi ne vode,
Već stoje ko ogledala neka stara...
Što Bog ne uze i sedmi dan da stvara?!

Koliko sam slab, ne primjećujem ni sam,
Loše se bez manira životu udvaram!
Imam samo bljeskove nekih slika,
Prolaznosti sit - suha botanika...

Zauvijek ljubav, ko nespretan mit.
I mi smo se kleli, to će zauvijek bit.
Potrajat to će i kad izbor se klima,
Jer uvijek je bilo i vatre i dima.

Prošli smo triput po kobnih sedam,
Iskustvo s tobom ja nikome ne dam.
Al tebe sam dao i mene si dala,
Neću zle riječi, dosta je hvala!

Ako ti ikad zatrebam za rame,
Njemu se javi, on najbolje zna me,
Ja ću ti doći, dan ću ti dati,
Samo noć pusti meni kad mi se vrati...

Nema veze čega ćeš se sjetiti, ali znam da ćeš me nasmijati,
I kroz suze skrivene ću pjevati, tvoj će osmjeh uvijek grijati.

Nema veze što ćeš zaboraviti tko sam i sva imena koja si znala,
Ja ću izvući iz prošlosti sve drage ljude koje si svojima nazvala...

Nema veze jer i ja sve češće gubim stvari ko da krijem ih po kući.
Al svaki dan ćemo se, kao da idemo u kazalište lijepo obući.

Nema veze što je jelo neslano i malo tamnije boje, al ćemo jesti.
Ništa se ti ne brini, ja ću i danas s tobom za našim stolom sjesti.

Nema veze, ti si me držala za ruku i branila, sad branim ja.
Nema veze i nikada neće biti veze, zauvijek jedna si i jedina...

Čoviče, ne virujem ti ništa!
Samo me nasekiraš, izbaciš iz takta
I praviš se važan sa mrtvom grimasom.
Čoviče, ne virujem ti ništa!
Ka da si popija svu pamet iz lakta,
Opivan si odavno neugodnim glasom...

Čoviče, kako si moga samo krast?
Zbog tvojih se postupaka nisam okrenija vjeri,
Jer i tamo si svoje prste umiša.
Čoviče znaš li uopće šta je čast?
Kad vidiš sličan odraz, samo ga oderi
Samo ga sinjaj, odaberi i nek se stiša.

Čoviče moga si bit zvizda sjajna!
Nekad je lipo izgubit da bi dobija,
Ne valjaju ljudi koji se svima svide.
Čoviče moga si bit zvizda sjajna!
Al čoviče, na kraju si samo probija
I sve tvoje u neku bludnu nepovratnost ide.

Snimija bi film sa samo dobrim likovima,
Al kakva bi to bila radnja, dosadna i prazna!?
Nekad smo bili s manirima, danas s tikovima,
U današnjem svitu dobrota je ka i kazna.

Snimija bi film, kako je lipše bilo prije,
Bez zločestog svita i bez osveta i bez plača.
Al kako postić u filmu to šta niko nije
Kažu mi triba bit kukolja i barem jedna drača.

Snimija bi film... eh ja i moje fix ideje,
Da smo svi dobri, kako to uopće more bit?
Vrime nas ogoli ka i promaja orhideje,
Najbolje mi se ove iluzije odma ostavit

Ne moraš me volit, zapravo, šta me je briga.
Dosta mi je svega, dosta san se friga,
Ne virujen u jubav ni mrvu, ma ni nijansu,
Danas je sve u balunu, sve u transu!

Šta će mi neko, samo iman obvezu sebi,
Da mi je neko prije priča, virova mu nebi,
Da ću postat studeni kamen srid zime...
E kako se sve okrene. Neka svi dime...

Život nas je površnima učinija prelako.
Nemoš bit ni'ko, ma nemoš bit ni sva'ko...
Muči, dobro mi je, s vrimena na vrime 'močin,
A onda utečen, ka oparen skočin...

Od ditinjstva trauma me prati,
Uvik me bilo straj od brice!
On kaže i drugi mi misec svrati
A ja se smrznen kad mu vidin lice.

Danas san star da bi dida bija,
Tresen se ka šiba, iznutra ka da gorin.
I opet san se luđački priznojija,
A ne dan da se vidi dok se borin.

Ma kriv mi je ćaća šta me je tira,
Najlakše je svalit sve na ćaću!
Ma kriv je šta mi je uvik sve sam bira,
A bija san dite i prista bi, šta ću...

Moja bi srića potpuna bila
Razvučen osmjeh, čista idila,
Da sad "neko" ovamo svrati
I kavu sa cukrom i mlikom plati.

A sad da ne ispadnem muktaš bez stila
Moja bi srića potpuna bila,
Dođi sa kavom, ja ću dat lovu,
Pa ćemo u sobu, gori u krovu.

Guc prije svega i guc poslin svega,
Šta ima veze šta sam ti kolega...
Nek ovo bude sad pa ako nam se svidi
Najprije dođi, a onda idi, samo idi...

Sve je po starom, kosa je duža,
Još uvijek nije, niknula ruža.
Ja čekam da se promjeni vrijeme,
Zemlja je tvrda, loše je sjeme...

Sve je po starom, otkad smo pali,
Na zadnjem letu nismo svi stali.
Ja i ne tražim kao ti sreću,
Svi mogu stati, ali ja neću!

Sve je po starom, gore i dolje,
Rovovi dugi i bojno polje.
Oboje nas je ranio metak,
I sve se opet vrati na početak...

Digla ljubav od nas ruke,
Savila nas ka dvi kuke,
Pa se smije, pa se ruga,
Pa sam drugi jer si druga.

Neće ljubav da nas vidi,
Svak na svojoj strani sidi.
Nema više vatre, sjaja,
I ništa nas više ne spaja.

A ti s mirom noćas legni,
Neće bit, povuci, potegni...

Kad te vidim pitat ću te di si!?
Nebi tija da te život šiba.
Ti mi kaži, vidim dobro ti si...
Ti mi reci sve je kako triba!

Inače ne pušim,
Al često popušim laž...
Nekad su bajke stvarne!

U predvorju patnje je čistilište.
Kupio sam čarobnu krpu!

Nedostajat će mi iskopavanja da bih prorekao budućnost...
Besmisleno!

Uzeo sam luksuznu sobu u hotelu potamnjele zvijezde.
Preskačem doručak!

Sjedio sam s raznim ljudima
I pričao s njima o svemu.
Uglavnom gomila glupih nagađanja,
Gubljenje vremena!

Ako rekonstruiram proteklost,
Ostat će čista stranica.
A svi težimo čistini na kraju puta...
Oprošteno će nam biti!

Prah je oduvijek bio prah.
I ništa ostati neće...

Borim se protiv suicidalnih misli.
Slab sam i jak sam!
I želim kontrolu nad vlastitim prohtjevima!

Inače ne pušim!
Al često popušim laž!
Samo da ostanem budan!

Zbogom Joe, to ti je to,
Žuti te čini se pobjedio!
Ne znam oće li bolje bit,
Ko more razumit ovi svit?!

Zbogom Joe, lutka si bija,
Di je plača ti si se smija,
Godine su to, i nama se priti,
Valja se sad umiroviti

Zbogom Joe, pridaj štafetu
Oće li Žuti napravit štetu?!
Ko more to znat, ko zna'će...
Ispusti vitar jer ćeš u gaće...

Da li ti ikada nedostaje tišina?
Čija je bol teža? Tvoja? Moja?
Hrapavi otisci prstiju na licu, od brisanja suza!..

Koliko nam je u životu bitan bijes?
Prija li tost i kad se ohladi?
Umije li itko danas napisati pismo ili ga pročitati bar?..

Netko mi je sinoć nešto stavio u piće!
Bila je to jeftinija vodka! I bio sam to ja!
Možda sam mislio da ću lakše naučiti ruski...

Kakav je osjećaj slušati glazbu na najjače?
Ljudi u bijelom nemaju i bijelu dušu!
Koliko se lako naviknuti spavati na podu kad izgubiš sve?..

Nikad nisam sebi dokazao biti dominantan!
Neću se ostvariti! Borim se da živim!
Iluziju ispirem proteklim vremenom...

Bili smo u vrtovima naranči,
Dok je vani bjesnio rat.
Patrole posrnulih ljubavnika
Tražili su mjesto pod oblačnim krošnjama.
Sve češće je teških tema među ljudima
Pa nagrizaju tkivo poput kiseline,
A mi zaluđeni nama samima
Ne očekujemo vrijeme koje prolazi...

Rijeka ove godine neće iz korita
Jer barijere su jače od prirode.
Miris oštre zime lebdi nad nama
I oduzima nam dah dok ledi!
Stigao je novi poštar i osjećam,
Taj nosi samo loše vijesti.
Nema garancije da će i sutra
Sve stvari biti na svom mjestu!

Ko pjenušavo vino kad izgubi kiselost,
Ko suza natopljena sumporom,
Neki očaj se pobunio u međuvremenu,
A naše dragocjenosti nestaju bez traga.
I sjećanja mogu stati u kratku frazu.
Da li ćemo ikada više vidjeti svjetlost?
Ili će nas pravo stanje stvari umoriti?

Da li postoji daljinski upravljač
Kojim mogu promjeniti nastalo?
Sve je više onih, a sve je manje nas
U redu za napoznato...
Da li je vrijeme za prekid suradnje
Pa da ohladimo sve oko srca...
Jer kasno je za nazad u bajku
Koju sam ionako sam pisao...

Nikad dovoljno srama za nedjela koja činimo jer htjeli smo rado...
Mi nečovječni, polubića, slabi, najslabiji, nismo ni za stado!
Po zidovima parole u tragovima, kako jedan svijet imamo...
Od njega primamo sve, ništa ne dajemo, a samo uzimamo...

Hoćemo li ikada imati dostojanstva da djeci prenesemo dar...
Nije sretan onaj koji trpi, nego onaj koji će umrijeti miran i star.
Sve oko nas može i treba biti magija, jer magija nas vrati...
Podižu nove barijere i koče divotu, a ja nikada neću odustati...