Sewen

Nemoj previše misliti na mene,
Ne volim kad te uzme tuga.
I ne volim kad su ti oči zamagljene,
Jer očekivanja su bila druga.

Ja želim da živiš u svojoj slobodi.
Imaš pravo izbora i što želiš radi.
Ne znaš kuda te put danas vodi,
I ako je potrebno krasti, ti slobodno ukradi.

Nije ovaj svijet mjesto koje su opisivali
I nije ovo vrijeme poklonjeno za stajanje.
Jednom smo se kao pravi ljubavnici dodirivali
Što vrijedi disati ako na kraju svega stoji kajanje.

Nemoj previše misliti na mene
Ne zaslužujem sjećanje zbog nekih tuđih ljudi.
Ali možeš ako hoćeš oči uvijek držati otvorene
Nelako al teže je kad se čovjek ne usudi.

Jutros magla, 7 u 8,
Jutros ne znam ko sam!
Oko mene krivi svit,
A ja budan u osvit!

Prišija sam falše ime,
Zakleja sam se prid svime
I prid svima ne znan skrit
Poznati, a krivi svit.

Nekako se nadam bit će gušća,
Ova magla šta je od ušća,
Isar se muti, stvara se vir,
A ja se nadam pronaći mir.

Evo je stigla i deveta ura,
Svašta sam dosad izgura...
Još fali da iz neba krene lit
Da me ne nađe krivi svit...

Vidim, pogled ti je mrk,
Vidim, pustila si brk,
Hodaš kao da si klatno,
Oblačiš neadekvatno!

Vidio sam i da piješ,
Vidim ni noge ne briješ,
I takva si bogomdana!
Ko princeza iz Irana!

Vidim karijes se smješi,
Vidim izgled koji griješi,
Što te tako jako stislo
Pa da pričaš nesuvislo!?

Al možda ti to i jesi,
Možda su to sve uspjesi,
A mi smo robovi stila
Kojeg nikad nisi tila!

Oduvik smo bili loši gubitnici,
Oduvik su pritili nam upitnici,
Ego nije nešto za šta se kačimo
Ako jedno drugom išta značimo.

Ko će se prvi na kolina spustit,
Ko će prvi ono "halo" izustit,
Privarit ono što se prevara ne zove
Brdo sriće bez zarade, bez love...

A onda san ja nazva nju,
Za cilu godinu,
I pravili smo se da nije bilo stanke,
Odradili smo sve uranke i sva spavanja po noći
Nitko u samoći...

I bilo nam je ka dici, bez smisla,
I opet se stisla ka šta se stiskat znala i prije,
Ništa se prominilo nije...

Ideš ispred mene, imaš specifičan hod,
Imaš taj osmjeh što skriva nekakav kod...
Zanovjetam sebi, e moja luda glavo...
Jer ti si za mene sve ono najbolje plavo.

Sve manje vjerujem u neke nove početke,
Potrošio sam strpljenje i vlastite metke.
Al zaigra srce mada nikako nebi smjelo,
Pitam se kome ćeš i čije li si djelo...

I sve će utihnuti, sve će na tome stati,
Ničim se više nikada ne smijem odati.
Ljubav je luksuz koja me sputava samo,
Mi ionako drugim svjetovima pripadamo.

Ina i ja se volimo,
Ko Vjesnikov neboder gorimo,
Ispijamo kave, jedemo kolače,
Njene mi kobasice na putu znače.

Ina i ja se želimo,
Ina i ja se ne dijelimo,
Ina je spas za zeleni svijet,
Ona ima zeleno super 95!

Ko ledeni dani kad život te stegne,
Čekaš da tuga ko bjanko ček legne,
Al osmjeh ko štit na umornom licu,
Opet će s tobom na ulicu!

Negdje se nebom izgubilo svo znanje,
Da mogli smo više k'o što možemo manje.
Kad sklopimo oči, bez sjećanja nova,
Tad imamo ništa, u hvataču snova...

Između dobro sam i nisam, jedan je udisaj samo...
Povučeni u sebe, o tome ne pričamo.
Između mogu i ne mogu, često je mjesta za plač...
I nije bitno u kojoj ruci držimo mač!

Dal si biber ili biser ne znam još,
Ja ne bacam ljude sve u isti koš,
Samo pravim se da ne znam kud
Samo pravim da sam za tobom lud.

Dal si pravda ili nepravda za sve,
O tom srce s mozgom još odlučuje
A ja po starom držim se po strani
Kao da me neka neizvjesnost hrani.

Ja baraba, ti baraba, savršen smo spoj,
Tko dobija, a tko gubi u toj priči naivnoj,
Ni ja, ni ti, tek vrijeme izgubljeno je,
I ništa neće pomoći da spasimo tragove...

Ima jedna pisma puno stara,
Danas majko ženiš dva alkara!
Ma šalim se, tako se ne piva,
Al ću pivat, nek grmi i siva!

Je druga su tad vrimena bila!
Vidiš šta si samnom doživila.
Kaže mater za svit me se jebe,
Meni dite, stalo je do tebe!

A sad sidi samnom, sve mi reci,
Nek slušaju i preci i sveci!
Zna san stranu na koju me baca,
Kad ga vidiš, reć ćeš da je faca!

Danas svit je falši i sve skupa,
A sa njim mi srce skroz prolupa,
Kaš ga dovest da bacimo spiku?
Čim je s tobon, znan nije na mliku!

Gleda mater zeta, a zet nju,
Kolina im skupa klecaju!
Nek ste meni sritni, ajmo čaše!
Nisu druge priče ka i naše...

Ima jedna pisma puno stara,
Danas majko ženiš dva alkara!
Kad drukčije nije moglo bit,
Ma ova će postat pravi hit!

Milijardu i neke godine, zemlja više neće bit za živit,
Neš pričat o plavom planetu kome se triba divit.
Sad smo dvi iljade i dvajspeta, ima još do tega...
Ma isto mi je dobar izgovor da sam iz boce potega.

Nestat će sve naše riči i slike i kultura ajmo reć,
Eto s ovim ću teškim mislima večeras otić leć.
A i ja svašta čitam pa mi se i pričinja svašta,
To more samo ludi čovik i nečista mašta...

Al ajmo virovat da ćemo samo duše priselit svoje,
I na nekoj drugoj će zemlji nebo bit plave boje,
Možda plavije, možda bliđe, al će nam se sviđat.
Svega se ovoga ionako niko neće sićat!

Nepovrat, u tome izgara moj kraj,
Dok blješte svjetla dozivajući zoru.
Pucaju brane jer diže se vodostaj,
I sav će mulj otići prema moru!

Nepovrat, nema tu izbora da te zakoči,
Sve napravljeno ne možeš povući više.
Oprosti starijima, da duša mirnije kroči
I ostavi djeci slatkiše...

Nepovrat, malo je tvrda ta riječ, kao kula,
Kao štit, al štit zna i pući!
Na kraju si opet samo jedna nula...
Što proživi život - život darujući...

Ko francuska revolucija, nenaspavan na barikadama,
Ispunjavam uvjete da budem neopjevana budnica!
Kolebam se s mislima, prisutan na svim paradama.
Sve oko mene je laž i jedna velika ludnica!

Htio sam do zvijezda pa sam ih nacrtao na papiru,
Ustajem ranije da ih pozdravim prije svitanja zore.
Od mene su se odvojili, od mene mnogi zaziru...
Jer ja sam nemiran, jer ja sam miran kao more!

Pucao sam u neprobojno staklo i ono je puklo.
Riječ je ipak najjače oružje kojim možeš sve pokoriti.
I ne razmišljam kud me je ovo moje tumaranje odvuklo.
Ustao sam, dakle ne preostaje mi nego se boriti...

Sve je to sarma,
Sve loša karma,
Ljudi pričaju po svome,
Ljudi se uvik slome!

I ovog puta samo spiza,
Ovog puta tema ne piza,
Al koga za anketu briga,
Kuva se, peče se i friga.

Ma ričima a ne dilima,
Pa po dragima i milima,
I onima što ne prate modu,
Crne košulje opet u rodu!

Po podu sam gazija letke!
Ma evo ja se sitija tetke,
U nje rižoto u kupusu bija,
I baš mi je prisija...

Komu triba šporki zrak?
Komu triba nesritnjak?
Ko će vezat suvu granu?
Ko će stat na moju stranu?

Šta je bilje vengo klak?
Čovik triba ostat jak!
A ka da je lako trpit!?
Triba iskidano krpit!

I pari mi se da san kleka!
Bez da san i riči reka,
Čini mi se da san sebe prida,
Pa me sve u prsi kida...

Ne moren se više svezat!
Ne moren se više zezat!
Došlo vrime di sve puca,
Ne gledan, a znan ko kuca...

Postoji taj prozor i zavjese bile
Kraj stabla di beton su probile žile.
Postoji taj prozor, kroz njega ne vidiš
Tek siluetu ako se umiriš i sidiš.

Na njemu kroz godinu natpis stoji
Merry Christmas ka da se vrime ne broji.
Čuja san tu živi jedna premila baka
Nisan je vidija, al baka ka svaka...

Danas po mraku san iša u dućan,
Akcijska kupnja kad nisan imućan.
I prvi put svitlo se upalilo nije
A oblak nad glavom opominje - di je?

Al kad san se vraća, otvorila se vrata,
Čuja san zvono za zidnoga sata.
Dvojica, sanduk i bila krpa priko,
Od danas ode ne živi niko...

Moram biti sretan sa sobom samo,
Mislim, ne moram, al bih htio.
Moram biti sretan i ovdje i tamo,
Želim biti sretan cijeli, dio po dio!

Raditi na sebi, dan za danom,
Nikad iz boce se ne pije vino!
Trenutno sreću nadomještam hranom
Da bi se sa sobom osjećao fino.

Sve iz želje radim, što god radim,
Iskre su slabije, nade se gube.
Jer nema šanse da se pomladim
Ne ide sreća ko pasta iz tube...

Nestvaran, a stvaran u bijesu!
Ko krv u tvrdome mesu!
Ovakav otisak ostavlja zub!
Ko na košulji isparani rub...

Nešto sam u sukobu s "do sada",
A "od sada" nikako da zavlada!
Prožima me i proždire me mir!
Neutješan znam nije hir!

Ja sam za robiju svim navijačima!
Ja nikad nisam bio s osvajačima!
Što nam je donijela čizma?
Ljubav komunizma i fašizma...

Prokleti Kolumbo, mogli smo sami!
Sad onaj preko stalno drami...
Od Kolorada, draža mi Foča!
Lažem se da zemlja nije ploča!

Ne mogu uhvatit prestupne misli!
U meni se osjećaji kojih nemam stisli!
Ko da sam provalio u banku;
Sad mogu osnovati stranku!

Štitnjača mi se pokrenula...
Odjednom me razodjenula!
Sklopit ću vrišteće oči,
Al san me i dalje koči....

Strah me jer mnogi poput nas su se rasuli,
Ako odem i ako ostanem...
Hoće li ti biti žao što se nismo više puta čuli,
Kada umrem, kada nestanem...

Al ti mi nisi nit ljubavnica, nit žena, dijete moje
Za tebe krv bih dao!
Znam nismo isti i svaki pokušaj propao je,
Nisam ti htio reći da sam zaplakao.

Ja sam samo otac kojem nedostaje tvoj glas
Dok te ne vidim bar...
Svijet je kaos na najjače, svijet je užas,
A ja sam dovoljno star...

Pofalili su me kako me je čitat milina,
Oni koje znan i koje ne poznajen.
A vi'š, ja ne mislin da san neka veličina,
Ja se samo zajebajen....

Meni je smisao života - za smijanje trapula,
I da je pisma i da je društvo za bančit
A ne da ljudima trljan oči ka iskrižana kapula.
Nisan političar za namagarčit.

Ma neću slagat slogove i mirit dužinu riči,
Nit gledat oš se jidit ili bi se smija...
I znaš šta, aj bogati ne viči,
Ako san te ugazija, slučajno je, nisan tija

Lijevo mislim, sve desnije se ponašam!
A nikakvu bitnu funkciju ne obnašam...
Valjda sve tako počinje, nagrize ko karijes!
Tokom nepravilnih ponašanja, javno ispoljavam bijes!

Ne, ne, nikako nisam spreman za puške ili noževe,
Nisam za to da sve više ličimo na morževe,
Relativno je laka riječ, izmišljena za mlako!
A ja neću tako! A ja neću tako!

Kava ne šteti toliko, ako nije s mlijekom,
Oponašam zvukove u snošaju i prije i tijekom...
Al oponašati znači ne činiti, a čini mi se sve!
Ima još bitaka za koje se vrijedi se boriti, zar ne!?

Još za uragan s muškim imenom čuja nisan,
I ovega zadnjega nazvali su Melissa
Ma ja ti kažen, nađavla se taj ženski rod da.
Al Bog je i njih na svoju sliku stvorija!

Prova san imat dvadeset majica, a dosta mi tri.
Prova san sa dvadeset mirisa, ni to mi ne sliči.
Samo san bacija pineze i poklonija sve,
Nemoš ti, nadglasaju te one iz porote.

Dva smo svita, ne more dan bez da dođe noć,
Sunce smo i snigovi, rat će stat i mir će doć.
Štaš, nemoš bez matere, bez sestre, prije i žene,
Ma koliko se lagali, ne morete ni vi bez mene!

Idemo unazad!
Najprije smo umrli pa smo stari...
Najprije smo nemoćni u stvari,
I teško prihvaćamo nove tokove,
I k'o da nikad nismo imali rokove,
Ni planiranja, ni stečenu imovinu,
A svi smo željeli slobodnu domovinu!

Idemo unazad!
Neke bi se stvari trebale podrazumjevati,
Ne slijepo glasovati, ne nad zakonima zijevati...
Ja sam da se svima daju odriješene ruke,
Dok drugog ne gaziš, neka buke!
Nek bubnje bubnjevi, nek akordi nas bude,
Jer sve ovo dobro je za ljude.

Idemo unazad!
Poštovanja molim, zar je teško, lako?!
Vjerujte mi, to može svatko...
U nastojanjima dobrim je života bit,
U ostvarenjima koja ćemo zapamtit,
Al ovim tempom, nije teško pogoditi!
Čini mi se nećemo se ni roditi!

Šta mu bi, pa da se u velike cipele useli...
Sad ka da je uplovija u brod,
Ka da je sirotinji rod, ma ima plaću,
Al ako se kupi, za njega dat ću...

E to san mislija dok nisam skužija,
Da je lin ka nika stvar, da nije bar...
Još je prikovremeno konobar!
E moj care, a di su za postole pare.

Neš do mene više, ni poznanstva neće bit,
Kakva ste to raca i pitan se di vodi ovi svit...
Nije ni čudno da ste u neka doba okovani stali!
Niste se brate od povijesti oprali...

Ne pričaš samnom sedamnest dana
I uvik jedno od nas biži iz stana
Pari da smo dica iz osnovne škole
Dica šta se ne vole.

Oli je više bitno čija je krivica,
U postelji je nikla najdivljija živica,
Ja izdržat ne znan, ti kako oš
Otiću i neka san loš.

Vitar je vlažan
Vrime je gnjilo
Pravin se važan
I obuć ću bilo
E to ću sad!
Nek vidi me grad!

Ne pričaš samnom i još te drži
Mene je sve to streslo do srži
Jer nisan čovik za misec dana
Ni izbiljena vrana!

Sakupljač bitaka, izgubljenih i dobijenih, e taj sam...
I ne znam kojih je više u lanenoj košulji blizu srca!
Koliko puta digao, toliko puta pao sam...
I svaki put se tijelo uskomeša, duša se koprca...

Potreban mi je jedan tango i jedna klapska na uhu.
Potrebno mi je više nego što mogu pojmiti!
Kontradiktoran sam služenju i sitnom neposluhu...
Teško me danas nešto može dojmiti...

Dojmovi su utisci, a utisak može lako varati.
Kava me jutros nikako ne umije probuditi pa snim!
Ako ne ja, vrijeme će se za sve postarati...
Posao će, posao će, a ja evo opet kasnim...

Dva su brata ovdje bila,
Oba majka podojila,
Jedan lijepi, drugi slijepi,
Jedan lažan, drugi važan.

Prevario brat je brata,
Dao kamen mjesto zlata,
Molitva je bratu snaga,
Puntarska nestade draga.

Za zahvalu srca vruća
Franjevcima osta kuća.
Tihi humak da mu kite,
Svi se ovdje pomolite.

Moj glas je slan,
Od vitrova san otrovan
Svašta mi stane u san,
Šta ne more u dan!

Pribaci lancun priko križa,
Ne sićan se sada
Kud san sve biža...
I ko me napada...

Dobija san i žulje i kale,
Umra san, a još san živ!
A jesu me misli opet oprale,
I opet san ispa kriv...

Daj malo cukra u žlicu,
Smij mi je potriban jako
Pa da mi ostane na licu,
I kad mi nije lako!

Moram ipak priznat da sam bezlična kučka, muška,
Ne biram lice, svakako raznijet će ga puška!
Nekad sam tražio nekog da smo samo mi u dvoje skupa,
Danas gledam ljude kao nakaze, rupa ko rupa!

Bježite od mene svi, al isto ću vas sustići u jednom trenu.
Hetero, gay ili bi, dočekat ću sve koji na mene krenu,
S poremećajem ili ne, svejedno kad sam i sam emotivno sakat.
Topli kruh je najslađe u domaću šalšu umakat!

I baš me briga tko će se a tko neće složiti s mojim stavovima.
Ne mogu više pod pritiskom vremena, pucam po šavovima.
Pucam i na živo, tako da se svaka nova zakrpa vidi.
Promjena, a tebi, ako ne odgovara, slobodno idi!

Nisam se naučio disciplini,
I ovo znojenje je čista nervoza.
Približavam se što dalje domovini
Često mi se pouzdanje sroza.

A opet, znam da sam perfektan,
Dobro, priznajem s 10 kila viška.
Za većinu neprijatelja sam štetan
I pucam ka i u ognju šiška.

Pinot Grigio, najskuplji u dućanu,
Pomaže zaboravu, pomaže stanju!
I ova večer više nema manu
A hipotetski sam u velikom s...

Ja sam miljenik samoće,
Neopranih bezglasnih buđenja,
Neimenovan među bivšima...
Zaboravljeno sjeme u pepeljari.

U ovoj se kući nekad psovalo!
Sramota je bila za sramotu!
Danas su mi svi dani mljeveni.
Miris Trsta mi usmjerava misli.

Baš je lijepo prestati voljeti.
Baš je lijepo prestati osjećati.
Ako te nikad ne sretnem,
Neću te nikada ni izgubiti!

Kad si mlad lako mješaš karte.
Kad si star ne vjeruješ više sebi.
Ta vječnost u raskoraku sipi,
Kao oluja noćima sparnim!

Ja bi volija da imam ipsilon u prezimenu,
Pa kad me prozovu da misle da sam stranac.
Da ispadne da sam grofovske krvi,
Da nisam jeftino crno već da sam Vranac!

Jer stranjski je nekako, još uvik malo bolje,
Stranjski je stranjski i nije to nikako naše.
Vanka se manje uzima i manje krade.
Ne mogu više gledat ove domaće folkloraše.

Ja bi volija i da imam iks u svome prezimenu,
Onako da se čovik čudi kad triba izgovorit.
Moga bi pričat s familijom u vezi sveze!
Ne triba mi puno za ćaću nagovorit...