Sewen

Aveti prošlogodišnjih još se nisam rišija,
I pitam se di sam u svemu to grišija,
Jer ja sam bezgrišan čovik otkad za se znam
Mislija sam da prošlost s Novom godinom zatvaram.

Baš sam se zapuva misleći da sam uspija pobić
Tokalo me sve šta sam tija zaobić,
Ma neću sad da isplivava sve to crnilo moje,
Nevoje se ionako nikome ne broje.

Postara sam se da upornošću steknem sve,
U radu čovik sve zaboravi, od svega pobigne.
Ko ličeni ovisnik, samo valja uporan bit,
I da me ne dira šta će reć svit...

Opet se samnom išijas tuži,
Pa me steže pa me zgrabi...
Dani su kraći, a sa njim duži,
Ne znam koje trikove rabi,
Al osjećam svaki tren s njim
Osjećam, nema spasa do noža,
Sad znaš kako dane provodim.
Trni mi cijela zadnja loža.
Ovo sam zgrabio zbog fizikale,
Nije nasljedno i zarazno nije.
Kiropraktičara trebam bez šale,
Peru Makedonca što prije!
On me jedino spasi od toga,
Miran sam barem šest mjeseci,
Nazvat ću svoje jer nemam broja
Nek me naruči, odmah mu reci!

Ne poznam više ovu balotu plavu,
Razbila se! Volija bi da nisam u pravu.
Cila se nakrivila, cila je na buže,
A nekad je bila đardin za ruže.

Ne poznam više ni svit koji živi,
Nema sredine, svi su desni ili livi.
I ne valja otkako čovik više nema mire!
A ja bi opet tija u grudima imat leptire.

Nije lipo ljude zvat nekim ružnim imenima!
Nije lipo kukat za nekim davnim vrimenima!
Nije lipo davat gas na mistu di se koči!
Puno toga nije lipo i grize ka kapula za oči!

Na svitu ima dovoljno tuge za sve.
I jedan lipi bokun mene taka je,
Koliko zna trajat nikad razumit neću.
Čupaju najlipše cviće, a suvo umeću...

Ovdje su svi odnekud, a ja odavde.
Nekad se zatvori krug i nema pravde.
Još uvik se ne dam, a znam da ću se pridat.
I sve će se jednom ugasit, sve se iskidat!

Jel misliš živote samnom u dobre bit?!
Oćeš mi dat da živim il 'vako nastavit?!
Ja ću ti bacit kontru na svaku nevoju.
I dignit bandiru nek vide svi bilu boju!

A nije to pridaja, ovi dribling si falija!
Nit žalim za ičim, niti bi ikad žalija...

Imam stol za samca, stol za ilegalca,
Ne volim one za šest.
Jer za njim nema tko sjest!
I da je od srebra i zlata,
Da ima milion karata...
I da je od najboljeg hrasta,
Ne treba mi i basta!
Jer za njim sjedit ću sam
Kao da nikome ne trebam.

Imam stol za maksimum dvoje, bez boje,
Dajte mi pod hitno pilu,
Da bude sve u stilu...
A imat ću i više slobode.
Znam ja gdje veliki vode...
Vode u druženje i gozbu i slavlje
Vode u ralje lavlje...
A ja neću dijeliti sa svima
Mjesto gdje je zima!

Svi znaju da ne pamtim rođendane, a evo tvoga se sićam.
13.12. lako mi je pamtljivo.
Sveta Luca!
Morebit zato jer smo mi dica nekad, dok nije bilo Djeda Mraza, a sveti Nikola nas je zaobilazija, tada dobivali darove.
Stari mi je reka da se Ona provuče kroz onu bužu šta ćiriš s vrata, koga ima u portunu.

Svi znaju i da ne volim rođendane, jer se cili izgubim.
Ne znam ti se ja ponašat dok se crvenim pa mislim da je svakom tako.
A tvoj je danas. A tebe nema!

Ne sićam se koliko ima da si umra, a ka da sam te jučer na konope spustija u greb.
Šiba bura, ledeni prsti, nemamo dah...

Svi znaju da se ne sićam ni smrti. Ničije.
Samo primjetim da nema nikoga. Primjetim da sam tužan!
I svake se godine strahovi povećavaju jer je sve više izgubljenih od onih koji ostaju.
Eto vidiš šta ja brojim....

Ovo me sad ćapalo nespremnog za išta. Ma proće ka šta sve prolazi.
Aj ako ima išta gori, pazi i ti na sve nas. I reci drugima isto.
Ako zbilja ima išta, pozdravi ekipu...

Znaš šta - ja ću se sićat i spominjat našima da si bija velike duše.
Grišan ma dobar!
Neke se stvari srode sa nama pa nemoš nać lik.
Ne pamtim rođendane, a velim ti, tvoga se sićam.
Mora da mi je sveta Luce ostavila najveći dar!

Opet iznajmljuju stan priko puta,
Parni je broj i kuća je žuta!
U sedam miseci, umrlo šest baba,
A dolaze ka da je stanarina džaba!

Sad molim vlasnika, daj brate pronađi,
Ima li iko da doseli mlađi!?
Ne mogu više gledat u sanduke i cviće,
Baba šeta ulicom, i sad gledam di će...

Eto ti đavle i tavu i duzinu jaja,
Jel ovo sedma prid vratima raja?
Odselit ću se svega mi na ovome svitu,
Eto me prvim avionom u Splitu...

Rijedak zrak, kao uspomene koje pamtim,
I plitko dišem, sjedinjujem se zatim,
Nekad sam znao potegnuti,
Oni pametni će odgonetnuti, što...
O kako je znalo biti veselo.

Mislima dodirujem pronicljivost tuđu,
Ponekad u starca neki đavoli uđu
Pa ga pomlade za nekih desetak minuta,
I djeca me ponekad gledaju zabrinuta, ali
Kažem im, ništa mi ne fali!

Sad mi jasnije biva da bez starca nema udarca,
Sad mi jasnije biva da živimo živjeti i nadživjeti,
Sve one besmislice kojima nas umiruju,
Ljudi u godinama se ne dodiruju?! A šta rade...
Ljudi u godinama se glade?!

Nabavio sam odvlaživač u skromnom stanu,
Nabavio sam i navlaživač, trebam ga kao hranu,
I nikad se više nisam smijao,
Nego kada sam s tobom ruke grijao, i grijem,
I opet se smijem i smijem...

Opet čežnja prijanja uz kožu,
Tugaljivo mi sad misli kopa.
Sjeo sam u udaljenu ložu
Da sam bliže oslikanog stropa.

Teatar se sa životom stapa
Ne dobiješ koliko mu daš.
Kupiš novo, a već sutra klapa,
I svega se svijetom nagledaš.

Kupio sam sjever da me hladi,
Godina će nova biti bolja!
Pa se sjetim kad smo bili mladi,
I razvezem misli preko polja.

Opet čežnja prijanja uz mene,
Tiho, tiho, sve se tako slaže...
Napustio sve sam uspomene,
A mene još uvijek tamo traže...

Nemoj previše misliti na mene,
Ne volim kad te uzme tuga.
I ne volim kad su ti oči zamagljene,
Jer očekivanja su bila druga.

Ja želim da živiš u svojoj slobodi.
Imaš pravo izbora i što želiš radi.
Ne znaš kuda te put danas vodi,
I ako je potrebno krasti, ti slobodno ukradi.

Nije ovaj svijet mjesto koje su opisivali
I nije ovo vrijeme poklonjeno za stajanje.
Jednom smo se kao pravi ljubavnici dodirivali
Što vrijedi disati ako na kraju svega stoji kajanje.

Nemoj previše misliti na mene
Ne zaslužujem sjećanje zbog nekih tuđih ljudi.
Ali možeš ako hoćeš oči uvijek držati otvorene
Nelako al teže je kad se čovjek ne usudi.

Jutros magla, 7 u 8,
Jutros ne znam ko sam!
Oko mene krivi svit,
A ja budan u osvit!

Prišija sam falše ime,
Zakleja sam se prid svime
I prid svima ne znan skrit
Poznati, a krivi svit.

Nekako se nadam bit će gušća,
Ova magla šta je od ušća,
Isar se muti, stvara se vir,
A ja se nadam pronaći mir.

Evo je stigla i deveta ura,
Svašta sam dosad izgura...
Još fali da iz neba krene lit
Da me ne nađe krivi svit...

Vidim, pogled ti je mrk,
Vidim, pustila si brk,
Hodaš kao da si klatno,
Oblačiš neadekvatno!

Vidio sam i da piješ,
Vidim ni noge ne briješ,
I takva si bogomdana!
Ko princeza iz Irana!

Vidim karijes se smješi,
Vidim izgled koji griješi,
Što te tako jako stislo
Pa da pričaš nesuvislo!?

Al možda ti to i jesi,
Možda su to sve uspjesi,
A mi smo robovi stila
Kojeg nikad nisi tila!

Oduvik smo bili loši gubitnici,
Oduvik su pritili nam upitnici,
Ego nije nešto za šta se kačimo
Ako jedno drugom išta značimo.

Ko će se prvi na kolina spustit,
Ko će prvi ono "halo" izustit,
Privarit ono što se prevara ne zove
Brdo sriće bez zarade, bez love...

A onda san ja nazva nju,
Za cilu godinu,
I pravili smo se da nije bilo stanke,
Odradili smo sve uranke i sva spavanja po noći
Nitko u samoći...

I bilo nam je ka dici, bez smisla,
I opet se stisla ka šta se stiskat znala i prije,
Ništa se prominilo nije...

Ideš ispred mene, imaš specifičan hod,
Imaš taj osmjeh što skriva nekakav kod...
Zanovjetam sebi, e moja luda glavo...
Jer ti si za mene sve ono najbolje plavo.

Sve manje vjerujem u neke nove početke,
Potrošio sam strpljenje i vlastite metke.
Al zaigra srce mada nikako nebi smjelo,
Pitam se kome ćeš i čije li si djelo...

I sve će utihnuti, sve će na tome stati,
Ničim se više nikada ne smijem odati.
Ljubav je luksuz koja me sputava samo,
Mi ionako drugim svjetovima pripadamo.

Ina i ja se volimo,
Ko Vjesnikov neboder gorimo,
Ispijamo kave, jedemo kolače,
Njene mi kobasice na putu znače.

Ina i ja se želimo,
Ina i ja se ne dijelimo,
Ina je spas za zeleni svijet,
Ona ima zeleno super 95!

Ko ledeni dani kad život te stegne,
Čekaš da tuga ko bjanko ček legne,
Al osmjeh ko štit na umornom licu,
Opet će s tobom na ulicu!

Negdje se nebom izgubilo svo znanje,
Da mogli smo više k'o što možemo manje.
Kad sklopimo oči, bez sjećanja nova,
Tad imamo ništa, u hvataču snova...

Između dobro sam i nisam, jedan je udisaj samo...
Povučeni u sebe, o tome ne pričamo.
Između mogu i ne mogu, često je mjesta za plač...
I nije bitno u kojoj ruci držimo mač!

Dal si biber ili biser ne znam još,
Ja ne bacam ljude sve u isti koš,
Samo pravim se da ne znam kud
Samo pravim da sam za tobom lud.

Dal si pravda ili nepravda za sve,
O tom srce s mozgom još odlučuje
A ja po starom držim se po strani
Kao da me neka neizvjesnost hrani.

Ja baraba, ti baraba, savršen smo spoj,
Tko dobija, a tko gubi u toj priči naivnoj,
Ni ja, ni ti, tek vrijeme izgubljeno je,
I ništa neće pomoći da spasimo tragove...

Ima jedna pisma puno stara,
Danas majko ženiš dva alkara!
Ma šalim se, tako se ne piva,
Al ću pivat, nek grmi i siva!

Je druga su tad vrimena bila!
Vidiš šta si samnom doživila.
Kaže mater za svit me se jebe,
Meni dite, stalo je do tebe!

A sad sidi samnom, sve mi reci,
Nek slušaju i preci i sveci!
Zna san stranu na koju me baca,
Kad ga vidiš, reć ćeš da je faca!

Danas svit je falši i sve skupa,
A sa njim mi srce skroz prolupa,
Kaš ga dovest da bacimo spiku?
Čim je s tobon, znan nije na mliku!

Gleda mater zeta, a zet nju,
Kolina im skupa klecaju!
Nek ste meni sritni, ajmo čaše!
Nisu druge priče ka i naše...

Ima jedna pisma puno stara,
Danas majko ženiš dva alkara!
Kad drukčije nije moglo bit,
Ma ova će postat pravi hit!

Milijardu i neke godine, zemlja više neće bit za živit,
Neš pričat o plavom planetu kome se triba divit.
Sad smo dvi iljade i dvajspeta, ima još do tega...
Ma isto mi je dobar izgovor da sam iz boce potega.

Nestat će sve naše riči i slike i kultura ajmo reć,
Eto s ovim ću teškim mislima večeras otić leć.
A i ja svašta čitam pa mi se i pričinja svašta,
To more samo ludi čovik i nečista mašta...

Al ajmo virovat da ćemo samo duše priselit svoje,
I na nekoj drugoj će zemlji nebo bit plave boje,
Možda plavije, možda bliđe, al će nam se sviđat.
Svega se ovoga ionako niko neće sićat!

Nepovrat, u tome izgara moj kraj,
Dok blješte svjetla dozivajući zoru.
Pucaju brane jer diže se vodostaj,
I sav će mulj otići prema moru!

Nepovrat, nema tu izbora da te zakoči,
Sve napravljeno ne možeš povući više.
Oprosti starijima, da duša mirnije kroči
I ostavi djeci slatkiše...

Nepovrat, malo je tvrda ta riječ, kao kula,
Kao štit, al štit zna i pući!
Na kraju si opet samo jedna nula...
Što proživi život - život darujući...

Ko francuska revolucija, nenaspavan na barikadama,
Ispunjavam uvjete da budem neopjevana budnica!
Kolebam se s mislima, prisutan na svim paradama.
Sve oko mene je laž i jedna velika ludnica!

Htio sam do zvijezda pa sam ih nacrtao na papiru,
Ustajem ranije da ih pozdravim prije svitanja zore.
Od mene su se odvojili, od mene mnogi zaziru...
Jer ja sam nemiran, jer ja sam miran kao more!

Pucao sam u neprobojno staklo i ono je puklo.
Riječ je ipak najjače oružje kojim možeš sve pokoriti.
I ne razmišljam kud me je ovo moje tumaranje odvuklo.
Ustao sam, dakle ne preostaje mi nego se boriti...

Sve je to sarma,
Sve loša karma,
Ljudi pričaju po svome,
Ljudi se uvik slome!

I ovog puta samo spiza,
Ovog puta tema ne piza,
Al koga za anketu briga,
Kuva se, peče se i friga.

Ma ričima a ne dilima,
Pa po dragima i milima,
I onima što ne prate modu,
Crne košulje opet u rodu!

Po podu sam gazija letke!
Ma evo ja se sitija tetke,
U nje rižoto u kupusu bija,
I baš mi je prisija...

Komu triba šporki zrak?
Komu triba nesritnjak?
Ko će vezat suvu granu?
Ko će stat na moju stranu?

Šta je bilje vengo klak?
Čovik triba ostat jak!
A ka da je lako trpit!?
Triba iskidano krpit!

I pari mi se da san kleka!
Bez da san i riči reka,
Čini mi se da san sebe prida,
Pa me sve u prsi kida...

Ne moren se više svezat!
Ne moren se više zezat!
Došlo vrime di sve puca,
Ne gledan, a znan ko kuca...

Postoji taj prozor i zavjese bile
Kraj stabla di beton su probile žile.
Postoji taj prozor, kroz njega ne vidiš
Tek siluetu ako se umiriš i sidiš.

Na njemu kroz godinu natpis stoji
Merry Christmas ka da se vrime ne broji.
Čuja san tu živi jedna premila baka
Nisan je vidija, al baka ka svaka...

Danas po mraku san iša u dućan,
Akcijska kupnja kad nisan imućan.
I prvi put svitlo se upalilo nije
A oblak nad glavom opominje - di je?

Al kad san se vraća, otvorila se vrata,
Čuja san zvono za zidnoga sata.
Dvojica, sanduk i bila krpa priko,
Od danas ode ne živi niko...

Moram biti sretan sa sobom samo,
Mislim, ne moram, al bih htio.
Moram biti sretan i ovdje i tamo,
Želim biti sretan cijeli, dio po dio!

Raditi na sebi, dan za danom,
Nikad iz boce se ne pije vino!
Trenutno sreću nadomještam hranom
Da bi se sa sobom osjećao fino.

Sve iz želje radim, što god radim,
Iskre su slabije, nade se gube.
Jer nema šanse da se pomladim
Ne ide sreća ko pasta iz tube...

Nestvaran, a stvaran u bijesu!
Ko krv u tvrdome mesu!
Ovakav otisak ostavlja zub!
Ko na košulji isparani rub...

Nešto sam u sukobu s "do sada",
A "od sada" nikako da zavlada!
Prožima me i proždire me mir!
Neutješan znam nije hir!

Ja sam za robiju svim navijačima!
Ja nikad nisam bio s osvajačima!
Što nam je donijela čizma?
Ljubav komunizma i fašizma...

Prokleti Kolumbo, mogli smo sami!
Sad onaj preko stalno drami...
Od Kolorada, draža mi Foča!
Lažem se da zemlja nije ploča!

Ne mogu uhvatit prestupne misli!
U meni se osjećaji kojih nemam stisli!
Ko da sam provalio u banku;
Sad mogu osnovati stranku!

Štitnjača mi se pokrenula...
Odjednom me razodjenula!
Sklopit ću vrišteće oči,
Al san me i dalje koči....

Strah me jer mnogi poput nas su se rasuli,
Ako odem i ako ostanem...
Hoće li ti biti žao što se nismo više puta čuli,
Kada umrem, kada nestanem...

Al ti mi nisi nit ljubavnica, nit žena, dijete moje
Za tebe krv bih dao!
Znam nismo isti i svaki pokušaj propao je,
Nisam ti htio reći da sam zaplakao.

Ja sam samo otac kojem nedostaje tvoj glas
Dok te ne vidim bar...
Svijet je kaos na najjače, svijet je užas,
A ja sam dovoljno star...

Pofalili su me kako me je čitat milina,
Oni koje znan i koje ne poznajen.
A vi'š, ja ne mislin da san neka veličina,
Ja se samo zajebajen....

Meni je smisao života - za smijanje trapula,
I da je pisma i da je društvo za bančit
A ne da ljudima trljan oči ka iskrižana kapula.
Nisan političar za namagarčit.

Ma neću slagat slogove i mirit dužinu riči,
Nit gledat oš se jidit ili bi se smija...
I znaš šta, aj bogati ne viči,
Ako san te ugazija, slučajno je, nisan tija

Lijevo mislim, sve desnije se ponašam!
A nikakvu bitnu funkciju ne obnašam...
Valjda sve tako počinje, nagrize ko karijes!
Tokom nepravilnih ponašanja, javno ispoljavam bijes!

Ne, ne, nikako nisam spreman za puške ili noževe,
Nisam za to da sve više ličimo na morževe,
Relativno je laka riječ, izmišljena za mlako!
A ja neću tako! A ja neću tako!

Kava ne šteti toliko, ako nije s mlijekom,
Oponašam zvukove u snošaju i prije i tijekom...
Al oponašati znači ne činiti, a čini mi se sve!
Ima još bitaka za koje se vrijedi se boriti, zar ne!?

Još za uragan s muškim imenom čuja nisan,
I ovega zadnjega nazvali su Melissa
Ma ja ti kažen, nađavla se taj ženski rod da.
Al Bog je i njih na svoju sliku stvorija!

Prova san imat dvadeset majica, a dosta mi tri.
Prova san sa dvadeset mirisa, ni to mi ne sliči.
Samo san bacija pineze i poklonija sve,
Nemoš ti, nadglasaju te one iz porote.

Dva smo svita, ne more dan bez da dođe noć,
Sunce smo i snigovi, rat će stat i mir će doć.
Štaš, nemoš bez matere, bez sestre, prije i žene,
Ma koliko se lagali, ne morete ni vi bez mene!

Idemo unazad!
Najprije smo umrli pa smo stari...
Najprije smo nemoćni u stvari,
I teško prihvaćamo nove tokove,
I k'o da nikad nismo imali rokove,
Ni planiranja, ni stečenu imovinu,
A svi smo željeli slobodnu domovinu!

Idemo unazad!
Neke bi se stvari trebale podrazumjevati,
Ne slijepo glasovati, ne nad zakonima zijevati...
Ja sam da se svima daju odriješene ruke,
Dok drugog ne gaziš, neka buke!
Nek bubnje bubnjevi, nek akordi nas bude,
Jer sve ovo dobro je za ljude.

Idemo unazad!
Poštovanja molim, zar je teško, lako?!
Vjerujte mi, to može svatko...
U nastojanjima dobrim je života bit,
U ostvarenjima koja ćemo zapamtit,
Al ovim tempom, nije teško pogoditi!
Čini mi se nećemo se ni roditi!