Sewen

Ne mogu vjerovati da sam tako pao
Opet sam dušu vlastitu preveslao.
A nije da nisam bježao od bliskosti neke
Nije da nisam plivao protiv rijeke.

Ni danas nisam došao na ono od prije
Pa kočim srce da se glasno ne smije.
Nisam primjetio signale i tvoju preglasnost
I opet nisam vidio da prijeti opasnost.

Znam proći će, ma hoće, takav sam šaljiv
Još uvijek sam na istim mjestima tijela škakljiv.
Malo sam ih skrio kaputom da ne ozebu
I sve više podižem pogled zimskom nebu.

Mislio sam da mogu sve, al ipak imam ograničenja.
Mislio sam da će znanje doći samo od učenja...
Ipak treba i prakse za živjeti, oduševiti,
Treba više za ovaj invaliditet pobijediti.

Cerebralna paraliza je život sa svakodnevnim ograničenjima,
Nije to utrka za zimskim sniženjima,
To je utrka s vremenom koje kao i svima bježi,
I teško je gledati kroz otvoren prozor dok vani snježi.

Život je prepun klimatskih promjena koje su dale svoje učešće,
Sve teže se prilagođavam, izumirem sve češće..
Kroz pakao samotno, bez samilosnih pogleda,
Živim život iza dvogleda...

Steglo, steglo da ne može gore,
Ne može sprati ni jesenje more
Sve što se nataložilo poput soli
Pa boli!

Pod pritiskom kao pod presom,
Izravnavam misli krivim plesom
Al hladno je kad te se ogoli
I boli!

Čuvao sam tugu za dan poslije,
Onda kada budem sam u svoja četri zida,
Da me onako pošteno iskida.
Ovo ne može ući u moj dosije,
Jer ja sam svijetu jači od najjačih...
Al se opet glupo zakačih...

Ove riječi nisu za publiku,
A ovaj šablon ponašanja neprimjereno prijeti.
Ne znam za koju smo bili rubriku,
I ne znam zašto si mi na pameti...

Nasjeo sam na mladost, razlika je očita bila,
I pustio sam da mi stara ploča svira.
Ta ista me mladost zamaglila.
Trajalo je između spokoja i nemira.

Ovo zadnje mi je ostalo kao opomena i prijetnja.
Jesenje šume su prelijepe u dvoje.
Ostala je samo šetnja...
I samoća, nemam više ono moje...

Ja sam artist, umjetnik za jednu noć, svaku noć.
Ja sam plesač surovih misli i imam moć,
Da vas razuvjerim u sve u što ste vjerovali do sad.
Ja sam vaš anđeo sitosti kad osjetite glad.

Ne košta vas previše, izbacite sve iz džepova,
Ispraznite srca, oskrvnite dušu bez lijekova...
Ja sam artist, ateist koji ipak sve oprašta,
Ja donosim stvarnost jer to ne može mašta!

Izađite na svjetlost dana i razgolitite široke zjenice
Rashladite pjenušac, unovčite i nevažeće mjenice.
Ja sam tu da vas zabavim dok želite,
Uzmite me, slobodno me podijelite...

Nešto nije kako treba.
Jutra u Beču su hladnija od noći.
Iza svakog ugla vreba
Sjena koja nije trebala proći.

Nema tuge za jugom.
Samo sam prevaren, sve mi se čini.
Nema žalosti za drugom...
I govorim sebi, crnu maramu skini!

Ovo je tek dan prvi.
Ne osjećam nevinost i čistu bjelinu
Jer ono što se odmah smrvi
Teško je skupiti u novu cjelinu.

Danas je zadnji dan stare valute,
Sine Brute...
Sve skuplje i skuplje,
Za gluplje i gluplje.

Danas je dernek za lopove,
Odavno za popove...
Previše za bankare
Premalo za stare!

Razdjevičili smo smisao.
Do jučer, još bih i disao,
Al danas, danas je teže
Mada me ništa ne steže.

Danas će biti bolje, zar ne?!
Jest ćemo kamenje...

Kao kralj u svome dvoru
Probudim se da dočekam zoru.
I krenem tražiti lovinu u smeću
I krenem tražiti sreću.

Pjevaju ptice pa stanu,
A ja pomješam boje novom danu.
I sve će biti kako treba, to znam
Pa mi dođe da zapjevam...

Dobro jutro svijete, nisam spavao
Do pola noći bijah Petar, sad Pavao.
Isplatit će se molitva jer ona liječi
Dobro jutro svijete, suze spriječi.

Ti si moj brod u olujnom moru,
Ti si moj jedini glas u zboru,
I ja se ne otimam dok te gledam,
Ja te ne dam!

Ti si moj vjetar koji me tjera,
Ti si mi nada, u ljubav vjera,
I ja te iz dana u dan bolje znam,
Ja te ne dam!

Zaustavimo naizgled vrijeme da teče,
Da me preko grudi presječe,
Onako zadovoljno, bolno i u letu
Jer si mi sve na svijetu!

Kad me slomi dan, znam da me čekaš doma,
Znam di ću doć poslin nervnog sloma.
Znam di je moje misto u srcu tvome,
Znam di idem, a znam i kome...

Nikad se neću priviknit bez jubavi tvoje,
Ti si sve ono što znam da je moje.
I mi smo jedno na ovom ledenom svitu,
Mi pripadamo u samu svjetsku elitu.

Bili smo prevaranti naših snova,
Život je jeftin bija ka sitna lova.
I onda se svidilo dušama trajat u dvoje
Toliko si moje, koliko i ja tvoje.

Kad me slomi dan, znam šta mi tilo ište.
Ti si to pristanište i moje svetište.
Znam di je moje misto u srcu tvome,
Znam di idem, a znam i kome...

Izvadi lice iz džepa,
I opet budi lijepa.
Nasamarit ćemo svijet
Dok izbrojiš do pet...

Otkrij sve sklonjeno,
Što nije polomljeno.
Smijehom izguraj noći
Milje u samoći...

Jer vrijeme je ko kora breze
Tanko i bez veze...

Možda sve mogu skratiti,
Možda još mogu vratiti,
Okuse sjećanja i dana
Bez rana...

Možda je spreman na to
I uvijek te volio!
A ti mu se samo nasmješi,
Jer osmjeh ne pogriješi!

Jednom će i Zemlja zahrđati i postati Marsova baza,
Možda se prije smrzne, jer to je obično prva faza.
A čuo sam od znanstvenika da ćemo svi biti crveni i ljuti,
Al najprije zabrinuti, najprije zabrinuti...

Jednom će nestati života na ovom od milja - plavom
Putem kojim idemo, znanstvrnici kažu, ne mislimo glavom.
Iz dana u dan upozorenja, iz dana u dan nove kuge
A mi i dalje ne gledamo jedni na druge...

I onda je najbolje, po kratkom postupku, da nas nestane,
Jer realne su šanse da nam sutra nikad ne svane.
Ženo počeši se po jeziku, muškarče ti po prostati.
Jer sve će se izbrisati, ni pepeo neće ostati...

Što može stati pod kišobran, osim mene i povrijeđena ega,
I brdo, brdo snijega
Koji ne kopni kao da sam na sjevernom polu a ne toplom jugu...
I nosim tugu.

Što može biti gore od razrijeđenog zraka, isprekidanog disanja, staklenog pogleda...
Promatran bez dvogleda.
Kad se bijes nadvije na oslikane staze mračnih snova i nadanja,
Ostaju propadanja.

Što može čovjeku čovjek, razbaštinjen i slupan bez treptaja uraditi?!
Čovjek čovjeku usaditi?!
I proći samo u iskoraku s vremenom bez okretanja i bez kajanja...
U vremenu odustajanja...

Sad je došlo da potrčat moš ritko
Ukvasilo se vino pa nije pitko
Kad vrime za me pristane vridit
Straj me je da se više neću sitit.

Izvrtili smo šta se izvrtit dalo
I nije ostalo ništa, ili jako malo.
Na ovome putu nemoš nikoga podmitit.
Straj me da se više neću sitit.

Sa zrnom cukra nemoš zacukrit kavu.
I onda kad jesi, nisi više u pravu.
Sam si i nema te više niko zaštitit.
Straj me da se više neću sitit.

Ja sam nevidljiva zvijezda,
Registriran na krivim aplikacijama.
Šalju mi guzice, grudi i spolne organe
Dok naivno čekam usne u kreacijama.

Uvredljiv al snalazim se s tim.
Nije mi prvi put da isplivam na dno.
Bože kako mi je zamućen vid ko okolina.
Nisam se prvi put utopio!

Parazitiram među parazitima,
A htio sam teatar od života, jer sve je bitno.
Očito sam ogorčen, previše razočaran,
Prodajem vlastito vrijeme za sitno...

Kao riba u loncu
Na koncu,
Tako nekako bez svega
Bez njega
Bez snova i iluzija
Prostran ko Gruzija
I pust i hladan
I gladan.

Kao pred oblake sive
Pred lice dive,
Posječen od onog što voli
Do boli.
Tako me stisne
Tako se kisne
Tako se slomi nada
Ko čokolada.

Dolaze nova vremena
I lica bezimena
A ja ću ih mimoići
Jer neću stići.
Čekam na tebe samo
To znamo!
Ko zrno stonske soli...
I boli...

Svi smo u jednu ruku van škvare.
Nekome se vidi više...
Žedni od znanja nikad ne stare!
A znanje se nikad ne briše...

Svi smo mi i božja dica!
Svi smo rođeni zdravi.
Na ulici nas čeka sto haubica,
Pa prite da nismo pravi...

Triba iz korjena minjat šta se more
A more se sve uz ljude!
Valja i pričekat one spore
Samo da svit lipši bude!

Nemam se namjeru boriti za mrtve duše.
Njih u pravilu jedem.
Kanibalizam u ljubavi, savršeno mi dobro stoji
I mirno se nosim s krvavim usnama.

Za borbu je potrebno dvoje,
Jedno da napada, drugo da se brani.
Umoran sam od umora i čekanja na tikove,
Hladnoća mi podiže ego i drži me budnim!

Zato ne pretjeruj s dramskim zapletima
Ovo je prosječna, a tipična hrvatska komedija.
Koliko novaca, toliko i smjeha...
Spustimo zastore i krenimo kućama!

Neman ti ja vrimena volit
Samo će zabolit.
I šta znači ono - jubav vodit
Ka da će se odvezat pa se oslobodit...

Neman ti ja vrimena za takve stvari
Ja sam ostari...
Kad svi se pritvaraju da su dica
A imaju osušena lica.

Neman ti ja vrimena bit šta nisan
Onda san bisan!
Ne valja sam sebe žuljat i bit sebi tisan
Jer brzo ćeš bit izbrisan...

Sprovodi su predstava za nas žive,
Na tuđima pregledamo sve stative.
Pa onda ispravljamo kad ispraćamo naše.
Da bude ispraćaj za odlikaše!

Sprovodi su predstava za mnogo ljudi
Kao da se nadamo da se pokojnik probudi.
Eh kada bi mogli tako svima zaprašiti...
Tko bi to još mogao ikada nadmašiti?

Sprovodi se opet slikaju i snimaju,
Raskošno je kod onih koji novca imaju.
Al ništa manje ne zaostaju težaci, siromasi,
Tu nema štednje, jer možda ih se spasi...

Kamen pod kamen uz pismu i cvijeće
Nek se pripovjeda i vidi umijeće.
Ne prestajemo žaliti sebe dok nas gledaju
Kao da vapimo da se sprovodi zaredaju...

Panika u redovima se zbila
A gdje je idila?
Trebalo je trajati još puno više
Al prosu se vrećica za slatkiše.

Pijem po kutovima svakog bara
Izvlačim zgužvane košulje iz ormara
Da budem u tuzi gospodin stari
Da mi pogled sjećanje ne kvari.

Vrijede li zakoni sreće za nas dvoje,
Neka se nadvila sjena il' što je...
Pitam se da li te išta za mene veže...
Manje boli daljina, al odsutnost reže...

Zbog 9 eura sjebala si sve
Jebala te boca tequile.
Posli vatre ništa ne ostaje.
Nisi ni orao, a ni pile.

Običan si trag ostala,
Nedovršena priča bez skandala
Ti nikad žena nisi postala,
Niti si priliku tome dala.

A život je rulet, i zavrti
Pa provali kad ne triba...
Tebi je život u vlastitoj smrti.
Ti nisi dobra riba!

Nedostaje mi jesenji dan bez kiše
Dok povjetarac grane njiše
A lišće se bori da ostane u grču...
Nedostaje mi svježa voda u vrču
Prvo umivanje na drvenoj terasi,
Nedostaje mi nepovratno da se spasi.

Nedostaješ mi da držiš me dok hodam po ledu
I trajanje a ne znam koji je dan po redu
Prevladavam strahove iako su od mene jači.
Nedostaješ mi kad mi kažeš da i tebi znači
Svaki minut koji smo imali i koji ćemo imati
I spoznaja da ćemo do kraja života uživati.

Možda je sve laž, al mi godi
Uzmi moju ruku i oslobodi
Sve titraje duše da operu bijeg
Neka nas jesen pripremi na snijeg!

Sačuvao sam sve što ima veze s tobom,
Makar sve u šaku stane.
Sačuvao sam sve što ima veze s tobom
I stiskam dok ne svane.

Po meni si pao kao kiša dovučena olujnim vjetrom
I sad zbrajam kapi i simbole.
Po meni si pao kao kiša dovučena olujnim vjetrom
Tako je lako kad se ljudi zavole.

Sačuvao sam prva 24 sata kao pisan zakon
U isčekivanju sam trajnog...
Sačuvao sam prva 24 sata kao pisan zakon
I držim te van sjene. Vidljivog i sjajnog!

Ja bi da mi često pokazuješ zvizde kako kruže,
I da te držin za ruku pa mi noć traje duže.
Ja bi da smo blizu mora, a valovi šuškaju po plaži,
I mislim da ovo srce previše ne traži!

Da mi je sve izgubljeno vrime zaustavit i oživit
Pa da je sve ka po špagu, onako spontano proživit.
Da mi je sve šta se dogodilo nije, a šta san tija
I puno bi više plaka i puno bi se više smija.

S tobom bi prvi put volija zakasnit i cili dan ako triba,
Zaspa bi s tobom dok me lito u postelji od sriće ziba.
A ti ćeš reć, da samo opet puno sanjam, vrime se budit.
I znan da nikad neću moć za tebon poludit...

Moram te izbrisati iz misli, izbaciti iz grudi,
I nadam se da će mi alkohol dobro doći
I nadam se da će sve lakše proći.
Do danas sam uvijek mislio - što će reći ljudi,
Al ne mislim više, nije me briga više,
A sve na poznatu priču miriše...

Baš kad sam potegnuo crtu, ti se javiš
I sav zaborav se vrati u život da me guši
I sav zaborav se vrati da me iz početka sruši.
Htio bih da samnom prvi put proslaviš,
Al moguće da se jutrom ne budem sjetio maštanja,
I stigne me vrijeme opraštanja...

Da li sam ti ikada rekao da si duša koja stvara?!
Da si onaj dah kojeg bih želio na grudima
Da se dičim tvojim otiskom pred ljudima...
Ti mirišeš sobom kao dunja sa ormara...
Otići ćeš jer vrijeme nije na našoj strani...
Imat će tuga od čega da se hrani...

Ka da san smrt, ka avet,
Sam sebi ka amanet.
A uspija san privarit sebe
Ne tebe!

Nikad te nisan uspija zavolit
Ni neslano nisan zna zasolit.
Cili san smantan od praznine
I visine...

Vrime, vrime igra za druge igrače
Meni dani ništa ne znače
Ja san ti šetač ludi
Koji sudi.

Vrime igra za druge igrače
Za mene se samo zakače
Oni šta nisu spomena vridni,
Oni jidni...

A šta ti je zajebato kad uđeš u godine neke,
Pa zasvitliš i kad svitla ima,
A godine bliske, ma opet daleke,
Al griju za studenih zima.

I već postajemo svilenih kosa
A svila je meka za srca i duše.
Problema ima, đava nek ih nosa
Al neće nikad da nas sruše!

Pa šta da je zajebato, neš ti vrimena,
Brime uz osmjeh ništa ne piza.
Briga je sitna, nebitna, bez imena
Ako u dušu pogledaš izbliza...

Stalno se najmanje nadam
I život mi se pretvorio u nadu.
I stalno posrćem i padam,
Sam u ovom uspavanom gradu.

Stalno mi je stalo da se brinem,
Pokušavam nemoguće ostvariti.
Ti nećeš saznati, za tobom ginem,
Ni samnom ostariti.

Znam mislima neću otići daleko,
Zaplakat ću da očvrsnem na tren.
Život je tvrdi med i hladno mlijeko,
I znam da sam prevaren

Sve su manje šanse za doživotnu ljubav, za trajanje
Svaki pokušaj - uzaludno spajanje,
A kao da sam ovisnik o nadanju,
Sklon padanju!

Poludim djelomično kada me dotaknu ovakve misli,
Buktinja za one što su pod benzinom kisli.
I vatra se širi u svim smjerovima dugim
I znam, ludim!

Osipam se kao pijesak između svakog prsta,
Koja li sam vrsta?!
A bio sam ponizan pred osjećajima, valjda premalo
I ništa nije ostalo.

Propija se u najgore vrime.
Oduvik je nevolja imala ime...
Posta je pijanac ka i ćaća
Vrime kad izvrti, povist se vraća...

Propija se ka da je i tija,
Di je nestalo ono lice punog smija?
Posta je lice sa ulice,
Ni vidit ni čut, di je pravi put...

I neće ga sutra bit,
Sutra valja umrit...
Ono šta zoveš ti dođe,
I nikad više ne prođe.

Prvi si na listi, prvi i isti.
A svit se vrimenom minja
Prid kraj, svića još tinja
Ma se ne vidi u masi
Pa se ugasi...