Sewen

U zavjetrini je najbolje sačuvati mir od oluje.
Ni duboko disanje majke Zemlje se ne čuje.
Uzmem svoju vodku s ledom i nektar naranče
I pijem dok me ne takne. Onda je sve jače!

Izoštrena su čula, a opet meka i ništa ne boli,
Ko avion ugašenih motora i nas dvoje u njemu goli.
Turbulencije su stale, ocean ispod nas, sve se plavi.
I onda se vratim, sve je to samo u mojoj glavi.

Iz zavjetrine samo ja i škripanje stolca na rasklapanje.
Škura mjesečina; odavno je vrijeme za spavanje.
Natočit ću još jednu bez leda, već me i grlo steže.
Možda dočekam svjetlo da ovu noć prereže...

Nemam neku strategiju dok ophodim se sa i prema ljudima,
Valjda je odnekud iznikla brana pa premalo žara u grudima.
Buktim nekako u sebi i pronalazim sebe uvijek u tišinama.
Ja sam stara parna mašina al još uvijek čvrsto stojim na šinama.

Nemam neku strategiju da se osmjehnem i da prođu svi ratovi.
Ja jednostavno ne znam kako se u mom gradu nazivaju svi kvartovi.
Ne znam ni ulice, ponajmanje brojeve, lakše upamtim smjer.
Nekad sam toliko bijesan, mada se pokušavam smiriti, jer...

Nemam neku strategiju i možda je baš to strategija koja me tjera.
U našim je prostorima katoličkim bitna nada, ljubav i vjera!
A ja se izopćujem svim pravilima koja nalažu da probudim svijest.
Ne diraj me, samo mi daj popit i jest, da imam gdje odmorit i sjest!

Svaki je izdajnik Juda,
I svakom je kuća luda!
U čudnim odijelima gibaju,
Premalo ih ubijaju...

Neljudi na ljude pljuju!
Ne pričaju kao što i ne čuju!
Samo se njišu ne dišući,
A otrov je pokupljen još sišući!

Teror na teror, ne čini nam sreću!
Još gore je kad se laži umeću!
Ne valja riječi, između redova čitati,
Kad osljepe, tko će boju kože pitati?!

Svaki je izdajnik Juda,
I svaki još vjeruje u čuda,
A čuda se ne događaju svima,
Tek onima...

Ušli su korakom odlučnim
A izašli kao dim...

Ja bi od pečenog labuda krilo,
Od onog iz labuđeg jezera, šta pleše.
Najslađe je uz kost, ne volin bilo,
Već mi se brkovi od slasti smješe.

Ja bi od prašćića Babe prednji but,
Aj majketi zato se svinje i tove!
Kad krcka kožica baš je lipo čut,
Za dobar odojak uvik se ima love!

Ja bi i kozu i sve kozliće i vuka,
I nek je gozba prava pravcata za sve!
Samo se nadam da mi neće bit muka!
Nisam se još proba najist mesine vučije!

Sad će me napast ovi za zaštitu dice
I bajki i životinja; zvonit će svi telefoni.
Napast će me i oni biljni ubojice,
Vegetarijanci, vegani, eh da, posebno oni!

Pa ću se branit po sudu i dizat se na noge,
Kako je sve to ispalo za malo se nasmijat.
Oni meni i ja njima, petavat ćemo roge,
A meni će isto svaka večera prijat.

Ti imaš jedno plavo, a drugo zeleno oko,
Ka da si Bowie samo u lipšem izdanju.
Svako je na svoj način nekako duboko.
A ja više ništa više nisam u stanju,
Osim te gledati i poželjeti dodirnuti samo
Kao da smo poznanici, kao da se znamo!

Ti imaš jednu veću, a drugu manju sisu!
Takve su jednostavno sve normalne žene.
Ti si normalnija od normalnih i onih što nisu,
Ti ka da si zasjala iz neke duboke sjene.
Pojaviš se, zasjeniš sve i nestaneš u trenu,
Ostavljaš ovu glavu za tobom izgubljenu.

Navikao sam se, a čekanju nema nikad kraja,
Mirno sam pričao; kurtoazija s dosadnim tetama.
Negdje s dna hodnika, čuje se neka graja,
Opet dolaziš u onim visokim petama!
Nisam lud, svima si pod nogama poremetila tlo
Opet smo mladi i živi, dobro je to, dobro je to!

Ona nije tu, ona umire, možda već i jest.
Tako je, kako je, sve će nas smrt presrest.
Sad glupo zvuči, one day I fly away...
Randy nosi onu soul tugu u glasu i sve je gay.

Ona nije tu, ona se neće čuti s ove bine,
Postaje kao snijeg, topi se, al kao da je ne brine.
Hospicij smo pretvorili u dom, topao i drag.
Na jednom ramenu anđeo, na drugom ramenu vrag.

Ona nije tu, a jest i kao da je više briga nije.
Ja sam opet dijete, njeno nisam, pitam se čije?
Zatvorit ću vrata za sobom da ne čujem zadnji dah.
Crying in the rain, do danas me nije bilo strah...

Nemaš pojma koliko mi nedostaješ!
Ionako ti nikada neću reći!
Osudio sam sam sebe na dugovječno utapanje u poljima pod maglom.
Osudio sam se na maštanje nemogućeg jer rođeni smo u raskoraku nespremni.
Zasvjetlim kao zvijezda i pravim se da mi je dovoljno nevoljen biti!

Svako tvoje "dobro jutro" je doživljaj i ako imam sreće, okrznut ćemo se u prolazu.
Ja ću tada pokušavati udahnuti sve što je ostalo u zraku. Da sve moje bude!
Jutros nisam uspio ništa reći...
Pokušavam živjeti oživljeno, samo meni znano,
Vapaji za blizinom se probudiše!

Po stisci ruke očitavam karakter simbola oko mene. Preslabo!
Moju tjeskobu i neizmjerenu sjetu, ne primjećuje nitko.
Godine glume sam utukao u život.
Prihvaćam pojam "tiha patnja" ko blaženo stanje nas neveselih.
U magli sam, jer u magli si i magla smo!

Ko upjevavanje mi se događa svaki dan.
A rado bih zapleo prste među tvojima.
I u ovim dosadnim godinama, još me radoznalost drži za ramena,
Još me sve vraća tebi kao da sam dječak željan ispunjenja.
Jer teško je opisati moje osjećaje prema tebi; jedinoj tajni moga jutra.
I zato spontano i spretno baratam poklicima, ne dajući nikome otkrivenje.

U snove ću pokoran, umoran i uporan,
Čekati tebe da dođeš, ne prođeš, ostaneš!

Ka da sam na križu, ma živ živcat,
Samo mi se ne da micat
Pa promatram lažima opijeni puk
I režim ka vuk, zvukovi ječe,
Dok oni kleče...

Ka da sam na križu, krvav do kosti
I još su me provali probosti
Ma sam se ka tica izmaka
Nema ovakvog junaka di sunce grije
Šta se smije...

Ka da sam na križu, ma zapravo svi smo
Nije bitno šta jesmo, a šta nismo,
Našli smo se sa miljun raznih misli,
Na zemlji se stisli, sa njom smo srasli,
I nastavili pasti...

Kad nisi s ljudima kompaktan,
Dohvatiš se čaše.
Kad nisi s ljudima, ni arogantan,
I nemaš očenaše
Normalno da dohvatiš se čaše.

Jer treba ti bliskost i vedrina,
Podupla se svijet.
A teška je i bolna istina,
Ti spreman za let!
Tražiš nektar, sasušen je cvijet.

Sve kopija do kopije sjedaju,
Ja ustadoh sam.
Cijeli život kopije opsjedaju,
I sam nazdravljam,
U najboljem društvu uživam!

Čekao sam tražeći,
Ili sam tražio čekajući?!
Ne znam ni sam,
Pa sebi zbog toga opraštam.

Godinama nisam volio čaj,
A sad sam taj!

Promatram ljude sluhom,
Ne osjećam ih duhom!
Prošlo me triježnjenje i muka
I na meni je odluka...

A godinama nisam pio čaj.
Vrijedi li pokušaj?

Zablistati ili se izgubiti?
Odustati ili se zaljubiti?
Pa pasti od straha na tlo?
Želim li to?

Zašto dica viču, "za dom spremni"?
Zato jer su ostavljeni!
Niko se ne brine za njihova stanja
A njima je dosta šaputanja.
Tili bi disat na oboja pluća
Jer tisna im je kuća!

Zašto narod viče te stare parole?
Zato jer ih više ne vole!
Kad nemaš izbora, nacionalizam pali
Da bi za sebe sva svitla ukrali!
I svi su isti, nebitno pod kojom bojom.
Hvale se lažno Hrvatskom mojom.

Svit je u gabuli, svit se ne trpi!
Ma iskidano se lako okrpi!
Pa šta da se vidi, barem je cilo...
Danas se sve razvodnilo.
Znam nemoš oladit juhu u tren
Ne smije se čovik ostavljen!

Zamrzit je uvik lakše od volit.
Prikinit lakše nego zamolit!
Ja bi da "za dom spremni" svi viču!
Šta više kliču, lakše se miču.
I poslin neće imat ko vikat!
Ajmo se zato svi skupa slikat!