Sewen

Negdje sam putem izgubio sebe u sebi
I sve što sam gradio je prepuno tunela.
Sve moje čekanje, počiva u tebi,
Čekam te na starom mjestu pored vrela.

Zatvorio bih se u samostan kada bih znao
Da češ jednom kucati na njegova vrata.
Ja sam ovaj život zanijekao!
Ionako netko drugi sa njim barata.

Negdje sam putem izgubio smisao sreće
Samoća nagriza svakoga dana više.
Palim ispisane listove na voštane svijeće
I svaki se zapis postojanja briše.

Samo bih sjeo i svirao tebi, iz glave.
Da nitko ne ponovi melodiju, ni ja.
Čuvam te srno, grlim te lave,
Svaki spomen na te prija.

Samo bih sjeo nasred ulice, nahranio ptice,
Gledao put neba, očiju praznih, bez nade.
U ovom vremenu besparice,
Dok padaju vlade..

Samo bih naprasno odškrinuo vrata,
Bez najave, onako kako mi braniše moji.
Nedostaješ, a suton hvata,
Vrijeme dok broji...

Kako reć staroj da san vidija Branka,
S nekim se dira, a onda stanka...
I da san snimija šta nisan smija
Al na toj plaži i ja san bija.

Kako reć staroj da san vidija Branka,
Odma san otrča do prvog šanka...
Isti je, mršav, ka grana suva,
Bolestan pari jer se ne čuva.

Kako reć staroj, ma bolje mi primučat,
Doša san je vidit i sa njon ručat.
A ako slučajno za Branka dozna
Reću da ga jednostavno nisan pripozna.

Tu san prvi put zatanca
Bez učenja i bez špranca
Učija se svakom danu
Tu na Kmanu...

I borovi su naresli do nebesa,
Ode mi je bila i adresa.
I kopa san trat za franje
Još se sićan, ma sve manje...

Bižu slike, ja za njima klipsan
Noge teške, ka da san zagipsan.
I sve manje vidin svita
I sve manje ljudi pita za me...
Niko novi ne pozna me...
Nova lica, nova dica, neka guštaju...
Nek čuvaju i ne puštaju..

Tu san prvi put zatanca,
I tad počela je romanca.
Učija se svakom danu
Tu na Kmanu...

Cijeli sam život čekao život,
Sanjao uraditi nemoguće stvari.
Čekao loptu, a nisam pivot
U čekanju svaka nada ostari.

Cijeli sam život sanjao snove
U kojima ja sam uspješan lik.
Neke se crte po licu love...
Prazne nijanse i tihi krik.

Mislim da sve ovo proći će lako,
Lakše od istine, lakše od laži.
Ako ti zafalim, znaš već, onako...
Ako zafalim, tad me potraži...

Lagao je mjesec zori
Da mu vrata ne zatvori.
Lagala je vatra vodi
Da s ognjišta oslobodi žeru
I ja tebe da izgubiš vjeru.

Lagao je sokol lastu
Dok joj ptići ne odrastu.
Lagao je pjesnik muzu
Da ispusti za njim suzu jadu
I ja tebe da izgubiš nadu.

Laž se oko srca splela
Kao zima hladna, bijela
Pa je stresla dušu mirnu
Da se usne ne dodirnu.
Laž je život koji nosim
Na nogama hladnim, bosim,
Lagao sam da te zadivim
Učinio da te ne vidim...

Lagao je obraz dlanu
Pa ga gurnuo u stranu.
Lagala je riječ iz usta
Da ostane priča pusta, šteta
A mogla je dočekati ljeta

Tentaš me još uvik na ludost,
Opet ću u nevolju ubost,
Kvragu, jednom se dura
Nije krv pura.

Tentaš me još uvik na tanki led
Ka stariji san pa nije red.
Muško san, nisan cura
Nije krv pura.

Na kraju ću izvuć deblji kraj,
Takvi isto nađu put za raj.
Al šta me briga jer svugdi san bija
I puno san se, puno san se smija

Poznan te ka krupno i sitno
O tebi bitno i nebitno znan
I kad ti je težak dan
Tu sam da ti želje stivan
Da te jubin i poštivan.

Poznan te od malih nogu
I volin te fala Bogu, znan
Na tebi san zahvalan.
Na vitru bi za te bija gol
Tu san da ti ličin bol...

I kad bi umra sutra, danas, ili juče'
Znan ko bi me naša i ko ima ključe...
Ma živit ću za naša sutra sva
Da bi do kraja, tebe svojon zva!
Koliko te volin, priznat ću svima
Živit ću za nas, dok svitla ima!

Ja ode nikog ne poznan više,
I zemlja ode ne diše.
One crikvene pisme slabo grije driše.
Sve prominiše...

Kako se dite radovat zna
Tako san se radova i ja.
I to mi se urizalo u sićanja, u glavu,
Sad više niman s kim popit kavu.

A najlakše je reć, tako triba bit,
I mlad zna ostarit.
A kad odeš, otiša si za nevratit
Ode će se iznova zaratit...

Za još jednu dušu ću se pomolit,
Sve san stiga pribolit.
Idem dalje ka svitlu kraja
I mislim se, ima li raja?!