JEZERO
Previše sam sebičan da okolišam,
A i nisam neprecizan da te strišam, Ljudi sami sebe izbacuju iz niza! Nemam ja krizu! Ja sam kriza! Potpuno osamostaljen ko klupa Čekam da mi ubrzo priđe neka grupa Pa da slušam gluposti, prepričavaju dan, A ja bez natpisa - svježe obojan! Želim biti osvetoljubljiv prema svima, Nek uđe u zapisnik, nek me se snima! Niste vi dorasli ovom mom neznanju, mojoj slabosti I nemate za borbu hrabrosti! Rado bih bio bistro jezero, proljeće kad se budi Bez zvukova, al još bitnije, bez ljudi! Takva mjesta postoje samo u mojoj glavi, Al tamo se ne pjeva, tamo se ne slavi... |
SAN LITNJE NOĆI
Krsti se svit, s kim to na groblju pivam,
Na ladnoj ploči, na suncu sam i uživam. Malo morbidno, van svih znanih klišeja, Al sićan se onog prvog trena kad san te sreja. Ima san srce diteta, koje se lako okrene. Toliko je malo da ka i cvit lakše uvene! I ostalo je malo, nikad mista za neku treću, A stoput san reka da na te više mislit neću! Od toliko puteva mi nismo znali istim proći, Ostalo samo je sićanje, san litnje noći. I pisma koju nikad neću otpivat u dvoje, Nada i čežnja, sve od mene daleko je... |
VLAK
Jubav je čoviku najveći porok,
Nemoš vratit rič ni da si prorok. Ima li sudbina u svemu prste, Kakve li smo mi to čudne vrste?.. Kuća na plaži, a plaža skrivena, Ti si muškac, a ja sam žena! Minjamo uloge koliko smo jaki, Skupa nit topli nit ladni, tek mlaki! Volija bi da sam suva kiša, Da mi je živit, a ne da je priša, Ma ne znan, nisan se zna to naučit, Nisan zna da će me ovako skučit... Svoje san uvik sređiva sam, Plačem i plačem ali se ne dam! Moji su prsti od držanja masni. Još uvik san vlak koji često kasni! |
MILA
Za junaka tribalo se rodit,
Neko triba ovi narod vodit, I bila je rosa svome ćaći, S njom će sunce izaći i zaći! U majke je srce zakucalo, Kad je iza brda zapucalo. Tamo diva u lancima stoji Ma se srce dušmana ne boji! Iz Kostanja zapivala tica, Samo vila ima takvog lica, Sa istoka osvajači stigli U Gatima šatore podigli. Nisu znali sokolicu našu Pobijedila osmanskoga pašu. Za legendu znaju i sva dica Gojsalića Mila iz Poljica! Pukla tama, ko u podne bi, Samo vitar pepel raznosi, Svoj na svome, to se ne da krit Za slobodu vridi i umrit! |
SVJETLO U MRAKU
Nekad me tako misao odnese,
I ovo pismo bit će bez adrese, Pamtiš li vjetar s Debelog brda Tada smo znali, postoje čuda. Ne brojim više prodane dane, Što god dotaknem, suzama svane. Kažem u sebi vrijeme je novac, A ja sam samo izgubljeni lovac! Ako te ikada budu pitali, Ne reci nikome da smo se imali Jer nisu vrijedni niti spomena Oni što su ljubav izdali. Ako te ikada budu pitali Ne reci nikome da smo se imali, Nekad je bolje izbrisati traku, Za novi snimak, za svjetlo u mraku. Stoput sam rekao da više neću, Al prevare misli pa ožive sreću, Koje se nismo nauživali, Koju smo od svega skrivali. |
PISMA
Moje se sunce sa juga budi,
Zbog jubavi nove meni se sudi, Ka da je volit ikad bija grij... U to se ime Ivane napij... I misec je cili u boji cigle; Kad su me neke godine stigle Zavidu judi ka da san kleja, A tebi fala šta si me sreja! Jedno mi oko plače od sriće, Drugo od tuge, tješi i viče, Proće! Oće, ma vrime nan biži, I kad nas ne bude ostat će friži! Moje se sunce sa juga diže, Toliko opeče ka da me riže... Šest tuđih ljudi kapsel će držat, Misec od cigle neće izdržat. |
SPOMENICI NAŠE DOMOVINE
I stazama i cestama, putuju sretni ljudi.
I sve dok je ovoga, srca iz grudi, Bit će nam dobro, bit će nam kao u raju, Jer naši ljudi nikad ne odustaju! Ljepoto rijeka i mora, ljepoto moje ravnice, Ljepoto mora, planina, opet čuju se ptice, Diši, diši duboko, udiši sav ovaj zrak, I čuvaj, čuvaj svjetlo da nikada ne bude mrak. Jednom kad porasteš, kazat ću ti sine, Gdje su spomenici, naše domovine. Od zlata i bronce, od kamenih slova, I drvenih križa, svih težnji i snova. Da nam vječno bajrak na vjetru vijori, Zbog toga su sine, ginuli heroji. |
PRIPADATI
A bilo bi mi dovoljno probuditi se blizu,
No znam, svi smo površni i u nizu... Treba životu pokazati zube, nema druge! Razum pozna sve trikove protiv tuge! Želio bih da je život marmelada od šipka, Da si netko s kojim se cijelu noć neumorno tipka. Da mi pri svakom susretu zasjaje ove oči mješanca. Vezan al opet nekako slobodan bez lanca... A i što bi nas bez djece moglo na okupu držati. Samo ja to nekako ne bih mogao izdržati... Tako funkcionira svijet mada ni tu nema garancije. Mi smo djeca budućnosti, neke lažne demokracije. Zašto je mrak strašniji od svjetla, čak i kad tinja!? A ja se mraku prilagodio i samo tako živjeti znam! Za mene je proslava nesretnosti ko svetinja. A samo sam se htio probuditi i da ti pripadam... |
ŠVABE
Ode rastu gljive lude
Pa se onda ljudi čude Kako svi su porebambili. U vlaku svi mladi side, Glava in je na tri vide, Šta ste od njih to napravili!? Kad se vidu svi se ližu, A jedan od drugog bižu, Nemoš uvik uteć, đavlu sve! Ta ljubaznost nek te fula, Ako miriš, čista nula, Al ne gube stare navike! Ako ništa evo i ja Glumatam di god sam bija Jer lakše je s glumcem živit. Sad će se Dinaja smijat, Sidi za stol, uzmi pijat, Pa ćemo ih za sve krivit! |
SLOMLJEN
Pire za jednu osobu kao glavno jelo
I vino koje sam jedva platio. Na stolici prebačeno jedino crno odijelo, Bit će - ma nije se puno patio... Promjenio sam gumicu da ne kaplje nad kadom, Od svih pjevača ja sam izabrao Zeku! On obara sve ljude sa slomljenom nadom... Ostavio sam se cigareta al čuvam jednu šteku! Ponižen imaginarnim nadanjima i strahom, Skidam se do gola pred ogledalom otisaka. Htio sam zadržati tebe, ne klonuti pred krahom, Jer čuda su za začuđene, za barabe je šaka! Prerano sam poletio da se održim u zraku, Pod utjecajem sam šetnji pod jesenskom kišom. Ne stoji mi sreća kao ni razum luđaku... Opet sam se slomio iznenadno i krišom... |
NE
Žuriš nekuda, nemaš vremena,
I rado ćeš ulicu preći Da mi dobro jutro ne trebaš reći... Čemu bijeg i bijeli stijeg?! Bez stida promjeniš smjer Kako se lako čovjek pretvori u zvijer... Ako misliš da sudbina na nas vreba, Ne! Vrijeme nas smjesti gdje treba, E to je! Sudbinu možeš krojiti, Al izgubljeno nikad pribrojiti... |
POLUUTORAK, POLUSRIJEDA
Danas je poluutorak, polusrijeda,
Ni danas nisam napravio reda, Pa vrtim glavom, uzvikujem "cc" u sebi, To šta si ti u stanju, ni jedna budala nebi! Cijela se sedmica nekako odužila, Na poslu me laganjem spodoba optužila, Nisam ostao dužan, od danas sam bos. Dobio sam otkaz jer sam mu razbio nos. Sad imam dovoljno vremena birat koju ću stranu, A vrijeme je i da postim i malo pripazim na hranu. Mislim da ću najprije na godišnji odmor poć, Idem se malo opružit, a u to će i noć... |
...
Ubija san san
Nenaspavan, U ruksaku deka, A gomila obaveza čeka. Uz halucinacije Bušim zid za bonogracije A koltrine odabra nisan Bija san bisan. Ko će ovo izdurat Moran se laktat i gurat Da stignem učinit sve A ne da mi se. Sad valja izist šta Jer san ogladnija Naradija se totalno I tako mi je stalno. Jer premalo mi je sna A to me održava. Za šta ću se sad držat Kako ću izdržat... |
...
Ko pahulja u zjenici oka što se otapa,
Kao brod na bonaci što se potapa, Nas dvoje smo najbolji što se nemaju, Bolji od drugih što se naizgled imaju! I blještim u vrisku neispavanih jutara, Svaka mi upitna riječ od odgovora odudara... Nisam miljenik sretnih završetaka... Nit sam željno potreban početaka... Taj tko te kazni kao da je kaznio i mene, Dio sam bombe iz prošlog rata nagrižene... Tik beskraja, svjetlosti i svega što varati zna... Al slomih to koplje kojim vitezovah ja... |
55
Ja nisan nikad ima 55,
Slučajnih okolnosti splet... Jer mi se lomi jezik na njemački to reć, To će potvrdit i oni koji ga znaju već. Zato san 2 godine ima 56, Za čistog asa san napisa test. A ode je i kad dobiješ asa, naša najjača peja, E dikod se pitan, a di san to po stare dane zapeja... A svit ka svit me gleda I ka, načudit se ne da. Ma neka se u firmi čude, a masu ih ne zna ni broja Kako je to stentano smislila ova tintara moja... I opet san nekako sebi prisan, Cilu godinu ostarija nisan, A svit je znan ljubomoran jer nemaju takta za baze. Nisan im ja kriv šta i njih ka mene godine ne maze! |
...
Financijski sam propa dragog mi Boga,
Toliko pari postola, ka da si stonoga. I još si me stisla u kvarat našeg ormara, Klaustrofobija klaustrofobiju mi stvara! Znam da ste vi ženske za robom lude, Ma nju ću oženit, reka sam, pa kako mi bude, I eto bilo je i bit će, sam sebi sam kriv, U stvari baš sam sritan šta još sam živ. E jadno muško, kad more, a ne more bez nje, Za oni kutić zadovoljstva čovik da bi sve! Zato sve trpi, možda će jednom sve nevažno bit. Ne valja kad samuješ i sam moraš ostarit! |
NEVERA
Kad nevera dođe, razbuca sve,
I više ništa ne moreš složit. Al opet, sve na mistu je A oće te loši svit naložit! Kad nevera dođe, sa njom i straj To čupa sajle i sve sa šina. Ma svakoj neveri dođe kraj, I onda je opet mir i tišina. Kad nevera dođe ka iz protesta Ka da smo Boga za bradu vukli. I duga je duga je, a uska cesta Neki još putuju i nisu se izvukli! |
PLEŠEM
Kada oči zatvorim, vidim što mi nosi mir,
Pa dovučem sjećanja kao neki dubok vir Poslije ručka otac spi, majka tiho govori, Kuje planove za sve, jedna i jedina je. Vidim jednu Žužul Anu, vidim jednu Akrap Vanju, Pamtim sve do osmog be, to su bile godine... Vrati mi se da zacijeli, prvi put kad smo se sreli, Prvo znanje i neznanje i nespretnost više manje... Pisao sam prvi roman koji u dva dijela bješe, Prvi mačići se bace, prvi mačići se riješe, Surovo al više nikad nisam pisao takvu formu, Tek sažetke sakupljao kao da radim na normu. Prvi posao i vojska, a ja vojnik sav od voska, Nikad nisam znao piti, sad ga ne znam ostaviti. Ništa mi ne traje vječno, tek samoća koju imam To sam u dubini znao kad sam rekao - uzimam... Djeca rastu, ja ponirem kao rijeka u sred ljeta, Duša mi je mirna, sretna i kada je razapeta! Plešem ovaj život tako, kako sam sam naučio, Sve sam ja to zaslužio, za sve sam se namučio... |
5:25
Slušam tuđe razgovore, zamišljam im lica,
Remete mi dah tišine, al bačena je klica, Ko da traže uključenje i sa moje strane, A meni se ne da, nemirom me hrane. Ja se držim da je jutrom šutnja sve što želim, Zato svoje bijelo platno novom bijelom bijelim. Ne razumiju me ljudi, stvore samo buku, Promjenit ću mjesto da me u priču ne uvuku... |
NIT IMENA NIT PREZIMENA
Aj neka ti bude, valja sve provat,
Digod valja još dublje zaorat, Pa ti u tintaru uđe, najbolje je kod kuće.. Aj neka ti bude, ako si mora morat, A ako te ne čeka niko i prazan je porat, Nemoj se uvridit, niko ne želi sidit... Nit imena, nit prezimena nemaš više, Kad se vrata grija otvoriše, Nit za blistat, nit prolistat, nit za cvat, I zato te niko neće zvat... Al neka ti bude, oprostit je lako Čovik ka čovik, zaboravit nikako. Neću reć da san ti reka šta te čeka.. |
| < | kolovoz, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |