Sewen

Kada oči zatvorim, vidim što mi nosi mir,
Pa dovučem sjećanja kao neki dubok vir
Poslije ručka otac spi, majka tiho govori,
Kuje planove za sve, jedna i jedina je.

Vidim jednu Žužul Anu, vidim jednu Akrap Vanju,
Pamtim sve do osmog be, to su bile godine...
Vrati mi se da zacijeli, prvi put kad smo se sreli,
Prvo znanje i neznanje i nespretnost više manje...

Pisao sam prvi roman koji u dva dijela bješe,
Prvi mačići se bace, prvi mačići se riješe,
Surovo al više nikad nisam pisao takvu formu,
Tek sažetke sakupljao kao da radim na normu.

Prvi posao i vojska, a ja vojnik sav od voska,
Nikad nisam znao piti, sad ga ne znam ostaviti.
Ništa mi ne traje vječno, tek samoća koju imam
To sam u dubini znao kad sam rekao - uzimam...

Djeca rastu, ja ponirem kao rijeka u sred ljeta,
Duša mi je mirna, sretna i kada je razapeta!
Plešem ovaj život tako, kako sam sam naučio,
Sve sam ja to zaslužio, za sve sam se namučio...