Sewen

Dica smo nečija i svačija,
Dica smo ničija kad nas odbace...
Dica smo drugačija,
Dica smo i nismo za škovace!

Bilo je svakakvih dana,
Bilo je smija i plača.
Bilo je mraza vrh grana...
Bila je i obresla drača!

Al dica smo ostali vično!
Nećemo nikad bit stari!
Svih sedam dana sedmično...
Sve ostalo zanemari!

Zima je uvijek ljuta
I ne da ti bez kaputa.
Uzmi rukavice i kape,
A nikako šlape.

Zima je uvijek brijanje
I ugodno noćno opijanje.
Za dušu vatra živa,
Život pokriva!

Al zima je ipak bitna
Ma koliko dinamitna.
Da svaka bolest prođe
Kad proljeće dođe.

Ko gromom prepolovljena jela,
Na mjestu gdje je tiho rasti smjela,
Ko težak dan pokošen oblacima sivim,
E tako ti živim...

Ko stara ploča od vinila što preskače početak,
Nekad sam jednostavno zalutali metak,
Ko plastelin svoje puteve besprijekorno krivim,
I tako ti živim...

Nisam mjerodavan za dobrote i za počinjena zla,
Bez osmjeha, ni jedna me suza nije promašila.
Nisam dobio drugu šansu pa i ne pomišljam na treću.
I nekad mi se čini, živio bih, ali neću!

Ko basna umješana u bajku za odrasle plus pedeset,
Nagomilan pod cipelama kao treset.
Ko koračnica kojoj se ko himni divim
Baš tako živim...

Znali smo se stoljećima,
Naša je misija nekad bila moćna.
Svaka epizoda svoju priču ima,
Kisela i slatka ali ipak voćna.

Znali smo se iako nismo znali,
Da će nas život voditi drugim tragom
Znali smo se i kad bi odustali...
Svak sa nekim svojim ludim magom.

Ti si došao do kraja, danas sam čuo,
Nek ti je mirna duša negdje daleko.
Sve si svoje rane danas prosuo.
Uvijek ćeš biti onaj, naš i "ne'ko"...

Noćas sam te ubio s leđa,
Jednim potezom...
A kao da sam to već radio!
I bio sam miran kao suhi cvijet
Mrtav davnije od tebe.

Noćas sam naplatio dug.
Otkud mi smjelost?!
Ponašam se kao da me briga nije,
A briga me za svaki potez moj
Kao za oluju što dolazi.

Noćas sam glumio mrtvaca
Kako osrednje...
Jedino me utapa negrižnja
Samoživost skriveno urođena...
Gdje nestade čovjek u meni?

Nema magije koju sam tražio,
Ili je samo nisam pronašao?!
Sivilo izbijam periodičnim smjehom.
U rukama držim ispeglane snove.
Istovremeno je nadanje moja zbilja.
Trajanjem spajam nevidljive krajeve
Goreći ukrug, sa starim saznanjem
Da nema tu priče, nema magije...

Oronuli odraz u ogledalu ne šalje poruke.
Sve su do danas bile krive odluke.
I koliko sam čežnje oprao preko sebe
Samo da netko drugi ispod površine zagrebe.

I smije mi se bezobrazno i oholo, gubitnički,
I razvratno me gleda pobjednički, osvetnički.
A ja se bojim izaći pred umjetno svjetlo kupatila.
Kao sramota što se dugo nije upamtila...

Od osvrtanja nema ispravka, ni krivnje duge,
Al osvrćem se kao da mi nema šanse druge.
Kao da nemam izbora gledajući oči sudbine.
Za ovakvu se hrabrost obično pogine!

Oronuli odraz nasuprot mene, to nisam ja!
Ja sam ostao u vremenu gdje je ljepota značila.
Bajka, čista bajka, nestvarna i za smijanje.
Al neka, meni za preživjeti zimu ne treba grijanje...

Strah od neuspjeha, od poraza,
Od nepoznatih ljudi i mjesta,
Strah je kao nuspojava života, prečesta
I nema više obraza za šamaranje
Ni mjesta za umaranje.

Živote, pogledaj mi kroz prste malo
Samo mig mi daj jer mi je stalo.
Živote, dao si mi okove čvrste
I vučem tu kuglu neravnim trasama
Među raznobojnim rasama.

Nije se lako smijati, ali izbor je moj,
Živote moj, sad idemo, sad šibamo
Uzimamo sve ono što primamo.
Krademo ako zatreba i hodnike prazniti,
A još jučer htio sam se kazniti...

Evo me u Švabiji, glumim Švabu,
Izdao sam svoju babu.
Partizanku do zadnjeg daha,
Uvijek je govorila bez straha
Švabe su bili, što su bili,
Zato smo im i krv popili.

Evo me Švabiji da zaradim,
Da se iz sitnih dugova vadim,
Jer mi Domovina nije mama
Ni maćeha, nego me kljucala ko vrana.
I otjerala da se navikavam u svijetu
Da budem babi za metu.

Vani snježi, vukovi se čuju,
Skrivaju se pred oluju.

Koliba u planini, zametena bez puta,
I srce što mislima luta...

Pune šake sjećanja su moja hrana,
I sitno zadovoljstvo kad doleti vrana.

Godinama sam sanjao iste snove,
A sad je vrijeme za nove!

Nikad nije kasno za živjeti sretnije.
Nikad kasno za ceste prometnije...

Bol nije prestala, samo se pomakla iza nebitnih stvari, da ne kvari trenutnu sliku,
Naša ljubav prema Dubrovniku.

Bol nije prestala, samo je ranu previla u stvari, dok krvari da nitko ne pita,
Gdje smo ulicama Splita?

Jesen se lijepi za cipele kao parfem za kožu
I ja sam zasjeo u najudaljeniju ložu,
Da me manje primjete oni što se pokazuju samo,
Oboje ih znamo!

Bol nije prestala, samo se pritajila, ulaštila pribor i tanjure usjajila za gozbu koje se plašim,
Rastrgani među gradovima našim...

Dođe mi da ti igru pokvarim
Da unovčim sve tvoje laži.
Dođe mi da te zanemarim
A ti me pred svijetom prokaži.

Dođe mi da te išamaram
Al samo riječima jer više peku.
Teško je nositi taj tvoj jaram
Teško kad te znalci ko stranci sasjeku...

A tebe sam pokušao voljeti
Kao što te pokušavam preboljeti...

Dođe mi da nestanem iz sjećanja
Da se držim krivih savjeta ljudi.
Bila je to odluka poslije obiteljskog vijećanja
Priznaj, hrabar čovjek budi.

Al nećeš ko što ja ne želim priliku sasuti ti sve u lice...
Mi smo dvije različite ptice!

700 kilometara laži je u mislima zarobljeno,
Stisnuto u 15 dana sreće, 21 dan ushita i 10 dana užasa...
Bijes se i dalje kotrlja kao i vulkanska masa.

Podupirem raspirivanje negativne energije, jer sve mora izaći van.
Moram pronaći osamljenu uvalu s vjetrom u leđima ili proplanak bez znatiželjnih očiju...
Moram stići na jutarnju kočiju.

Nije mi drago što i nakon 3 mjeseca,
Nešto misli presjeca...

Svjestan nemoći pred vlastitim srcem, ne postojim u rizicima.
Ja sam podsjetnik na poraze koji me prate zadnjih godina kao osveta...
Kome sam se zamjerio, kome moja nada smeta?

Ispovjedam se ne klečeći kao lažni patnik.
Ipak sam ja ratnik!

Prosvjedujem ne gledajući te u lice jer samo zaslužne gledam.
Dao sam ti vrijeme i pažnju, srce ne dam...

Nisam pogriješio što sam te sreo,
Već kad sam nanizao greške
Pa sad ovako promrzao i vreo
Idem kući pješke.

Mokar izvana, mokar iznutra,
Strahujem jer sam kao mimoza.
Ne znam kakav ću se probuditi sutra,
Ti si za mene opasna doza!

Pomirisah bojazan i sad se ne bojim
Za osjećaje više ne pitam.
Na vlastitim nogama stojim...
Za mene je da i dalje skitam.

Ne mogu vjerovati da sam tako pao
Opet sam dušu vlastitu preveslao.
A nije da nisam bježao od bliskosti neke
Nije da nisam plivao protiv rijeke.

Ni danas nisam došao na ono od prije
Pa kočim srce da se glasno ne smije.
Nisam primjetio signale i tvoju preglasnost
I opet nisam vidio da prijeti opasnost.

Znam proći će, ma hoće, takav sam šaljiv
Još uvijek sam na istim mjestima tijela škakljiv.
Malo sam ih skrio kaputom da ne ozebu
I sve više podižem pogled zimskom nebu.