Sewen

Imam taj neki strah kao sjećanje,
Nije se pojavio dugo pa opet prijeti.
Sam sam sa sobom imao vjećanje.
Zašto me se tuga ovako sjeti?

Izbezumljen sam na trenutke života
I prazan sam u svakom pogledu.
Život se ponekad jednostavno smota,
Mučim se kao saće u medu.

Kulminacija je svako jutro u pet
I ne mogu spavati više taj dan.
Napravim zalet, al nikako let,
A neće me buđenje, neće ni san.

Neko tmurno svitanje, al ustat ću,
U jedan novi dan, zalutat ću.
I bit će mi baš onako kako sam birao.
Neplanski, bez da sam prognozirao.

Trebao bih jutros i vježbati malo,
Al tijelo je ipak od svega odustalo.
Vrijedilo je izaći iz noći bez kalvarije.
Još se odbija sunce sa limarije!

Ima nešto i u genima, al to je stav.
U horoskopu riba, a u životu lav!
Neka je tmurno, odledit ćemo svijet.
Od ovog trenutka u 5:55!

Često me uhvati nespremnog, al kako bi i bio...
Često se pitam, kojim sam djelom sve to zaslužio...
Danas je dobar dan za pisanje.
Danas je dobar dan za brisanje...

Gdje li sam griješio, kome sam vratio...
Ipak pomislim da sam račune i preplatio...
I dok se pravim da me briga nije,
Duša me ismijava, jer duša mi pije..

Kad tuga stegne, pobriše sve što joj smeta,
Kad tuga stegne, uhvatim se za slike nekih dana,
I slomljen sam, potišten, jer sam joj laka meta.
Tuga je gluha, al zna čitati sa usana...

Ne želim otići odavde,
Jer dišem bez naprezanja,
I nikada sit od zezanja.
Ne želim otići odavde,
Ovo je moj dom, moj mir, moj san...
S tim krećem u svaki dan.

Ne želim otići odavde,
Bezbroj je pokušaja da me obrlate,
Ali samo rijetki mogu da shvate...
Ne želim otići odavde,
Al vježbam na prevarama vlastita uma,
Tamo gdje je zasađena šuma.

Svi u mistu davno znaju,
Braća više ne pričaju.
Ništa nije ka i prije
U vitru se dim razbije.

Uvik jedan jače vuče,
Uvik jedan više tuče.
Svaki ima svoju cestu
A dica im sama restu.

Nije srića gnjizdo svila
Bratska jubav ih ubila.
I ni jedan priša nebi,
I umrit će svaki sebi...

Moram krenuti i nitko me ne prati,
Nekad praznina stare strahove vrati.
Kao da bježim pred snovima sreće željan,
Htio sam otkriti put kao i Magellan...

Moram krenuti, al ne ide to za tren
Ja sam nekad bio sretno zaljubljen.
Još uvijek tražim medaljon oko vrata,
Zagubljenu iskru što teško se za mene hvata...

Moram krenuti i otkriti avenije ko polja,
Možda ova godina bude za mene bolja!
Procedura je ista otkad sam počeo teći!
Al i jaz je između gore i dolje, sve veći i veći...