Imam taj neki strah kao sjećanje,
Nije se pojavio dugo pa opet prijeti.
Sam sam sa sobom imao vjećanje.
Zašto me se tuga ovako sjeti?
Izbezumljen sam na trenutke života
I prazan sam u svakom pogledu.
Život se ponekad jednostavno smota,
Mučim se kao saće u medu.
Kulminacija je svako jutro u pet
I ne mogu spavati više taj dan.
Napravim zalet, al nikako let,
A neće me buđenje, neće ni san.
Post je objavljen 30.01.2024. u 15:09 sati.