U zavjetrini je najbolje sačuvati mir od oluje.
Ni duboko disanje majke Zemlje se ne čuje.
Uzmem svoju vodku s ledom i nektar naranče
I pijem dok me ne takne. Onda je sve jače!
Izoštrena su čula, a opet meka i ništa ne boli,
Ko avion ugašenih motora i nas dvoje u njemu goli.
Turbulencije su stale, ocean ispod nas, sve se plavi.
I onda se vratim, sve je to samo u mojoj glavi.
Iz zavjetrine samo ja i škripanje stolca na rasklapanje.
Škura mjesečina; odavno je vrijeme za spavanje.
Natočit ću još jednu bez leda, već me i grlo steže.
Možda dočekam svjetlo da ovu noć prereže...
Post je objavljen 30.01.2026. u 11:30 sati.