vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 19.09.2018.

Prsten

Već nekoliko dana prilično se lomim da li napisati jedan štiklec vezano uz događaj koji me se izuzetno dojmio.
Na izletu prošlog tjedna, krajem prvog dana posjeta obavili smo silaz na plažu koja se strmo spušta ispod sela u kojem smo odsjeli. Zajedno sa pješačenjem od centra sela, taj silaz traje gotovo tričetvrt sata (od čega je posljednjih desetak minuta strmina), a uspon na povratku, naravno, još i dulje. Najdražu je, dapače, na samom kraju silaza, kada je vidjela što je čeka na povratku, zahvatilo malodušje i nevjerica u sposobnost da se uspne nazad bez većih problema za svoje tetive, pa sam čak u jednom trenutku ponudio da se vratimo sa mjesta gdje smo bili, što je na sreću odbijeno. U stanju neizvjesnosti proveli smo dolje lijepo, ali napeto vrijeme (kako to inače u životu biva - Eros i Tanatos vrlo su bliski, zar ne :) ?), te sam neki njen prsten kojeg je skinula odložio na stijenu kada smo odlazili u more. Pomireni sa sudbinom, osušeni i preplašeni usponom koji nam predstoji, jednostavno smo na taj prsten - zaboravili. Uspon je prošao daleko bolje od najcrnjih strepnji i naše su se putešestvije nastavile, da bi se tek sredinom slijedećeg dana, udaljeni već dobrih pedesetak kilometara od njega i omamljeni jakim podnevnim suncem, sjetili našeg prstena na stijeni. Ne radi se o nekoj vrijednoj stvari - običan metalni prsten, ali se radi o rođendanskom poklonu Njene majke; e to već čitavoj stvari daje, je li, specifičnu težinu.
Naravno, Najdraža me čitavo vrijeme uvjeravala da je to smo jedan običan komad metala i da nije vrijedan brige, ali čovjek kao čovjek, ne bi bio sretan a da ga istodobno druge stvari ne kopaju i ne rovare po duši. Odlučih sutradan ujutro, jedva nešto nakon svitanja, dok draga bude nad tom provalijom brala kadulju, na brzaka spustiti se ponovno do plaže, potražiti prsten i - kako bilo - ponovno se okupati.
I eto - prsten sam našao tamo gdje smo ga i ostavili. Netaknut, na stijeni, mirno je čekao svog nalaznika ili nepažljiva vlasnika da ga uzmu. Radostan do bola bacih se u zelenu vodu lakši za čitavo jedno breme što me pomalo tištilo toga dana i noći.
Prije svega, ne treba gubiti vjeru u ljude. Možda je to jedina rečenica iz ovog posta u koju sam poptuno uvjeren.
E sad, moje je pitanje: da se to zbilo ispred nekog trgovačkog centra, ili negdje drugdje, ali ne na „ovakvom“mjestu, bi li prsten ostao na svojoj stijeni skoro punih četrdesetak sati?
Dolaze li na takva, komfornijim i jednostavno - hodanju nesklonim ljudima - daleka i nedostupna mjesta - ljudi posebna kova? Ljudi koje ne zanimaju stvari, prstenje, nego punina života, ljepota prirode?
Zamišljam desetak planinara, turista željnih spokoja i divljine, avanturista, ljubitelja prirode koji su vidjeli prsten i pomislili: neka ga tu.
Najveći je problem što onda u tu grupu moram ubrojiti i nas, jer mi smo među očito rijetkima na otoku toga vikenda bili tamo, a toga se iskreno grozim, budući da je još Brodski napisao: zlo počinje tamo gdje jedan čovjek pomisli da je bolji od drugih.
Bit će da ipak ljudi koji dođu na tu plažu, osupnuti ljepotom prizora i ne vide, ne obraćaju pažnju na takve stvari. A kada nema prilike, nema niti problema, zar ne? :)))
Ili se jednostavno radi o pukoj statistici, slučaju, sreći?


19.09.2018. u 11:31 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.09.2018.

Cres i Lošinj

Cres i Lošinj oduševljavaju me uvijek iznova svojim jakim, autentičnim i dosljednim odmakom od civilizacije, pa ma koliko se ona trudila nagrizati im tkivo, još uvijek postoje zakutci mira i tišine koji dopuštaju nekoliko dana uživanja u njima. Jedan od takvih je i Beli, predivno mjesto na samom sjeveru otoka, nakon što se pored vrha Sis skrene prema istočnoj strani hrpta. Mirno i ne previše uređivano mjestašce pružilo je ovaj puta i jedinstven doživljaj uživanja u tihoj i sjetnoj glazbi crkvenih orgulja s pogledom na morske daljine. Nakon kratkog i izdašnog pljuska koji je prekinuo kupanje i otjerao nas na kavu, smještamo se u malom seocetu Orlec koje se pruža iznad čuvene plaže Mirni Bok. Ne dugo iza svitanja ne zatičemo tamo nikoga osim vjetra u grmovima kadulje na putu do strmog spusta ka plaži, udubljenoj između visokih sivih stijena okupanih jutarnjim suncem. Neponovljiv šum mora u stijenama prati uživanje u jutarnjoj ljepoti.
Nakon prolaska kroz Osor, Mali Lošinj dočekuje nas sunčan i gotovo prazan u ove predivne rujanske dane. Muzej nudi iznenađujuće sadržajne zbirke Piperate sa Guercinovim platnima, osebujnu zbirku liječničkih pomagala i prikaz medicine antike, znamenitu figuru Dame iz Čikata, kojoj – kako lijepo kažu „nedostaje arheološki kontekst pronalaska“, te posebno lijepu zbirku Mihečić koja između ostaloga sadrži odljev Kršinićevih Ribara, nekoliko sjajnih Vidovićevima akvarela, Motikine pejsaže i na koncu čak i jedan Meštrovićev crtež. U razgovoru sa susretljivom službenicom muzeja saznajemo za vidikovac Sveti Ivan na vrhu Lošinja pa odustajemo od uspona na Sveti Gaudent i orijentiramo se ka samom jugu otoka. Zalazak sunca i ljepote pogleda na sve strane s vrha ostavljaju nas bez daha, kao i noćni posjet ubavom Velom Lošinju i lagana ali ukusna večera u osami čarobne terase Punte sa pogledom na valjda pola Jadrana.
Sutrašnji odlazak ostavlja nas sa zavjetom da se svakako moramo vratiti.



12.09.2018. u 18:07 • 13 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.09.2018.

Zelenci

Cesta od Jesenica za Kranjsku Goru vodi na jako, jako puno zanimljivih mjesta, pa sve do prije par dana nikada usput nismo svratili i do drugog, manje poznatog i čini mi se malo zapostavljenog izvora Save. I dok bi sada valjalo duboko prekopati po hardovima za slike slapa Savice, eto komadića doživljaja s početka toka Save Dolenjke. Zaista je nevjerojatna snaga prirode što u naizgled pitomim prizorima početka rađa i određuje širinu, moć i veličinu toka tamo u nekoj miljama dalekoj ravnici... a da o osvježenju u sada već pomalo zaboravljene vruće dane ne govorimo!

06.09.2018. u 11:03 • 9 KomentaraPrint#^

petak, 31.08.2018.

Biokovo

Revniji pratitelji mog bloga zasigurno znaju priču o trećoj sreći koja se, eto, ponovno pokazala osnovanom u tzv. slučaju Biokovo. Prije dvije godine na putu do vrha spriječile su me nevera i magla; prošle je godine na povratku s Mljeta pristup onemogućio lipanjski požar što je buknuo pred samo svitanje (pa i nije tako loše da se nisam obreo gore u čekanju), a ove godine nisu se valjano uspjeli organizirati niti munje i gromovi, niti bolesti, niti dalja i bliža rodbina, e da bi nas skrenuli sa čvrsto zacrtanog puta u provođenju istorijske odluke koju smo donijeli večer prije: - Idemo, pa kud puklo!
Autoput od Zadra ravan je i prilično dosadnjikav, ali hrabri spoznaja kako je u ovoj zemlji bilo pameti da se ne ponove greške prošlih dionica (npr. Kamačnik, Bajer…) jer ceste služe dolascima od točke A do točke B, pri čemu znamenitosti valja ostaviti barem nekoliko kilometara po strani. Podsjetilo me i priče nekog starog graditelja Jadranske magistrale o tome kako se onomad, prije pola stoljeća, ratovalo među mjesnim zajednicama samo da bi cesta prošla ispred kućnog praga, pa sada imamo slučajeve Omiša ili Solina… Neka, doći će i to na red.
Uglavnom, kada se od Ravče siđe s autoputa nigdje nema putokaza za Biokovo, nego samo za Makarsku, tako da je pametnije, makar i u sezoni, proći Makarsku prethodnim silazom kod Zagvozda, pa onda tamo, kod Konzuma, skrenuti na cestu koja Makarsku povezuje s Vrgorcem, da bismo s nje skrenuli lijevo prema Biokovu.
Vrućine, tek cijeli jedan dan vremena i prognoza koja je za sutradan već prizivala opasne nevere naveli su nas na potpun poraz pred blagodatima civilizacije, pa smo vozilo ostavili na parkirališu ispod vrha i onda se junački usponom uz legendarno uže popeli na njega; ali je zato Najdraža nakon toga odustala od Vošca, izabravši radije laganu šetnju i odmor pod pinijama na klupama uz cestu, dok smo mali i ja obavili i taj uspon. Pluća i noge šesnaestogodišnjaka daleko su u boljem stanju od ovog starca, ali eto - konačno, mogu reći da je opći dojam neopisiv; radi se o tako dojmljivom i snažnom sudaru kamena i mora da jedino smijem uzviknuti: preporučujem!
Ako je sam vrh Svetog Jure prometan, prenapučen u ovo doba, pa i okrenut više u unutrašnjost, što ga čini prvenstveno točkom osvajanja, onda je Vošac ono što bih nazvao točkom doživljaja. Od njega se provalija pruža prema moru doslovce u visini od najmanje kilometra i gotovo na nekim mjestima pod pravim kutem, nešto kao u crtićima o Štefu Kojotovskome. Ono što je jedino iz mog iskustva usporedivo sa time jest Mangrt, ali tamo, je li, nema mora.
Dakle, Vošac. Tišina, cvrkut ptica i i šum vjetra u travkama. Savršenstvo planine. Šteta što je bura tek slijedila, jer bi očistila pogled valjda do Italije, ali bi vjerojatno nevera koje bi joj prethodila ponovno spustila rampu za dolazak, a taj film, kako sam već naveo, nismo željeli gledati.
Ako sam na Velebit i Dinaru imao i još uvijek imam poriv vraćati se, jer ipak izgledaju bar malo pitomije, onda je Biokovo spomenik snazi i opomena prirode što i najbanalnijem pripadniku ove civilizacije lakomislenosti i samodopadnosti utjera barem malo straha u kosti, garniranog neviđenom i neponovljivom ljepotom. Žrtvovao sam neki imaginarni listopadski ili svibanjski spokoj i tišinu za ljetni doživljaju gotovo pa šušura na planinskoj cesti, ali godine su već tu… nema se što čekati, je li.
Za pohvaliti je i krčmara na Vratima Biokova koji po starom birtaškom običaju zarađuje na cugi, ali umornim izletnicima pored standardno skupog i fensi menija nudi vrlo pristupačna dva-tri jela za malu paru (fažol, filane paprike, gulaš…). Jedinstven doživljaj satiranja graha u gojzericama upotpunjuje pogled na glavu živa i zainteresirana konja koji kroz rupu u ogradi trijema proviruje do stola.
Umjesto ispiranja i namakanja umornih nogu u toplome moru, odabrali smo konačno šok terapiju u nevjerojatnoj i neponovljivoj Cetini, tamo negdje između Blata i Grabove Drage.
Eto, za one kojima kupanje i sunčanje nisu prioritet… neka ostane zabilježena i ova crtica.

Eh, kako sam se već verzirao sa slikicama. Staviš obrnuti red brojeva i editor ih očekivano lijepo ali krivo posloži od šestice do jedinice, umjesto od jedinice do šestice. Ma, milina ;)




31.08.2018. u 11:56 • 21 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.08.2018.

Hladne pive sjevera




Ne radi se tu samo o vrućinama. Istina je da svima ovima preko pedesete paralele treba šest mjeseci u godini priuštiti brojku od preko dvadeset na toplomjeru, pa bih ih ja vidio kako bi se oni šepurili standardom, funkcionalnošću zajednice i spokojem (ne računamo tu Izrael, je li tako):))) No, osim što su barbarske provale pretežno morali izvoditi sami sebi (jer se ni Mongolima, ni Turcima, ni Avarima, ni Tatarima očito nije dalo potegnuti tako daleko) čini mi se da polako ispod spomenute paralele dolazi do dezertifikacije, prije svega u glavama, a onda i u zraku i na tlu. Je li to posljedica globalnog zatopljavanja, globalnog povezivanja ili globalnog nečeg trećeg ja ne mogu znati, ali me tek jedan odlazak navečer u oveći dalmatinski grad početkom kolovoza uvjerio da more valja izbjegavati u ta dva mjeseca ako ni radi čega drugog, a ono radi prenapučenosti i skučenosti svih mogućih kapaciteta. Ako ne sjever, onda barem gusta šuma. Eto:)))

Augsburg, Alpsee, Munster, Hochkoenig.

12.08.2018. u 12:01 • 11 KomentaraPrint#^

nedjelja, 29.07.2018.

Hvala, Galebe



Često tek kad netko ode, shvatimo koliko je značio, makar jednom pjesmom, stihom, misli, a kamo li nečime što je stvarano i proteže se godinama, generacijama, vremenima.

29.07.2018. u 21:52 • 9 KomentaraPrint#^

petak, 20.07.2018.

Sitnice s puta na more

Umjesto nezanimljivim autoputom, često na more odem starom cestom, pa se nakon kave uz Koranu u Karlovcu, preko Slunja i Gračaca dočepamo Obrovca i Benkovca.
Vrijeme puta također bi trebalo biti ispunjeno, a ne tek razdoblje transfera od jednog do drugog mjesta, a uz staru se cestu osim Plitvica i Slunja zaista ima još dosta toga za vidjeti. K tome, financijska razlika zaista nije nezanemariva.
Ovaj put okupao sam se u jezercu ispod Smoljanca, gledao s vidikovca Krbavsko polje, odmarao uz Zrmanju kraj Obrovca i uživao u benkovačkoj konobi uz ukusan i jeftin gulaš, a potom i hladne lubenice, što je sve nestalo znatno prije fotografiranja. Preporuke i pozdrav!

20.07.2018. u 18:49 • 13 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.07.2018.

Još samo danas...



Jednom u životu igra se finale svjetskog prvenstva; samo rijetkim majstorima to je uspjelo više puta... a još je rjeđe prilika gledati svoje kako tamo igraju... Sretno Vatreni!

15.07.2018. u 08:12 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.06.2018.

Gorskim kotarom

Te subote morali smo u pet popodne biti u Novom Vinodolskom, vezano uz državno natjecanje puhačkih orkestara, pa smo odlučili dan iskoristiti za usputni posjet lijepim mjestima Gorskog kotara. Kako je prethodnu noć i sve do samog polaska padala kiša, odustali smo od većeg hodanja i odlučili se za posjet Delnicama i Golubinjaku, te je plan potom bio cestom za Novi spustiti se na more.
Delnice se odupiru općoj propasti malih gradića uzrokovanoj iseljavanjem jednostavno činjenicom da su blizu mora i na putevima koji k njemu vode, pa još uvijek ima mnogo zainteresiranih ljudi za ljepote ovog pitomog i nedalekog kraja.
U šumi Golubinjak bili smo davno, davno, još kada nismo imali niti automobil, pa smo odlučili iskoristiti vrijeme oko podneva, kada su se oblaci razišli, a suncem okupane krošnje ostale šumiti burom na vrhovima.
Staza od ulaza u park vodi kružno te se kroz nekih sat vremena lagane šetnje može uživati u miru i tišini stoljetnih goranskih šuma isprepletenih nevjerojatnim oblicima krša, spilja, ledara i visokih stijena. Naravno, na kraju je neizostavan posjet Kraljici jeli, impoznatnom drvu starosti preko 250 godina, visoko preko 35m i promjera oko metar i pol.
Nakon posjeta čarobnom Lokvarskom jezeru sa vizurom Risnjaka (zavjet da ćemo i taj izlet ponoviti, makar od Vilja), spuštamo se prema Fužinama i lijepom umjetnom jezeru Bajer, kao stvorenom za šetnju u hladovini šuma koje ga okružuju. Šetnja do šetnje, hodanje do hodanja, pa čovjek i ogladni, a mi smo ovaj puta odlučili povjerovati pričama o Vagabundinoj kolibi, te preko predivnog ličkog polja (sjajne vizure oblaka u kontrastu tamne visoke trave) uputiti se cestom koja iz Fužina preko Liča vodi za Bribir i dalje za Novi Vinodolski.
Vagabundina koliba dosegnuta je tako tek iza dva popodne, pa nije bilo govora o tome da se popnemo barem na obližnji Zagradski vrh, a kamo li na Viševicu, ali vjerujem da će nas barem gurmanski doživljaji, ako ne već i sama volja za penjanjem, ponukati da takvo što ponovimo. Naime, radi se o planinarskom domu sa restoranom; cijene su umjerene ali je jelo sjajno; odlučili smo isprobati ono što već odavna jedemo i kod kuće – namaz od medvjeđeg luka, popečke od koprive, pečeno povrće i gljive, dinstani ječam i slične majstorije… Najdraža se ipak odlučila za divljač u umaku… Sjajan doživljaj, za pamćenje.
Nakon dobrih sat i pol uživanja u ovim delicijama spuštamo se prema moru i iskorištavamo predivan pogled sa vidikovca iznad Bribira.

20.06.2018. u 17:02 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.06.2018.

Obvezna večernja toaleta

07.06.2018. u 11:15 • 19 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.