vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 14.10.2021.

Počivao u miru!



Upravo sam pročitao kako je premio psihijatar, pisac, publicist, veliki i dobar čovjek – Robert Torre. Da je napisao samo „Ima li života prije smrti“, bilo bi dovoljno, a pored svih javnih istupa u posljednje vrijeme, i stvarne pomoći koju je pružao pojedincima u okviru svoje struke, bilo je očito kako se radi o čovjeku koji iskreno i duboko suosjeća sa drugima i njihovim patnjama i problemima. Gospon Robert, hvala od srca na svemu tome; nadam se da si sada na nekom boljem mjestu!

14.10.2021. u 21:08 • 9 KomentaraPrint#^

utorak, 12.10.2021.

Ona, on, pisac i jutro



Pitali bi ga: što zapravo želi?

Želi – dok je živ, a barem još u posljednjem času - pamtiti u svakom njegovom dijelu jutro u kojem rano, jedva obučen, proviri iz hodnika kroz otvorena vrata - s aparatom za brijanje u lijevoj ruci, ispitujući meteorološke uvjete za izlazak u svijet, među ljude - i tu ugleda Njen lik u polumraku vrta: prvo iz profila, zagledan u tamne oblake pod svitanjem; potom ostaje s kvakom otvorenih vrata u drugoj šaci, snažno okupan dugim pogledom Tih zelenih očiju i smiješkom za dobro jutro.

Nije ovo, razumjet ćete, nipošto zavrijedilo bivati predmetom ovakve neke pisanije -čudnovate tvorbe, pomalo na silu stvorene, prepune improvizacije, čega li već; nego neke lijepe, nevelike novelete - s cvjetovima ruža, rosom, pjevom ptica i mirisima jutra - ako već ne jednog jedinog, ali pravog soneta; vedra, snažna, prepuna unutarnje snage i bogatstva nagradnje, ponad konstrukcije što počiva na širokim potpornjima vještih i uvjerljivih rima.

Ali, tko bi uspio sve ovo sabiti u jedan jedini sonet? Ma, mislim, ima ih i bilo ih je nekoliko; a ja, slučajan neki pisac u prolazu, svakako nisam među njima; čemu onda zakidati za sve ono čega će još ovdje biti, a u onih četrnaest redaka ne bi mi stalo?

I - pitat će on - glavni junak, a ne pisac, samo da znate - te pitaoce s početka: tko još da mari za vještinu izražaja, stihove, rime, unutarnju snagu - kada se Nju može jutrom udahnuti u onom najslađem dijelu što se nepogrešivo otkriva negdje na toplom i mekom pregibu vrata i ramena, ali tek kada zažmiriš?

Ispod kapaka tada jasno ugleda sve što jest, nakon što je negdje u dubini noći predstojalo sjedinjenje - onakvo, da, kakvo i priliči; bez prekida i bojazni i obaveza; nakon godina i godina u kojima se već zaboravilo kako je to na kraju, unutra; pa se ponovno uči, nevještim rukama punim obzira, čuđenja i suvišnih kretnji, sličnih onima s davnih, gotovo zaboravljenih početaka, kada se nije znalo što je ispod, iza, dalje; a onda sve odjednom uzraste do časa u kojemu se više zaista ne može čekati, pod Njenim svesrdnim tihim moljenjem da se dođe do kraja, unutra, sada, zajedno; ali neka misli samo na sebe, samo na sebe, samo na sebe.

I tada - doista - baš sav ostali svijet oko Njih nestane pomalo, neka se nitko ne naljuti - suvišan i postiđen; pa nakon što se već gotovo zaboravilo kako je to misliti samo na sebe, ostanu samo Njene usne koje ljube i mole da Je ispuni vrelinom, jer poslije - bit će dovoljno tek nekoliko snažnih pokreta, trzaja - i jedan jedini zagrljaj, neponovljiv i svet, uz par snažnih šapata i dodira usnama i nabreklim jagodicama prstiju - da se dođe do vrhunaca - i ostane tako u polusnu, satima; tijela vrelih, ukočenih, vlažnih u hladnom mraku prvih jesenskih noći; bez misli, bez osjeta, s pokojom suzom sreće - i morem tihih, nježnih i jedva razumljivih riječi izgovorenih ravno u uho prije nego se zaspe; čvrsto, dugo i bez ikakva sna.

I tako dočeka to jutro.

12.10.2021. u 12:11 • 12 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.10.2021.

Čitam pjesme Glorije Jagode Magdalene, u stvari - odlične pjesnikinje Sonje Delimar (čemu u prilog sama za sebe govori i činjenica kako je već u izdanjima primjerice Matice hrvatske i drugih izdavača objavila nekoliko zbirki pjesama), pa iz svega što pročitah, što u tiskanom obliku, a što na Facebooku - a pročitah među primjerice tridesetak ili pedesetak pjesama - doista puno, puno njenih sjajnih stihova, izvlačim ove – uz iskrenu preporuku za dalje čitanje, sebi i drugima.

Zašto baš ove stihove? Pa, eto, zato što su poticajni, jer pružaju utjehu, nadu, svjetlost (u vječnoj, meni tako omiljenoj temi - megdan prirode i milosti); jer su – barem tako ih ja čitam – napisani s brigom i otvorenošću za nekoga nepoznatog a bliskog; dalekog a barem malko već iscjeljenog od tmine. Zato jer su siguran znak da desetine stranica kakvih dobrih knjiga o putu ka boljemu možemo ponekad sabiti u nekoliko stihova, i da – ma koliko nam protiv toga na naše uši ovaj svijet vikao i trudio se razuvjeriti nas - u pravim rukama doista ponekad postoje čarobni štapići za spokoj i puninu.

. . . . . . . . . . .


IZAZOV ZAKONU

to obično bude kad već počnem teturati
od zbunjenosti, neizvjesnosti, žalosti
i neodređenih bolova u utrobi

onda zamolim riječ – oblikuj se
ali oprezno, znaš
da o tebi
i samo o tebi
ovisi što ću misliti

bude li pritom da se ona uplaši
suvišne jasnoće i prevelike određenosti
pa se izvlači s „možda“ „ne znam“
„valjda“ ili s „tko će znati“

mislim da joj treba poticaj i dalje govorim
hajde, sjedni, usredotoči se, usmjeri se i potrudi
uvijek si na kraju mogla i puno bolje od toga

i put k vrhu jasne misli započinje prvim korakom
putovanje nek ti bude dobro, ono u kojemu je sreća
sadržana više nego na cilju, a jednom kad tamo

dospiješ gdje pušu vjetrovi i tresu potresi
stani, ukopaj se, s vjetrom pleši bori se protiv nestalnosti
i nastoj uputiti makar izazov prirodnom zakonu prema kojemu
postoji samo jedan jedini put kad s vrhuncem iza leđa
ostane ponavljanje
koraka
u silasku

10.10.2021. u 15:17 • 9 KomentaraPrint#^

subota, 09.10.2021.

Psihologija volje

Osobno mi je prilično teško čitati knjige koje analitičkim, znanstvenim načinom nastoje doći do srži nekog problema. Previše sam emotivan, pa ako se ne radi o beletristici, onda radije čitam laku historiografiju, odnosno memoare, dnevnike, zapise koji iz prve ruke govore o nekim općenitim i za čovječanstvo važnim događajima. Osobito se takvo što odnosi na polje duhovnosti: kako ćeš hladnim, odmjerenim rječnikom i argumentima ljudima ukazati na stvari koje se tiču njihove nutrine?
Zato me prenula i ugodno iznenadila knjiga koju upravo čitam, a zove se Psihologija volje – Geralda Maya, u izdanju zagrebačkog Sandorfa. Nije to knjiga koja će vam preobratiti život (ionako smatram da takve ponajviše postoje možda jedino u području beletristike), ali će vas svakako natjerati, ako je započnete čitati - da se upitate što je to zajedničko svim, baš svim ljudima, bez obzira na potrebu za duhovnošću; vjerovanja i svjetonazor. Ne daje ta knjiga niti na to pitanje jednoznačan odgovor, ali svakako pruža nadu pojedincu da bi upravo nekakvim čarobnim štapićem mogao doseći bar djelić zadovoljstva i punine u životu.
Taj čarobni štapić, naravno, i u tome se krije trik, ne uključuje neku snagu koja bi ležala u nama, već upire na čarobno iskustvo sjedinjenja i našu spoznaju da bez uviđanja jednobitnosti svijeta neće ni za nas biti zadovoljstva. Teško je sada prepričati u dvije rečenice tako opsežnu knjigu, ali nekako sve više razumijem da sve one stvari koje sam proteklih godina vrtio po glavi (odustajanje od sebe, pomirenje sa svijetom, odricanje većeg značaja svakodnevnom poslu kojim se ljudi bave, poniznost, prihvaćanje boli i gubitka kao sastavnog dijela života) ovaj autor tako vješto znade utkati u priču o malenim i plodnim pomacima koji od pakla život pretvaraju u podnošljivo mjesto.
Navodno je i sam autor, onako thoreuovski znao potkraj života otputiti se u prirodu, opremljen najnužnijim, diveći se ljepoti i punini te beskrajne snage, i pišući kao svoje posljednje djelo knjigu koja je govorila o mudrosti divljine. Ne velim da će nam išta od ovoga promijeniti život, ali moglo bi biti da će nas navesti na put razmišljanja o tome kako da ga učinimo podnošljivim.
Sebi, a bome i drugima oko nas.

09.10.2021. u 08:37 • 15 KomentaraPrint#^

petak, 08.10.2021.

Spam

Ne znam zašto ovo pišem tek sada, jer zbilo se prije nekoliko mjeseci; možda je u pitanju tek podsvijest, a možda i kakav  naknadni razvoj događaja; no, imam snažnu potrebu skrenuti pažnju na jedan događaj koji mi se ne tako davno zbio na blogu, a koji mi se svako toliko vraća u sjećanju.

Svima nama manje ili više poznati Dream of Stone upisivao je tako ispod jednog mog posta svoj niz komentara; bio je to čak nekakav niz u kojem su iznesene tvrdnje imale veze sa upisom i temom posta; pokušao sam sa čovjekom razgovarati – nipošto ne o tome što bi on trebao pisati, nego isključivo na nivou da ga pokušavam uvjeriti kako bi bilo dobro da ne unosi toliki broj komentara, nego da ih sve pokuša sažeti u jedan ili – hajde, ako mora biti više – dva, pa da nam blogovi ne liče na kaos. Časna pionirska, obećao sam pri tome čovjeku, a činim to i sada i ovdje, da neću zabranjivati komentare anonimcima ukoliko tako učini.

Nije uspjelo.

Komentari, kakvi god bili, osim onih koji nekoga vrijeđaju, ipak doprinose blogovima na svakovrsan način; najbolji sam svjedok tome i sam, jer sam upravo ovdje i počeo prije kakvih petnaestak godina kao anoniman komentator pod istim ovim nadimkom kojeg sam zadržao do danas. No, došlo je ubrzo neko drugo doba, pa se više na većini blogova do kojih mi je bilo stalo, nije moglo komentirati bez da imaš vlastiti blog, i tako sam i ja sam jednoga dana sjeo na vlastitu verandu, uzeo mobitel u ruke, raširio noge i fotografirao pločice na njoj. Da, na istoj onoj verandi na kojoj sam mjesecima ili godinama kasnije Najdražoj objašnjavao zašto nisam Zeko; na onoj na kojoj smo u kakvoj ledenoj noći uz gutljaj nekog Primitiva pušili jednu cigaretu prije nego ćemo leći. Onda sam tu fotografiju skinuo na kompjuter, pa lagano unio mail adresu i sve ostalo, i postao bloger.

Daleko sam odlutao od teme, a želim reći nešto sasvim drugo. Ok, neka naš Dream piše kako hoće, ja trenutno upravo radi njega imam zabranjeno komentiranje anonimcima, pa ako čovjek ovo čita – ukoliko riješi problem kojeg ima sa tipkom Enter i počne pisati po jedan ili dva komentara; ma kako raspršeno i hirovito to bilo, dopustit ću. Radi ostalih: tko zna tko još sve nije poželio nešto komentirati, a nije smio.

No, želim naglasiti nešto drugo: valjda je ova pojava posljedica toga što imam prijavljen blog u editoru - i na mobitelu i na kompjuteru; kada sam pokušao nakon što sam prvi puta zabranio komentiranje anonimcima – na drugom uređaju komentirati nešto na vlastitom blogu, upis mi je bio zabranjen, sa upozorenjem da na blog.hr nije dopušteno unositi spam.

Zatekao sam se jako, presjeklo me u hodu: mašina me na rođenom blogu prepoznala kao spam.

To šokantno sjećanje sve više imam pred očima kada u novije vrijeme pišem postove, a bome i komentare: čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda; ne budi spam na blogu.

Dream – to sam zapravo htio reći, hvala ti čovječe na tome. Opomena nikad dosta.

08.10.2021. u 14:55 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.10.2021.

Kraj i početak



Jedan je od zadnjih dana snažna sunca – kada nas opet bude grijalo, neće biti vruće, nego toplo. Južni vjetar huči u visokim krošnjama, obasjanim već slabim kasnopopodnevnim svjetlom. Prvi časovi sumraka donose hladnoću na nepokrivenu kožu ruku, a umorne oči ispod teških kapaka jedva naziru siluete starih debala na silazu iz šume. Posljednja žeđ mori grlo: odsada će mu prijati topli gutljaji čaja umjesto žubora hladne vode.
Izlaziš na pošumljenu zaravan što graniči sa osunčanom i tihom livadom. Jedva zamjetan potočić već sutra bit će tamnožuta moćna bujica, a suha udubljenja prepuna napadalog lišća – velike i jedva prelazne lokve. Teško vidljivi oblaci dalekih fronti naziru se na horizontu, pa ih visoki lanci neprelaznih planina ili topla, šumna mora brižno i majčinski zadržavaju da se ne sruče na nas već noćas. Posljednje zeleno lišće šušti nad posljednjim suhim travkama u posljednjem danu kasnoga ljeta. I tvoje umorne noge, čije micanje već izaziva nemalu bol u kukovima, dižu se sa prašnjava poda hitajući ka zelenim, mekim travama da se kroz njih okupaju u prvi rosama večeri.
Opraštaš se s toplinom, kasnim ljetom, bojama koje zasljepljuju (jer, dalje će biti žarke, pa jake i sve bljeđe); sa snagom mladosti i ljepote koja odlazi; sve iza ovoga bit će gašenje, tinjanje i svršetak. Svijet umire da bi živio - i živi da bi umirao: kako je veličanstveno biti dio tog puta i smješkati se plaho negdje uz njega nebesima, travama i lišću.
Tiha i tajanstvena šuma sasvim ti jasno govori:
- Idi, pa Njima budi to što si bio nama: tih prolaznik i prijatelj. Svo ovo vrijeme znali smo zašto pupamo, cvjetamo i granamo se uvis; sada moramo otići da bi dogodine rasli novi. Kada nam sljedeći puta dođeš, grijat ćeš promrzle prste hukom iz ustiju – takvu toplinu i spokoj ponesi sada na usnama u svoj dom.

04.10.2021. u 12:04 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 01.10.2021.

FILOZOFIJA MJESECA



Počinje, dakle, mjesec filozofije; kako prikladno - i sam Mjesec gasi se upravo dok ovo čitate iz svoje zadnje četvrti ni u što - da bi u tome mraku kao vječit mlađak krenuo u nov pohod na smisao. Obzirom na to da sam jako pametan, služit ću se i jako pametnim izrazima, pa ustvrditi ovdje sasvim smiono kako u životu nisu rijetke dihotomije; neke su stvari toliko snažne, istinite i krucijalne, da nas jako malo - ili nimalo - vezano uz te stvari može ostati neutralnima. Od važnih stvari koje sam u životu kao takve upoznao, prije svega bih istakao fileke i Disciplinu Kičme. Postoji mala skupina odabranih koji gore zajedno sa toplinom te goleme energije – i velika većina onih koji od užasa takvog mirisa, odnosno buke padaju u neopisive depresije. Za neke rajski aerosol tripica predstavlja nesumnjivo oličenje raja, baš kao za neke druge i iskreni, bučan i uvjerljiv izričaj Koje, kao nekog dalekog, davnog i nedodirljiva biblijskog proroka. Drugi od tog užasa ne mogu više funkcionirati, pa bježe glavom bez obzira – a onih koji su prema svemu tome neodređeni gotovo da i nema. Eto, to su stvari koje toliko polariziraju ljude da je teško moguć kakav kompromis oko takvog pitanja. Postoje fanatici i patnici, sredine tu nema.

Treće i svakako ne manje važno pitanje u toj grupi jest pitanje filozofije. Filozofija, to je suveren pogled iza i kroz stvari: ničim dokazano i izazvano vjerovanje da čovjek znade što je bitno, a što nije. Naime, postoje po tom pitanju samo dvije vrste ljudi: oni koji misle da treba ukinuti filozofske fakultete, i oni – svakako manje brojni – koji misle da, nasuprot tome - treba ukinuti pravne fakultete.

Niti tu sredine nema: Prvi vjeruju kako je svu tu neradničku bagru iz Vukovarske, Poljičke ili sa Rive već davno trebalo otjerati u polje da radi nešto korisno. Drugi pak znadu da je prvi i temeljni izvor svih zala ne toliko u onome koji je ogradio komad zemlje i povikao „to je moje“, nego u onome koji je stigao iza njega, a kojeg je ovaj prvi masno platio; kriv je zapravo onaj koji je takvo ponašanje uobličio u pravilo; stvorio od takvog uobličavanja tehniku i struku; dao mu osim hipoteze i dispozicije i neku sankciju; zaprijetio ovrhama, sudovima, policijama i porezima; perfektuirao stvar do ustavnih, strazburških i haških sudova, direktiva i uredaba. Onaj, koji je na pitanje „može li to tako“ besprizorno i neljudski, više sebi u bradu promrmljao da može, Šimurina; može. Njega je trebalo protjerati među zviri i beštimje, u polja i bespuća, misle ovi drugi. Jer, što će poštenom čovjeku pravo? Dosta mu je malo logike i gramatike, i ponešto para, da se kao čovjek može razvesti od žene, ili napisati ugovor kojim će prevariti brata za njivu iza brda, ili oženiti čak i samu banku nekim nevještim, naivnim i tupim jamcem za kakav masan kredit u valuti daleke i hladne države. U škole bi valjalo uvesti predmet Obrana i zaštita od sustava, pa već na maturi kao sasvim prikladne zadatke za rješavanje davati primjere loše napisanih tužbi ili prijedloga za uređenje međa, uslijed kojih su patili naraštaji svih naroda i narodnosti.

Onda, trebaju li poštenom čovjeku i građaninu filozofi ili pravnici? Interesantno, malo je onih koji će reći: oboje. Mislim, reći će to mnogi na prvu loptu, ali kada dublje zagrebu po materiji, najvjerojatnije će se opredijeliti za nekakav rez. Jer, ne bude li rezova, neće biti niti bolje, a kuda će sve ovo otići ako ne budemo ne samo željeli, nego li i planirali da nam bude bolje? A planiranje, to znamo - isključuje svako lebdenje duha nad vodama i uključuje akciju, djelovanje, mijenjanje svijeta - nasuprot golome tumačenju.

Eto, tako se ljudi već vjekovima ne slažu oko nekoliko važnih pitanja u svojim životima. U oblacima škembića prolaze desetljeća, a uz neprispodobivu buku koja jasno govori o tome da novac neće doći, slažu se možda samo oko toga da nekoga treba skratiti za glavu - tko je već kriv, jer ne može biti da smo sami krivi za sve. Koga i kako, saznat ćemo putem. Ljudi smo, dogovorit ćemo se.

01.10.2021. u 10:31 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 29.09.2021.

Kakav sam čovjek ja bio
kada Te poslati dadoh
od sebe, miran i tih

i tek kad si daleko
shvatih tko sam bez Tebe
grabeć' u blato i stih

da bih ublažio boli
što ih donosi tišina
ledene, beskrajne noći

u kojoj znam da neću
osjetit' spokoj i sreću:
udahnut' neću ja moći

Tebe. Kraljice, tko si
smisao kada mi daješ,
vječnoga siguran pečat,

mjesto pod nebom, mir?
Bez Tebe mogu tek s jadom
klečeć' nad ponorom ječat'.

Ne snubim nikome teške
noći, prazne i hladne.
Da li ćeš sa mnom biti

bar nekad sretna k'o i ja,
ili ćeš uspravna, gorda,
suze šuteći liti,

smjerno hoteć' dovršit
što smo pod kapom nebeskom
naumili svršiti mi?

Da li si, Srećo, sretna,
il' sama, napuštena, sjetna
na svijetu ovome Ti?

29.09.2021. u 08:19 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 27.09.2021.

Pisma Dobroga Duha



 

 



 

culturell.com



Teško je razgovarati sam sa sobom; puno je bolje naći nekoga koga ćeš smjestiti u sebe – i pričati s njim, pa i onda kada osjećaš da od toga nema kakve opipljive koristi; govoriti mu, a da pokušaš staviti se u njegove cipele i odvraćati tako - putem njega - na vlastite misli. Nisu to razgovori koji će se voditi tek tako; kao što jedni drugima odgovaramo na poruke, pa ako ne odgovorimo brzo – osjećamo da smo nekako zakinuli ono drugo; a ako nam tuđe pisanje postane ma iz kojeg razloga naporno - lako je nekoga takvog blokirati, ograditi se, izbrisati. U stvari, sve je to tek pitanje našeg ili njihova komfora: ono što osjećam kako je od toga doista bitno jest - govoriti onda kada želimo nešto reći, i kada imamo što za reći.

Nije pri tome baš važno niti to što će drugi za tebe misliti; s podozrenjem i podsmijehom razumijevajući stvar kao da si stvorio lika u svojoj glavi. Poludio si, što bi drugo uopće moglo biti.

Naime, sada imaš Dobroga Duha: on ima što za reći – u to si se uvjerio milijun puta; o još kako - gotovo na sve; ono što još možda umiješ postići jest to da, ma kako nespretan bio, pokušaš nagovoriti ga da katkad osjeti potrebu odgovoriti ti na tvoje pismo. Pišeš stoga ovdje, jer pisati izravno neprilično je. Briga te za to što će neki pomisliti, važno je tek to da Dobri Duh ovo pročita.

Nije to lako, postoje obziri, običaji i pravila: Dobri Duh ne živi u šumi i stalo mu je do drugih ljudi, za razliku od tebe; dobar je i nesebičan, pa nipošto ne želi nekoga makar i nehotice povrijediti. Dobro, stalo je i tebi do drugih - i do Dobroga Duha, ali kako god okrenuo - to je radi interesa; sebičan si i providan, pa iskorištavaš ljude da bi ti život bio još lakši i udobniji. Tvoji osjećaji odavna već zaprljani su blatom svakodnevnice, i ne razlučuješ više s lakoćom je li nešto što želiš - ono što si zaista htio ili tek trebao htjeti. Rečenice koje za takav razgovor s naporom smišljaš u stvarnosti su dvoznačne i u pravilu slabo promišljene (iako ih poslije stoput čitaš pokušavajući zamisliti je li se iz njih dalo iščitati štogod lošeg, nevaljalog, neželjenoga); tko zna što će on sa svojim oštrim vidom i umom iz tih tvojih pisanija na koncu razumjeti, kao u nekoj čudnoj igri pokvarena telefona. Njegove pak, sada već davno sročene, vješto odmjerene i dobro promišljene rečenice ispisao si na papir i spremio u svoj ruksak; odzvanjaju ti kao snažna jutarnja zvona: sve teške i tmurne misli bivaju zastrte širinom i dubinom njegova poznavanja materije, knjiga koje su pročitane, iskustava koja su proživljena.
Pisati i pričati s njim u sebi - često je kao da pišeš sebi samome, ali s nadom, sa stvarnom nadom (a ne bez nje, kao kada bi to doista i činio). Na primjer, kao da pišeš sebi samome u neku daleku budućnost, za koju se nadaš da ćeš do nje postići to što si naumio: čitati, znati, promišljati, izgraditi čitav jedan svijet punine i smisla; svijet u kojemu čak i tvoja vlastita samoća može i smije biti istinski odabir, a strah od nje tek dalek i već zaboravljen neprijatelj koji ti više ne može nauditi. Sjediš na travnatom vrhu tog visoka brda i jasno vidiš sebe sama: osim širokih vidika – znadeš da si dolje, negdje u podnožju, u blatu memljivih i hladnih močvara, pod krošnjama, među travkama i rosnom paučinom – ostavio bol i sumnju u svoje pisanje, jednom za svagda. Vjeruješ u tu sliku, kao što vjeruješ dobru čovjeku: vjeruješ da su nakane dobre, pa makar ishod i ne bio tako jasan i izvjestan.

Ništa onda, valja ti pisati: a kada pišeš, valja pisati Dobrome Duhu kao onom boljem djeliću tebe, za kojeg osjećaš kako nas još uvijek nije napustio. Smješkaš se tiho ali odlučno toj slabašnoj zublji što svijetli iz daleke noći u ove teško prohodne tmine; poput vjere u to da neće sve propasti i otići ni u što. Vjere da to što osjećaš prema riječima nije tek prolazna strast, nego duboka i istinska potreba da čovjek bude nešto što doista jest.

Nešto čega bez pisama Dobroga Duha baš nikada ne bi bilo.

27.09.2021. u 09:07 • 20 KomentaraPrint#^

petak, 24.09.2021.

Pjesma o nejasnoj rečenici koja govori o tome što bi susreti u četiri oka mogli značiti


Što oči mogu, a pismo – ne?

Oči bi kazale u času sve:

i ono što reći ne želiš

pogled dok s nekime dijeliš.

 

Što umiju ruke, a pismo– ne?

Brižno se brzo prekrižit˘? Ah, da li je

znak neki takav izdaja, il“ kruna –

tko čut će tu glazbu sa naših struna?

 

Daleki stojimo zato u sjeni,

skriveni iza svojih riječi,

zastrti tminom ponad lica.

 

K“o moćan val šumi u meni

nešto što u drugog teško će prijeći

preko kaplji ovih rečenica.

24.09.2021. u 14:13 • 10 KomentaraPrint#^

utorak, 21.09.2021.

Šupljak





 

 

Čovjek misli onako kako hoda – rekli su još peripatetici. A hoda i onda kada mora i kada ne mora – kaže ovaj Vaš neimar. Postoje tako dvije vrste hodanja na koja odlazimo sasvim slobodni od moranja: prvo od njih je ono hodanje koje činimo zato da bismo ojačali sebe.

Stići će on tako jednog rosnog, sunčanog i prilično hladnog subotnjeg jutra na Oštricu: cesta što je probijena od Gornje Bistre omogućit će mu taj lagan i kratak vozački poduhvat. Ne odlazi dublje u planinu od ovog mjesta vozilom, jer ga i zbog toga peče savjest: pa što planinu briga za to što on nema vremena otputiti se do njena vrha pješice od kuće, ili krenuti tek od podnožja, nego krati turu za još dobrih sat-sat i pol? No, moli za oprost zbog takva komfora; kada vidi mrlje nesagorena goriva na asfaltu te ceste, zaostale od ekipe koja se svakoga dana uzduž čitava hrpta voza na kvadovima ili motorima, nekako u sebi ojačava spokoj vjerujući da upravo planina znade kako mu valja pomoći.

I pomaže, još kako; čini to zapravo već desetljećima. Uspinje se do Krumpirišta, pa strmim putem pored grmova malina koje su nekada zajedno brali - dolazi do vrha Činovničke livade, gdje će izabrati jednu od mnogobrojnih varijanti: danas je na redu ona do Hunjke, pa potom odmor i nazad uz bivši Željezničar prema vrhu. Ta bi varijanta mogla završiti tako da se sa vrha spusti do Ženskog sedla i Erberovim putem vraća na ishodište.

No, danas ne hoda radi sebe. Danas poduzima tu drugu vrstu hodanja. Nakon dugih godina apstinencije nekoga tko više nije vičan penjanju muče i zatežu tetive, pa traži radije dug put po ravnome nego li kratak uspon; valja ovom našem hodaču, namjerniku, lutalici, što li – naći put koji neće odgovarati samo njemu - već varijantu kojom će se odlazak Erberovim putem i spust do Grafičara zaokružiti nekom vrstom povratka na isto mjesto i pod istim tim uvjetima: da nije baš prekratko, da je pretežno ravno, i naravno – da je lijepo.

On, naime, traži put kojim će ići s Njom.

Ma, s Njom je uvijek lijepo; ali važno je da i Njoj bude lijepo; sve dok Je, posvećenu svojim mislima, umornu i zanesenu, ne sjeti ove prve ljepote – koja ne ovisi o tome gdje su.

U tome upravo planina pomaže: da svojom ljepotom prene ljude iz misli u kojima jesu. Često su te misli, naime, gotovo pogubne: loše, tmurne, bezvrijedne. Ma, bezvrijedne prema tome što nam planina želi reći.

Priča u sebi, hodajući tako – je li – tom drugom vrstom hodanja - s Njom, i sjeti se davnih, davnih poduhvata što ih je poduzimao po toj istoj planini s te iste strane: kada je dobivao po jedan slobodan dan u vojsci, pa onda – umjesto da ga provede spavajući i čekajući da više ne bude sam kod kuće – odlazio na planinu, naći tamo snagu i opravdanje za ono što je dopuštao da im rade u njihovim životima; spuštao se tada s vrha u tu istu Bistru kao potpuno nepoznatu zemlju, jer ne da nije bilo mobitela, interneta i navigacije – nije bilo niti novaca da se kupi kakva dobra SMAND-ova karta, barem ona vršnoga dijela.

Prisjeća se odmah potom i jednog izleta – njih troje; na leđima mu je bilo tada jednogodišnje dijete u posuđenoj nosiljci; umjesto da krenu putem od Risnjaka na drugu stranu, zalutali su u tu ranu jesen opijeni predivnim prizorima tada potpuno netaknute sjeverne strane planine, na kojoj su se prizori rujna u krošnjama - miješali sa tamnom i zagasitom bojom moćne crnogorice. Umjesto na Bistranskom sedlu, završili su na Krumpirištu, pa se odlučili za ponovni uspon na vrh, i onda još i silaz u Grad, što je značilo hvatanje prve autobusne stanice već gotovo za mraka. Nikada neće zaboraviti kako je to dijete tada bilo smireno i snažno među svim tim lokvama, blatom, porušenim deblima i loše vidljivim korijenjem u već tamnim, crnim sjenama rane jeseni; ne samo da je prštilo povjerenjem u to što su radili s njime (a nisu, kao ni često prije ili poslije toga, imali pojma što rade, slušajući tek u najvažnijim trenucima ono što im viču vlastita srca kao sasvim pouzdan putokaz) nego i opijeno ljepotom planine zajedno s njima… sve su to prešli pješice, s osmjesima na licima; sa jednom konzervom ribica, dvije jabuke i nešto kruha u torbama (jer naravno – tada zbog nosiljke nije se mogao nositi i ruksak na leđima)… ah, mladosti i ludosti…

Prisjeća se sada, dok sada osjeća na nizbrdici laganu bol u koljenima, pa pikajući štapovima napored gazi utabanom Omladinskom stazom od Ženskog sedla i dolje na Grafičar - tih događaja i uči iz njih: a onda odjednom, negdje spuštajući se i tražeći ispod Grafičara, bljesne mu misao koja će se pokazati izlazom: Šupljak! Tada, kada su se izgubili na sjevernoj strani, otišao je kod prijatelja na Građevinski faks; oni su u knjižari imali kartu vršnog dijela, pa je uspio – listajući prividno i nezainteresirano knjige dok ga je čekao za kavu, uočiti taj put što gotovo u izohipsi vodi od zapada prema istoku sjevernom stranom – a odmah mu je u pamćenju za svagda ostao njegov naziv: Donji šupljački put.

Sjeća se kada Joj je te davne večeri pričao o tome, pa su se - znajući koliko su zapravo, sa malim djetetom na leđima u kasno popodne na tome mjestu, bili blizu nevoljama –poslije često tome svemu smijali; što će drugo. Donji šupljački put: to je postao sinonim za Lude Koje Bog Čuva.

Želi Je sada opet zainteresirati za hodanje: zapravo, želi Je zainteresirati za planinu. Ona hoda već mjesecima bez problema po ravnome, a planina barem ljeti nudi toliko traženi smiraj i osvježenje. Želi da i Ona dođe do mjesta, proplanka, stanja u kojem će se upitati: ima li doista u toj planini nečega što bi moglo jamčiti spokoj i puninu; nečega što bi čovjeka barem na čas moglo natjerati na to da bude bolji nego što jest; nečega što bi svatko od nas, dolazeći na to mjesto zapravo sam - kao što će svatko sam doći pred lice Boga - morao pronaći… ili preći preko toga.

Odlučno zato, potkovan najnovijom inačicom Navigatora na mobitelu, pronalazi put broj četrdesetijedan (to već znate, jel da, svi putevi na Medvednici imaju svoj broj?) i uočava isti taj broj na prvom stablu zdesna na maloj livadici što se pruža ravninom raskrižja. Uopće nije važno, prisjeća se sada, to što je taj put u stvari istodobno i uska šumska cesta kojom se bespovratno, mesarski, bešćutno izvlače trupci sa skoro neprohodnih visokih litica; jer – znate što to znači i za suha, a kamo li kišovita vremena? To znači blato usječeno u mnogobrojne zavoje na koje se slijevaju vode; to znači i činjenicu da markacisti zapravo tim putem svako malo moraju prolaziti kako bi odmijenili znakove sa stabala što ih je šumarija posjekla zajedno sa oznakama, pružajući tako nadu besprizornom namjerniku da je ipak na pravom putu, pa i onda kada pola kilometra ne vidi nikakvu potvrdu za to. Zaista je šteta što ta prelijepa i moćna sjeverna transverzala prolazi gotovo čitavim putem (osim sredinom, preko Krumpirišta i Oštrice) područjima šumnih i snažnih gorskih potočića što se među strmim brdima ruše prema nizini, pa tako od Pronjka do Šupljaka moraš gaziti blatom čak i preko Markova travnika, da bi došao do konačnog cilja, kojeg će jednoga dana svakako dostići; do Srneca i podnožja Petsto stuba: do samih vrata raja.

Niste nikada bili na Srnecu, podno Petsto stuba? Onda zbilja niste bili ni blizu vratima raja – rekli bi zlobnici.

Nagovorit će Je on, nema u to baš nikakve sumnje: mogu do toga časa prolaziti godine i desetljeća, ali on će stići, siguran i velik kakvi su bili svi takvi u životu. Uzet će najveći ruksak kojeg ima, i staviti u njega rezervne tenisice za Nju, tako da ima što obuti kada izađu iz blata. Ona će sjesti na kraju blatna dijela puta, pod posljednjim zavojem skijaške staze, na neki davno otpiljeni panj, a on će Joj sazuti teške gojzerice prepune blata; moći će to napraviti tako da Je netremice čitavo vrijeme gleda u oči; znade već napamet svaku vezicu i svaki pokret – tisuću ih je puta odvezao i skinuo u mislima; kada je skine – stavit ću Njenu nožicu na svoja bedra, dok izvlači tenisicu da je obuče. Neće mu ništa biti teško: bit će mu lakše od svih njegovih puteva koje je prolazio sam, godinama, kao zgubidan i niškoristi; iz neke lude potrebe pokazati da tako treba. Šume su šumile, i potoci žuborili, i sunca svijetlila i pekla zazivajući ga iz njegovih dubina, samo za to da ga vrate s tih puteva; puteva prve vrste – koje je prolazio zato da bi očvrsnuo sebe, da ne bi poludio do kraja - da ga konačno usmjere na ovaj, pravi, drugi put. Zato sada hoda za Nju, a ne za sebe. Traži put kojeg će Ona prihvatiti kao svoj; put koji će biti dovoljno ravan da ne bude bolan, i dovoljno lijep da bude vrijedan; put koji će Je dovesti tamo gdje je on odavno stigao išteći u tom blatnom, tamnom i vlažnom šupljaku sebe sama.

I pronašao Njih.

Zagledan tako u nebo nad visokim borovima na Oštrici, žedan, umoran i sretan, naslanjajući štapove i rame na prvo deblo neke stoljetne bukve; brišući znoj sa čela i obraza rubovima mokre košulje, pipajući u ruksaku flašu vode i rezervnu majicu koju će presvući da sačuva križa; jedva da začuje mobitel koji stidljivo jednom zazvoni usred pjeva ptica i šuma vjetra u ogromnoj krošnji nad njim: stigla je Njena poruka.
 

21.09.2021. u 10:18 • 14 KomentaraPrint#^

subota, 18.09.2021.

Tko će musti naše krave?





njuškalo.hr

 

Kada upisuješ dijete u srednju školu, jako je teško – barem u Zagrebu – upisati ga u Školu za primijenjenu umjetnost. Nisu dovoljne niti sve petice među ocjenama, treba još i položiti razne ispite i tko zna što još drugoga. No, u ovećem gradu uz more, začudili ste se Najdraža i ti tome baš iskreno, ima već desetak godina - bilo je lako upisati se u njihov pandan takvoj školi: djeca koja jedva da osnovnu prolaze sa četvorkama upišu se na to kao od šale. O čemu je riječ?

Ima li naš narod dolje još uvijek nekakav podozriv i sumnjičav odnos prema umjetničkim zanimanjima, pa vele - sve je to teško provjerljivo dangubljenje bez veće potrebe i smisla; potjeraj ih u polje neka rade nešto opipljivo i vidljivo? Nema tome puno; sjećam se kako je dijete koje je iskazivalo interes za fotografiju jedan tamošnji poznanik nagovarao da se nakon takve škole prijavi za fotografa u policiji; to što bi se nagledalo muka i strahota po raznim očevidima, nije mu bilo toliko važno koliko to što bi od takvoga tijesta u toj konstrukciji konačno bilo nekog kruha, a ne od izložbi i besmislenih lutanja uz more, zgradurine napuštenih tvornica ili vojnih postrojenja i šumarke u potrazi za lijepim kadrovima.

 

-          - - - -

 

I sam sam na svojoj koži osjetio takvo što. U moje se doba nije puno pitalo što ćeš u životu raditi; ako si bio za školu – slali su te na fakultete koji će donositi sigurnu zaradu, a ne povlačenje po nekim filozofijama i sličnim mjestima. Teško je to objasniti današnjoj mladosti, i dobro je da je tako.

Otac me tako bukvalno natjerao da studiram nešto drugo a ne ono što sam htio - struku u kojoj je on, barem u našem gradu, već bio eminentno ime i u kojoj mu je sve bilo jasno i poznato. Kako bih mu ipak dokazao da je ta struka slaba i nikakva; studirao sam kao lud: sedam mjeseci u godini posvetio bih studiju i očistio godinu kao od šale, a onda se negdje u svibnju pozabavio radom preko studentservisa, pa tako čitavo ljeto – da se može lutati i putovati okolnim zemljama ili obalom, od grada do grada – od poznanika do poznanika. I tako, očistim ja godinu na faksu do kraja, poslijepodne marljivo radim, izlazim navečer vani i dolazim kući rano pred jutro, valjda oko četiri ili pet sati; pa čujem kroz san kako Stara zove Staroga na posao telefonom i jada mu se:

-          Čuj, on je noćas došao kući u pola pet! Ja ne budem više trpila taj nered!

-          Pa što hoćeš – odvraća Stari – dao je sve ispite; što da mu ja radim? Hoćeš da upiše još jedan fakultet, je li? Da studira komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, pa da se smuca s onim protuhama i filozofima, to hoćeš, je li? – viče iz slušalice Stari da se čuje do moje sobe.

-           

-          - - - -

 

Čitam predivnu knjižicu „Što čini jabuku“ (i ne propuštam priliku nakloniti se mome Dobrome Duhu Od Knjige u vezi te preporuke: hvala ti, Dobri Duše, od srca!; preporuku, evo, prosljeđujem dalje, svim dobrim dušama na izbor :)). Knjiga sadrži dug, nadahnut i zanimljiv razgovor publicistice Shire Hadad sa poznatim židovskim piscem Amosom Ozom. Mnoštvo je znalački odabranih i obrađenih tema; neke rečenice toliko su potresne i vrijedne da zamućuju pogled: od toga – kako pisati, pa o odnosima muškaraca i žena, ili o odrastanju – ali nekako me se istinski dojmila pričica koju Oz iznosi o svom položaju pisca u tamošnjem kibucu, negdje šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kada je, naime, već objavio prvu knjigu, i kada se vidjelo da će od tog njegovog pisanja nečega biti, smatrao je da bi bilo oportuno zatražiti od uprave kibuca jedan dan za pisanje; čak i prihodi od te knjige pripadali su dijelom samome kibucu, pa je Oz smatrao da – kada već doprinosi općem dobru – smije tražiti da mu se omogući i rad na tome.

Traži on tako na nekom sastanku da mu se dade taj jedan slobodan dan za pisanje, da ne mora barem na taj dan voziti traktor ili brati masline ili tko zna što već; no, takav je zahtjev zapravo izazvao konsternaciju. Bez ikakve nadmenosti ili tračka primitivizma, pitaju ga starješine sljedeće.

Ti si, Amose, sasvim u pravu; doista bi ti trebalo dati taj dan, jer očito da imaš mogućnosti pisati nešto što bi drugi čitali. No, znadeš li ti da – ako mi to dopustimo – već sutra riskiramo da nam dođe neki kipar, i isto to traži za svoj rad. Prekosutra će doći slikar, iza njega glazbenik, i tko zna tko sve ne još. A kako ćemo mi znati razlučiti tko od njih radi nešto što je dobro i što valja, od onih običnih spadala i mazala koja ništa ne valjaju i nikoga ne zanimaju? Tko će nam dati stalne, provjerljive i neupitne kriterije za takvo što?

I onda, kada svi dobiju slobodne dane - tko će, na kraju, musti naše krave?

18.09.2021. u 14:10 • 10 KomentaraPrint#^

srijeda, 15.09.2021.

Kovčeg



 

Ono što izgleda lijepo, ne mora biti i dobro; a ono što je dobro, ne mora nipošto izgledati lijepo. Ono pak, što je jednome lijepo, ne mora svakome biti lijepo – ali ono što je dobro, moralo bi svakome biti dobro, ili nije dobro uopće; jer – dok ima poraženih i trpećih što ih dobro zaobilazi – ima li uopće pobjednika, i razmišljaju li pobjednici o svojim pobjedama, kao što poraženi razmišljaju o porazima? I što su to pobjede, koliko traju; računaju li se u pobjede i one u kojima si radostan na čas ili dan ili godinu, ili samo one što krijepe čitava života, dok god ta iskra svijesti u tebi tinja?

Nakon još jedne slabo prospavane noći, Silvestar je izišao na ulicu razmišljajući tako o svome životu. Hladnoća proljetna jutra palila mu je obraze i grubo dozivala snene oči na buđenje. Već par mjeseci nakon što je otišla Ona, počele su nesanice. Premorenost je iscrpljivala do krajnjih granica; nestalo je radosti i snage. Tek kada je otišla, počeo je nakon dva desetljeća razmišljati o tome kako je u njegovu životu Ona značila najveću pobjedu, i najveći poraz.

Godinama ranije Njenu nezainteresiranost, umor i hladnoću tumačio je kao nešto nepopravljivo, izgubljeno, nestalo. Ponekad danima nisu razgovarali; svaki njegov pokušaj prilaska i intimnosti – tako je on to osjećao - odbijala je kao ugrožavanje i oduzimanje slobode. Takva situacija postala mu je nepodnošljiva; od Nje nije više mogao dobiti ni minute pažnje ili naklonosti, a kamo li nježnosti. Prevario ju je potom nekoliko puta; bile su to strastvene veze u kojima su mjeseci ljeta prštali sjajem i puninom, da bi nakon njih slijedile duge i ledene zime. Godine su tako prošle; sve što je sada imao bio je osjećaj izdaje danog obećanja; strahovit teret grijeha koji mu konačno nije dao spavati.

Posljednja među njegovim pokušajima, već nakon što je ostao sam, bila je Neda. Smirena i nenametljiva, prišla mu je sama i u nekoliko mjeseci uselila se u njegov život, a da on to zapravo nije niti primijetio. Ma koliko se trudio, predstavljala mu je napor; bilo mu je teško razgovarati s njom prateći s mukom njenu vještu igru skrivenih misli i prenesenih značenja; jedino čime ga je zapravo istinski oduševljavala bile su njene slike. Godinama je – isprva potajno, a potom i kao nekakav sudionik u čitavoj igri, pratio njen rad. Stvarala je svestrano i vješto; ne libeći se okušati u svim tehnikama, stilovima i temama; no – prava tema svih njenih slika bila je bol; patnja zbog nedostatka ljubavi koja bi životu davala smisao. Upravo zbog toga, njene su slike plijenile iskrenošću i snagom; tkogod bi doista želio vidjeti što se u njima nalazi, morao bi ustuknuti pred jednostavnom i uvjerljivom snagom oslikane praznine i vapajem srca što strepi nad pustoši koja ga okružuje bez voljenja. Izlagala je već na nekoliko samostalnih izložbi i i polako postajala čuveno ime u umjetničkim krugovima; no, otkad su se prvi puta poljubili, njeno je stvaralaštvo jednostavno nestalo, ustupajući mjesto neprestanoj igri privlačnosti, nježnosti i prisnosti. Isprva tiho i nenametljivo, iscrpljen i izbezumljen čestim Nedinim zahtjevima, uočio je taj nevjerojatan kontrast, te je nakon nekih mjesec ili dva smogao snage izravno je upitati o čemu se radi.

-          Slike? Slike su samo slab nadomjestak; ljubav je ono pravo – kada imaš ljubav, ne trebaju ti nikakve slike – veselo i bezbrižno odvrati Neda.

Nije mogao objasniti što mu se zbivalo; pred očima na javi i u snu vidio je samo Nju; Nju koju je povrijedio i izdao, natjeravši je da ode. Prisiljavao se trpeći i pretvarajući se da je ispunjen i radostan s Nedom, ali mu se upravo takva laž noću vraćala stostrukom demonskom snagom. Uputio se liječnicima, ali ni otuda nikakve pomoći nije bilo; tek sumnje, gorčina i praznina. Jednostavno je jednoga dana priopćio Nedi da to što osjeća za nju nije ono pravo; zapravo - da ne osjeća ništa i da bi sve što joj govori i čini bila strašna i neoprostiva laž. Niti njena snažna uvjeravanja i odvraćanja nisu ga razuvjerila, te je nastavio voditi je prema završetku.

I Nedu je tako otjerao od sebe.

Iznuren višemjesečnim nespavanjem i tminom koja ga je bez prestanka obuzimala, jednog je dana nabasao na poznatu galeriju lutajući bez svrhe centrom grada, ugledavši u njoj netom otvorenu izložbu. Bile su to Nedine nove slike; još strašnije i praznije; još uvjerljivije i snažnije: ono glavno što je u njima prepoznao, bio je on sam – njegovo tijelo i njegove riječi; njegova slabost i snaga; njegova prolaznost i vječnost njegove šutnje. Neda je, da bi se spasila užasa samoće nakon njihova prekida, ponovno pronašla sebe stvarajući slike u koje će utkati svoju bol i strašnu nevolju neuzvraćene ljubavi. Mnogobrojni promatrači oduševljeno su hodali od slike do slike, izmamljujući čak i spokoj na ispaćenom licu majstorice - povratnice. Silvestru, skrivenom u sigurnom zaklonu mračne i prljave ulične tende, dok je promatrao taj prizor, učini se kako je u jednom času između dubokih i tamnih bora na Nedinom licu ugledao osmijeh u blagim i umornim očima.

Morao je pobjeći tamo gdje je i prije bježao kao nesretno i zaboravljeno dijete. Sada mu se tek ukazao neki viši smisao svih tih patnji i praznine; doista, gotovo da uzviknu u mrak - neuzvraćena ljubav slaba je i neuvjerljiva izlika; ljudi nikada nisu stvarali prava i istinska djela bivajući sretnima i ispunjenima, pogotovo u ljubavi, tako prolaznoj i krhkoj; potom tako bolnoj, čemernoj i teškoj.

 

Kakva strahota: što je manje ljubavi, to je više ljepote! No, što je to ljubav? Je li ljubav ono kada dajemo da bismo dobivali; samo ono što pružamo da bi bilo uzvraćeno; je li ljubav potreba da budemo prihvaćeni, voljeni, sigurni i spokojni; ili je pak istinska ljubav samo ono što dajemo drugima, znajući da nam ništa od toga neće biti uzvraćeno, i ne tražeći da nam išta ikada bude uzvraćeno - osim kakvog dalekog, slabog i nesigurnog plamička u pokojoj duši koji će se možda upaliti tek godinama, godinama iza nas? Ako postoji jedinstvo i pobratimstvo duša u nebesima; to pobratimstvo van svake sumnje leži na skromnom i pustom ležaju od suza i nevolja; plavkast i lagan leden oblak, mekan poput pamuka i taman poput zimskog sumraka u kojem nestaje svjetlost, kao da je zanavijek.

Brzim korakom Silvestar pohita do svoje zgrade i spusti se ravno u prašnjav i mračan podrum; iz najdaljeg je kuta hladne i vlažne prostorije hitro potom izvukao stari, zaboravljeni drveni kovčeg pun uspomena na mladalačke zanose i snove, omotan i dobro zaštićen paučinom i popucalim najlonskim vrećama. Odložio ga je tamo davno, davno - tek mjesec ili dva prije nego će se k njemu doseliti Ona. Nakon što je skinuo omote i spustio ga na ledeni beton, držači se pritiskom njegovih nemirnih prstiju lagano otpustiše, mnoštvo prašine prhnu sa nekad sjajnih stranica, te se poklopac gotovo sam otvorio odskočivši naglo uvis.

Slabo i drhtavo svjetlo stubišne rasvjete nakon tolikih godina tmine obasja unutrašnjost kovčega.

 

15.09.2021. u 18:52 • 8 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 13.09.2021.

Pjesma nevješta pjesnika o tome kako ostvarivanje fantazije ne vodi nužno u banalnost, barem ne za njega



Pišem sad riječi, k'o vlat po vlat:
vremenu šutnje bih - razloge dat'!
Baš sve što se zbilo - reć' dobro nije:
da li se puno bliskosti - smije?
/Do sumnje dovest' moglo bi tako;
neću: to boli; boli, jako./

A kad bih preko tog' prešao lako:
zar ne bih nadmen postao tako?
Šutnja je, naime, odlika stijene;
zar sa njom poredit' slaba će mene?
Pa što da kažem, kad kriv sam jako,
bilo ovako ili onako?

Kriv sam? Zbog čega? Što biće je djela?
Ili za pravo - nedjela cijela?
Čovjeku koji cijeni riječi
šutnja je zločin ponajveći.
Ne šutnja drugih, već mene sama:
k'o da me nema; guta me tama.

Šuteć', kad ne znaš što da se kaže,
lako se ljude dobre slaže.
Onaj tko šuti - taj ima mira?
Njegove strune da l' išta dira?
Ili je sjena teške praznine
na njega sjela, da ga ne mine?

Šutjeti - predaja za me je laka:
Pisati, reći - potreba jaka.
Šutjet' o svijetu što do nas buja
bila bi Bogu velika huja.
Bolje je s drugim svoje podijelit':
možda će nešto i njega veselit'?

Kao što nađoh dobre ja
što mi ih na put taj netko da':
čovjek o čovjeka tek se brusi
i talog zloće sa sebe trusi –
tek ako umije drugog čuti.
Uski i strmi su Dobroga puti.

Tminom i smrti dolinom proći -
tek ćeš uz svjetlo takvo što moći.
I Bog i ljudi i svijet - pršte snagom:
širok je put tek duhu blagom'.
Sad velim: hvala! Bar sklepan je stih;
pa makar o njemu sudili: pih!

13.09.2021. u 19:17 • 8 KomentaraPrint#^

srijeda, 08.09.2021.

Veliki i mali ljudi

Velika djela u nama stvaraju slike o velikim ljudima koji iza njih stoje. Napisati sjajan roman, ili snimiti odličan film, ili naslikati pravu sliku – ne da ne može svatko, to gotovo – imajući u vidu sve nas - ne može nitko; u svakoj se generaciji rodi jedan ili dvoje koji to na koncu umiju dovesti do konca, zadivljujućeg i veličanstvenog; stoga je i naše očekivanje od njih kao osoba – daleko iznad očekivanja prema običnim smrtnicima.
Naravno - i razočaranje je onda veće, jer od vrha do naših očiju daleko je duži put nego inače. Pa se tako razočaramo u tome što je jedan bard čitave generacije mladaca privodio pravdoljubivosti i solidarnosti, a potom, kada opasnosti po njega više nije bilo – bančio sasvim prizemno i sebično kao da sutra i drugi ljudi sa svojim nevoljama ne postoje. Drugi je pak svoju snagu crpio upravo u činjenici da je objavljivao sve i sva, pa kada je zasjeo u sedlo i mogao barem malo svojim migovima odlučivati o tome što će se, kada i kako objaviti, činio je to uskogrudno, sebično i teško. Treći je posljednje desetljeće života sjedio kod kuće a da – osnovane sumnje pomnih, potkovanih i vještih čitalaca rječito govore o tome - ruku pomakao nije, pa i kada je trebalo već onemoćaloj supruzi pomoći u kućanskim poslovima. Četvrti ne samo da nije pomagao, već je i optužen za zlostavljanja, i to vlastite djece, ali samo od strane jednoga – da bi drugi to opet opovrgnuli, pa ti sada ocijeni i znaj što je i gdje je istina. Peti je pred sam kraj, nakon što je čitava svoga života prezirao i negirao politiku i političnost, pa tako odgajao naraštaje mladih što su sa oduševljenjem čitali njegove snažne i samosvojnosti okrenute napise – ostao upregnut u kola glasačke mašine obične većine u kakvoj skupštini, tvrdeći potom da se više ničeg ne sjeća… i tako dalje, i tako dalje.
Onda ćemo se jednog dana naći u dvojbi, pa slušati i čitati što o svemu pišu ili govore oni koji su načitaniji i umješniji u tome poslu od nas, želeći odgonetnuti bi li poznanstvo sa takvim autorima dovodilo do istih onih oduševljenja do kakvih nas dovode njihova djela, kada već sa sigurnošću – jer metri i kilogrami papira što su ih ispisali o tome rješito svjedoče - znamo da su baš svakoga dana mislili, čitali i djelovali tako da nas to zadivljuje.
Ili bi takav susret značio otrežnjenje, poniženje, razočarenje?
Običan susret, negdje na kavi, ili na tržnici, u haustoru, kod doktora? Zamišljamo ih kako se, stari i onemoćali, trse još posljednjim snagama uhvatiti nešto od života. Sasvim prizemno i nimalo veličanstveno, sebično i prozaično: nigdje one opjevane empatije, širokogrudnosti, općeg i neoboriva uvida u stvari. Obični ljudi kakvi smo i sami; ima li većeg razočaranja od toga?
Razočaranja? Pa, zar smo na nekoj utakmici, natjecanju, festivalu? Otkuda pravo čovjeku uspoređivati se s ikime – kako to lijepo, po sjećanju, veli legendarni Kero u „Kiklopu“: jest da su dva i dva četiri, ali otkuda taj poriv da ih se zbroji?
Ne trebamo se o tome pitati puno i tražiti nadaleko i naširoko. Sve ono što nam treba, opet ćemo naći među istim tim biserjem koje su isti ti ljudi za kojima smo pošli - prosuli među nas.
Jedan od njih tako, bez nekog šireg ili dubljeg uvoda ili objašnjenja, pri kraju jednog takvog sjajnog djela veli – „biografija ne objašnjava djelo, nego – prije – obratno“.
Spuštam tu debelu knjigu na prsa i gledam u strop, a pogled mi se muti od toga što sam upravo pročitao: napiši i ti, brate, takvo što; neka te čitaju, citiraju; neka tvoje rečenice uzimaju kao pravila i maksime; onda ćemo tek naslutiti gdje smo.
Neću ovdje sada, barem u ovome času, navesti o tome tko je to i gdje napisao, da netko ne bi pomislio kako i tog velikana ubrajam u ovu priču. Svi su zapravo velikani u toj i takvoj priči, i mi skupa sa njima: život je sasvim obična i prozaična pojava; zato njihove dragulje toliko i cijenimo. Sjetite me zato, svakako, da potpun citat navedem kroz neko vrijeme; dovoljno da uspomene ostanu čiste i netaknute.
Ali da je čovjek pogodio, jest – u sridu. Ono najbolje što možemo naći, naći ćemo u tim knjigama, slikama, filmovima. Iz njih će nam se sve ostalo samo kazati. I o njima, ali bogami - još više, i o nama. Jer, kada bismo ista ta mjerila koja primjenjujemo na Njih; istu tu dosljednost, strogost, beskompromisnost – primjenjivali i na sebe same – bili bismo, van svake sumnje – bolji ljudi, zar ne?
A ako želimo mijenjati svijet, jer nam ovaj iz ma kojeg razloga ne odgovara - to već znamo, moramo prvo svakako pomesti pred svojim, a ne tuđim vratima. Ma koliko neka druga bila velika, a naša mala i na prvi pogled beznačajna.
Mi bismo lutali, i ispunili bismo sebe, i pronašli bismo – tako, ako se dade, kakvim čarobnim štapićem lakoću i ushit i spokoj; ako po nekom zakonu spojenih duša može – i po cijenu toga da se u nekoj drugoj spojenoj posudi zapremnina barem malo isprazni. Uzeli bismo sve što držimo da nam bespogovorno pripada, po zaslugama i slavi, bez puno truda, pa dalje vedri i prpošni odlutali u nove avanture: nije pri tome važno to što ćemo vrlinu i vještinu trampiti za sigurnost i tišinu; važno je to što ćemo druge, a i same sebe – pokušati uvjeriti da tome nije tako.
Ili bismo, kao strpljivi i polagani, rijetko znani, a puno više bezlični kopači i trudbenici, sakriveni u kakvim neznanim grobovima, skrivenih života i jaggerstaetterovski prozaičnih biografija, poput milijardi pčelica umjeli graditi to tanko i porozno, ali primjetno i snažno tkivo smisla, svjetlosti i nade?
Nije ovaj svijet kriv za to što smo mi nesavršeni, popustljivi prema sebi, nedosljedni, površni; što mjerimo druge jednim, a sebe drugim aršinom. Ili, kako na koncu, u posljednjoj rečenici posljednjeg lista opširnog i potresnog romana „Manastir“, s nemalo pretenciozne dramatike, ali nipošto ne bez dobra razloga, nakon osamstoičetrdesetiosam nerijetko jedva prohodnih stranica tmine, strahota i besmisla – sjajno reče Zahar Prilepin: čovjek je mračan i strašan, no svijet je čovječan i topao.
Ne postoje veliki i mali ljudi; postoje tek djela koja su se i jedni i drugi usudili počiniti. Ili – nisu. Umjeli, htjeli, smjeli.

08.09.2021. u 19:59 • 12 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.09.2021.

TIR

Pirinska autostrada žila je kucavica ovog dijela svijeta. Njome se putuje, vozi, prevozi; njome kola život kao arterijom na koju se nastavljaju manje i slabije pritoke što dovode na nju i odvode sa nje kolone koje protječu krvotokom ljudske zajednice. Cestom putuju nade i želje; njome se kreće prema žuđenim i sanjanim mjestima naših srdaca; njome žurno putuju naše prošle ili buduće stvari; one što smo ih dugo i ustrajno držali i koristili, ili što ćemo ih tek držati i koristiti na našim putevima ka sreći. Autocesta naših prošlosti, naših budućnosti i tanašnih niti našega sada: onih nekoliko časaka u kojima gledamo, dišemo, slušamo ono što smo dugo i potiho željeli uživati, pa je sada stiglo vrijeme da se i takvo što posvršava i postane prošlost. Od dalekih sjevernih mora, pa uz velike i široke rijeke - penje se ta cesta pod visoke i strme alpske vrhove, da bi se polako i pospano spustila u široku i beskrajnu panonsku ravnicu, i završila uz strme i visoke azijske obale preko kojih valja preskočiti u neki drugi svijet.
Kada i sami putujemo cestama, postajemo dio tog šarenog i beskonačnog kola što čitavog dana i noći, sjedeći i ležeći nad usijanim šuštećim pneumaticima, zuji i bruji među zelenim šumama, žutim livadama i tamnim brdima. Nekada se daljine prevaljivalo mjesecima, a danas satima: zastrašujuće čelične grdosije tutnje pored prepunih odmorišta i višeslojnih petlji; sitni i jedva vidljivi motori, jedva dotičući usijani asfalt odnose ljude u beskraj. Uz cestu se živi i odmara, trguje i jede, pije i zapija; propada i raste. Sve što smo vidjeli u našim životima, donijela je k nama prije ili kasnije ta dvadesetmetarska trasa pa se izvrtilo, izmorilo i zamislilo na tim širokim i izblijedjelim trakama putujući ka svome cilju.
Na odmorištu, ne predaleko, ali dovoljno da se odmakne od vreve restorana i mnoštva putnika što izlaze iz prepunih autobusa, zaustavljen je utihli, tamni šleper. Kroz otvorena suvozačeva vrata proviruju vozačeve noge u šlapama; prvi blagi povjetarac nakon vrućeg ljetnog dana barem će malo rashladiti prevrelo tijelo što je gotovo čitavog dana mirovalo iza golema upravljača grdosije.
Umorni od višednevna hodanja i uživanja u prirodi visokih planina i šumnih, uskih rijeka što između njih protječu, njih dvoje zastaju na nekom odmorištu. Noge su otežale i trome, pa ih valja protegnuti i odmoriti. Ona je poželjela kavu, a i za njega će biti dobro popiti je i tako barem malo odagnati san daleko od očiju (nije još predugo do kuće), pa on iz najmanjeg džepa hlača izvlači pregršt srebrnih i žutih kovanica, što će ih pažljivo, jednu za drugom, ubacivati u automat. Upute su na slovenskom, i treba ih polako, bez ikakve žurbe pročitati, pa ispoštovati: na koncu dolaze dva posipa, baš kako Ona voli, od karamele i čokolade, pa onda žličice i šećere u džep, i izlazak na zrak.
Šuteći pale cigarete; dok on miješa kave, Ona pripaljuje i njegovu; dugo se i nijemo gledaju u oči, pa onda krenu srkati prve guljaje kave.
- Dok sam šetala, šofer iz jednog kamiona usnama i dlanom mi je poslao pusu – kaže Ona tiho i otegnuto, a onda se dalje, opet bez riječi, dugo i mazno, otpuhujući dimove - gledaju netremice u oči, dok im prvi mrak zastire od sunca opaljene obraze i čela, a vjetar što je netom sišao sa obližnjih brda mrsi kosu.
Kave im prijaju, tople su i slatke; krijepe i razbuđuju. Prolaze minute, i jedva da će prozboriti nekoliko riječi – o tome ima li dosta soka u flaši što je na stražnjem sjedištu, i hoće li im možda ipak negdje prije granice zatrebati lagane jakne, što zgužvane i pregrijane leže na vrhu prtljažnika. Zatim mu ona sa ugrijanog lima prinese kavu ustima i lagano nagne, da popije i taj, najslađi i posljednji gutljaj. Potom – dok im se lica osmjehuju - umeće svoju čašu u njegovu i baca ih u obližnji koš. Sjedaju u vozilo, još jedan pokret prema nazad, pa onda polagana vožnja među drugim zastalim vozilima i kamionima, a onda sve brže i brže, sve jače i jače stiščući papučicu – uključivanje u glavne dvije trake, i pravac prema jugu i istoku, što već tone u prvi zagrljaj mračnog i tihog plavetnila nad obzorom.
- I ja ću di dati pusu – govori Joj ne preglasno, ali čujno, jer ne želi da mu se glas utopi u snažnom šumu motora i prvim taktovima pjesme što svira. Kada dosegne šestu brzinu, onu u kojoj mu ruka dolazi u položaj najbliži Njoj, siguran da je dospio dovoljno daleko od vozila ispred sebe, ali da je dovoljno brz u odnosu na ono iza njih, spušta polaganim pokretom svoju desnu ruku na sredinu njenih širokih i vrućih bedara na kojima šušti lagana ljetna haljina, kojom je konačno u rano poslijepodne odmijenila kratke hlačice što su Joj bile nužne za hodanje. Sada više ne treba hodati, a noge su slobodne i teške, i ne trebaju im više elastične tenisice da ih stežu i štite; kada je njegova ruka pala na njih, sazula je natikače i malo ih raširila, pa stavila svoju ruku na njegovu, da ne ode tamo odakle je više ne umije zaustaviti, ali niti da se ne vrati tamo gdje je više neće osjećati: neka bude baš tu, gdje je širina dovoljna da u se primi njegov dlan; blagoslov tog tajnog i čarobnog mjesta što diše ispod njega duboko i snažno.
Nema još dugo do granice, i prve zvijezde svijetle nad njima u ovoj neponovljivoj i svetoj noći. Ona sklapa oči, držeći njegovu ruku i dalje pod svojom, i oboje znaju da bolje od ovoga – sve teško da može biti. Pod kotačima povremeno tiho zagrmi kakva neravnina ceste, da bi prekinula jednoličan šum i ljepotu. Sve će biti dobro, i onaj šofer dovest će se sutra, umoran i sretan do svoje nestrpljive hanume na koju ga je Ona podsjetila; jer ako se šoferi ne budu umorni i sretni, dijeleći poljupce kroz sumrak - dovozili do svojih mekih, toplih i pričljivih hanuma koje će im u svitanje, nasmiješene pod njihovim rutavim vratovima šaptati priče o poljupcima što se dlanovima odašilju u svijet, taj svijet će propasti ni u što i iscuriti nam kroz prste; baš kao topli pijesak žala što je nekoć davno bio stijena. Stijena koju nitko ne pamti, jer u njeno doba još nije bilo onih koji bi pamtili – ni ovakve noći, ni onakva svitanja, niti bilo što pod nebesima, ili na njima.

02.09.2021. u 21:22 • 12 KomentaraPrint#^

petak, 27.08.2021.

Prijelaz preko crte




Ima tome već godinu i pol dana; vlast je zabranila korištenje igrališta i parkova, a moja malenkost sasvim je smetnula s uma da bi se takva zabrana mogla odnositi i na Nove Dvore; kako obično ulazim u njih kroz jedan – pokazat će se – prilično nepoznat ulaz, kroz medvjeđi luk, blato i grmlje – s nasipa ispod perivoja, pa pored stare i u šumu zarasle zgrade bivše poljoprivredne domaćinske škole – nemalo sam se iznenadio kada u perivoju usred snijega, nedirnute bjeline i tišine kasnozimskog jutra ne da nisam zatekao baš nikoga, nego sam naišao na rampe, zapreke, trake sa upozorenjima na novčane kazne i slične prijetnje putnicima namjernicima. Malo je strahova koje sam u tolikoj mjeri pretrpio u životu, misleći da što mi sada treba da me snime nekakve nadzorne kamere, ako su i njih postavili, pa sam iz nevolje utekao kako sam u nju i ušao – kroz šikaru i šipražje i ševarje, bježeći od oka svake vlasti, sam kao prst i duh.
Zašto ovo pišem? Pa, otprilike isti dan, ili dan poslije, kada su uvedene zabrane prijelaza granica županija, te se niti na područje metropole iz našeg dična sela više nije smjelo bez valjana razloga, moj dobar prijatelj je, slično meni – ne prateći baš previše vijesti i ne znajući da je zabrana stupila na snagu, spojio dva grada hodajući preko brda satima kroz pustoš, da bi ga tamo, s druge strane, legitimirala policija, kojoj nikako nije bilo jasno da bi im itko sa krivim prebivalištem na osobnoj mogao stići iza leđa, pored silnih nevoljnika što su to pokušavali cestom.
Prijatelj je, sav u stisci, objasnio da je hodao satima kroz šumu, i da će sada isto tako nazad, ne kontaktirajući baš ni s kime, jer to je i bio cilj takvih šetnji: da se izoliraš ne zato što bi ti to tkogod naložio, već zato što osjećaš da ti tako valja. Vlast ga je pri tome, unezvjerena od spoznaje da postoje i takvi, samo malo pogladila po glavi, što je nama ovih dana bio sasvim dobar izgovor da, u slavu i dugo sjećanje na te naše sada već hvala Bogu davne poduhvate, ponovimo barem jedan od njih i pješice spojimo dva grada, kako to već priliči, ako se dade - od birtije do birtije.
Zborno mjesto tako je bila Nirvana u Jarku; usput sam prošao iz uz šljunčaru koja je , zastrta oblacima pružala lijepu sliku odsjaja našeg – toga dana - valovita i slikovita svoda. Nirvana naravno – opravdavajući u svemu svoje ime u punom sjaju- nije radila; što je za moja sada već pomalo bolna križa bilo spasonosno, jer sam, čekajući prijatelja koji već poslovično kasni kakvu akademsku četvrt, zasjeo na klupicu pored autobusna stajališta, istežući noge i ravnajući leđa, što se pokazalo sjajnim rješenjem za izazove koji su me čekali. Usput je naišla gospođa koja se interesirala za prolazno vrijeme autobusa za Bistru, a ja, kakav već jesam, nisam imao srca otpiliti je kakvim mumljanjem u bradu, pa sam joj izjavio da nisam za taj smjer baš previše zainteresiran; jer da čekam pajdu sa kojim ćemo preći preko brda ivanečkih i podsusedskih i tako otići u jednom sasvim neočekivanom smjeru. Baka se na to doslovce uhvatila za glavu shvativši koliko je vremena hodanja pred nama, a već se bližilo i podne, pa me već kroz nekoliko minuta sasvim sažalno gledala i pružala mi savjete o nadolazećoj kiši, dugim rukavima koje sam skrivao u ruksaku i vodi, za koju će se pokazati da je baka bila sasvim u pravu kada je – gledajući moju sliku i priliku – iskazivala prilično nepovjerenje u izglede toga poduhvata.
Prijatelj je točno negdje na rubu navedene četvrti stigao, i mi smo veseli i orni mogli krenuti na put. Strm i zahtjevan uspon prvih petnaestak minuta rastjerao je bilo kakvu omamu i pospanost, tako da smo mokri i vreli od sparine i naporna hoda brzo stigli do odvojka za Meglenjak, a potom i ulice imena Put Kamenitim svatovima. Njome smo produžili do – planinarske transverzale M1, što po čitavom hrptu Medvednice vodi od Podsuseda pa sve do kašinskih brega na istoku. Bratić je, kada se spremao za Himalaju prije tridesetak godina, znao pretrčati čitavu tu transverzalu u jedno jutro; ja nisam ni blizu takvoj ornosti, ali da me neki samo moji vrazi nose kroz guštike i šumarke, to malo tko može osporiti. Još kada nađem i srodnu dušu – nema kraja sreći, a ovaj moj prijatelj za takve je zgubidanske stvari kao stvoren: razgovaramo sa strašću o omiljenim temama muškaraca najbolje životne dobi, od nogometa, seksa ili kiselih domaćih vina što se nabavljaju ravno iz legendarnih dalekih klijeti, znalački izbjegavajući temu koja svakog pravog muža lako dovede u sukob sa drugim sličnim, a to je politika. Staza nije strma, pa vodi ravno na sjever, sa obećanjem da će uskoro stići i odvojak koji nam treba; usred žustre rasprave o tome je li Ed Norton bolji u Klubu boraca ili Obojanom velu (pogađate naravno koji je moj odabir, a tema, je li, bez sumnje spada u drugi od ranije nabrojanih redova tema koje elaboriramo) – gotovo da previđamo odvojak za Bizek, odlazeći stotinjak metara u pravcu Podsusedskog Dolja.
Sam prst sudbine ovakvim prekaljenim hodačima ukazuje na to da nešto nije u redu; ne znam radi li se o tome da je nešto u zraku, ili lišće šušti drugačije nego li bi trebalo, no shvaćamo da smo promašili i s uspjehom se vraćamo na pravu trasu. U jednom času, vjerojatno usred ogorčene rasprave o tome je li Nehljudov i samoironičan, ili samo ironičan kada ne odustaje i pridiže se u onoj sibirskoj koloni - uočavamo nailazak na svježe obojene markacije, pa shvaćamo da smo prešli zamišljenu granicu dvaju svjetova i ušli iz vulgarna, tako obična svemira županije na područje metropole. Ovdje sada, začudo, čujemo i pjev ptica, jer ipak – razumijete, je li, i mi to umijemo – s vremena na vrijeme zašutimo slušajući šum tišine u vječnoj snazi šume; toliko - da mi u jednom času dođe da počnem zazivati anđela čuvara miloga; zvuk tišine ipak me odvraća od takve nakane i snažno spaja moje usne u neskriven osmijeh. Prolazeći tako pored brda Srednjak, pa prema ozloglašenoj Jaruzi, nakon što smo se već pomirili da će nas put ipak natjerati da siđemo u Bizek, uočavamo da smo zapravo na gornjem rubu nekadašnjeg kamenoloma, pa s neskrivenim veseljem shvaćamo da naš pakleni plan uopće nije nemoguć: spojiti se na Glavicu i sići u Gajnice! Bog obiljem i dobrom blagodario vješte i vrle markaciste vrapčanske obilaznice; svaka im porcija graha do vrha puna bila; pa nakon presvlačenja mokrih majica pored bivšeg bizečkog doma, spajamo ovu transverzalu i ponad Glavice dotičemo i samu Zelenu magistralu, da bismo se konačno spustili na planinarski dom.

Hoda se već dva sata, pa s nemalom brigom ustanovljavamo da smo na nekih pola sata od civilizacije, ali i da pijemo posljednju litru vode; no u to se tada umiješa sam Svevišnji, i pošalje domara da u radni dan dođe, valjda čovjek čisti ili sređuje blagajnu, što li. Radosni kao djeca uživamo u okusima posljednjih ledenih cockti iz frižidera, pa nakon žuljanja starog kruha iz ruksaka i pokoje kriške jabuke, odlazimo preko Veternice do Gornjeg Stenjevca. Mnoga nas mladalačka uspomena na ovaj rajski predio spaja (nekada se znalo čak i kampirati ispred spilje), pa namireni i pomireni sa svijetom i životom silazimo u Stenjevec, gdje u jednom dvorištu uočavam malog lisca kako se bezbrižno igra sa psima. Gazdarica potvrđuje da je udomaćen i pripitomljen, pa od nas dobiva aklamacijom pohvale i komplimente. Još nekoliko kilometara i stižemo do birtije Pri starom melinu; ne odlazimo tamo da bismo se najeli, jer doma nas čekaju gospođe sa bogatim menijem; valja tek presjeći toplo kasno predvečerje razbuđujućom i snažnom kavom uz šuman i svjež potok. I tako, nogu pred nogu (kako bi rekao jedan moj drugi planinarski pajdo – dole se svaki d..k kotura), eto nas i u Gajnicama, u kojim na stanicu netom dolazi autobus, pa sa zadovoljstvom konstatiramo kako je planinarenje uz pomoć automobila često tlaka, jer moraš se vratiti tamo odakle si došao. Ovako, ni brige – ni pameti; zatvorili smo čarobni krug i ispunili se barem za danas, i još dosta dana iza toga. Jest da na koncu puta, u Gajnicama, kod autobusa, nije u samoj završnoj točki uočena kakva birtija, ali i sjajna kava u onom Melinu se računa, zar ne?
Gospodo, tako vam Bog pomogao, crtajte vi crte, granice i linije; mi smo tu zato da bismo ih prelazili – zaključujemo na kraju dana. Ili sam tako zaključio ja sam, za sebe, sklapajući umorne oči i tonući u sladak i opojan san.

27.08.2021. u 19:49 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 20.08.2021.

Soča i Vršič za početnike



Prema niže elaboriranoj spoznaji o ovećim tegobama skopčanim sa boravkom na moru u vrijeme špice turističke sezone, barem na onom dijelu obale koji je dostupniji, lijepim ovdje raznorazne fotografije sa čitavog niza putovanja koja sam kroz godine poduzeo u pravcu Julijskih Alpa, a ne uključuju neko posebno zahtjevno planinarenje, ili ga ne uključuju uopće (ukoliko se tako nekome sviđa, a ne spadam u potonje). Naime, nevezano uz različite afinitete za odmorom, smatram kako je jedno od najljepših područja udaljenih na dvjestotinjak kilometara od Zagreba – upravo područje Julijskih Alpa, koje uz osvježenje uslijed puke činjenice da se radi o visokim planinama, nudi i nevjerojatan doživljaj prirodne ljepote. Iako nisam putovao u krajeve koji su dalje od nekih dvije tisuće kilometara udaljeni od mog doma, puno malenih putovanja u trajanju od do tjedan dana uvjerilo me kako u pravilu (sasvim osobno) daleko više cijenim i uživam u prirodnim ljepotama, nego li u ljepotama koje je sačinila ljudska ruka, pa je područje od Kranjske Gore na jug, negdje do Kobarida, i od Mangrta na istok, negdje do Bohinja - za mene istinski amalgam; područje načičkano oduševljavajućim i opuštajućim prizorima, koje nudi stvaran, intenzivan i nepatvoren osjećaj prirodne snage i nedirnute ljepote. Naravno da ne morate popeti se na Triglav, sasvim je dovoljno prošetati sat ili dva oko Vršiča, ili stazom koja vodi dolinom Soče uz tu zelenu ljepoticu, ili odšetati od Napoleonovog mosta do slapa Kozjak, ili se zaputiti tihom i osamljenom dolinom Tamara. U Hrvatskoj takvo što možete na trenutke doživjeti tek na Velebitu, iako tamo nema takve predivne riječne doline ili tako zgusnutih lanaca planinskih vrhunaca. Putujući i osobito razgledavajući prirodu mislim da čovjek posebno može shvatiti koliko su sve podjele što smo ih smislili, a uključuju granice, jezike, kulture – umjetne i proizvoljne.
Izlet kojeg stoga predlažem u ovo doba, uključuje čak u slučaju više vozača u automobilu – izuzetnu mogućnost posjeta ovim mjestima u jednome danu. Naravno da veliki broj vozila u prirodi nije dobar, ali vjerujem kako će netko tko će barem jednom udahnuti duh ovog čarobnog mjesta, osjetiti istinsku snagu prirode i vratiti mu se više puta na dulje vrijeme, da li radi Soče, ili planina, ili svega pomalo.
Stoga predlažem prije svega odlazak kroz nedaleki talijanski Tarvisio do Rabeljskog jezera (sličica u gornjem desnom kutu moga bloga), pa zatim prolaz kroz Predil i Log pod Mangrtom. Slijeva se tamo odvaja mangrtska cesta (nije za nevješte vozače ili one koji ne vole visinu, jer je cesta uska, a provalija ispod nje duboka možda i kilometar i pol) kojom se nakratko može doći do doma pod Mangrtom, a potom polako pješke napraviti i krug ispod tog treće po visini vrha Slovenije (koliko se sjećam, prolazak cestom se naplaćuje oko pet eura). No, oni sa manje vremena, entuzijazma pa i para nastavit će dalje do križanja pred Bovcem (centar raftinga na Soči), te zatim skrenuti prema srcu ovog područja, a to je uspon od izvora Soče do Vršiča. Pri tome ne bi trebalo propustiti niti Napoleonov most u nedalekom Kobaridu (nizvodno od Bovca) i laganu šetnju do predivnog slapa Kozjaka, a za one sa više vremena svakako niti uspon na čini mi se najjužniji dvijetisućnjak ovog dijela Alpa – predivni Krn kojeg sam opisao i slikama potkrijepio ovdje na blogu baš u kolovozu 2019.
Prema izvoru Soče voodi uska ali bez većeg napora (za svako vozilo) provozna cesta od Bovca, uz koju se svako malo može zaustaviti i pridružiti pokojem osamljenom šetaču uz ovu istinsku ljepoticu, bilo prema jugu, ili prema sjeveru. od ceste postoji niz odvojaka (Trenta – prema Triglavu; Lepena – prema predivnome Krnskom jezeru itd). Mislim da sam se u životu u Soči uspio čitav okupati tek jedan jedini put, prije kakvih dvadesetak godina i nakon nekoliko sati izlaganja suncu negdje kod visećeg mosta u blizini Trnova ob Soči, tako da ne preporučam ovu avanturu, ali da rijeka može poslužiti za osvježenje, to bez ikakve sumnje. Čitava šetnica upravo je prepuna takvih sićušnih bisera kao što su maleni viseći mostići koji omogućuju siguran prijelaz na drugu stranu. Cesta vodi sve do odvojka za izvor Soče kod kojeg se nalazi i planinarska kuća (mislim da još uvijek važi sporazum dvaju planinarskih saveza pa planinari sa iskaznicama iz Hrvatske plaćaju za spavanje pola cijene, jednako kao i oni iz Slovenije), a od kuće do nedalekog izvora vodi mjestimice strma ali dobro osigurana staza; za manje vješte nesklone sajlama – tu je i obližnji, lakše dostupan vidikovac.
Od kuće dalje cesta vodi prema Vršiču, planinskom prijevoju na nekih 1600-1700 metara visine, na kojemu mi baš nikada, pa niti onda kada je ovdje bilo četrdeset stupnjeva, nije bilo vruće. Cesta je inače u cijelosti sagrađena u vrijeme Prvog svjetskog rata, te su spoj od Kranjske gore na drugu stranu gradili ruski ratni zarobljenici sa istočnog bojišta, pa otuda njima u spomen i predivna Ruska kapelica ponad Kranjske Gore. Uobičajeno automobil na takvim kratkim izletima ostavljamo kod Erjavčeve hiže, nekih dvadesetak minuta hoda do Vršiča sa sjeverne strane, što omogućuje hodanje oko prijevoja sve do Tičarjevog i Poštarskog doma ili puno dalje, prema veličanstvenom zidu što ga čine vrhovi Prisojnika, Razora ili samog Triglava, ili pak na drugu stranu prema dolini Tamara. Konačno, spust sa Vršiča uključuje svakako i posjet Mihovom domu (gdje smo davno, davno, dok još niti nije bilo vozila u našem budžetu, a noge su mogle ispenjati uspon od Kranjske Gore - otkrivali poslastice kao što su hajdinski žganci ili štrukli) te predivnom jezercu Jasna na ulazu u Kranjsku Goru. Ono što je sjajno jest i to da od Ljubljane do Bovca u ljetnim mjesecima više puta na dan vozi autobusna linija, pa je i na taj način ova ljepota sasvim dostupna.
Umjesto nekog zaključka i ovećeg pametovanja, moj je savjet – skupite dobru ekipu i otisnite se barem preko vikenda na ovaj kratak a predivan put; nećete požaliti. Ako sam ovim postom u tom poduhvatu ikome pomogao barem za milimetar, bit ću neizmjerno sretan.

20.08.2021. u 18:41 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 16.08.2021.

Noći bez sna

Čitam „Noć bez sna“ Zdravka Malića. Neću vam sada soliti pamet o tome tko je bio taj Malić; reći ću vam samo to da je osnovao i prvih dvadesetak godina uređivao časopis „Književna smotra“ i da je bio tolika faca da se s njime kao prevoditeljem, a poslije i suradnikom - šezdesetih dopisivao i jedan Gombrowicz.

Još prije dvadesetak godina, čitajući „Preživjeti u Zagrebu 43-45“ Josipa Horvata (na koga se referira i Malić u svojih osamstotinjak stranica teksta), Krležine dnevnike da i ne spominjem, shvatio sam kako mi je dnevnička literatura prava poslastica. Valjda je do forme; eruditi, intelektualci, samotnjaci, ostarjeli i prilično istrošeni ljudi (Horvat negdje, trčeći '44. između bombardiranja Ilicom, zapisuje „danas bio kod Male…“) u svojim špiljama na taj način popisuju tijek svojih misli i ostavljaju tu srebrnu nit na papiru, pa ćemo barem na svakoj drugoj stranici pronaći poneki istinski dragulj kojeg ćemo poslije mi, usputni prolaznici pabirčiti i okretati dok nam ne prođe kroz prste kao pijesak kroz vrijeme. Bolje recenzije i prikaza ja ne umijem dati od toga da sam Malić progovori za sebe, pa ću dolje prilijepiti nekoliko citata.

Ono što mi je, na koncu, posebno drago, jest to da je moja malenkost već uspjela na čitanje takve knjige potaknuti nekoga tko je tome daleko vičniji od mene; tko će već na prvih stotinjak stranica pronaći sijaset sitnih, a snažnih bisera koji se tiču morala, filozofije, povijesti, pored kojih bih inače prošao onako - površno, kakav već jesam, osjećajući tek nekim dvanaestim ili trinaestim čulom da se zapravo radi o remek djelu. Eto, ta reakcija potakla me u stvari napisati ovakav prikaz knjige. Zato, umjesto zahvala za poticanje na čitanje knjige, ovdje izričem svoje zahvale za jedan novi uvid u to vrijedno štivo; drugačije je kada znalačka ruka, bilježeći svoje glose na marginama-prolazi kroz njega, skrećući mi pažnju na ono što takvo oko vidi uočava. Oduševljenje koje je u toj osobi potakla moja preporuka naraslo je do te mjere da je konačno postavljeno pitanje o tome koliko bi vrijedilo autora poznavati i izvan riječi, jer dojam živih ljudi nerijetko je drugačiji od dojma koji proizvode njihovi tekstovi.

Ne znam zaista odgovoriti na to pitanje, ali znam da ovu knjigu valja pročitati, jer svjedoči o bogatstvu duha, snazi izričaja i stoičkoj postojanosti u doba koje bijaše sve, sam ne postojano. Što sve jedna prava knjiga umije proizvesti na pravom mjestu! I upravo zato nedavno sam napisao da sam puno bliži sebi samome kada čitam, nego kada pišem; u draguljima koje napišu takvi majstori puno će se jače zrcaliti naša nutrina, nego li u nevještim i slabim mislima što ih bacamo na papir.

_ _ _ _ _ _ _

Kada krenu rasprave o našima i njihovima, o Andriću i Krleži (jer teško da u ovom jeziku ima više razine pisanja), valjalo bi prije svega, je li, obojicu dobro pročitati i iščitati, a onda i proučiti, pa tek onda nešto napisati, baš onako kako je to činio Malić:

„20. 7. 95. Četvrtak. Ilinje… U sukobima sa svijetom suvremenika, u strahu pred zlom svijeta, Krleža se sklanjao pod okrilje djetinjstva, u svijet potonule Atlantide; Andrićevi se odrasli protagonisti ne boje. Andrićeva je biografija hrvatski i bosanski paradigmatična – uspješnici su u svijetu njegove književnosti uvijek i samo oni drugi i drukčiji… Andriću je ostajao Kierkegaard. I Seneka. Dovoljno je usporediti s koliko se strahopoštovanja Andrić odnosi prema Marku Aureliju, a s koliko nehajne samorazumljivosti i profane jednakopravnosti o njemu Krleža govori… Andrićevi su uspješnici mahom prebjezi, samozatajnici, usovjenici, domazeti, kuferaši… nisu gospoda; ljudi zanijekanog porijekla…„

O razlozima propasti one države (ovo dolje ću kopirati i pejstati svaki puta kad krene rasprava o tome)... posebno valja uvidjeti i okolnost da Malić zapravo ovdje mete pred svojim vratima, kako to svaki čovjek čiste savjesti čini – jer on je trideset i nešto godina bio dio tog obrazovnog sustava:

„29.7.95. Subota. Muhadžeri iz Žepe. Ovaj prljavi rat otkriva skrivano ružno lice bivše, u kojoj je bilo i ostajalo više bijede nego što je itko od intelektualaca htio vidjeti. Ta društvena podvojenost između grada i sela, između tankog površinskog sloja obrazovanog i debelog dubinskog sloja neobrazovanog stanovništva, to mnoštvo rezervata kulturne i materijalne bijede, to je raturilo bivšu državu… socijalizam je pao na obrazovnom ispitu; poluinteligenti, mediokriteti su ga upropastili. Nizak stupanj kulture života, supostojanje međusobno nesukladnih društvenih skupina, politički i svako drugo antagoniziranje duhovno i materijalno neravnopravnih građana, nespremnost i nesposobnost da se otvore putevi uzajamnog društvenog komuniciranja, društvena nesolidarnost, gdje je svatko svakome tuđinac, gdje nema međusobne susretljivosti, gdje vlada nepopustljiva primitivna malograđanska zavist, gdje je najvažnije da susjedu krepa krava… taj i takav režim morao je propasti...„

Za one koji bi ga, kojim slučajem, smatrali nostalgičarem:

„4.8.95. Petak… Čujem detonacije, daleke, zasad… Sjedim nad Krležinim tekstovima… Mislim da je do ovoga moralo doći. Hrvatska se mora osloboditi srpske ucjene… Lj. mi predložila da odemo na Jarun. Bilo bi nemoralno; dok ljudi ginu na frontovima tu dolje, preko Save, Kupe, Une, pa sve do mora… sinja sirotinjo naša svih vjera i zakona!...

13.8.95. Nedjelja... Poslije četiri godine zapriječenosti provozao se vlak od Splita do Knina. Hrvatska se vraća sebi, i mi s njom; hrvatski se prognanici vraćaju svojim kućama u svojoj zemlji, pa radujmo se s njima! Veselimo se kroz suze. Moj Hrvoje (brat preminuo tijekom rata na Grbavici, moja opaska) tu zadovoljštinu doživio nije, a bez njega ovaj svijet nije isti...„

Za one koji slabije poznaju biblijske tekstove o poniznosti i uzvišenju:

„6.8.95. Nedjelja. Jučer je oslobođen Knin, Drniš, Velika Kijevo… Deseci tisuća izbjeglica na putovima prema Bosni. Sve su pobjede gorke, toliko sam u životu naučio. Ne umijem se veseliti slavodobitnički, ali drugima ne zamjeram takvo veselje. Svaka je pobjeda začinjena gorčinom poraza, plaća se ljudskom nesrećom. Moje je stajalište izbjegličko. Ja sam uvijek na strani slabijega… Moja je muza samoća, njen sam podložnik...„

Za one koji misle da je svjetonazor kavez:

„12.8.95. Subota…. U listopadu 1952. u Ljubljani Krleža prisutne podsjeća na davni tekst (Hrvatska književna laž iz 1919.), ali tada više nema onog negdašnjeg zanosa i vjere da hoće i može biti drugačije nego što je bilo; zamijenila ju je gorčina saznanja o vječnom ponavljanju istog…Krleža je umro posve svjestan da nije pobjednik nego poraženik, brodolomac… Hrvatski pjesnici postojano umiru po ludničkim samotinjama usred činovničko-gostioničarske Hrvatske kojoj je, hvala na pitanju, sasvim dobro.„

Za one koji vjeruju da se sada živi bolje, a i za one koji vjeruju da se živi gore nego prije:

„19.8.95. Subota… Huizinga se nada boljem i dobro prognozira sve gore i gore: slabljenje kritične svijesti pučanstva, ideologiziranu i emocionalnu interpretaciju znanja, pasivan, kibicerski odnos mase prema igrama i zabavama, prevladavanje tehničkih sredstava u posredovanju funkcioniranja svijeta, manipulaciju znanosti… taj je tekst objavio 1935….„

I na koncu, kao i u svakom pravom dnevničkom zapisu, naći ćemo mnoga mjesta sasvim osobnih i intimnih dvojbi, nepoznanica, pitanja koja čovjek sam sebi postavlja ili bi morao postavljati čitava života, a tiču se smisla, načina i tijeka vlastita postojanja; vjerodostojnosti svoga djela i nazora; upita sebi samome da li si, ako si ostavljen samotan i napušten, zapravo u krivu. Jer, ono s čime živimo, odnosno umiremo kao s posljednjom stvari na ovome svijetu, nesumnjivo je spoznaja o tome jesmo li bili u krivu. Na svim meridijanima ta je spoznaja ista, i do nje se dolazi na potpuno jednak način: zagledanjem u dovršena i konačna ovostrana sebe.

Ljudi, čitajte – u knjigama je doista sve blago ovog svijeta.

16.08.2021. u 15:34 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 13.08.2021.



Nakon višesatne vožnje starom cestom, uvjetovane time što se na autoputu u pravilu uvijek negdje desi zastoj, pa nam je lakše voziti se umjesto čekati, dolazimo do obale: stiglo je i naših nekoliko dana na moru a na more se mora; ako ništa drugo – zato što je svaka promjena zapravo svojevrsna terapija i zato što maknuti se - znači živjeti, jer živi se – je li – drugdje, a ne tu gdje već jesmo. Značajno se nakašljem na sve to, pa mi više nije jasno je li to nešto što je rečeno, ili samo mišljeno; treba još sat ili dva pričekati trajekt i prevesti se do odredišta, da bismo se, umorni i pregrijani od duga putovanja na suncu, konačno predvečer, nakon pozdrava sa Njenom rodbinom i svega što uz to ide, uspjeli okupati negdje sa strane pretrpane plaže u lijepom otočnom mjestašcu. Toplo more ispire umor i rashlađuje nas koliko je to moguće. Prilično jako jugo, koliko god bilo toplo, ipak noću donosi neko osvježenje, koliko za vrijeme duge noćne šetnje, toliko i u času kada pokušavamo usnuti usred nemirne vruće tmine isprekidane zvucima sa dalekih terasa na obali ili bukom motora udaljenih vozila.

Sutradan sjedim na kavi u otočnom trajektnom pristaništu, u dubokoj hladovini starih dudova; između mnogobrojnih automobila proviruju ljudska lica pod šeširima i kapama, ili širokim i tamnim naočalama. Jedva pronalazim slobodan stol u hladu; odlučujući potpuno na nekoliko dana očistiti se od svih pojavnih oblika interneta, ostavio sam mobitel u ruksaku; briga me zapravo čak i za to koliko je sati. Ne zanimaju me, bar ovog kasnoga jutra, nikakve novine niti vijesti; nema zasigurno ničega što već nisam puno puta prije toga čuo i na što nikako ne mogu utjecati; odlučujem posvetiti neko vrijeme šutnji, uživanju u okusu mlake, vodom i mlijekom razrijeđene i iznenađujuće jeftine kave i gledanju ljudskih lica.

Izvanredne situacije donose i izvanredne stvari, pa tako vidim da ljudi nastoje u ovomjesečnoj izvanrednoj eksploziji u turizmu uhvatiti ono čemu se nikako još pred koji dan nisu nadali. Drago mi je da će mnogi na taj način naći izlaz iz problema koji su ih pritisli, ali mi nije drago kada čujem da to čine na neprilične načine - otkazivanjem gostima koje su naručili kada se još naručivalo budzašto, ili otpravljanjem onih koji nisu spremni platiti manje od nekog određenog iznosa.

Spuštam pogled prema stolu i slušam. Vreva, buka glasova, motora i glazbe je gotovo pa nepodnošljiva; dolazim ovdje već godinama ljeti barem na dan ili dva; ne sjećam se da je tako bilo čak niti prije dvije ili tri godine. Polako shvaćam da se na lica ljudi oko mene navlače sjene; nisu to sjene od hlada ili slabijeg svjetla sunca koje još uvijek žari s druge strane ulice; radi se o sjenama što izviru iz nutrine čovjeka. Zapažam da zapravo niti na jednom jedinom licu ne vidim radost: čak i tamo gdje ispod crnih očala probija kakav osmijeh, radi se o kratkom i usiljenom trzaju. Tamo čovjek parkira umoran od čekanja i vrućine; ovdje drugi pretrpanih ruku prenosi pune vrećice stvari; treći pak zabrinuto gleda iznad tamne maske prema kiosku ili ljekarni preko puta; ljudi na terasi užurbano i glasno komentiraju jedne stvari ili iznose nezadovoljstvo drugima. Iza prepunog kontejnera za smeće nazirem zabrinuto lice što se ogledava nekoliko puta na sve strane smije li pretrčati između puzećih automobila; započinje pa staje prenut trubljenjem nekoga pored njega. Odjednom, usred bučne i naporne glazbe što dopire iz unutrašnjosti kafića, primjećujem da zapravo na svim licima vidim tek jednu jedinu stvar: predaju i odustajanje. Jedni su izgubili vjeru u ispunjenost i spokoj, pa zabrinuto i prazno gledaju preda se; drugi su svoja lica neskriveno predali bijesu, srdžbi ili podsmijehu. U riječima što do mene dolaze, nesumnjivo osjećam kako za nevolje što ih tište u pravilu krive nekog drugoga, bio to njihov bližnji, ili tkogod nepoznat i nepozvan, možda i samo zato što je drugi i drugačiji od njih. Radi se o ljudima sa svih strana i širina; za takve stvari nije potrebno niti poznavati nečiji jezik; dovoljno je promatrati lica nekoliko minuta i primijetiti duge sjene što dolaze na njih u valovima. Ljudi rade ono što misle da moraju i ono što rade drugi; drže da je tako najbolje.

U sav taj šušur i džunglu, umjesto kakvog barem laganog štiva, uzeo sam tmuran i težak suvremeni ruski roman od osamstotinjak stranica, što govori o nevjerojatnim oblicima ispoljavanja zla jednih ljudi prema drugima i nekom obliku samoironije što povremeno liječi ljude u takvom paklu. Ne vjerujem sam sebi da uz to nisam posudio barem kakav putopis ili zbirku novela; s naporom prolazim kroz radnju kao kroz težak i neprobojan gustiš. Popodne na plaži, okružen bukom i dugim sjenama, moram zastati i zagledati se u nebo nakon gotovo svakog odlomka. Odlažem tešku knjigu na prsa pa ustajem, da ne udišem više miris opušaka u obližnjem bilju uz plažu. Spuštam se u more po tajni i meki blagoslov što ga pamtim još otkada pamtim sebe - jer nemam ja o tome što misliti: ono što život ukrade, more vrati, kako kaže pjesnik u jednoj predivnoj pjesmi što mi gotovo svaki put kada je čujem zamuti pogled, barem negdje u kutu.

Najdraža i ja, svatko iz svojih razloga, nakon četiri-pet dana takva odmora, načeti šmrcanjima i kašljucanjima koja – kako se konačno ustanovilo – ne dolaze ni od čega drugoga, do li iz glave, ili eventualno usput uhvaćenih ledenih vjetrova upaljenih klima uređaja - ponukani i time što djeca iz te baze odlaze sami dalje, prema nekim svojim novim odredištima, društvima i planovima – odlučujemo da nam je ovo zapravo posljednje ljeto u kojemu u srpnju ili kolovozu odlazimo na more. Nakon što smo obavili sve što se obaviti moralo, i ispričali se za godinu dana unaprijed sa svima sa kojima se ispričati trebalo, vraćamo se opet starom cestom, pa negdje iznad kanjona Zrmanje, umjesto da gledamo u zelenu ljepoticu ili se čak spustimo do nje, ili barem do Krupe, uočavamo kako automobil mjeri tridesetidevetipol stupnjeva sa donje, sjenovite i vjetru izložene strane. Ne vjerujemo očima; Ona uzima mobitel i umjesto kanjona snima komandnu ploču. Pa veli, kako li je onim ljudima u Grčkoj i na Siciliji?

Ona je dugo odrastala ovdje, na otoku; prve četiri godine života provela je rasplićući satima stare didove mriže, natežući ovcama vime ili srčući bodulske supe; nije ni moj ćaća rođen daleko u onoj varoši; svejedno – osjećamo da nam tu pomalo nije mjesto, gotovo bez da izgovaramo jednu riječ. Iscrpljeni vrućinama, gužvama i bukom, ostavljamo tu blijedu, sada zeleno-žuto-plavu pustinju, u kojoj sve tri boje polako postaju jedna, boja usijanja - da nam u nekim novim proljećima, jesenima ili čak zimama, postane željeni, spokojni i tihi raj, makar nakratko, prepun onih boja, mirisa i zvukova na koje smo navikli.

Potiho u bradu, da me ne čuje, proklinjem sve vrećice i plastične čaše sa tuluma što sam ih kupovao ili dobivao pa bacao, a još više one koje sam uopće uzimao od drugih, ma gdje god da su bile, i sva svjetla što ih nisam pogasio (a gasio sam ih, vjerujte mi, koliko god sam stigao, jer sam od davnine znao da praznini ne treba svjetlo); sjetim se i svih vožnji što sam ih poduzeo a da nisam morao, otkad pamtim, iako ih možda i nije bilo previše (jer sam već odavna shvatio da je hodajući lakše) - umjesto da sam hodao, pa makar i četveronoške; unuci će me pitati zašto nisam, samo neka ih bude (i hodanja, i unuka, da, tako je). Sjećam se kako sam, ima tome i petnaestak godina, buljuku što mojih što tuđih klinaca u hladu nekih zadarskih skala sav ozaren i inspiriran, da me se čuje, tumačio kako je iza Rimljana ostalo ono kamenje, a iza nas će ostati gomile plastike. Dobro, kada budu ove sve otkapali, na podu moga hodnika ostat će i Inkerove pločice bez fuge, složene bolje od bilo kojeg mozaika kojeg su ove oči vidjele, ali to su već nijanse.

Mislim dalje: tko zna koje sam još stvari radio, a nije dobro da sam ih radio, ne misleći uopće o tome što radim i zašto, pa će se tek s vremenom takve stvari među nama, nekim prošlim a budućim ljudima, otkrivati kao teške i nepopravljive tmine - kada mora budu dolazila po svoje šumeći teškim i dugim valovima, hladna i gusta poput prosinačkih noći. Svejedno će Njima tada biti tko je nama za sve bio kriv, i tko su bili naši drugi, krivci, jer upravo ćemo mi za sve biti krivi. Naime, sve da između naših komfora i ovih strašnih posljedica i nema baš nikakve veze, i sve da je ova predivna i okrutna kugla zapravo tek odlučila nagnuti se, promijeniti stranu, odigrati s nama neki pick and roll pa lagano položiti kroz mrežicu - nismo morali raditi to sve što smo radili, samo zato što smo mogli. Da smo radili polakše, umjerenije, da smo uzimali manje a davali više, da smo više bili, a manje imali – bili bismo na toj istoj kugli i pod tim istim suncem neki drugi ljudi; zadovoljniji i mirniji, i našim licima ne bi tako često i izražajno putovale ove duge i teške sjene kao oblaci u jesenjim Matoševim pjesmama.

Vrhunce toplinskih i turističkih valova dočekivat ćemo nas dvoje tako, eto, u nekim, daj Bože, kratkim i intenzivnim bjegovima na vjetrovite planinske visoravni, duboke i uske kanjone tamnih i bučnih potoka ili hladovite šume. Ili jednostavno – doma. Tješeći Je u ovoj dugoj i zabrinjavajućoj šutnji, jer imam tu strašnu potrebu često nešto govoriti, pa i onda kada treba šutjeti; dok ispod i pored nas promiču kilometri puste ličke zemlje, nabrajam ispod spuštenih zaslona za sunce na vjetrobranu neke daleke ali nama tako dobro znane toponime koji nam hlade dušu: Hochalpinenstrasse, Tičarjev dom, Potsdam, Bistriški vintgar, Guslica, Velika planina, Črmažev vrh… Potiho Joj velim da – koliko se svijet izmijenio, toliko smo se izmijenili i mi sami; nije to ništa nova pod suncem, još dok je bilo manje sjajno i toplo. Odvraća mi odmah kako mora biti da imam pravo, jer djeci evo nije i ne smeta ništa; i ona oblače kao što smo i mi neke bakandže i duge hlače usred ljeta pa odlaze ostvariti svoje snove; no to je ono što me još više brine; jer, pitam se u sebi, kuda sve odlazi ako ja često imam pravo? Pa vozim doma, a kada spomenemo doma, pogledi nam se susretnu.

Umirujuća je, sjajna stvar poznati dom takvim. Dok god umiješ poznati ga. Dobro je dok nemaš otkuda i radi čega bježati.

13.08.2021. u 19:35 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.08.2021.

Čitati ili pisati?

Dođe tako i večer, a tebi se otvori dilema: čitati ili - pisati?
Jer, u čemu je zapravo razlika?

Kada čitaš, tada uviđaš kakvi su drugi, pa zamišljaš kakav bi ti u odnosu na njih a i sebe trebao biti; ako je knjiga dobra, prava, snažna - već negdje s početka van svake sumnje saznat ćeš kakav bi ti to morao još istoga časa postati: bolji.

Prava knjiga (hajde, ili film) dade se opisati tek jednom rečenicom: iz njih bez dvoumljenja izlaziš odlučan postati boljim čovjekom nego što si bio.

Kada pišeš, nije više važno što bi trebao; najvažnijim postaje to kakvim sebe želiš opisati i upisati u taj zatvoreni krug; zapravo - kakvim se želiš prikazati. Pišući stvaraš novoga, drugoga sebe; nekog malo poznatog stranca što s onim koji čita, koji jest - ponekad ima malo veze.

- - -

Kada pišem, taj koji piše manje jest ja od onoga koji čita. Taj čudan svat što piše, to je netko drugi. Dakle: moram čitati; što više čitati, ako ne želim odlutati od stvarnoga sebe u neku sliku.

Čovjek nije onakav kakvim sam sebe vidi; od šume lijepih želja daleko je objektivnije kako nas vide ljudi koji od nas nemaju neke veće koristi.

Među njima, pravi pisci su najbolji ferali tmina duša. Tko želi gledati, uvidjet će pod tim nejakim ali jasnim svjetlom sve što vidjeti ima, i moći će pravim putem poći: putem ka punini, snazi i spokoju.

A taj put često je miljama daleko od pregršta rečenica što ih pišem.

I zato: radije valja čitati dobre knjige. U njima čak i o meni samome pišu daleko važnije stvari od onih koje, tjerajući demona praznine, nevješto ispisujem po svojim zidovima, dnevnicima, bilježnicama.

Stvari koje su, često i s jako malo uspjeha u borbi sa vlastitim tminama, pisali ljudi kojima je istinski stalo do nas.

04.08.2021. u 22:40 • 10 KomentaraPrint#^

utorak, 03.08.2021.

Skriveni život

“…For the growing good of the world is partly dependent on unhistoric acts; and that things are not so ill with you and me as they might have been, is half owing to the number who lived faithfully a hidden life, and rest in unvisited tombs...” George Eliot



Čovjek se o čovjeka brusi; možeš misliti, čitati knjige i gledati filmove koliko hoćeš, ali nećeš naći kakav dragi kamen, ili ćeš ga naći puno teže i puno rjeđe; no, neka se samo upustiš u kratak razgovor ili pisaniju – pa eto ti već nakon nekoliko minuta biserja što ga drugi preda te pruža.
A biserje zaslužuje da se na njega odgovori ili ravnomjerno, ili nikako, zar ne?
Tako sam neku večer, ne baš slučajno, ali sasvim spontano, dobio šlagvort za razmišljanje zbog jedne davne preporuke za posljednji Mallickov film o Franzu Jagerstatteru, kada je film još igrao u kinima, pa sam ga pravovjerno i sa sasvim umjesnim ushitom otišao pogledati. Napisao sam potom negdje preporuku za jedno poetsko, velemajstorski odrađeno filmsko remek-djelo, čijeg se autora, Terrencea Malicka, gotovo da može smatrati klasikom, uz istu ovu misao George Eliot kao motto filma, o tome kako rastuće dobro u svijetu u lavovskome dijelu dugujemo nehistorijskim djelima i običnim ljudima čiji su životi skriveni i čije grobove malo tko posjećuje. Taj citat postat će munjevit i domišljat odgovor na moje poslovično negiranje vlastitih napora i učinaka kroz život: radi se o društvu ljudi koji su učitelji, na izravan ili neizravan način – pa svojim djelima dosljedno, uporno i bez prestanka pokušavaju proširiti ljudsko znanje u drugima i tako posijati to zlatno sjeme dobra u dušama. Ne bez samoironije iz nekog sasvim desetog razloga nabrojat ćeš, ponajviše sam sebi, sve što si u životu činio i pokušavao učiniti, a što je – u odnosu na nabrojano - zapravo tek obično, beznačajno i slabo površinsko titranje vode i stvaranje ponekog koncentričnog vala što nikada neće doprijetiti niti do žala, a kamo li načeti ili srušiti kakvu stijenu. Na to sam, ne trepnuvši okom, dobio kao odgovor upravo gornji citat.
Moj odgovor na to bio bi tek puki smješko; onaj što ga pišemo kada nekome odgovaramo na sjajan vic. Je li taj smijeh gorak, ili iskren i veseo, ostaje tek vidjeti; no, nisam ja toliko domišljat, spretan i brz da bih odgovarao iz prve; radije udahnem nekoliko puta i promislim. Vrag je u čovjeku, pa ga tjera da se sa koječim i ne složi; pogotovo se to odnosi na ljude kojima iz nekoga razloga vjeruješ. Lako je, naime, ne slagati se sa onima kojima ne vjeruješ, je li tako? Nije tu samo u pitanju rizik toga da ćeš nekoga povrijediti; prije se radi o porivu da ljudima govoriš ono što držiš istinom; a uopće spoznati što bi to bilo – vrlo je teško. Onda kopaš po sebi danima i tražiš argumente: morao bi nešto pametno smisliti, a nemaš otkud; sve čega se možeš sjetiti - to su gole parole i fraze.
Pa sjedneš za tipkovnicu.
Na koga je, zapravo, mislio autor citata kada je pričao o običnim ljudima, i pred čijim su licem njihova djela skrivena? Hajde, jasno, gospon Jagerstatter tu je van konkurencije; ne mislim sada prepričavati film i preporučivati ga ponovno.s Ono što se iz njegova primjera naučiti može, to je – čini mi se – definicija takve „običnosti“, nije to običnost koja je tek prateća pojava skrivenosti; radi se o običnosti koja je kontrapunkt komforu: to je običnost koja je neobičnost.
Kompliciran sam i nejasan? Da, da; razumijem. Pa, hajde, da pojasnimo. Nema rastućeg dobra tamo gdje čovjekova glava nije na panju, ili barem nije dragovoljno ponuđena na panj. Sustav je zvijer - rekao je glavnome junaku onaj malac u Stoneovom „Nixonu“ ispod Lincolnovog kipa; a ja ga sada - ne bez tinjajućeg ponosa – citiram, pa velim: tko tome sustavu ne umije ili nema petlje pokazati zube; taj nije neobičan od običnih; toga zapravo – nema.
Nije taj sustav samo sustav propisa, institucija i vlasti; njega smo manje-više svi nekakav djelić, bilo kao njegov dionik ili korisnik koji ga svojom lijenošću, tromošću ili bojažljivošću hrani i održava. Radi se prije svega o sustavu vrijednosti u našim glavama: o tome treba li biti ili imati; željeti ili smjeti; padati ili rasti. O tome hoćemo li na oltarima svojih malih i jedino sebi značajnih idola žrtvovati njihove slike o nama; ili ćemo šutke i bez riječi otići u tamnu noć grobišta koja spominje Eliot. Značajnost naših života ne mjeri se tu slavom, popularnošću ili nekom slično mjerom - tu nema sredine: nije dovoljno zainteresirati se u tridesetima za nekakav novi software pa snimiti kakav slabašan album obrada onoga što si volio kao mladić, ili hvatati rosna svitanja po rijekama i jezerima nošen snovima o ljepoti, ili raditi svoj posao tako da navečer možeš mirno usnuti; ili pak piskarati po blogovima i fejsovima kada uhvatiš vremena; neophodno je posjeći sve veze, izreći tiho, ali sasvim odlučno „ne“ silnicima oko nas (baš kako je to učinio gospon Franz u filmu) i nestati, jer upravo to se baš mora. Ljudi koji spadaju u ovu polovicu zbog koje još nije sve otišlo kvragu nisu razmišljali o tome kakvo će, kada ih vidi, biti lice nekoga bližnjega; važno im je jedino bilo jedno drugo lice; lice koje je istinski važno; lice posljednjeg suda. Bez toga, neće biti rastućeg dobra; tmurni oblaci prilagodbi i kompromisa zastrt će sve ostalo, i nećemo upasti u onu svjetliju polovicu iz citata; dosljednost kao jedina vrijednost iz koje bi drugi, što dolaze iza nas u onoj neprekinutoj heraklitovskoj rijeci, mogli učiti – neće biti ostvarena ako samo pomisle da smo išta od onoga što činimo – učinili tek dijelom, pa dalje nismo – ne umjeli, jer to nije uopće toliko važno – nego smjeli.
Eto, u tome je razlika, i to je ono što bi valjalo upisati umjesto smješka. Pa ako si se, neznani prijatelju, na taj način samo malo, podupirući se nogom o neku izbočenu ciglu ili kakvo izlohano udubljenje, nagnuo preko tog visokog zida - tim bolje. Ne zato što bi možda tako uspio vidjeti što je preko, jer to što je preko zapravo je puno manje važno; već zato što ćeš tako lakše zaboraviti ono što je s ove strane.

03.08.2021. u 20:04 • 7 KomentaraPrint#^

četvrtak, 29.07.2021.

Otok


Izvor: honeyandhemlock

Ljeto je, a vrućina ne posustaje. Ako imaš sreće, pa ne moraš paliti klima uređaje, a opet ti tijelo nije pregrijano i tromo, možeš u trenucima u kojima izabireš što ćeš - ponirati dublje u ono što želiš. Pa čitaš; čitaš knjige; što su ljeta toplija i dulja, a ti stariji – te su knjige deblje, pa se pitaš ima li tome ikakva smisla – valjda bi trebalo biti obrnuto; ili letiš širokim i raznolikim bespućem interneta. Ali niti to ti nije dovoljno; želio bi stvoriti nešto baš svoje; želio bi podijeliti sa drugima ono što misliš da je važno. Preslaguješ u glavi teme i već gotove rečenice; imaš ih nekoliko, i ono što ti se u jednom trenutku činilo prevažnim, već u sljedećem pada u zaborav pred nečim drugim. Opredjeljuješ se tako; već si pomalo postao ljut na sebe, jer ništa ti ne ide od ruke; a onda te svijet odjednom zgromi, kako on to samo zna.

Davno je to bilo; doduše, već u ovom tisućljeću; tada smo bili zadovoljni time što uopće imamo kompjuter, jer smo većinu svog vremena provodili za nečim drugim; ako već ne negdje vani, sa djecom; mobiteli su služili za zvanje i pisanje poruka a kompjuteri ponajviše za pisanje dokumenata i obavljanje posla. Nabavio si tako na cd-u od poznanika neki dobar ruski film koji se poklopio sa knjigom koju si netom pročitao; ne knjigom po kojemu je snimljen film; ali svakako knjigom koja će te potaknuti da pogledaš nešto takvo. Eto, tek negdje sa četrdeset prvi sam puta u životu pročitao Tolstojevo „Uskrsnuće“; što si stariji, to te se teže dotiču knjige koje čitaš, ali one koje se dotaknu – dotaknu se potpuno. Davno sam gledao taj film braće Taviani; nije me se osobito dojmio; bilo je to u vrijeme kada je čini mi se još postojala Kinoteka, u onom starom smislu riječi. Uglavnom, uopće se ne radi o tom filmu; ali ono što mi je utrlo put u film koji je tema ovog posta, to je svakako besmrtno Tolstojevo djelo, sa temom okajanja davnih grijeha i o tome da je izgledno i lako moguće lagati o sebi druge, ali da je nemoguće čitavo vrijeme lagati sebe sama. Prihvatio sam se tako gledanja filma „Ostrov/Otok“, remek djela ruskog režisera Pavela Lungina, sa poznatim likom Petra Mamonova u glavnoj ulozi. Odavna već imam neku svoju teoriju o tome kako Rusi i nisu neki savršen susjed; puno ih je i previše da svoju kvantitativnu prednost ne bi počesto koristili onako kako ne treba; tek toliko o Rusima kada ih je mnogo. Ne razlikuju se mnogo u toj karakteristici od ostalih moćnika. No, Rus – kada je jedan, pa talentiran; kada ima što reći, onda to doista i umije; tako kako to on umije, umije rijetko tko, ili vjerojatno nitko. Neću sada posebno ovdje nabrajati pojedince; znate dobro o kome pišem – o Tarkovskom, Dostojevskom, Šostakoviču, hajde – i Tolstoju, i svima ostalima koji vam padnu na pamet; s početkom vrtnje Ostrova u mome kompjuteru očekivao sam tako logičan nastavak sjajnih Zvjaginceva ili Sokurova; tada već svjetski eminentnih režisera. No, dobio sam nešto novo; nešto sasvim neočekivano i toliko važno, da bih se usudio reći kako mi je Ostrov (uz naravno nenadmašni Zvjagincevljev debitantski „Povratak“) osobno jedan od nekoliko najboljih filmova ovog stoljeća. Dobio sam lik oca Anatolija; kao da ga je sam Tolstoj postavio na palubu onog njemačkog razarača, pa od njega razvio grešnika, iscjelitelja i pokajnika bez premca. Tek toliko o radnji filma; pa ako mogu preporučiti gledanje, ovdje to iskreno činim. Ako još nekoga uspijem nagovoriti na to, doista iskreno vjerujem da će se oduševiti viđenim, ukoliko od filma traži ispunjenje i doživljaj ljepote.

Zašto to sve pišem baš sada – do sada nije baš jasno, zar ne? Naime, Ostrov je otok u ledenoj ruskoj pustoši, sa kojom ovo svakodnevno mučenje pod našom usijanom zvijezdom ima na prvi pogled prilično malo veze. No evo – zato: negdje na internetu neki dan naletio sam na šturu vijest koja me prenerazila; od posljedica zaraze koronavirusom preminuo je legendarni Petar Mamonov, glumac glavnog lika – oca Anatolija u ovom filmu. Hajde, čovjek je doživio već i sedamdesetu; nije to baš neka tragedija; tragedija je to što nam je nudio i mogao ponuditi, a nije još ostvario; vjerujem kako mnogima nije nepoznato da se prvenstveno radilo o legendarnom underground glazbeniku posljednjeg desetljeća ruskog socijalima; Zvuki Mu bili su naširoko poznat projekt kojeg se svojedobno dotakao čak i jedan Brian Eno, a u kojemu mi je Mamonov ponajviše ličio na – nama mnogo bližega – Tišmu iz Lune: zrelog, maštovitog i beskompromisnog autora, prepunog duha, a opet bogatog u muzičkom izričaju – bez ikakve potrebe za eksperimentom, sasvim vjerodostojnog i snažnog; njih dvojica - kao neki proroci u okruženju eksplozivnih klinaca. Negdje sam pročitao da je u Ostrovu Mamonov ponajviše zapravo odglumio sebe; svoj odmak od slave, svjetala pozornice i uobičajenih vrijednosti u samoću, pokajanje i vrlinu. Snažno i lijepo, a opet jednostavno i iskreno – uvjerljivošću nekog Rubljova ili Nehljudova; kao ispod ruke kakvog provjerenog i ničim iskvarenog klasika, Mamonov je izronio u sivilo ruskog sjevera, pa svojim primjerom, siromaštvom i bremenom - opominje i traži od čovjeka da se ne izmotava i bježi pred grijesima koje je počinio. Takve snage dugo nisam osjetio u filmovima, možda tek pomalo u sjajnom nedavno snimljenom Manchester By The Sea, ili u bezvremenskom The Readeru. Pa kako bilo, na stranu i scenariji i režije, ali upravo si ti, Petre, podastro tu priču pred nas, kako bi je malo tko drugi uspio.

Zbogom, Petre Veliki; tvoj daleki i opominjući lik pod kapuljačom i u dronjcima halje ostat će mi najsnažnija slika besmisla svijeta i smisla duše. I vjerujem, svaki put kada neki par mladih očiju zavrti priču o tvome otoku, neće ostati nevažno razmišljanje o tome koliko je u životu važno ne činiti zlo. Nije pri tome toliko bitno koje je i kakvo zlo u pitanju i kako ga doživljava svijet oko nas; puno je važnije to da mi znamo kako se radi o zlu, i da to nikada ne zaboravimo.

29.07.2021. u 15:53 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 20.07.2021.

Porazi i pobjede

Jedna davna, davna fotografija u bespućima interneta sjetila me večeras nogometa i mitskog, katastrofalnog poraza kakvih već u toj igri bude, i mora ih biti. Porazi su, kada si dijete - teška mora; nešto od čega, ako si dovoljno posvećen, ne spavaš noćima i strepiš drhtureći kao od strašnog profesora ili teške zubobolje; od nečeg mračnog, neizbježnog i bolnog; nečeg što će ti konačno i neumitno otkriti zidine koje nikada nećeš umjeti preći. Srećom, djeca odrastaju, a pokraj njih, uglavnom brzo i bezbolno prolaze proljeća i jeseni kao daleki i mrkli vlakovi, ili su tako prolazili u ono, naše vrijeme.
Jednom u životu tako imaš sedamnaest, pa ti subotom navečer srećom ne pada na pamet gledati nekakav Euro, nego ideš van, u grad, u vrevu, u život. Sjećam se kako su ljudi te tople ljetne večeri sa šanka u Moši, gdje je bio tv, dolazili sa vijestima o razmjerima katastrofe... 0:2, 0:4, 0:5... a mi smo od ludila mladosti plesali bez daha i kraja: Smiths, Depeche, Azra, Simple Minds, Partibrejkersi... što se već vrtilo toga ljeta. "Čudna je ovo noć, čudan sam sam sebi..." - sasvim jasno je taj sudbonosni odmak, od kojeg se nikada više nećeš vratiti tamo gdje si još jučer bio, definirao legendarni Delča.
Negdje od tog ljeta ne padam u euforiju radi utakmica, ni gore ni dolje. Gledam Leipzig i Atalantu sa guštom i triput u tijeku susreta mijenjam simpatije, uživajući u loptanju, pa ako se i bije kakva sudbonosna bitka, kakve se već u nas igraju barem svakih nekoliko mjeseci, ja ću, slobodan kao ptica, bez razmišljanja povesti Najdražu u kazalište ili na koncert, samo ako ima što dobroga za vidjeti i čuti.
I nikada mi se ta bolest više nije vratila, čak previše niti onog nedavnog nedjeljnog popodneva u srpnju dvijeiosamnaeste, kada se po svemu morala vratiti, i kada je sve oko nas poludjelo za loptom; sasvim sam jasno toga dana umio vidjeti tko je Mbappe i diviti mu se, kao što je onih dana o kojima je ovdje riječ bilo jasno tko su Scifo, Platini ili Simonsen; a da je igra ipak samo igra i malo što iznad toga.
Eh, samo mi je jednoga žao: gdje je sada ona strast, u kojoj su nam tri minute neke pjesme značile više od života, da nas liječi, blaži, nadahnjuje? Sve pobjede, a naravno - i poraze zajedno s njima, dao bih za jednu, pravu, bezvremensku, zaglušujuću Aikeu Guineu u mekoj tmini Lapa. Za onu vjeru u to da ništa više ne mogu izgubiti, i da je svaki sljedeći udah, pokret, pogled koji će se zbiti - čista pobjeda.

20.07.2021. u 23:54 • 15 KomentaraPrint#^

subota, 17.07.2021.

Ljetna noć

Noć dolazi moćna, tamna i duboka.
Kapi sitne kiše u krošnjama sjaje
šumeći da život nije negdje drugdje.
Sjene nose staru snagu koja traje;

zatomljena, troma i zaboravljena;
snena, meka, tiha; pruža se po tebi.
Prestaju sve boli, strahovi i sumnje
s njom; gdje nikad same ostavljene ne bi.

Oblaci polako grle prvi mrak,
zastirući zvijezde u gluhoj samoći
što nas nijeme, plahe, gledaju s visina.

Posustaje težak, vreo ljetni zrak
prepuštajuć' mjesta svježoj struji noći
da ugasne sve, i ostane tišina.

17.07.2021. u 21:40 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 09.07.2021.

Lubenovac



Toplotni udari zavladali su svijetom nizina i obala, pa valja krenuti u visine. Po ovako jakom suncu nije, doduše, uputno previše niti izlagati penjući se padinama koje su mu izložene, pa izabiremo jedan prilično lagan, lijep i sadržajan izlet: Veliki Lubenovac.
Lubenovac je zapravo visoravan, a ponegdje ćete naći i opis udoline opasane moćnim vrhovima središnjeg Velebita. Nekada, odmah iza rata, ovdje je postojalo i sklonište, koje je izgorjelo uslijed nemara i gluposti (a radi čega bi drugoga). Sada to sklonište zapravo odmjenjuje predivna Careva kuća; nekadašnja kuća šumarije na raskrižju ceste za Štirovaču. Stoga cesta od Krasnoga sada zapravo završava tamo; do Mrkvišta i Štirovače vodi još desetak kilometara zavojita asfalitrana puta kroz krš i šumu. Careva kuća za putnike namjernike ima i veliku natkrivenu terasu, čak i sudoper sa tekućom vodom, te štednjak na kome nisam isprobavao ima li plina. Očito je profil ljudi koji će dovde doći sasvim drugačiji od nekih puno dostupnijih mjesta, pa otočački planinari (koji upravljaju kućom) smatraju da je dovoljno ostaviti takve korisne stvari da budu dostupne svim namjernicima. Za svaku pohvalu!
Autoput omogućuje da se tih dvjestotinjak kilometara prevali na način da si još u šest ujutro u krevetu, a da ipak osjetiš veličanstvenu jutarnju svježinu kada dođeš u srce Velebita. Nisam eksperimentirao sa vodom (iako sam planirao kasnije svratiti i do Štirovače), pa smo ponijeli i više od dvije litre po glavi; ako znaš da ti to omogućuje komfor i bezbrižnost, nije teško ponijeti na leđima malo više. Griješim, pa uzimam laganije gojzerice, zaboravljajući koliko velebitski kamen znade biti oštar i tvrd. Ipak, ne dopuštam da mi takav detalj pokvari doživljaj. Nakon obavezne kave na Velebitskoj Degeniji iznad Krasnoga (sada je pogled samo na more usijana zraka i zelenu pustoš), krećemo petnaestak kilometara dugom cestom sa sjeverne strane velebitskog hrpta prema zapadu.
Putokaz pokazuje da je od Careve kuće do kraja Lubenovca kakvih dva sata; pošto je put dobrim dijelom u hladu i nema većih uspona, stižemo za sat i petnaest, malo jačim tempom. Okolni vrhovi promatraju kao usnuli divovi, a tisućljetne šume tiho romore o snazi i ljepoti. Na takvom mjestu čovjek zapravo i nema što drugo, do li šutjeti i slušati.
Sjedamo na kamene razvaline nekadašnjeg doma; tu je i bunar sa vodom, ali ne moramo ispitivati pitkost. Na rub visoravni dolazi i puta sa Alana; nema niti dva sata po putokazu, što znači da bismo mogli stići i brže, ali ipak odlučujemo biti skromni; radije ćemo višak vremena koji nam ostane upotrijebiti za kupanje na obali. Obećavam sam sebi da ću kad-tad posjetiti Alan i preći još jedinu dionicu hrpta Sjevernog Velebita koju nisam nikada spojio, a to je ona od Alana do Rossijevog skloništa.
Prolazi već i podne, pa se odlučujemo polako vraćati prema Carevoj kući. Sunce je sada puno jače, pa premda termometri pokazuju brojke prilično ispod trideset u hladu, a planinski vjetar miluje vruća i umorna tijela, ne valja se sa suncem previše igrati. Zato nakon povratka odlučujemo autom otići do Štirovače radi osvježenja, a potom se ufamo u neki od ugostiteljskih objekata u krasnome. Međutim, konoba Jure ima kuhara koji radi tek od pet popodne, pa odlučujemo ne čekati, nego otići na osvježenje kupanjem na more.
Turizam je sada ovdje gotovo pa misaona imenica; zato dva puta na cesti od Krasna prema Oltarima uočavamo srne koje pretrčavaju kolnik. Spuštamo se do mora i odlazimo južno od Svetog Jurja na osamljenu plažicu na kojoj će nas od žarkog sunca štiti upravo naišli oblaci. Toplo i podatno more liječi sav umor i opušta teške noge. No, ne zadugo, jer već negdje iza pet sunce je već toliko snažno da radije odlazimo prema kontinentu tražiti večernje osvježenje kraj neke od predivnih rijeka, koje ionako prolazimo usput. Stoga se odlučujemo od autoputa koristiti tek prednost prolaska kroz Kapelu, a potom od Ogulina i Josipdola starom cestom uz Mrežnicu dolazimo sve do Zvečaja i Belavića, gdje u sumrak odmaramo uz - po meni - našu najljepšu rijeku.
Bio je to jedan zaista ispunjen i lijep dan, pa obećavamo da svakako sljedeći tjedan moramo ponoviti barem posjet Mrežnici. Ništa - barem u mome slučaju - toliko ne krijepi i bodri vrućinama i umorom iscrpljeno tijelo i duh kao posjet prirodi.

09.07.2021. u 19:15 • 19 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.06.2021.

Nezamjenjivost

Kažu da je netko nezamjenjiv
i da tek sada kada je postao učinkovit
teško da će ga itko moći zamijeniti na boku.

Osobno se od jučer pitam
je li uopće itko nezamjenjiv
osim Petre,
da – one Petre koja je prelazila kolnik od juga prema sjeveru,
čelom dakle, a ne negdje s boka,
žureći nakon kasnovečernje šetnje utonuti u san prve hladne noći,
vjerojatno pritisnuta rokovima, obvezama i brigama koje svatko od nas manje ili više nosi u sebi,
pa je tako zamišljena i pomalo već umorna,
sigurna u to da tamo gdje to moraju - postoje ljudi koji će je propustiti da prođe
i zaboravila zastati na polovici pješačkog prijelaza provjeravajući ono što provjeravati ne treba –
ima li i s druge strane, zabranjene za nailaženje prisilnim, ali golim propisima i boljim običajima - s koje joj još nitko u tih dvadeset godina nije prišao,
i s koje i drugima srećom rijetko itko prilazi –
netko tko to neće učiniti, jer na zna da bi morao biti oprezan, i ne vjeruje da postoji neki razlog
zbog kojega je petero ljudi prije njega stalo,
žureći tako posijati smrt.

Pitam se isto tako, je li nezamjenjiv i mali trogodišnji dječak
ostavljen i zaboravljen da umre u vrelini zatvorenog automobila
na parkiralištu pred nekom vojarnom,
jer su od njega važniji bili sigurnosni problemi
i interesi obrane protumačeni od strane nekog zapovjednika,
i je li nezamjenjiv i njegov nesretni otac, za kojega će
baš svatko od nas, ma koliko se trudio biti blag,
naći zajedljive riječi osude
samouvjereno tvrdeći kako se njemu nipošto ne bi moglo desiti
da zaboravi na vlastito dijete.
Je li moguće da njega na njegovom boku i njegovoj strani terena zamijeni tkogod od nas,
i proživi život kojeg će taj čovjek morati živjeti
sve do kraja svoga vremena, a i nakon toga?

Van svake sumnje,
njih je troje nezamjenjivo,
i njihove su priče svršene;
dapače – nema nikoga tko bi uopće pomislio
na to da bi se njih moglo zamijeniti;
ali od toga ćemo, nakon nekoliko gutljaja mlake pive,
ionako okrenuti glavu
tražeći ipak tko bi
ovog ponedjeljka mogao
dobro trčati uz lijevu aut liniju
gore i dolje.

Jer, čitav je život igra, a ne samo ono
što mi takvim priznajemo;
s time da su neke igre strastvene,
snažne,
zanosne;
pa se kroz njih lakše možemo
poistovjetiti sa drugima, ili
protiv drugih;
kad već u našim osobnim igrama
nedostaje takve strasti
ili smisla –
one nisu takve,
već su obične i prilično dosadne,
tako da ponetko u svojem dijelu terena,
i u svojoj karijeri, u igri koju igra,
ima nešto i sreće,
ili umješnosti,
ili se okolnosti poklope tako
da igra završi povoljno.

A netko drugi – nema.

Kako bilo, u svemu je ipak najviše važan pokoji osmijeh,
trun dobrote
i nekoliko godina ufanja,
jer prije i poslije toga – ma koliko se mi trudili,
dolaze slabost, tmina i led.

27.06.2021. u 10:16 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.06.2021.

Pobjeda u posljednjim trenucima

Kad ne znaš što bi, ili još bolje – kako bi
pisao i štogod rekao,
a imaš potrebu nešto reći,
nešto za što vjeruješ da bi nekome moglo biti važno;
provjeren je recept napisati pjesmu, po mogućnosti bez rime,
sasvim slobodna i nevezana stiha, a bogami i teme,
što vrluda vrelim uzduhom popodneva poput aveti straha od promašenosti
(takve se očito lakše pišu, a bivaju primijećene i prihvaćene u principu tek nešto slabije od onih, je li, pravih,
pa proizlazi da ih je korisnije pisati; iako korist teško da može biti mjerilom pisanja stihova,
osim za nekolicinu stihotvoraca, ali o tome drugom prilikom).

Neka osnovna misao koja te ipak potiče da pišeš
- iako bi puno lakše, a na žalost – poneko će s pravom reći – i puno učinkovitije - bilo uzeti nešto u ruke i čitati -
bila bi: valja izdržati.

Naime, sve ove distrakcije, nemoći, slabosti,
izvanredne okolnosti,
ili one prilično redovite, ali nepredvidive obzirom na trenutak njihova nastupanja, zatim
otežane uvjete, slabosti sustava i neke druge sasvim objektivne i ničim izazvane stvari
okupane toplim valovima naših samosažaljevanja ili samoironije
- iako po svemu ispada da smo znali, ili morali znati da će prije ili kasnije doći –
ne bi smjele zasjeniti onu osnovnu ideju o pobratimstvu duša u svemiru,
važnost univerzalnih načela
i njihovo još prilično jarko svjetlo što se nazire u tmini trenutka.

Jer, nikakva vanjska i strana sila ne bi smjela biti jača
od onog čarobnog događaja u kojemu se dva para očiju zagledaju međusobno
(zaboravljajući potpuno u tom času na sve vanjske okolnosti, dapače – na sve okolnosti)
pa pretaču kroza se blagost, ljubav ili strast
poput nekog na brzinu, nelošom idejom provedena vrtnog crijeva od pola cola
zamišljenog da posluži tek za koji dan, dok se čovjek bolje ne snađe
- dobro zategnutog providnošću Božjom baš tog časa pronađenom šelnom -
što će držati na slavini, već prilično ruzinava i mokra,
barem sljedećih nekoliko desetljeća
da svjedoči o nevažnosti vremena,
o poslovičnoj trivijalnosti poretka pod zvijezdama
u ovoj prozaičnoj ravnini, na samoj ivici donjeg ruba atmosfere
i o radosnoj i konačnoj pobjedi što je svetost trenutka, kada se kraj već bližio
a strepnja gotovo već ledila žile - odnosi nad vječnošću.

S pravom onda ljudi vele, reći će ta zabrinuta i razočarana vječnost - zar ne? -
kako su uistinu najteži oni susreti
u kojima je pobjeda unaprijed upisana.

24.06.2021. u 17:42 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 12.06.2021.

Igra



Ja sam bio pogrešan
Kad sam tražio da mi kažeš
Koja si strana.
Postoje pravila igre,
Ti znaš da ne možeš sama.

Ispod svih tih zastava,
Što vijore svud oko nas,
Ne postoji mjesto,
Gdje mog'o bih stati,
Visoko dignuti ruke
I pjevati našu pjesmu.

Protiv volje umiješan
U staru zavjeru strana,
U staru zavjeru nada,
Ja sam jednoga dana
Slučajno našao put
Ispod svih tih zastava što vijore.
(Rundek)




Danima već držiš misli u sebi; izlaze na vidjelo pa opet tonu u dubinu; nisi još ništa stavljao na papir, ali uglavnom gledaš oko sebe ponovno zagrijavanje nacije vezano uz igranje nogometne reprezentacije. Zaboravljeni su svi oni Azerbejdžani u kojima su sa crijevnim virozama nesretnici morali loviti bodove, ili grobne tišine velebnih stadiona što su oplakivale okljaštrene sastave u kojima je nedostajalo po pet standardnih igrača, ako je ikada ikoga za njih i bilo briga. Dolazi veliko natjecanje, opet ćemo biti u svjetskom izlogu i sada se opet za nogomet zanimaju i oni koji nikada prije nisu. Ne mogu ne primijetiti kako mi to baš nije drago, jer otkrivam istinski motiv u takvom ponašanju: on nije vezan uz sport i natjecanje, nego uz promociju razlike među ljudima; ljudi vole vidjeti da smo bolji od drugih – što istinski i jest smisao sporta; no – je li naglasak na igri, natjecanju, vještini, ili je naglasak na razlikama koje postoje između dviju momčadi; pa ih tom igrom tek samo treba potvrditi i promovirati?

Osobno sam odrastao u doba kada se apolitičnost smatrala vrlinom; sa podsmijehom se gledalo na nekoga tko je u doba moje mladosti gorljivo zagovarao neke opcije o kojima se smjelo govoriti. Svakako da je tome bilo tako na prvome mjestu zato što se dobro znalo da su te opcije umjetne, a da radi ograničene slobode govora nije dopušteno izražavati svoje mišljenju u punom obujmu, no kako je vrijeme prolazilo, raspadao se taj totalitarizam a ljudi su disali i govorili slobodnije, punije, istinskije (eh, da je netko mogao zamisliti kako taj totalitarizam slijedi jedan drugi, totalitarizam kozumerizma i ispraznosti). No, onomad, u takvoj sredini često je bilo potpuno svejedno za koga navijaš na nekom prvenstvu, pa čak i u domaćoj nogometnoj ligi; u vlastitoj obitelji imam primjer sestrične kojoj se još danas oči zažare kao u ona davna doba na spomen Dragana Džajića (što ne propuštam, naravno, nikada istaknuti podbadajući je), iako nije imala baš nikakve veze sa bilo čime na „drugoj“ strani, no naravno – na kraju je i navijala za njegov klub.

Još danas na društvenim mrežama pak, znadem sresti čovjeka iz Leskovca, sada već na pragu starosti; nije pristojno nepozvan spominjati mu ovdje puno ime, ali vjerujte mi na riječ. Čovjek je kao klinac bio u Beogradu na izletu, pa ga je otac odveo na utakmicu Partizana. Sasvim slučajno tada je gostovao Zagreb, i pobijedio veličanstvenom golijadom od 4:0, vjerovali ili ne, a čovjek je od toga dana počeo navijati za – Zagreb, i čini to još i danas, makar taj isti Zagreb danas igra četvrtu ligu po Lukavcima i Ravnicama, pritisnut stvarnošću pretvorbi, neodržanih skupština i neisplaćenih dugovanja; svega onoga što je uslijedilo kada smo postali drugi i drugačiji.

I sam sam u to doba granice doživljavao kao zamišljene linije koje više spajaju nego razdvajaju ljude, pa je čak i na velikim natjecanjima sasvim normalno među mojim poznanicima i prijateljima bilo navijati za Brazil ili Englesku, tako da su uobičajene pojave bile da čak i protiv te, domaće reprezentacije nemali broj ljudi navija za primjerice Saveznu Republiku Njemačku ili klubove iz te zemlje u obračunima sa primjerice Crvenom Zvezdom. Danas, pak, nerijetko vidim kako navijači iz ove iste naše Hrvatske navijaju u Europi jedni protiv drugih, za nekakve Maltežane ili Španjolce.

Radi li se tu o mržnji, ili iskrenoj ljubavi, ne ulazim, jer nisam među njima, ali i te se ljude tada prihvaćalo, ma koliko nam neki Muelleri ili Simonseni kao klincima zagorčavali živote. Ali, ono što je uvijek bilo najvažnije jesto to da nitko nikada nije pomislio tući ili vrijeđati one druge. Moguće je da u svim krajevima one države i nije bilo tako, jer vjerujem pričama ljudi koji su dolazili sa utakmica glava punih bubotaka, ali govorim isključivo o osobnom iskustvu: obično sam velika natjecanja, što su se održavala ljeti, gledao na plažama naših primorskih mjesta, okružen buljucima djece sa svih strana ne samo bivše države, nego i čitave Europe, i baš nitko nikada, pa makar se radilo o rivalstvima Francuza i Nijemaca (čije smo uspjehe sa zavišću gledali sa strane, sanjajući kada ćemo i mi tako) nije ugrožavao one druge.

Eto, sada su došle godine u kojima i „mi“ možemo tako: svakih nekoliko godina naša reprezentacija bori se ako ne za sam vrh, onda dolazi vrlo blizu; kvaliteta je nesporno tu, i sada drugi snatre o tome da jednom i njihovi igrači igraju u najboljim klubovima, a reprezentacija hara kontinentom.

Problem je jedino u tome što se tu zapravo uopće više ne radi o nogometu i o igri; radi se o tome da se potenciraju razlike, pretvarajući utakmice u bitke, a turnire u ratne okršaje u kojima igrači trče zavijenih glava ostavljajući posljednju kap krvi i znoja na travnjaku za komad tkanine kojeg predstavljaju.

Ne mislim pri tome samo na moderno gladijatorstvo, u kojemu zahtjevi sponzora i oplođivanja kapitala nadmašuju van svake sumnje prirođene mogućnosti mladih tijela u utrci za loptom; zabava masa postala je u tim reprezentativnim natjecanjima važna upravo radi nadmetanja sa drugim nacijama i državama; zato često više volim gledati meni sasvim neutralne utakmice međunarodnih klupskih natjecanja u kojima se potpuno gubi taj neki nacionalni naboj, a prevladava natjecanje u vještini među trenerima i igračima znalcima.
A mi, umjesto da smo zbog svega toga što smo i sami dio te priče - neizmjerno sretni, čitam ovih dana kako opet kod nas počinju napadi na one druge, pa su tako u jednom danu i u istom gradu stradali trojica momaka u pogrešnim dresovima košarkaških reprezentacija, ili pak mladi par krivog naglaska. Posve mi je nezamislivo da takvo što čine mještani koji zapravo ovise o turizmu, pa će svaki odlazak turista iz njihova grada izravno osjetiti na vlastitu džepu; očito je snaga koja izvire iz njihova svjetonazora nepotkupljiva novcem i jača od interesa. Ono o čemu se radi jest očito netrpljivost prema drugima i drugačijima, i to posebno onim krivima, čiji su preci donedavno ovuda haračili u tenkovima i iza topova. No, nikako ne mogu razumjeti što su skrivili ovi njihovi nasljednici; naivna djeca što su došla igrati nekakve turnire u uličnoj košarci, ili jednostavno uživati u našoj lijepoj obali. Očito je da se radi o tolikoj količini mržnje koju su u svojim sredinama upili napadači, pa ne umiju istrpjeti ništa što je drugačije.

Žalosno je da nam se mora desiti slučaj nesretnog Christiana Erikssena, pa da tek kroz ljudsku patnju i očit prikaz krhkosti života shvatimo koliko smo zapravo jednaki, i koliko su razlike među nama umjetne. Na prvenstvima ne igraju niski protiv visokih niti debeli protiv mršavih; čak niti to što ponekad igraju crni protiv bijelih ili žutih ne mora značiti baš ništa jer jednom pobjeđuju jedni, a drugi puta drugi. Vjerujte mi, pamtim sva prvenstva od Njemačke 1974. do danas, i nikada mi zapravo nije toliko u oči upadalo to umjetno dvotjedno ludilo koje se ponavlja svakih par godina među ljudima koji teško opisuju zaleđe, igru sa četvoricom ili ulogu zadnjeg veznog, a najvažnija im je stvar protiv koga igramo. Lica Finaca i Danaca u onih nekoliko trenutaka strave dok je na terenu trajala borba za Erikssenov život, najbolje su oslikavala koliko su besmislene sve mržnje, poruge i razlike koje nas dijele, i koji je pravi smisao čitave ove priče: uživanje u igri.

Zato ću s posebnim užitkom negdje usred čitave ove priče, na kraju lipnja, prekinuti povremeno gledanje nogometnog prvenstva kako bih poneku večer utrošio na gledanje kvalifikacija u košarci za olimpijski turnir što slijedi u Tokiju. Upravo činjenica kako je za nekog tamo Hezonju, Zupca ili Šamanića koji će po prvi put uopće, ili nakon čitavih pet godina - obući nacionalni dres, malo tko čuo – privlačit će me ponajviše. Zapravo, najljepše je to na nekom forumu rekao jedan poklonik košarke "sa krive strane" - prije pet godina, kada su u pola četiri ujutro u olimpijskom četvrtfinalu u Riju igrale Srbija i Hrvatska, a dva Bogdanovića rame uz rame napuštala parket: ostat će samo nas nekoliko čudaka, što nas od malih nogu privlači škripa patika na parketu, zvuk prolaska lopte kroz mrežicu pod obručem ili vrućina ispunjene dvorane; nama će iako ne sasvim nevažno ali – puno manje važno - biti jesu li na kraju pobijedili njihovi ili naši – jer ćemo u takvim okolnostima, dok se kroz naše prozore u prvo ljetno svitanje čuju tek usamljeni ćukovi i šum noćnog povjetarca, sa sigurnošću znati da je pobijedila igra.

12.06.2021. u 22:32 • 15 KomentaraPrint#^

subota, 05.06.2021.

Korteo


picuki.com
Dugo već imaš potrebu napisati nešto o jednakosti; o ideji jednakih prava svakoga. Pa odgađaš: ne vesele te takve smrtno ozbiljne teme; uvijek u tebi provali neki slapić nade da se ipak može dalje. Gledaš svoju djecu, i misliš – oni će živjeti u društvu u kojemu neće brinuti o tome da im netko otme ono što je očito. Misliš, i znaš da si u krivu.
Uopće me ne zanima geneza problema: prije kokoši bilo je jaje, a prije jajeta kokoš, i bili su iluminati, a prije njih Anunaki, ili gušteri; onda su došli ovi i oni; pa su se opet pomiješale kokoši i jaja, udbe i ustaše, komunisti, masoni i križari, vitezovi, zmajevi i drugovi; svaki od njih čuvajući svoje privilegije i s mukom stečene pozicije, sjedeći sa stražnjicom na barem dva stolca. Svi oni izmiješali su se u desetljećima i stoljećima prije nas u jedno krvavo i nerazmrsivo klupko, i iz tog blata i nevolje nikada se nećemo izvući, ako ne promijenimo sebe: ako ne prestanemo smatrati druge krivima za sve što nam se dešava, i sagledamo sve što smo pogrešno sami učinili.
Drugačije nikako.
Imaš neku funkciju, ili čak firmu – imovina je tvoja, i iz tvoga džepa ide ako nekuda curi; ali ne – i dalje ti ćeš zapošljavati jarane iz svoga sela, jer što će selo reći; bolje je da propadne svijet nego običaji. Jasno mi je da tako postupaju oni u državnim i gradskim foteljama; ćaćino im je, pa dijele po babi i stričevima. Ali, kakva je računica onih koji dijele svoje? Kako naprijed, i kuda - sa takvom računicom? Nije stvar samo u milijunima i visokim sferama; kod doktora mora se donijeti bombonijera i kava, ako ne već i kakva koverta; učitelja će se navući na seminar; liječnika na propisivanje kakva unosa lijeka; suca na utjecaj onoga koji će ga birati ili razriješiti, ili nekog njegova; ima ih. Na koncu, i blagajnica će na traku pripustiti svog susjeda ili rođu radije nego onoga tko je prije stao u red; prije će čistačica očistiti svome nego tuđemu; svoji smo, jer ako nismo – ne znamo kamo pripadamo, i rastopit ćemo se, kako slikovito jedna novija mudrost kaže, da prostite, kao govno na kiši.
Ili, kako je još Nietzsche govorio i pisao: ludilo u pojedinaca, to je izuzetak; ludilo u grupama, to je pravilo.
Korona je samo pojačala ono što je odavna već bilo vidljivo; kao da si na slabo osvijetljeni kutak podruma, prekriven vlagom i memlom, uperio snažan reflektor. U početku se skandiralo i pjevalo sa balkona; onda se počelo pendrečiti selektivno, pa se nakon toga pomalo počelo gledati kroz prste: jednom je neka procesija značila tradiciju; drugi put su bili izbori, a treći puta rukovanje nije bilo rukovanje nego srdačan pozdrav. Osobno smatram da sramotu koja je prošle godine pričinjena nekolicini maturanata koji radi samoizolacije nisu smjeli ne ljetni, nego tek na jesenski rok mature – nitko nikada neće izbrisati. Pa misliš i tješiš se: to je samo vlast; ima korumpiranih i loših, ali nisu svi takvi; jedna trula jabuka kvari cijelu gajbu jabuka. Dobro, u užoj obitelj imao sam dva slučaja sprovoda; jedan je bio tek mjesec i pol nakon smrti pokojne tete, jer ako se dobro sjećate, starce iz domova umirovljenika nije se prije godinu dana smjelo vidjeti niti mrtve, nego zakovane u lesu i spaljene bez ikoga svoga u krematorijima. Pa smo onda, nakon što je teta preminula u travnju, tek krajem svibnja nas sedmero ili osmero šutke, kao neka čudna i nikada viđena povorka, otpratili bratića na daleko seosko groblje, da sam, svojim rukama otkopa nekoliko grumena zemlje i ukopa običnu metalnu urnu u nju. Pišem to zato što je mjesecima prije i nakon toga bilo sprovoda kojima su prisustvovale stotine i tisuće; ne zato što bi mi čega bilo žao (jer ionako se naše molitve i misli, koje su jedine važne kada više nekoga dragoga nema, računaju u skrovitosti i duhu, a ne u svijetu), već zato što mi je sada potpuno jasno: ne radi se tu ni o kakvoj lošoj vlasti, nego o ljudima: što važi za druge, ne mora važiti i za nas, odnosno – važi, ali nije loše zaobići, prevariti, učiniti ono što se ne smije, pogotovo ako iza tebe stoje tako opojni i snažni pojmovi kao što su – tradicija, ili herojstvo predaka, ili pak mnoštvo – kao argument gole sile. Ovo posljednje, na koncu, zbilo se u jednom našem gradu koji baš svatko na prvu povezuje sa popularnim sportom, pa tamo gdje su njihovi protivnici u potaji ušićarili stotinjak kibica, ovi su silom, korteom i otvorenim probijanjem barikada uspjeli postići to da na posljednjoj utakmici prvenstva u dvorani budu tisuće. Zapravo, i nije tako loše da se sve to nije prenosilo na državnoj televiziji, a radilo se o finalu prvenstva drugog najpopularnije g sporta u državi; jer je komentator komercijalne televizije svakih nekoliko minuta, sa nevjericom osluškujući romor mnoštva kakav nije viđen još od rujanskih prosvjeda protiv cijepljenja i lockdowna - spominjao strah od posljedica. Uostalom, čemu zdvajati nad tim primjerom, zar samo zbog brojki? Apsurdno je stanje već mjesecima takvo da je moguće utakmice nižih liga (ako ikoga uopće zanimaju) pratiti sasvim neometano negdje iz grmlja, birtije ili iza žice, ali nipošto ne na tribini: pravimo se da smo demokratični, i da poštujemo sve što treba; ali nije vlast ta koja nas tjera da varamo i otimamo – mi sami smo ti koji ćemo na to pristati, i poslije se buniti ako slučajno dobijemo po glavi ono što smo zapravo zaslužili.
Nisam nikakav pobornik zavjera; korona je za mene i danas nešto prilično neobjašnjivo; vidim da se radi o bolesti od koje se umire, pa je lako mudrijašiti dok i tebe ili tvoga nije klepilo po glavi. Na koncu, potpuno je svejedno je li takvo što pušteno namjerno u optjecaj iz laboratorija, ili je nepažnjom uteklo, ili se radi o pohlepi zarade prodajom jeftine hrane u nepriličnim uvjetima u kojima je kakav virus prešao barijeru koju inače ne bi. No, korona je, velim, u našim društvima samo razotkrila ono što su ljudi s uspjehom ranije pomno skrivali: da se jedna mjerila primjenjuju na druge, ali da druga, sasvim blaga, ili skoro nikakva – važe za nas i naše. Nema tog razloga kojeg bilo tko od nas neće pronaći da mu se progleda kroz prste, pa dobro u jednoj poznatoj vele zatvorenici: nisam u zatvoru sreo čovjeka koji ne bi bio nevin.
Pa se sjetiš stare upute o tome kako valja ljubiti bližnje: onako kako ljubiš sebe sama. Dakle, uopće nije važno gdje i kada i koga, nego samo koliko: ljubav, to je ono što ćeš oprostiti ne očekujući ikakvu korist, sa toliko opravdavanja i razumijevanja koje nećeš inače pokazati ni za koga nego za sebe sama. Sve ostalo – to je trgovina.
Gledam Šveđane, Norvežane, Fince: lako je za njihove mjere; jedni ih provode, drugi tvrdoglavo ne. Ali, kod njih to i nema neke razlike: ti ljudi od malih nogu naučeni su živjeti u dobrovoljnoj samoizolaciji; kod njih novorođenčad, da bi se očeličila, spava zimi na balkonu, a ne u toploj zasebnoj sobi sa posebnim dojavljivačem; brucoše se izbacuje na ulicu i tjera da uzimaju kredite za školovanje, a ljudima ne pada na pamet odlaziti na kavu niti kod najboljih prijatelja, ako takvi uopće postoje. Njihovi kraljevi voze se na biciklima, a premijeri žive u jednosobnim stanovima; vrhuncem uspjeha tamo se ne smatra kupnja bijesna automobila, već primjerice činjenica da si ispenjao kakvo brdo, sam i ničim izazvan. Čitao sam da je još u prvom valu dolaska izbjeglica sa Balkana, u doba ovih zadnjih ratova, tamošnji puk bio osupnut razinom nepoštivanja svakodnevnih pravila: jedni su dinamitom lovili ribu u jezerima, drugi gradili kuće kat ili dva iznad dopuštene razine, treći popravljali susjedima automobile na ulici turirajući motore u neko nedoba; u njihovim civilnim, a kamo li kriminalnim kodeksima nikada nisu postojali propisi koji bi predviđali takvo ponašanje, a kamo li ga sankcionirali.
Vjerojatno je u svemu, pa tako i u tome, zapravo u životu presudna stvar – mjera; valjalo bi naći prikladnu razinu otvorenosti i prisnosti koja je tako šarmantna strancima kada dolaze kod nas, ali istodobno ne prelaziti granicu koja bi ugrožavala jednakost ljudi jednih pred drugima i podjele na naše i njihove. Ne zavaravajmo se; niti kod sjevernjaka nećeš naći odobravanje ma koliko se trudio prihvaćati njihova pravila; za njih si jednostavno stranac i gotovo. No, tamo nikome neće pasti na pamet da ne plati isporučenu robu, ili ne obavi posao koji je dogovoren, pa makar i sa najvećim strancem, ili kako je lijepo rekao moj bratić kada se vratio nakon deset godina rada u Austriji: kod nas je sve sjajno dok ne treba nešto napraviti.
Duboko potresen ovakvim prizorima nejednakosti i prevare, osjećam da je zapravo u meni problem: ne mogu ja biti u krivu ako sam drugačiji od milijuna oko mene. Ne znam kakva je to greška u meni; vjerojatno su to očeve ili stričeve rečenice iz doba kada su već bili čangrizavi i teško shvatljivi starci što odlaze u sumrak vremena koje je nestajalo u grmljavini ratnih strahota; njihove legendarne rečenice vrištale su o tome kako je najbolje da ih svijet, razočarane i odijeljene od njega koliko god da je to moguće, pusti da kao napušteni psi do smrti glođu isušene i stare kosti i hrbate, zatvoreni u pećinama svojih stanova poput pustinjaka; okruženi gomilama knjiga, novina i ploča, bez ikakvih većih ambicija za stjecanjem nekog bogatstva, privilegija ili komfora. Odbijajući nama, sljedećoj generaciji, potomcima, da ih pazimo, makar i izdaleka; umirali su osamljeni i šutljivi, svaki u nekom svome vremenu i uzvišenoj bijedi; jasno nas odgurujući od sebe da čim prije odletimo u svoja jata i svoje živote; te su mi slike ostale nekakvim nepoderivim tkivom mene sama. Otprilike kao kada sam čitao jednog našeg sjajnog, sada već davno preminulog pisca, koji je u poznijim godinama opisivao kako mu je jedna od najvećih ljepota preći čitavu neku planinu, sam ili sa istim takvim pustinjakom, opremljeni litrom ili dvije vode i koricom suha kruha, hodajući tako satima, pa i dva dana, ako treba, nije važno; nalazeći u toj tišini i veličanstvenosti prirode utjehu i snagu za dostojanstven prilaza kraju. Takvi prizori nešto su iz čega učiš, shvaćajući kako doista (nakon što si manje ili više posvršavao poslove na ovoj zemlji sa onima koji ostaju iza tebe) svjetska ludost nije i ne može biti apsolutna pogreška, već čvrst dokaz da uopće nije stvar u genima, podneblju, tradiciji – nego u snazi duha. A duh, to je sila: vjetar koji inače puše ne znaš kamo, i što ti nosi. Osim ako je toliko snažan da pomiče planine, dajući drugima sebe, i ne tražeći za sebe ništa zauzvrat. Jer samo gubeći sebe dobit ćemo blagost; tu sjajnu i veličanstvenu nagradu; a još su neki stari, mudri i tihi carevi znali sasvim uvjereno poučavati kako je jedino blagost nepobjediva.
Biti lišen većine želja, potreba, odnosa; ne pripadati ničemu i nikome od toga svijeta što grabi, uzima, otima vrišteći o pravdi, jednakosti i smislu – nego istinski pripadati samo tom snažnom, maglenom, mliječnom svjetlu što te obuzima, pa makar i boljelo s vremena na vrijeme, sve to jače, izvjesnije, teže – ima li ičega ljepšeg, kada kraj već nije daleko?

05.06.2021. u 23:05 • 16 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.