vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 24.09.2022.

Razgovor

O mladima bješe riječ u mome posljednjemu postu; dapače, ono što me se posebno dojmilo – bilo je mladih koji su mi zahvaljivali na tome što vide da ima nas, starijih, koji ne misle kako je mladima – samima od sebe – lakše. Kada sam izvan kuće, među ljudima, često se uhvatim kako rado slušam što naglas, da se čuje - govore mladi; nisu svi i uvijek samo posvećeni svojim mobilnim uređajima; ima ih koji razgovaraju – i to sasvim ozbiljno. Iz njihovih razgovora može se jako puno naučiti: oni su budućnost i sol ovog svijeta, najsigurniji znak njegova smjera i vrijednosti.
Glavni junaci ove pričice su dvojica momaka od šesnaest ili sedamnaest; jednome je zazvonio mobitel pa me prenulo to što sam čuo uvod u davnu pjesmu „Paint It Black“ Stonesa; godinama tu stvar uopće nisam čuo; momaka vjerojatno bliskih – bližih nego što bi čovjek odmah pomislio; razgovor se odvija u javnosti – očito su jedan kod drugoga već spavali, ručali; dobri su prijatelji – puno toga mogu jedan drugome reći, a možda najvažnije jest pri tome ono što nisu rekli, nego zajedno prešutjeli i o tome promislili:
- Zašto vi doma za ručkom molite - a ti ne ideš u crkvu? Nisi bio nego jednom, na Polnoćki, otkada smo krizmani?
- Kakve to veze ima; zašto ti ideš u crkvu a vi doma za ručkom ne molite?
Nakon toga njihove su se oči srele u dugom pogledu i šutnji – možda i kakvom skrivenom osmijehu; čekao sam još neko vrijeme da netko od njih nešto kaže, ali stigla je stanica, i nastupio žamor, i prilično sam siguran da još dosta dugo među njima nije bilo niti riječi, a onda su počeli razgovarati o nečemu drugome.

- - - - - - -

*Mt 6,1-6.16-18: „… naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ – Ovo nisu kazali oni; toga sam se sjetio ja - misleći o razgovoru - ne samo one dvojice, nego i o razgovoru s bogom; možda baš i ne sasvim slučajno – čitajući nedavne napise o broju vjernika, katolika, kršćana u ovoj zemlji izjašnjenih na popisu stanovništva.

24.09.2022. u 17:53 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 19.09.2022.

Doba, nenaglašena

Nama je to gotovo nemoguće zamisliti, ali sasvim sam siguran kako će i današnje doba - ovo sa četverotračnim prometnicama po kojima šušte pneumatici i urlaju milijuni konja; doba bez okusa i mirisa kao lignje iz nekog memljiva, mračnog bolskog ili buzetskog suterena; ovo jalovo, silikonsko doba od plastike sa žutim grozdovima od gume i pustim škojima na koje jugo nanosi tone tko zna čijeg smeća - današnji klinci, puni alergija, anksioznosti ili nesagorenih masti u svojim tkivima - pamtiti kao zlatno.
Kakvo će biti doba u kojemu će ti današnji klinci biti ono što sam u ovome dobu primjerice danas i sam (običan starac), ne usuđujem se niti zamisliti.
Po čemu to sve znam? Pa, po jednom detalju; nema tome davno, jedna danas ozbiljna žena koja je očito devedesetprve bila dijete, negdje na radiju ili kakvoj društvenoj mreži, pamtila je naglas u nekome svome javno obznanjenom sjećanju - to doba kao zlatno; rekavši sasvim odrešito i bez okolišanja - kako smo tada svi bili skromni, složni, bliski, dobri jedni drugima u tim podrumima za vrijeme uzbuna i pucnjave! A gdje je, pitala se ona, nestala ta skromnost i dobrota?
A mi - kojima su te iste pucnjave i uzbune surovo i jasno označile početak prokletstva i godina koje su pojeli skakavci - svoje djetinjstvo pamtimo kao ubavo i slatkasto doba opće i neuništive sigurnosti; doba nepromjenjivih i neoborivih sekvoja, hrastova i jela što su činile gustu i zaštitničku šumu od gustog i ljepljivog mraka, tišine i gluhoće; doba dosade što se vukla sumracima naših odrastanja kao mliječna mekana magla bez početka ili kraja. Bilo je to doba u kojemu su se i beatlesi raspadali, i ratovi zamrli, i gladi nahranile i bombe uskladištile kao višak proizvedenih cipela ili rukavica za neke hladne zime; doba bez snjegova ili žeđi, rastava ili krvi, potresa ili boleština; doba sigurno i predvidivo kao karađorđevski ili wolfratshausenski protokoli (pa su naši djedovi i bake znali po tome van svake sumnje da je svijetu već stigao dugo očekivan svršetak); a mi još i danas vjerujemo da je tada i tako bilo najbolje.
Djetinjstvo pamti samo lijepe stvari; djeca o svijetu u kojeg su bačena poput žireva - što su još do maloprije bili ukrasom snažnih zelenih krošanja - u blato na prvom jesenskom vjetru - ne znaju ništa, zato su tako plemenita i stamena u dobroti; da znadu koliko je ovaj predivni svijet turoban i strašan, istog bi časa poludjela.
Zato svijet i ostaje na djeci; samo su ona dovoljno čista i snažna da ga se ne libe uzimati među prste.
Razlika djeteta i odrasla čovjeka tek je u jednome: u vjeri u budućnost. Tko vjeruje u bolje sutra, nesalomiv je i nepobjediv; nema jačeg oružja od snage takve vjere. Usnuti sretan radi toga što danas još nije bilo dovoljno dobro, bez strepnje i bljedila svejednosti - može samo dijete. Dijete još, naime, jasno ne razlikuje sebe od svijeta, i u njega još nije ušla ta sveopća smrtonosna kuga posebljenja: duša mu još nije zastrta neprobojnim velom sebičnosti, smisla i utjehe. Sretnim dušama utjeha je višak: kao žir u skladu snažne ranojesenske šume.
Bože me sačuvaj budućnosti, zaključuje tako, tup, tust i malodušan neki pisac, sasvim nepoetski, na koncu svog bijedna izlaganja.

19.09.2022. u 00:17 • 14 KomentaraPrint#^

subota, 17.09.2022.

Liga nacija

Uzet ću si za pravo ovdje, kada već stojim na naslovnici sasvim nezasluženo čitav tjedan, pomalo ponavljati gradivo iz komentara ostavljenih proteklih mjeseci tko zna gdje po blogovima. Jedan takav odnosio se na odnos, vrednovanje i značaj pojedinca i nacije – a čini mi se da je bez potrebe prošao potpuno ispod radara.

Pojedinca – to je već opće mjesto - smatramo vrednijim od naroda: sve jezike, tradicije, vrednote vezane uz neki narod dali bismo za nečiji mali prst, baš kao što bi don Fernando tamo negdje na sredini Kiklopa sve Davide, Mona Lise i ostalo dao za mali prst onog Njutanjeg; a zašto, molit ću lijepo - ako pojedinac živi puno kraće od naroda? Čovjek jedva katkada dobaci do sto godina, a najčešće ni pola toga, a evo – narodi žive stoljećima, i izgleda da im je sve bolje, hvala na pitanju – i još dugo će, ako se ne podave u plastici, ne poguše u smeću ili ne otope na ljetnim vrućinama kao sladoled. Ali, uzalud sve to: svako malo traži se svježe pretežito muško meso da bi se na oltaru narodne dobrobiti ostvario neki napredak. Jučer Hrvatska, danas Ukrajina, Rusija i Srbija gotovo pa stalno, i još tko zna tko sve ne. Zašto mi unatoč tom nesrazmjeru (jer život pojedinca je zapravo tračak mravca prema blještećoj svjetlosti mravinjaka), objasnite vi to meni, umiranje i žrtvovanje pojedinca za narod smatramo vrlinom - ako je narod vredniji, pa to bi onda trebalo biti logično, a ne herojski?

Ima li ipak - da potegnem i tu granu, ma koliko me sada smočila - nešto u tome da narodi, ma kako snažni i dugotrajni bili - ne dosižu onostrano, ali duše bi mogle; narodi nisu vječni ako su dugotrajni, ali duše - jesu? I što je još zanimljivije – upravo su ljudi koji narode smatraju vrijednostima, a njihovu propast nevoljom – pretežno oni koji vjeruju u pakao i raj?

Samo da ovdje, red je - napomenem, potonje pitanje naravno da nije moje, o tome bi valjalo malo propabirčiti po Lewisovu remek-djelcu "Kršćanstvo". Na prvu loptu sliči kao nekakav argument u korist vječnoga života, ali po meni nipošto nije samo to: više je to nekakav poriv za orijentacijom i uputom o promišljanju pojma nacija, čak političkih nacija - ne samo onih "običnih", povijesnih.

Čak i postojeće teorije koje ukazuju i promoviraju skoru propast koncepta globalizacije kojoj tako naprasno svjedočimo ovih godina, ne uzvikuju s ushitom previše toga u korist ponovnog uzdizanja nacija na pijedestal povijesti - jer u protivnome bi primjerice Putin ispao glavni heroj današnjice, a tome sigurno nije tako. Možda je sve prije svega stvar mjere - jer ponižavajuće je pred dva proljeća bilo gledati kako se ideja slobode kretanja ljudi i robe ugasila u tjedan dana pred strahom od bolesti - ali upravo se u tom kontekstu i pitanje mjere potezalo kao ključno. Nacije, ma kakve god da bile, i ma koliko zla u njihovo ime bilo počinjeno u posljednjih pola tisućljeća, sigurno da su nezaobilazna činjenica u političkom svijetu.

Niti najgori katastrofičari ne predvidaju da bi svih osam milijardi ljudi u nekoj kataklizmi nestalo u nekoliko dana, već postupno; utoliko ne mogu zamisliti svijet u kojemu ima makar nekoliko milijuna ljudi – a da se oni ne bi međusobno razlikovali; barem po boji kože, vjeri, nacionalnosti i sličnome – svim onim stvarima koje su ljudima tako važne i danas, i kroz čitavu povijest, i očito je da će biti nezaobilazne vjerojatno do samoga kraja.

Iako, nije sasvim isključeno da bi se u tom katastrofičnom minimalističkom scenariju kao prvi kriterij razlikovanja mogla pojaviti debljina nečijeg novčanika kao vrhunaravni kriterij razlikovanja.

17.09.2022. u 15:03 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 15.09.2022.

Palatali i sibilanti

Kada sjedim doma, kako to kaže Blaise Pascal, najbolji sam. Ne poduzimam ništa, ne radim ništa, ne dešava se ništa. Nitko nema nikakvih problema – nad vodama lebdi duh.
Danas prije ovoga što želim opisati, zubarica mi vadi most. Znam da to slijedi; zato grčevito nastojim tijekom dana obaviti sve što treba a što zahtijeva bilo kakvu intenzivniju komunikaciju s ljudima i tiče se posebno posla. Upaljeno je zubno meso ispod mosta; poslušan sam kao pašče pa gotovo čitav sat sjedim na stolcu i grčevito se držim rukom za naslon. Zajedno sa mostom na živo usput odlaze i dva zuba, s korijenjem. Dobivam terapiju, odlazim u ljekarnu, uzimam terapiju uz vodu iz bočice i onda kući. Ali ne, vrag mi ne da mira: još bih nešto kupio; pa odlazim u market i nabavljam povrće. Skuhat ću navečer šalšu, mislim – s tim je lagano jesti sve pomalo. Gospođa prije mene nije na blagajni baš brza, pa blagajnica kuca već moje kada završi s njom.
Ono što me odmah na početku iznenadilo: žena poslušno na daljinu govori PIN blagajnici da svi čuju. U međuvremenu, ja trpam svoje stvari u torbu, pružam karticu iz džepa; moj iznos je premali – ne treba PIN. I onda činim grešku: spremam karticu u drugi džep, u kojemu je mobitel. Bacam račun na izlasku, spremam slip u novčanik i tek negdje na trista metara od dućana shvaćam da nemam karticu u džepu - jer sam vadio mobitel da pogledam koliko je sati. Prolazim pređeni put još dvaput, pa do blagajnice – nitko nije vidio karticu. Što ću, zovem broj za prijavu gubitka; frfljam bez donja dva zuba; gospođa pristojno veli da me razumije; ispričavam se – i prijavljujem gubitak. Ionako su mi od početka listopada trebali poslati novu karticu, pa mi neće naplatiti niti izradu nove. Vele, ne moram na policiju, samo da čekam da mi poštar dođe doma – ili ja na poštu povodom obavijesti.
Zabrinut i iscrpljen, zovem tamo sa livade Najdražu, ona mi veli da odem na kavu i da će i ona usput doći; dok sjedimo na kavi (a ona mi se smiješi, pa meni se to desilo bar triput u životu - ma daj pogledaj još jednom džepove, ja ne vjerujem da si ti uspio izgubiti karticu) – nije prošlo niti dvadesetak minuta, dolazi poruka na mobitel - mali od doma (baš se tih pola sata između smjene na studentskom poslu i teretane našao doma) pita da li mi fali kakva kartica. Zovem ga; veli da je sada doma bio policajac i donio karticu, potpisao mu je primitak. Pitam ga je li se preplašio; priznaje da mu nije bilo svejedno; tko bi danas očekivao išta dobroga od toga da mu policija kuca na vrata?
Dižem se s kave, ostavljam novac za platiti na stolu i skupa s onom ciklom, paprikom, tikvicama, odlazim u obližnju policijsku stanicu. Čovjek na porti ne vjeruje očima; ne može razumjeti što mu želim reći preko stakla na šalteru; pušta me u neki hodnik gdje me dočekuje dečko u uniformi, možda ne stariji od moga sina. U ruci držim osobnu, pa pokušavam sa što manje palatala i sibilanata objasniti kako je sin upravo javio da je policija bila kod kuće, i da li još trebam što učiniti, i da zahvaljujem. Shvaća što hoću reći; ne smije mi reći ništa više o pronalasku kartice; veli, ma to je naš posao, sve u redu – pružam mu skupljenu šaku na novonormalni pozdrav i osmjehujem se (naravno, zatvorenih usta), uzvraća i on s osmijehom.
Zapravo, sve to sada sa karticom i nije više od značaja: nanovo pozivam kartičnu kuću; vele da je posljednja transakcije bila upravo ta, za moju ciklu i papriku, do u paru isto, i blokirana je u času kada sam prvi puta zvao (to je valjda negdje istodobno sa pronalaskom kartice), ali kartica je, kako vele – kontaminirana, sada će poslati novu. Preživjet ću tjedan ili dva bez kartice, tješim ja njih više nego oni mene, i pozdravljam.
Dragoj poslije velim kako nisam ja onaj za kojeg misli da jesam, koji sve čuva i pazi kao hrčak; uzvraća da se to i meni jednom moralo dogoditi – uz onaj, svoj smiješak. Pa onda još jednom provjeravam jesam li osobnu koju sam vadio na policiji - spremio u novčanik, nije meni za vjerovati – domećem joj; e to je sada stvarno već previše; uzima me pod ruku dok vadim kišobran jer počinju prve kapi, pa tako pod jednim kišobranom odlazimo kući.
Razmišljam o tome kako ipak možda i nije najbolja stvar uvijek, baš uvijek sjediti na miru neke sobe; ovako ipak baciš u vodu neki kamen, makar od toga što si površan, tupast, zaboravan, pa netko drugi baci svoj – i onda se vaši valovi sudaraju, prepliću, susreću, i naiđeš na dobre ljude. Da kontaminacija, možeš misliti! Ono tamo gdje mi je ispala kartica – a kako bi drugačije moglo i biti – prečica je kroz zapuštenu livadu probijena negdje prošle zime kada je otvoren novi supermarket u blizini; već sam taj prolaz u razgovorima sa Dragom prozvao veličanstvenim djelom narodnog barbarogenija – misleći naravno na vodećeg barbara među prolaznicima – sebe koji tuda prolazi; koristim ga uvijek sretan i čista srca, znajući da tu, nakratko, među šljivicima i visokom travom, prolaze drugi krateći tako možda i dva kilometra do svoje kuće. Nekom nije bilo teško u travi pronađenu karticu odnijeti na policiju – bio je praktičan, smiren, usredotočen na to da pomogne bedaku kakav je netom prošao prije njega. I sada negdje sjedi u miru svoje sobe, znajući sasvim sigurno da od njegova djelovanja neće proizaći baš nikakav problem. Pa i ako nikada za ovo ne sazna – ja ne mogu drugačije nego ovdje reći: hvala. Hvala vam.
Vidiš, tu nema onih palatala ni sibilanata, ide to meni.

15.09.2022. u 17:18 • 12 KomentaraPrint#^

srijeda, 14.09.2022.

Krakovski gozd


Tamo negdje prije Kostanjevice, gdje rijeka Krka pravi dugačak i uzak meandar nakon što se poslije Krške Vasi uspneš pa spustiš prema dolini ispod Svete Gere, sjeverno od ceste koja od Brežica vodi prema zapadu,a nije autoput - postoji veliki i slabije istraženi Krakovski Gozd: uz ovo poplavno područje rijeke prostire se najveća nizinska poplavna šuma ovog dijela kontinenta; njegovi stoljetni hrastovi, grabovi i johe tvore nepregledan tepih šuma, dom roda i štuka, čije je to veliko mrijestilište. U središtu se nalazi prava prašuma - zaštićeni rezervat, sa zabilježenih preko stotinu vrsta ptica.

Uz rub južnog dijela Krakovske šume prolazi planinarska staza nazvana po planinaru i izumitelju Josefu Resslu, okružena visokim stablima, močvarama i mnogobrojnim biljem – sjajan zaklon za velikih vrućina, ili odlično nalazište gljiva u ranu jesen. Pođete li tom stazom već negdje u predvečerje, ili rano ujutro, možda ćete negdje na rubu šume imati sreću ugledati kakvog srndaća ili fazana, a u svakom ćete slučaju moći uživati u snažnoj tišini koju neće pomutiti baš ništa – jer na kilometre daleko nema nikakvih prometnica niti naselja. Staza je ravna i nezahtjevna, i zapravo okružuje čitavo područje, pa je moguće proći je u dva ili tri sata – sasvim dovoljno da ovakav izlet pamtite još dugo, dugo.

Zapravo, za mene – slabog poznavatelja flore i faune, ova se šuma previše ne razlikuje od tridesetak kilometara udaljene šume koju inače pohodim, a pruža se nenaseljenom i širokom udolinom između Zaprešića, Dubrave Pušćanske i Trstenika, uz korito i pritoke potoka Lužnice. No, onu sam šumu otkrivao sam – bez pomoći ikakvih karata, interneta, pa čak i gps-a, a uz to ima i još jedna, velika razlika, a to je susjedna rijeka Krka, bistra i tiha krasotica uz koju možeš šetati u obližnjoj Kostanjevici ob Krki – ta je rijeka bila tako čest cilj mojih mnogobrojnih biciklističkih tura okolicom dok sam bio mlađi. Sada se u Krki, u toplija ranojesenska popodneva, može još i malo namočiti, odmoriti noge, pa čak i okupati.

Mislim, poskrivećki – dok Ti pušiš negdje na klupici pored naše rasprostrte čerge koja obuhvaća vreću, ruksake, pribor za jelo i sve ostalo što se već nosi po šumama, rijekama i šetnjama, pa igraš igricu na mobitelu, ja ću krenuti tek stotinjak koraka daleko, namočiti noge u Krki i oprati nož kojim smo sjekli jabuke, a to će – znaš Ti to već dobro – završiti barem time da se onako, kao u nekom Jordanu ili Piavi – dobro umijem, smočim čak i kosu, osvježim; da mi se voda slijeva sa glave niz prsa i trbuh i leđa prijeteći da će mi smočiti kratke hlače, gaće, što već imam na sebi; rekla bi ti - ugledavši to sa strahom i užasom – ne možeš ga krstiti; van, luđače, opet će te križa uhvatiti!

Da, može se tako, ili se čak može posjetiti Galeriju Božidara Jakca uživajući u predivnim slikama slovenskih modernista ili impresionista, ili franjevački samostan, ili čak kartuzijanski samostan u Pleterju – zamoliti nekoga pored tebe da poveze dalje - pa dobro iza snažne neke kave - probati neku njihovu finu kruškovaču, ili je barem ponijeti, za doma.

Ili jednostavno, nakon neke okrepe iz ruksaka na kakvom balvanu u šumi i povratka do pred Kostanjevicu, tamo sjesti na kavu, gledati u mirnu i pitomu površinu vode, disati, žmirkati na toplom suncu, slušati tišinu, šutjeti, biti. Nemati pojma koliko je sati, ali ono – baš zaozbiljno, da li je dva ili pet, pa po suncu zaključivati nešto o tome ako nam takvo što uopće padne napamet i ako nam postane važno.

Kakva je to privilegija – imati zdravlja, sreće, radosti; moći otići u sigurnost, ljepotu, dok netko na petsto kilometara od nas stradava, gine, boluje, umire. Ili možda čak tu odmah do nas, iza ugla, a mi o tome nemamo pojma – niti želimo imati.

Pa se tješimo; i taj što pati – mislimo si mudro i duboko - rekao bi nam: uživaj, dok možeš, dok i tebi sati ne budu odbrojani.

Ili se ne tješimo – samo jesmo, tu i sada, dok ide. Stvaramo od toga filozofiju – možda i ne samo zato da bismo drugima pokazali da smo u pravu, nego jednostavno zato što drugačije ne umijemo.

Kao što oni hrastovi, tu – nekoliko kilometara daleko – ne umiju drugačije nego biti jaki; trajati i šutjeti; šumiti već suhim lišćem nad glavama na prvom snažnom vjetru. A tko zna, i njih da se pita, dali bi možda svojih barem sto godina za jedan dobar izlet, ili barem šetnju do rijeke, sa kupanjem.

Taman otvorim oči, pa zaustim da ću nešto o hrastovima, satima, sreći; predugo se šuti – to bi moglo postati opasno; kad mi ruku prihvati Tvoja, stegne je i sa sigurnošću koju nikada nisam imao, jer je crpim od nje – čujem sve, svaki šušanj, pokret, zvuk osmijeha, ili nazirem pogled, bez gledanja; važnija mi je ta ruka od svih vjetrova, sunaca i travki - a onda mi tiho i mazno kaže:
- Idemo!


14.09.2022. u 11:17 • 10 KomentaraPrint#^

utorak, 13.09.2022.

Zašto je nogomet za sirovine



 

Ostalo mi je to valjda još iz onih vremena; rukometom, hokejem, boksom su se bavili razbijači i grubijani, košarka je bila za intelektualce, a nogomet za sirovine; jednostavan je za shvatiti (jedino si kod pravila ofsajda morao nešto razmišljati kao u šahu – a i to su ti ubrzo počeli sugerirati režiseri sa onim velikim digitaliziranim trepćućim slovom R u kutu ekrana, sve ostalo ti je pred nosom) i lijep za gledati – osim kada igraju Mehmedalija Šišić, Jusuf Hatunić ili Karlheinz Foerster, ali to je već neka druga priča.

 

Onda sam u životu imao nekoliko faza u kojima nisam imao pojma tko je recimo te godine osvojio Kup UEFA. Prva je takva bila negdje u višim razredima srednje; filmovi, knjige, izlasci, druženja, djevojke – toliko me to sve opilo i oduzelo mi vremena da nisam, časna pionirska, pogledao niti ono finale u kojemu je, da je pravde i dosljednosti, trebao igrati Hajduk umjesto Tottenhama, sa odrezanim vratom pivca; ili – čitav jedan Euro. U vojsci se, naravno, vratiš staroj ljubavi, što ćeš od dangube – pa gledaš Maradonu i sedam patuljaka, ali onda poslije, na faksu – opet izlasci, kina, klubovi, pa onda i cura – i pita Ona mene tako u jedno prelijepo subotnje proljetno predvečerje, taman se spremamo otići iz njene studentske sobe u, je li, park – a na televiziji, ne znam – Rad i Čelik – zanima te to? – a ja velim da ne; i iz toga ona zaključi da mene nogomet ne zanima.


Nije Joj sumnjivo bilo niti to kada sam prekinuo neki razgovor mjesec dana poslije - uvečer negdje u birtiji, samo da pogledam gore na teveu, visoko na polici, kako su već tada tevei i stajali po birtijama, iznad onog kariranog stolnjaka i među duhanskim dimom – Koemanov i van Bastenov gol kojim su okrenuli NIjemce za finale; šta ćeš, ljubav je stvarno slijepa. Onda i Ona – što će - počne sa mnom gledati svjetska prvenstva, pa se rasplače kada naši izgube na penale, i još hoće gledati Italiju i Irsku navečer, a ni meni više nije ni do čega, ali dođu putovanja, izleti, ratovi, djeca; smjenjuju se porazi i pobjede - vrijeme ide kao ludo, pa dolaze i prolaze te neke faze i interesi jedni iza drugih, a nogomet ostaje negdje u pozadini – kao nikad prežaljena igra za dijete.

 

Često ću se među ljudima s kojima pričam susretati s tim pristupom: gledaš nogomet? Pa to je za sirovine i sirotinju; čitaj knjige, ljubi žene, penji se na planine – što će ti nogomet. S vremenom se prigovoru plitkosti pridružio i prigovor socijalne pravde: pa tu se pere lova koja ne može biti čista; to je gladijatorstvo i zavjera; njima milijuni a nama čirevi na želucu – zar to želiš podržavati! Još možda jedino se ti ljudi mogu ponadati iskrenim osjećajima kada igra reprezentacija (a mržnja, osobito naspram onih drugih i drugačijih, to je jedan jako, jako iskren i snažan osjećaj); klubovi su ionako davno već okupirani od strane mešetara, mafijaša i siledžija. I na koncu, ta djeca: već sa sedamnaest potpisuju za prve milijune; nema tu više igre, neiskvarenosti i ljepote – sve je to posao.

 

Znam, znam, ni ja već valjda deset godina nemam doma nikakav tv paket, a i ovako kada zbrojiš i oduzmeš imaš mjesečno četiri ili pet nogometnih utakmica za gledati na televiziji – sve ostalo pretvorilo bi se u tešku ovisnost. Ionako već godinama, kada je subota popodne a vani lijepo vrijeme – ne gledam ništa; lutam i šetam, a nogomet prepuštam drugima. Ne zanimaju me Burnleyi i Wolfsburzi; Ligu prvaka ionako osim dvije ili tri utakmice ligaškog dijela gledam tek od polovice veljače, kada počne šesnaestina finala i kada je svaka lopta bitna. Svjetska i europska prvenstva ionako prati čitava nacija, barem dok naši ne ispadnu – a to hvala Bogu često bude ne tako kratko – pa onda barem nisam čudan, jer Hrvati, što se sporta tiče – to je barem jasno – ne vole baš sport, nego puno više vole pobjede.

 

Pa sam tako u celjskom Zlatorogu dvijeitrinaeste, zajedno sa malim, ispod našeg koša, zaogrnut šalom i grizući nokte uz Tomićeva bacanja za infarkt protiv Gruzije, doživio da ljudi oko mene, koje zanima samo kad igraju naši, pa ne znaju ni osnovna pravila, nemaju pojma da više ne postoje bacanja jedan za jedan, ili da su ovi izašli iz bonusa. I meni je od osamdesetih, a i dugo poslije – možda čak i danas, kada se zadubim u neku utakmicu košarkaške reprezentacije, baš u inat onima koji gledaju samo pobjede – košarka bolji sport od nogometa, jer samo kod nje je moguće da okreneš priču u pet minuta i uhvatiš nekoga na spavanju.


No, čitav taj koncept da je sport za sirotinju, sirovine i plitke ljude – meni je nekako jako sumnjiv. Ne samo zbog Maroevića, ili Šoljana, Woodya Alena, ili tko zna još koga tko bi volio sport, nego i zato što ljudi širih horizonata upravo i gledaju na sport kao na igru, a ne na promociju razlika među ljudima. A to mislim da je u današnjem svijetu podjela – izuzetno važno.

 

Budemo li na sport gledali kao na samo još jedno mjesto gdje bismo se od drugih razlikovali, onda on prestaje biti igrom, i postaje doista – rat drugim sredstvima. A toga je u današnjem sportu, kao i u svijetu uopće – doista previše.

13.09.2022. u 12:21 • 8 KomentaraPrint#^

nedjelja, 11.09.2022.

Kuća

Pobijedio sam strah, sram, nelagodu, što li, pa ispratio što ljudi pričaju o tome – i na ulici i na fejsu, i otišao pogledati iza ugla. I tako - gledam onu kuću što je neku noć gorjela: marljive ruke već su očistile krovište i ostavile nekoliko debelih nagorjelih greda; sada će ga vjerojatno prvo štititi, a poslije i graditi. neće biti sve tako sivo i crno kako je izgledalo prvoga jutra.

Miran sam i sretan kao malo dijete; slušam zvuk udaranja čekića i povike majstora na posljednjim vrelim suncima; žure načiniti posao prije prvih kiša. Čekajte, još ćemo ovo i - daj, treba još ono – odjekuje s visina. Oči mi se šire i nešto u meni bubri kao dobar kruh što ga Draga mijesi uvečer da mali ima peciva za sutra, i rastem kao i ta kuća: dobro je, ništa neće propasti; ljudi će se stisnuti, preživjeti, vjerojatno i ojačati u nevolji – jer kada ljudske oči tješe jedne druge, onda duše rastu kao jablanovi – krošnjama uvis, korijenjem u dubinu, deblom u nečiji zagrljaj.

I znate što, recite što želite - i sami znate da ja sigurno nisam prvi koji bi takvo što ovdje ili bilo gdje drugdje gurao; ali kada je istina – ono što sam vidio i što su mi kazali ljudi kojima vjerujem – onda to nipošto neću prešutjeti; to se mora jasno i glasno reći: teško bi to sve tako bilo, da nije crkve. Mislim, nije crkva plaćala, organizirala, slala, vodila, nije ona kao niti mnogi drugi – ništa; crkva je bila samo mjesto gdje su se ljudi sreli i odlučili pomoći i gdje su na takvo što bili obodreni, potpomognuti, nagovoreni. Takvog se čega, da prostite, nisam baš nagledao drugdje, ni po birtijama, ni po stranačkim podružnicama, ni po zgradama vlasti, ni po livadama i šumama.

Bila je upravo ono što treba biti: tijelo koje će u jednom času spojiti dijelove koji nedostaju.

11.09.2022. u 19:50 • 18 KomentaraPrint#^

subota, 10.09.2022.

Renesansa

Dvadeset godina svoga života, najčešće barem šest dana u tjednu vozio sam se Hrvatskim željeznicama. Imao sam tu privilegiju da mi je mjesto rada udaljeno od kolodvora u Zagrebu malo više od pet minuta hoda (a Zagreb je primjerice, neka me netko ispravi ako griješim, valjda jedini grad u svijetu sa više od pola milijuna ljudi u kojemu željeznički i autobusni kolodvor nisu susjedi – nije to baš lako). Nerijetko bih do obližnje stanice vlaka otpješačio petnaestak minuta, a najčešće bih ipak, pogotovo zimi ili za velikih kiša, otišao automobilom pa ga parkirao na stajalištu, pogotovo stoga što nas je često više iz kuće odlazilo u tom pravcu u isto vrijeme. Imao sam, kažem – privilegiju voziti se tako; putovanje mi je ukupno gledajući trajalo kraće nego mnogim ljudima koji su putovali javnim prijevozom, a često i vlastitim vozilom s jednog kraja grada na drugi; kada uračunaš parkiranje, sve zastoje, utrošak energije, živaca, snage – bio sam zapravo pred mnogima u prednosti. U tih dvadeset godina bilo je možda dvadesetak slučajeva u kojima je vlak kasnio više od deset minuta; zapravo – bilo je neko razdoblje od mjesec dana u kojemu se popravljao most preko rijeke što odvaja moj grad od glavnoga, pa se kasnilo i malo više, ali i to se nekako ukalkuliralo.
Željeznica je u tih dvadeset godina odavala dojam starog, pouzdanog, uhodanog sustava; bujice su se slijevale, munje sijevale, ali vlakovi nisu udarali jedni o druge – na našim tračnicama bilo je dovoljno mjesta za sve, i samo je trebalo odabrati i uskočiti u onaj pravi pa da se putuje onako kako treba.
Kada bolje sada iz ove perspektive razmislim, i taj popravak mosta bio je nekako čudan: nije mu razlog bio neki vanjski uzrok, pričalo se da je tijekom vikenda vesela ekipa pružnih radnika, vjerojatno i dobrano pod gasom, zaboravila pričvrstiti dizalicu na postolje, pa se ova u zavoju prije mosta okrenula i udarila u konstrukciju. Sve je nekako u tom mome putovanju i životu na pruzi bilo vezano uz ljude; nisu vlakove zaustavljale nikakve više sile; sve što je trebalo da bi se desilo zlo, bila je ljudska glupost.
Ima već pet ili šest godina da sam se, htio ili ne, preorijentirao u rjeđim odlascima u grad na autobuse i tramvaje – ili jednostavno dogovorim sa kćeri kada ona ide na posao da me preveze pa tempiram stvari po drugima. Promijenilo se i mjesto rada, i vožnje željeznicom, i razni popravci pruga što su trajali mjesecima pa i godinama – jednostavno sam se odvikao od toga da sam vezan za dolazak ili odlazak u minutama; gotovo pa neprimjetno prestao sam koristiti vlak kao mogućnost. Čak sam ovoga ljeta do Bohinja na planinarenje otišao vlakom uživajući sasvim neprimjetno u obnovi stare ljubavi, pa je i moj prijatelj koji mi je pravio društvo primijetio kako i u Sloveniji ne štima baš sve sa vlakovima najbolje; voze oni relativno redovito, ali sve je nekako kao zastalo u vremenu – staro, sporo i teško.
Slušao sam u proteklih nekoliko godina priče susjeda, poznanika, prijatelja koji se pate i trpe sa željeznicom, savladavajući kilometre između kuće i posla više autobusima ili pješice nego li vlakom; gledao sam na televiziji čitav niz emisija o tome što se zapravo sa željeznicom desilo u posljednjih desetak godina; stoički i bez ikakve žalosti mnogo je ljudi koji su putovali godinama reklo otprilike istu stvar: da je željeznica propadala u godinama iza nas polako ali sigurno – i sada, evo, došla do toga da je opasna po život.
Tko zna što je trebalo napraviti i kada; sasvim je prozaično, dosadno i suhoparno da sada kažem ono što zapravo mislim – da je trebalo strpljivo, polako i tiho trideset godina otkada se sa naših lokomotiva izbrisao grb sa šest baklji – raditi, obnavljati, ulagati, zapravo – nastaviti tamo gdje se stalo onomad. Barem u pogledu ovih pruga koje nisu bile uništene ratom i koje su donosile itekakve prihode – a bile su u velikoj većini: prema Rijeci, prema Osijeku, prema Madžarskoj. Tko zna, možda nismo mi sami za sve krivi; ili oni koje smo birali da to rade za nas - možda je –vjerujem da ima i onih koji bi se za to iskreno založili - trebalo strijeljati sve članove Partije na željeznici devedesetih, ili ih barem desetkovati kako bi to učinili stari Rimljani nakon Spartaka ili kakvog teškog poraza koje legije; možda bi na mjesto onih strijeljanih došli neki novi koji ne bi imali puno pojma o tome gdje se lokomotiva pali ili koči, ali bi barem bili naši. Ali, čekaj – pa trideset godina tu i jesu naši; ili su zapravo njihovi? O tome ja pričam ovdje već godinama: nije nama nitko drugi kriv za to što radimo spačke; za nikoga od njih ja nisam naš, svi su oni njihovi – i kako god okreneš, što bi rekao Ripper, umjesto momčadi ljepotana, istrčala je momčad rakuna.
Negdje sam pročitao da je nekakav strateški plan razvoja ove države pri njenom osnivanju uključivao to da se u sektoru prometa više od polovice prihoda ulaže u održavanje i unapređivanje željeznice- jer u svijetu nema, jednostavno nema privrede koja bi bila sposobna i jaka a da njen krvotok nisu željeznice; izgleda da je to netko već u početku precrtao i vjerojatno devet od deset dukata predviđenih za to – uložio u ceste. Postali smo zbog toga zemlja nervoznih i užurbanih ljudi u malim i brzim metalnim kutijama koji jedni drugima skidaju bogove i gospe; mrzimo i preziremo jedni druge gnušajući se javnog prijevoza kao najgoreg zla. Pokušavam sinu objasniti kako je odavna već ljudski rod skrenuo na tom putu, jer daleko se manje može zaraditi ako se svi voze istim prometnim sredstvom, umjesto da kupe i troše svaki svoje – a on mi, kao iz nekog dalekog budućeg vremena, smireno me tješeći odgovara da ne zakeram, jer da se dugo već nisam vozio Zetovim busom u jedanaest uvečer nakon čitavog dana u knjižnici. Znam, sine, odgovaram, ali nije taj bus u jedanaest došao na okretište niotkuda; desetljećima već propadaju naši vlakovi, autobusi, tramvaji; naše prometnice, pruge i vodovi – jer ljudi ne vole jedni druge i nije im u interesu da svima pomalo bude bolje, ako se taj napredak više može iskazati na nekoj bližoj razini.
Čitam da se navlas ista nesreća kao što je i ova preksinoćnja kod Novske, desila prije godinu dana kod Križevaca, i da je samo sreća to što nisu stradali strojovođe – jer nije se radilo o putničkim vlakovima – a strojovođe nisu vjerovali signalnom sustavu, jer toliko je puta on u nas bio u kvaru, da se vozi zapravo bez njega.
Čovjek iz nadležnog ministarstva, u Dnevniku, u izrevnom javljanju - pred onim prevrnutim vagonima na kojima se još nije niti sasušila krv umrlih i ranjenih – kaže da nas u sljedećih deset godina čeka renesansa željeznice. I tako to uvijek biva; nakon mračnog srednjeg vijeka – dolazi svjetlo. Ili barem njegovo obećanje.
Tako smo, evo došli do željeznice kojoj ni vlastiti kondukteri, skretničari ili strojovođe ne vjeruju: susjeda preminulog konduktera iz Slavonije svjedoči kako je preko plota čula kada je taj dobri komšija svojoj rođenoj ženi, odmarajući između napornog košenja trave, prije nego ode u neku od svojih posljednjih smjena; brinući za to što će s njom pod ovom kapom nebeskom biti – ako se samo njemu štogod ne daj Bože desi, a evo desilo se - šapnuo kako on svoju penziju dočekati neće.
Znao je čovjek dobro da mu se na tolikim kilometrima naših pruga, makar i na rijetkim moderniziranim dionicama, nešto mora desiti: to su pruge na kojima niti vlastiti strojovođe ne vjeruju signalima koje pale i gase njihovi šefovi stanica i skretničari; pa prolaze na crveno jer su već navikli na to da je sustav u kvaru. Sustav nije tu zato da radi, nego da izgleda kao da radi.
Jer, sustavi signalizacije u takvim slučajevima ne postoje zato da bi strojovođe znali trebaju li voziti ili stati; oni su tu samo zato da bismo – ako netko slučajno pita – rekli da signalizaciju imamo. Pa da je treba unaprijediti, i od Europe izvući još koji milijun, ili stotinu njih više.
Sa semaforima je kao i sa parlamentom; ako se baš mora – onda će se nešto kroz njega provući, ali sigurnije je da se to odradi u povjerljivom krugu, tamo gdje svi jedni drugima vjerujemo – barem dok se ne počnu paliti crvena svjetla.
Nije, znate, zgodno da takvo što nemamo.

10.09.2022. u 23:02 • 26 KomentaraPrint#^

četvrtak, 08.09.2022.

Korisnost pobjeđivanja

Ima tome već nekoliko dana - naletio sam na sveopćem sumrežju na jednu stvarno zanimljivu vijest, pa je malo-pomalo pabirčim u mislima.
Slovenska ministrica pravosuđa, Dominika Švarc Pipan, odbila je na koncu govora u kojemu je zazvana pobjeda Ukrajine u ratu - zapljeskati predsjednici Europske komisije Ursuli van der Leyen, pa je kasnije obrazložila svoj postupak, tvrdeći kako „iskreno vjeruje da u modernim ratovima ne može biti pobjednika i gubitnika - ratovi ne donose pobjede ni trijumf, samo uništenje; zato ne treba pljeskati retorici dobivanja ratova, već samo okončavanju istih. Kada svjedočimo mehaniziranoj brutalnosti, masovnom pokolju i prijetećoj globalnoj humanitarnoj, ekološkoj, ekonomskoj i socijalnoj katastrofi, idiom pobjede je beskoristan.“

Zna teta Dominika o čemu priča; nagledala se pobjednika u ratu; onih koji su zakuhali stvar još dok se sudilo po oblasnim vojnim sodiščima i preuzeli stjegove i uzde, pa onda sve to razdali i raščilili po patrijama i dionicama, za jeftino domoljublje i nešto šuške – kako mi je davno rekla blagajnica jednom u slovenskom Mercatoru: vi ste svoje hudiče bar potrpali u Remetince.

Naravno, reći ćete – to je još samo jedan oblik suvremenog razmišljanja bedastoga svijeta političke korektnosti i njegove ograničenosti; u svim ratovima jedini ishod koji može biti zadovoljavajući jest taj da netko debelo dobije po glavi i nauči se pameti; ratovi upravo zato i postoje jer ljudi ne umiju rješavati stvari nenasilnim metodama. Na koncu, tko će nema opet dati naš skupo plaćeni plin, da se ne posmrzavamo ove zime kao golubovi pod strehama – ako Ukrajinci ne budu dovoljno snažno tukli po Rusima? Stoji to sve, ali stoji bogami i ovo što je gospođa Dominika napisala: ako pogledamo istinski, iskreno i ljudski; ako zanemarimo Ukrajince, Ruse, Srbe, Hrvate, naše i njihove – ako kao dobri ljudi iskreno suosjećamo u patnji drugog čovjeka, pogotovo ako je ona nezaslužena i ne predstavlja neki oblik sankcije za ponašanje pojedinca – a takvih je patnji u suvremenim ratovima daleko najviše – onda u ratovima pobjednika nema. Ima samo poraženih – onih koji su poraženi odmah, i onih koji su u godinama što slijede porazili sami sebe.

Pokušavam to projicirati na ovaj, „naš“ rat – ako ratovi mogu biti moji – a ne mogu; jedino – jer su jači – mogu ja biti njihov, kao i svatko drugi – jer rat te usisa u se, kao vrtlog tornada. Pa se sjetim i toga što sam ovdje pisao kao neki komentar prije nekoliko mjeseci, vezano uz pobjeđivanje u ratu. Često sam se naime svih ovih godina pitao tko je zapravo pobijedio u ratu, i nakon dugog sudjelovanja u početku tog "našeg" rata, nisam bio dio njegova svršetka. Sjetim se tako onog Bebića, bombardera s Kvarnera, kada je tjedan dana nakon Oluje rekao da se srami za one koji se tada nisu sramili, a gledajući s jednog otoka ravno u tada već bivšu Krajinu, sve što sam vidio bilo je more dima, paljevine i sićušni automobili s prikolicama natovareni ratnim plijenom. I stvarno, osjetio sam to isto; sram. I dan danas drago mi je da u Oluji nisam sudjelovao – sudjelovao sam u ratu onda kada smo bili slabi, kada su stvari prijetile da se nagnu i poklope nas po glavama; to je bilo sasvim dovoljno. Pobjedu su odnijeli drugi – a njom i potvrde o penzijama, ranjavanjima, stanovima, činovima, tu i tamo možda i poneki hladnjak ili prikolicu – sve ono što mi nije trebalo.

Otprilike isto mi je pričao i jedan Željko, Srbin s druge strane linije, negdje od Lapca, s kojim sam pio pivu na nekom planinarenju deset godina poslije, pa smo nakon treće ili pete grunfovski ustanovili da je bolje ovako, nego onako - jer bismo, da smo se deset godina ranije našli, gledali jedan drugoga preko nišana – vjerojatno i pucali bez ustručavanja. Uglavnom, čovjek se sjetio svog poručnika, zastavnika, kapetana, što li - u noći kada je Hrvatska priznata i kada se s naše strane supijano slavilo i pucalo - pa im je rekao, djeco, manite vi ovu našu državu, oni su dobili svoju, ništa od toga - uhvatite se rada, posla, a ne ovoga. I tako je taj Željko i napravio: utekao pred Olujom, ubrzo skupio ženu i djecu, vratio se; uhvatio se prvo nekih pilića, pa birtije na Ličkoj magistrali, pa sad turizma; radi i odgaja buljuk djece, i još predstavlja svjetionik mnogim susjedima i sumještanima, ustrajući na poslu i radu kao spasu; i danas katkad stanem u toj birtiji kad idem na more da ga pozdravim od srca i zaželim mu dobro – ili ga ne nađem pa ga dadem pozdraviti; i pitam se ovo - ključno pitanje s početka; tko je, zapravo, pobijedio u ratu?

Nas Hrvate je Oluja, kada još dan danas pogledam iskreno – u velikom broju zapravo opila kao one pavijane u savani alkohol – u onim filmovima što smo ih kao klinci išli gledati sa školom u kino, jer nije bilo History Channela doma na tv-u; pet ili deset godina vremena nakon nje izgubili smo uludo u supijanom slavlju, razmetanju i međusobnim svađama oko privilegija, vlasti i časti; izgubili smo u žalosno velikom broju zdravih i mladih ljudi, korumpiranih penzijama i invalidninama - radne navike i postali autistični blesani uvjereni u nekakvu vlastitu veličinu, što urlaju po kladionicama i birtijama, a u novije vrijeme i po internetu.

Gledam te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od njih da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali ih broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci; pa bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt. Pobjeda u ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, i još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.

I tako, dobro veli gospa Dominika (među vijestima o tome da ciparska tvrtka u vlasništvu Zelenskijeve supruge iznajmljuje svoju vilu u Toskani – Rusima, ili ipak samo Englezima, što je daleko više umirujuće): ima puno ljudi koje je pobjeda upropastila, a ima i onih koje je tek poraz spasio. Opasno je pobjeđivati u ratu – pogotovo kada ne znate što biste s tom pobjedom učinili.

Tko, mi da ne znamo što bismo sa pobjedom? Kakva podvala!

Pa zato smo valjda i ratovali – da budemo bolji, i da pobijedi princip boljeg nad lošijim; ratovali smo zato da oni mogu živjeti sa nama dobrima – da ne moramo mi živjeti sa njima onakvima, opasanima redenicima i poduprtima šljivovicom i pečenim janjcima; da ne budemo isti kao i oni protiv kojih smo se branili, za ne? Mi smo, hvatajući se trojica jedne papovke i odbijajući jesti skuhanu večeru, šaljući tamiće sa vrelim kašetama negdje u bolnicu, upravo ovako kao gospa Dominika, htjeli baš to: okončati ono stravično divljanje agresora u našoj domovini; nismo željeli potući Srbe do nogu i otjerati ih da ih više ne vidimo – ili jesmo? Tko je trebao pobijediti u tom ratu – bolji život ili Hrvati? Ili jedno ipak može uključivati i drugo?

Da li je, zato što su Krajinaši bili pretorijanska garda socijalizma, pa ih je u Zagrebu osamdesetih bilo valjda šezdeset posto na rukovodećim funkcijama, policiji, pravosuđu, školstvu – trebalo protjerati sve Srbe, maknuti ih sa funkcija, oduzeti im stanove i poslove? Jesmo li mi u taj posao krenuli zato da stvari ispravimo i postavimo kako treba (jer svi oduvijek znamo kako treba, a kako ne treba), ili da ih okrenemo onako kako nama sada paše – prvo ste u sedlu bili vi, pa ćemo sada malo mi, tako to ide?

Kada kažem Srbi, pri tome ne mislim na Srbijance, nego tu, naše susjede, što su tako nesretno doživjeli istu tu pobjedničku katarzu samo pet godina ranije (i oni su pobijedili, samo prerano, devedsetiprve), tjerajući i ubijajući preostalu starčad po hrvatskim selima kao muhe ili pse; pa su se u kolovozu devedsetipete odjednom, kada ih je udarilo po glavi – stali čuditi – kako sad to i otkuda, kao da od devedsetiprve do devedsetipete po lijepoj zemlji Krajini od Gline do Vukovara i od Knina do Turnja nije bilo ničega do lijepe narodne muzike, rakije i pečene janjadi? Nakon toga su ili propali, odselili, otišli na druge kontinente (što je sačekalo i našu djecu), ili se u zdravoj i pametnoj manjini okrenuli poslu, svome životu i obitelji, po lapcima, ili korenicama, ili adelaidima ili frankfurtima, svejedno je, pa batalili svako talambasanje sa krpama i muzikom i gluparanje i počeli konačno živjeti. I tko je onda zapravo, reci nam vjetre - pobijedio u ratu?

Ali ostaje tu za nas Hrvate još jedna, sasvim specifična ratna priča; priča o Mirku i Slavku. Jer, prema njoj sasvim je zapravo moguće da Hrvati nisu niti pobijedili u ratu, kako veli onaj general Lošo, jer pobijedili su samo Srbe, ali nisu stigli pobijediti i Jugoslavene – pa su se udbaši i nostalgičari uvukli u hrvatske redove kao ljulj u sjajnu proljetnu žutu pšenicu.

To onda nije priča o pobjedi, to je priča o porazu: u svojoj bedastoći – kaže ta bajka dalje - nismo željeli vidjeti da je zapravo čitav taj projekt i počeo tako da su ga pokrenuli, vodili i dovršili oni koji su do jučer sjedili u sedlu, zato da bi i dalje činili to isto – a da im Hrvati, kao i svi ostali - budu topovsko meso na tom putu – i kako bismo onda mogli pobijediti mi, a ne oni? I što mi zapravo onda slavimo, ako nismo pobijedili? Čemu Oluje i oluje, ako je njihov vihor otišao u tuđa lovišta? Trebali smo, velite, prvo lustrirati – vješati, suditi i odstranjivati? Ali tko bi onda ostao među nama, ako se svi – kako kažu pristalice lustracije - dijelimo na ustaše i udbaše; ili kako lijepo veli onaj nesretni profesor Raos – na ustaše i teletubbiese? Bio bi to prizor ravan nekoj epizodi Dosjea X: lustracija u Hrvata; odjednom nestaju ljudi s ulica i iz domova (kao u Staljinovim dušegupkama); sa viših katova tek lebde papiri sa popisima udbaša i kosovaca kao onomad u ST-u; jedino što iza nas ostaje živo, to su svjetla na semaforima i huk vjetra među našim napuštenim zgradama. Lustrirana Hrvatska izgledala bi tako, dok motore pale tenkovi armije što se tek sprema zgaziti ovu zemlju, kao drevni Rim nakon prolaska Vandala: ne bi je niti bilo.

Znate kako su Česi, Poljaci, Nijemci provodili lustraciju? Zabranom pristupa funkcijama na barem pet godina – to znači da je Hrvatska do devedsetišeste trebala živjeti bez ijednog čovjeka na funkciji, koji je imao bilo kakvu funkciju do devedsetiprve – možete li to zamisliti? Negdje sam davno pročitao podatak da je preko devedeset posto članova prvih pet hrvatskih vlada bilo u SKH – najviše njih još u proljeće devedesete. Na koncu, još 1997. je sud u Njemačkoj oslobodio sve oficire Stasija od progona. Sve. Oficire. Stasija. U Njemačkoj. Lustrirati se možemo sami od sebe pred samima sobom – sve ostalo je iluzija.

Hrvatska, zemlja pobjednika; trebalo je samo odabrati stranu: hoće li pobijediti perkovićevska Hrvatska ili traživukovska Juga? U toj dvojbi tako ostaje samo pitanje – čiji bi skakavci jače potamanili ova zlatna polja? Ili još uvijek postoji neka treća, nepobjediva Hrvatska, koju ne zanima tko je čiji i odakle, nego koliko vrijedi kao čovjek?

Tu onda definitivno prestajem biti mi, i postajem goli i osamljeni ja – odbijam biti čak i onaj prostodušni Tinky Winky iz crtića: iza mene su samo duge noćne sjene – za sve njih ja sasvim sigurno nisam naš.

Ne znam sada na koncu što drugo, do li ponavljati se; i spomenuti sam svoj komentar tako završio jednom misli, još i danas vjerujem da je takva, briljantna – a i kakva bi bila kada je moja – stajalo je to sve neko vrijeme na naslovnici bloga - a rečenica je pričala o tome kako nam na ovo pitanje odgovara sam vjetar. A vjetar kao vjetar, huči i okoliša kao i uvijek, pa će na to, kroz grane i nebo dometnuti: pobijedio je onaj koji ne mrzi; koji šuti i radi i raduje se suncu i kiši i nebesima, koji prihvaća i dobre i loše trenutke kao nagradu i usput pomalo ljubi... ne možeš ga nazvati nekim skupnim imenom - Hrvatom, Srbinom, Bošnjakom… ili Ukrajincem, Slovencem, Rusom…- ali sasvim sigurno, možeš ga nazvati pobjednikom.

I dobro je rekla teta Dominika; pobjedniku ne treba pljesak, ne trebu mu niti pobjeda: njegova ljubav – šapće na koncu onaj čudni vjetar - nije u snazi, nego mu je snaga u ljubavi.

08.09.2022. u 13:30 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 02.09.2022.

Vatra

Sinoć kreće projekt kuhanja; nisam bio u pravu u vezi paprika – ipak su na redu bile šljive, jer paprike tek zriju u lavorima po garaži. I tako, odem popodne u šumu; zemlja suha kao da noć prije toga kiše i nije bilo – krijepe me tek tišina i prvi valovi hladnoće. Predvečer mali i ja na smjene meljemo šljive, projekt počinje.
Negdje već kasno - taman kada su šljive počele krčkati, čuju se odjednom sirene u blizini, pa se udaljavaju. No, nakon možda tri minute – nova sirena, ovaj puta puno bliža; zavija i staje u blizini.
Nešto se događa.
Izlazim na verandu i osjećam jak miris dima; imam što vidjeti, dva reda kuća daleko, niti pedesetak metara– gori čitav krov na kući. Čuje se pucketanje vatre kao da se stvar dešava na nekoliko metara udaljenosti; iskre nošene vjetrom šaraju po noćnom nebu; ustrašuje tresak crijepova i urušavanje krova; svjetlo je kao usred dana; bljeskaju vatrogasna svjetla. Oblačim tenisice i odlazim s druge strane obližnje zgrade, vidim da je policija već stavila traku da se ne može prići; ljudi koji se okupljaju vele mi da nema stradalih. Većina ih u rukama ima mobitele, fotografira, dijeli, šalje fotografije; psi laju i zavijaju, trgaju se sa povodaca preplašeni svjetlom vatre, mnoštvom, nemirom koji se budi. Ne želim slušati komentare, kada sam čuo da nema stradalih – a ne vidim niti hitnu pomoć, znam da ne mogu pomoći – niti ne puštaju blizu – nemam više tu što raditi; odlazim u kuću.
Doživio sam nekoliko puta požar dok sam živio u zgradi – susjedima ispod nas znao je zagoriti grah na štednjaku – i čitava zgrada začas je bila puna dima; nisam međutim nikada vidio ovakav otvoren plamen kako guta kuću kao da je od papira.
Dolazi sin sa probe i priča da je jedva parkirao od ljudi koji hvataju poziciju za bolje mjesto sa kojeg se vidi. Saznaje preko mreža da su ljudi dobro, da se radi o nekom dečku kojeg površno poznaje iz škole i njegovoj obitelji.
Više šutimo nego što pričamo; dovršavamo pekmez i ulijevamo ga u vrele tegle, zatvaramo ih već duboko iza ponoći; ne možemo usnuti od nemira.
Sutradan susjedi pričaju kako stradali nisu proveli prvu noć na cesti; na društvenim mrežama organizira se pomoć ili se takvo što najavljuje, s koje god strane da odeš vidi susjede kako stoje na ulicama i razgovaraju prestravljeni.
Nemam snage – i mislim da još dosta dugo neću imati – otići dalje od mjesta gdje je te noći bila policijska traka, da bih gledao izgorenu kuću – imam dojam da bih se osjećao kao da gledam mrtva čovjeka, i to me plaši i odbija. Kada saznamo što se desilo sa ljudima, i kako im pomoći, vidjet ćemo što možemo učiniti – tako pišu i ljudi koje poznajem na društvenim mrežama. Čitam priče o plinu, starom bojleru, čitam teorije zavjere i sve ostale moguće teorije o kojima ljudi pišu; zaključujem da je najbolje ne čitati… od dobrih ljudi koje poznajem sigurno ću na vrijeme saznati sve što treba.
Zidovi će se obnoviti, i krovovi također – možda to neće stići, umjeti, moći učiniti ovi isti nesretnji ljudi kojima je požar progutao kuću, ali svakako će to onda moći neki drugi; ovi ljudi će se stisnuti i oporaviti – ali hoće li ljudske sudbine, oči, duše prevladati rane, strahove, izazove; hoće li neko školovanje biti prekinuto ili još možda čak i potaknuto; hoće li nečije zdravlje biti narušeno – ili će volja i snaga dati novi poriv ljudima da budu još bolji, veći, skromniji; hoće li neke do sada isprepletene ruke poći svaka svojim putem u samoću i muk ili se stisnuti još jače; što će iz te vatre proizići – da li nužno samo zlo, ili možda čak i neko dobro, neka snaga, zajedništvo, ljubav?
Večeras već život teče dalje kao da se ništa nije zbilo; u obližnjem parku trešti glazba – bajkeri održavaju nekakvu zabavu. Sjećanje na plamen vuče asocijeacije; gledam u mrak kroz prozor i razmišljam o Ruskinji koja se negdje daleko na sjeveru i istoku prije dvije zime spalila u znak protesta protiv politike i o kojoj sam tada pisao ovdje – da li je bila bolesna – pitali su se tada mnogi, ili je osjećala – pitam se sada ja - isto što osjećaju oni ljudi koji dobrovoljno uzimaju oružje u ruke i polaze u strašan rat – da je ljudski život vrijedan umiranja za ideale; pitao sam se tada da li je svijet u kojem se majke spaljuju radi politike stigao do svoga kraja; razmišljam o vatri, o smrti, o tišini - i pristajem na zaključak da bi tišina sada možda bila pogubnija i teža od bilo kakvog zvuka – neka se ljudi zabavljaju ako za to imaju volje i razloga. Nekada je šutnja neizdrživa i strašna, toliko da je bijeg u bilo kakvu buku, zvuk, treštanje – lakši i bolji.
Hvala Bogu; nitko nije stradao osim zidova. Dok postoje ljudi koji dišu, tješe se, nadaju – dotle je sigurno da neće sve izići na zlo.

02.09.2022. u 23:10 • 12 KomentaraPrint#^

četvrtak, 01.09.2022.

Paprike među kapima kiše

Naumio sam sinoć pisati post o kadrovskoj politici: oštre i odrešite tvrdnje o tome koji su uzroci problema
i što bi trebalo učiniti da se oni riješe - ili propustiti učiniti, dok se još može, i dok ima živih koji bi rado takvima i ostali
pa počeh sa pisanjem i brisanjem i smišljanjem i riječi me odvukoše daleko u prošlost
među kraljeve i kneževe i biskupe i bravare gdje još ni sam nikada nisam bio, čak ni u svojim mislima

i tako sam usnuo, umoran nad tipkovnicom, prebacivši se u krevet; nesretan, osamljen i zaboravljen,
okružen praznim riječima, ljudskom zlobom i nevoljama, htijući reći nešto što vjerojatno ionako nitko – sasvim razumljivo - nikada ne bi imao volje čitati ili čak čuti
a onda si me Ti jutros, dok sam nazuvao cipele, među kapima kiše povukla, nježno i s osmijehom pod kišobran,
da prije nego odem na posao zajedno donesemo nekoliko kila paprike na sniženju iz obližnje trgovine

pa da ih – dok se ne vratim kući – pripremiš za mljevenje koje ću poslijepodne obaviti, zamišljen i ozbiljan, kakav već sa prokuhanim paprikama valja biti
da bismo zajedno uvečer, do kasno u noć, miješali ajvar, dodavali u njega ljute papričice i gledali se kroz tišinu noći dok mi pružaš sitne kapljice na žlici da isprobam ljutinu,
kao dvoje posljednjih ljudi koji više ništa ne moraju govoriti jer sve je već rečeno – čak i to je li ajvar ljući nego lani.

Zamišljam sada, u kratkom odmaku od posla, pišući ovo kao zalog najveće radosti i snage, kako će tvoje oči sjajiti pored pećnice iz koje ćeš vaditi zagrijano staklo
a ja ću stajati, i čvrsto grabiti kuhačom po dnu lonca, opijen toplinom oko nas u prvoj hladnoj noći nakon dugo vremena, znajući da mi je najbolje šutjeti – najbolje je šutjeti
i čuvati tvoje meke bijele prste što vješto ulijevaju vrelu smjesu u staklo, pružajući mi da snažnim stiskom zatvorim teglu i tako baš ja završim posao, kao netko važan i voljen.

01.09.2022. u 12:59 • 18 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 29.08.2022.

Naši i njihovi

Kad sam imao dvadeset ljubili smo se u parku među labudovima i vrapcima, nemajući pojma što se oko nas dešava (pa tako nismo znali niti to da li si naša ili njihova, ili sam ja njihov ili naš – jer si bila moja i ja sam bio Tvoj, i nikada više to nećemo prestati biti, sve do kraja našeg vremena), a u stvari, vele mnogi - trebalo je tada već oko nas vješati one koji su bili njihovi, pa bismo u ono vruće ljeto - u kojemu nikakva osjeta topline ili hladnoće nisam okusio, osim onoga kada mi leđima teče leden znoj i prolaze žmarci dok sam čekao Tebe - imali od tih leševa koji vise - više hlada u gustim krošnjama jablanova, a time i uređeniju državu.
I kada su me pozvali u rat – a osobito kada sam se iz njega vraćao kući Tebi i malenoj kćeri – imao sam već osjećaj da je nekako previše nas pogrešnih ostalo živo; ono što je poginulo – poginulo je ili zbog ljudske gluposti, ili zbog pohlepe, i nikakva herojstva ili plemenitosti u tom iščekivanju ili nanošenju sasvim izvjesne smrti ili ozljede nisam nikada našao. (Djeco – da li ćete bježati od neimaštine, pohlepe i gluposti – to je vaša stvar; ali od ratova – bježite uvijek i najdalje što možete, jer nema gore stvari od ratova a da bi se od nje dalo pobjeći – s vremenom ćete već naučiti da se od gluposti, bolesti i zloće pobjeći ne da; usuđujem se čak ovdje dati nekakav savjet.)
Države se, jer za njih se ljudi zalažu kao za nešto najrođenije i osjećaju ih svojima – kako nesumnjivo proizlazi iz povijesti - grade na brdima leševa, i što su brda viša, države su očito funkcionalnije – pri čemu ih, tako nam Dantona i Robespierrea, ili Waldheima i Brandta, stvaraju ljudi koji sjede na više stolica, i znadu koji je to točno čas u kojemu s jedne stolice trebaš presjesti na neku drugu.
Pa se s vremenom zaboravi tko je gdje sjedio ranije – i tko je koga gdje posjeo, jer bitna je stvar sjediti, a ne s time nešto učiniti.
U toj igri fil ruža, u kojoj uvijek ima više igrača nego stolica (ma koliko ljudi povješali po obližnjim omorikama i jablanima tananim, ili naprosto – je li, vrbama), važno je pripadati našima ili njihovima, i onda znati koja će stolica u kojemu času biti slobodna, da bi na nju uzmogao sjesti. Takvo što na veleučilištima i u konzistentnim teorijama zovu kadrovskom politikom, a još je Hazjajin patentirao izum prema kojemu je kadrovska politika – jedina politika.
Pa će se tako, između ostaloga, pronaći i kadar koji će napisati zakone po kojima je sasvim legalno da strateška tvrtka u manjinskom državnom vlasništvu, pored svih nadzornih odbora i reizbora - gubi na prodaji plina nešto manje od milijarde nečega, da bismo se tome poslije mogli čuditi uz novine, krekere i kavu, jer premijer koji je finiširao takav upravljački ustroj utamničen je godinama, radi tek desetog, ili čak možda i stotog dijela tog iznosa. I onda više nećeš znati kojim našima ili njihovima tko od tih ljudi pripada, ali će ti nepogrešiv osjećaj da si uvijek njihov, a nikada naš – dati odgovor na pitanje kamo ne pripadaš.
Eto – netko takav, naš – vrlo vjerojatno ne iz koristi, nego iz pukoga neznanja- napisao je i zakone po kojima policija ne hapsi, nego tek prepraćuje ljude koji na autocestama s batinama u ruci izleću iz vozila i zaustavljaju promet, i time se još onda hvali na društvenim mrežama: činjenice ćemo utvrditi kasnije- institucije će raditi svoj posao, a samo je dragi Bog čuvao nekoga tamo na kraju kolone da se u njega brzinom od dvjesta kilometara na sat ne zaleti isti takav.
I novinari se ovdje ubijaju jer su favorizirani; toliko im je dobro i toliko je ta zavjera kvalitetno začarana i utajena, da se od blagostanja, stamenosti i miline čovjek ubije – pa onda naši šute, a njihovi viču, ili obrnuto. Ovisno na koju si stolicu dospio sjesti – sagledat ćeš crne ralje smrti kao crvene ili plave.
I tako, pitaš se - kako ljudi koji prenose infuziju trudnicama u doba potresa ili gase požare koji ližu osmerokatnice (a očito, čine to samo zato što se država još nije pozabavila tim pitanjima, jer rodilištima i požarištima nitko osim državnih službi u organiziranim društvima ne bi smio niti imati pristupa), mogu negdje tamo oko Jadove, Zira ili Ličkoga LIješća, gdje se dogovaraju tučnjave „naših i njihovih“ – zaustavljati u smrtnoj opasnosti tisuće vozila nedjeljom popodne na autoputu, hoće li se tamo oko tih brda doista, bazirana na ipak nekoj izvjesnoj razlici naših i njihovih - konačno kao iz magle podići neka granica, barikada, crta, što li, šlus, ausvajs bite; wunschte Enc oder kreditkard gern, a već za godinu, dvije ili deset, nitko se niti neće sjećati da granice nikada nije niti bilo?
Sve što će ti od toga ostati, snažan je i nepogrešiv osjećaj nužnosti nepripadanja: više volim da me u gužvi na autoputu, radi pogrešne oznake na registarskoj tablici, ili čak pogrešna prezimena na identifikacijskoj iskaznici - do smrti isprebijaju njihovi, ili da umrem od smrzavanja, gladi ili bolesti - nego da budem naš. I da me zajedno sa metričkim tonama jeftina plina, nakon što ne dočekam pomoć za koju će se već raspraviti je li bila hitna ili nije - skupo prodaju neki, je li, njihovi – da isparim u nečijem bojleru ili peći za kruh.
Ionako više nemam novaca za autoput (kada se njime od ovih gužvi uopće i može voziti nekom brzinom koja bi bila smislena), pa u vruća nedjeljna poslijepodneva, ako ne vozim bicikl ili besciljno lutam šumom, priječim nekom jedva pokrpanom cestom starim autom preko brda ne bih li, umočen do pasa u hladnu vodu, ulovio zalaz sunca na obližnjoj rijeci; slovenskoj, hrvatskoj, bosanskoj – a ničijoj, jer sve šume isto i govore isto. I tko zna koliko je mladića u proteklom stoljeću, osvajajući ili braneći linije razdvajanja i nemajući sreće ovoliko kao ja – da dočekaju te vrele ljetne sumrake - poginulo oko tih rijeka, postavši tako tek dica daleko od kuće – prestajući bivati našima ili njihovima.
A dok mi već hladni valovi tekuće vode, što teče sa neke hladne planine prema kakvom toplome moru - kupaju ostarjele bubrege, križa i mjehur, pa pazim da na sekundu ili dvije ne umačem više od trbuha, ili ne daj Bože grudi, tražeći spasonosno osvježenje – pitat ću se - kako rijeke, sunca i lugovi mogu biti nečiji?

29.08.2022. u 19:08 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.08.2022.

Goli na placu

Kao i obično, na našim se društvenim mrežama često povede rasprava i zatitraju veselo kao strune paučine radi nekih običnih, najobičnijih stvari – koje onda ljudi počnu shvaćati toliko ozbiljno, da ne kažem crno – da i ja imam potrebnu nešto napisati. Pa kad već ne pišem okolo, jer tamo niti ću s kime o tome moći pristojno razgovarati, a vjerojatno – nitko to neće niti čitati, onda ću napisati par redaka kod sebe doma. Dakle, momak koji je do sada stekao takvu funkciju da ga se u javnosti prepoznaje kao nečijeg dečka (što nije loše, ali se razlikuje u mnoštvu, morat ćete priznati), skinuo je majicu i sjeo u kafić na zagrebačkom Dolcu gol do pasa, pokazujući svoj predivno oblikovan torzo na vrućini blještećeg ljetnog sunca. I ne samo to: netko ga je uslikao, pa je to onda postavio na društvene mreže.
Na to ja imam potrebu napisati nekoliko stvari, ne bez šale - iako se sa mnogima od njih nipošto niej za šaliti; pa ću ih radi lakše diskusije razdvojiti točkama.

1. Živimo lijepo i ne shvaćamo to: ako je to vijest za naslovnice (pa makar ih dobro prodavala), onda znači da većih problema nemamo. Nitko nije gladan, nitko nije bolestan, nitko nije nesretan i nezaštićen – jer to su vijesti koje ne prodaju novine. I zato ne krivite novinare, od njih postoji jedan puno gori soj, a to je spojnica nakladnika i novinara, a to su urednici; oni koji odlučuju što će se objaviti, gdje i kada, i još važnije – što neće, kao u slučaju nedavno preminulog novinara; oni koji smišljaju naslove i nadnaslove; oni koji upravljaju našim mislima – ili se barem tako svojski trude. Pa eto, ja nisam kliknuo – nego sam za to saznao preko fejsa i komentara na njemu; ne dam im gušta. I još privlačim ovdje, i odvlačim od tamo – jesam gadan, ha?
2. Quod licet Jovli, non licet Škembovi. Gospon Dečko, svaka čast; trebalo je puno truda da se ovakvo što iskleše – ali brate mili, ne baš tako. Osobno se takvo što kao ovaj mladić ne bih usudio počiniti nikada; čak i ne zato što nemam neku oveću škembu koja se za shodne potrebe ne bi dala uvući, nego zato što bih smatrao da time ipak izazivam, i to nježniji spol – a to mi se nekako čini, štajaznam, nepriličnim. Zavjetovao sam se Najdražoj da ćemo biti skupa i u dobru i u zlu – i bili smo, ne ponovilo se mnogo toga; ako je tako – onda su moj trbuh i moja prsa – van plaže i eventualno moga dvorišta kada kosim ili štucam živicu – samo Njeni. Osim toga, ako danas on ili ja usred grada skinemo majicu, tko kaže da sutra već netko tko se smatra obdarenim u međunožju neće smatrati potrebnim pokazati takvo što – jer iako torzo ne sadrži spolne organe, po dosadašnjim uzusima zajednice predstavlja neku prilično visoku dozu intime, barem za prostore izvan plaža, teretana ili sportskih stadiona.
3. Pa kud je zalutao na Dolac, sunce mu neupućeno; da mu njegova odabranica ipak nije objasnila da logika „di je pijaca, tu je špica“ u ovoj palanci ne važi. Hajde da je sjeo u Tkalču; tu u ono doba dana ionako nema previše bumo rekli poštenih ljudi – ili onih koji su tu došli poštenim namjerama, jer rade; umirovljenici i bolesnici ionako više nemaju ni za kruh, a kamo li kavu; u Tkalči se u to doba dade naći zahvalne publike i za to mu zapravo ne bih rekao niti riječ; ali skinuti se gol do pasa pred zabezeknutim očima kumica koje svoj kruh pošteno zarađuju cvrčeći se pod suncobranima za sto kuna na dan i koje su preko svojih grbača prebacile možda i po tri-četiri takva krkana dok ih radom nisu odgojile u ljude – za mene je oveći pasjaluk. Neka mu bude oprošteno samo ako o tome nije imao pojma, pa je možda preko stepenica (gdje su mu valjda prodali one lijepe naočale) uspuhan osjetio žeđ i sjeo na piće.
4. Argument u njegovu korist: sada i ljepši spol vidi kako je to suzdržavati se.
5. Eto i Zagreba u vijestima o golotinji; umjesto nedajBože vijesti o komadima fasade razbijenim glavama i nevoljama sa masno preplaćenim kvadratima koji se raspadaju, umjesto nereda u komunali i građevini, pomahnitalih sudionika u prometu i umjesto općeg kaosa u sustavu vrijednosti – evo metropole u turističkom žrvnju. Ako i u ovom slučaju nije poremećen sustav vrijednosti.
6. Mislim da postoji velika razlika između ovog slučaja i onog para dječice koji se nije mogao suzdržati u parenju negdje na moru, noću u tri sata iza ponoći. Ovo nije nagon, ono jest. Obzirom na to kuda polako ali sigurno ovaj svijet odlazi po svojim pravilima, ja sam ultimativno na strani onih koji će se složiti s time da je bolje voditi ljubav nego rat, pa makar i na ulici; pa makar i ovdje kod nas, kada se već u bijelom svijetu takvo što ne smije, jer je neprilično; dapače. Evo, da idem ulicom svoga sela, ili nekog ovećeg grada - u sitne sate i da vidim dvoje kako vode ljubav, ja bih im se maknuo, da ljude ne smetam, jer jednostavno ne razumijem što bi od toga da se ljudi vole - lošega moglo proizaći. Dobro, možda se ne vole - nego samo pare i onda će biti abortusa, suza, prevara, ucjena i nevolja i tisuću dana žalosti za jedan časak radosti - ali možda i neće; možda će se tek zavoljeti, tko bi ga znao, i tko sam uopće ja da tu sudim ljude i određujem im što da rade ili ne rade, pa ne rade to u mome vrtu - a i da rade, bacio bih im deku kroz prozor da se ne prehlade.
7. Zapravo, tisuću puta zahvalim dragome Bogu što ne odrastam u današnje doba. Toliko bijesa, sebičnosti, prezira; toliko lošega ljudi imaju za dati jedni drugima – da to jednostavno, kada izađeš na ulicu, ne možeš ne osjetiti. Ne kažem da nemaju za dati ništa dobroga – daleko bilo; samo što nekada prije - ovo loše nije bilo toliko jasno i glasno, i nije se vidjelo niti čulo – a na žalost imam opravdanih razloga vjerovati da je postojalo, i bujalo ispod površine, još kako – i nije se vidjelo tu gore. Nije li protekli rat najbolji dokaz takvog čega?
8. Očito je, na koncu, da većeg nagona i važnije potrebe u ljudskom životu od spolne - nema; baš zato je vjerojatno toliko i skriven, prekriven majicama i košuljama i gaćama na četrdeset stupnjeva, upregnut u mrežu regula i uzusa, u čitav jedan poredak i sistem toga sviđa li se nekome i još petorici osim njega ili nje - netko, ili se ne sviđa - i što ima ili nema ili bi mogao imati ili nemati; ili što mislimo da bi od njega moglo ili ne bi moglo biti i što biti neće ili hoće; sve te lijane, ograde i užad tako moramo razgrnuti i rasjeći jedne takve vrele i lijepe noći (a ne usred dana, je li), ne bismo li došli do onoga što je najvažnije: da budemo radosni i ispunjeni jer nas netko voli takve kakvi jesmo i jer mi volimo njega takav kakav jest i jer nam zapravo za sve ostalo puca prsluk. Pa ako pukne, neka pukne, ali da to ipak koliko je god moguće – zadržimo za sebe. A ako nije moguće – a evo, često i nije, jer u pitanju su kemija i nagoni, a ne samo naša volja – onda neka nam je dragi Bog na pomoći.

22.08.2022. u 18:27 • 25 KomentaraPrint#^

četvrtak, 18.08.2022.

Suša i bujice

Ovih dana uživali smo na Soči; bolje rečeno - uz Soču, jer se tamo teško možeš okupati baš cijeli i baš ono više od deset sekundi :). Put uz ovu ljepoticu vodi od izvora pa negdje do pred Bovec, i prođe se u dva dana bez problema, sa spavanjem u kmetiji negdje pri sredini; neću puno daviti jer tko nije probao, a ako ga zanimaju ljepote prirode, onda neka svakako proba, budući da većih ljepota na dvjesta kilometara odavde teško da ima... ono što me zapravo potaklo da napišem ovakav uvod, to je činjenica da je Soča na površini negdje iza Trente, pa sve do Malih korita, u duljini kakva čak dva kilometra - presušila, tako da voda ponire i taman negdje pred kmetijom Jelinc opet izlazi na površinu. Vode u toku rijeke inače ima, daleko manje nego li prošlih godina, a posebno me se strašno odjmio prizor ovih dvaju kilometara sušnog korita; toliko mi je to strašno i pusto i teško da neću ovdje lijepiti niti fotografiju; nemate što tu vidjeti osim čemera i ništavila praznih bujičnjaka okupanih u blještećoj bjelini kamenja. Na mojim postovima od prošlih godina ima dovoljno slika o tome kako to izgleda kada je suša "normalna" (mislim da sam u kolovozu prošle godine stavio post "Soča za početnike" pa da se ne ponavljam; a ovaj moj post u nastavku tiče se upravo takvih stvari kakve se sada srećom samo djelomice tamo moglo vidjeti - i onoga što bismo o tome mogli pročitati, ili čak i učiniti - ili propustiti učiniti.

- - - - - - -

Gospođa Jadranka Pintarić proteklih je dana i tjedana na žalost bila daleko poznatija javnosti po jednom sasvim suvišnom sukobu u virtuali, kojeg se ovdje ne želim doticati. Njen rad površno pratim već nekoliko godina, otkada sam otkrio knjigu koju je napisala opisujući svoju depresiju i odnos sa pokojnom majkom, kada me za svoj rad pomalo zainteresirala (pri tome mislim prvenstveno na njen književni rad, iako niti onaj kritičarski nipošto nije za zanemariti). Dapače, sjećam je se još iz davnih, davnih dana kada smo u isto vrijeme radili u jednom zagrebačkom muzeju - ja kao običan čuvar; student preko studentservisa; a ona već tada kao svršena povjesničarka umjetnosti sa respektabilnim znanjem iz tog područja i vođenjem posjetilaca, pa već – koliko se sjećam - i nešto kustoskog posla; ako kojim divnim čudom uopće pamti te dane, jer sasvim sigurno ne postoji način ili razlog da bi moju pojavu pamtila iz njih (razgovarali smo tada možda nekoliko puta). No, nije to ono što me ovdje interesira; želio bih vam prenijeti (bez nekog posebnog postavljanja linkova, lako je sve to u dva ili tri koraka izguglati) njen – ne mogu ne zamijetiti: bogat kritičarski pristup suvremenoj literaturi, pa tako i članak objavljen na portalu ideje.hr, a donosi barem jednu meni jako intrigantnu tvrdnju i sasvim nov pogled na problem uništenja planete na kojoj živimo, i pitanje krivice za to.

Filozofi, književnici, pisci, mislioci – sve je to, odavna smo već shvatili, neradnička i protudržavna banda koju je još devedsetipete, ako ne i prije - trebalo jednom za svagda očistiti iz našeg dvorišta. E vidite, to je sada nešto što nećete čuti samo ovdje na blogu i još na možda nekoliko osebujnih mjesta; pronaći ćete nešto slično tamo gdje se najmanje nadate - ima još ljudi koji su zrelo, promišljeno i sasvim dosljedno spremni preuzeti krivicu na sebe – barem krivicu za ono što nikada nikome drugome ne bi palo na pamet da ih uopće optuži.

Kao nekakav atraktivan uvod u čitavu stvar, ponudit ću vam kratko i bez ikakva objašnjenja dvije ili tri sasvim "heretičke" misli o političkim usmjerenjima i koječemu još. Dobar ljevičar pun je – vele tamo, čitat ćete već gdje - sebe jer voli cijeli svijet zato da ne bi morao voljeti nikoga. Onaj malo drugačijeg usmjerenja pak, lakše umije zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Treće, i vjerojatno najintrigantnije: svaki umjetnik misli da ima remek djelo koje mora biti sačuvano za vječnost – pa tko će sve to sačuvati na ovoj planeti da se ne baci?

Pa eto, tako, dolazimo do apsurdne tvrdnje o tome da je u priči o urušavanju živog i neživog svijeta na planeti zakazala i – književnost, jer da je na vrijeme i s mjerom valjalo klimatske promjene izraziti uvjerljivim riječima – ma što to značilo. Zapravo , mogu zamisliti što to znači: nekima znači dobar i kvalitetan roman, kroz koji bi u imaginaciji mogli za sebe uobličiti problem, čitajući ga i uživajući u dobroj knjizi; nekima jednostavno znači da barem stoput na dan moraju pogledati meme osobito popularan u danima sa temperaturom preko tridesetipet, kakav će izgleda biti i današnji, a tiče se mnogima iritantne Grete Thunberg. Naime, što nama jedna mala ženturača, pa još i iritantna izmanipulirana balavica ima pričati, kad mi sve znamo bolje od slabo zadovoljnih baba ili muškarčadi sa neizraženom voljom za parenjem – i to koliko i kako znamo najbolje smo, vodeći ovaj svijet, pokazali time do kuda i kamo smo ga doveli, zar ne? I da se vratimo na meme, u njemu Greta - onako baš svisoka, prezirno ali ovlaš, pita vrućinom izmoreno i napaćeno pučanstvo – vruće, a?

Nekima, na koncu i meni – sve ovo gore što je Jadranka Pintarić napisala, znači članak - pravu bujicu - sa popisom tuceta dobrih knjiga (a među njima i vjerojatno pokojeg bisera) koje svakako već ove jeseni, makar i pod svjetlom svijeća ili danju, kada se već bude uzmoglo - valja propabirčiti po knjižnicama i onda u miru doma, pod dekicom, a ovdje skromno ali glasno joj zahvaliti na trudu i otkrivanju nečega vrijednoga i sasvim novoga u mome postojećem već pomalo učmalom i malenom svijetu literature.

Nekima, pak – ništa.

18.08.2022. u 10:56 • 14 KomentaraPrint#^

subota, 13.08.2022.

Profesionalnost

Čitam o događaju u kojemu je neki dostavljač pizza u Srbiji dobio otkaz, jer je korisnicu usluge nakon izvršene dostave pitao je li pizza bila ukusna. Kako ne bi ispalo da se neprofesionalnost zbiva samo onkraj Drine, podijelit ću ovdje s vama jedno slično iskustvo koje sam eto – netom proživio.

Kćer se selila, pa je naručila u novi stan neki namještaj, a budući da sam tih dana češće bio bliži mjestu događanja od nje, upisala je u narudžbi moj broj mobitela i o tome me izvijestila. Nakon nekoliko dana - stiže ta roba, naravno – poziv dolazi niti pola sata prije isporuke; ja se javljam i navigiram dostavljače (koji istodobno rade i montažu, jer se radi o, je li, malo sofisticiranijoj napravi i kćer ništa ne prepušta slučaju). Javljam kćeri sretnu vijest; ona ih dočekuje; mene nema na poprištu događaja, posao se sretno okonča i oni odlaze; meni na mobitel dolazi kćerina fotografija uspješno obavljene operacije.

No, niti nakon sat vremena, eto sms-a dostavljača; pita da li stvar radi. Naivan kakav već jesam, ja sam u nekom poslu pa ne razmišljam puno; pitam kćer radi li – kaže da radi; šaljem poruku natrag: radi, hvala.

Nakon još pola sata, evo nove poruke: smijem li nešto pitati. Srećom, pored sebe imam Najdražu; pokazujem joj poruku, pa ona veli – napiši da može, što sada. Stiže poruka – da li bismo se mogli naći na piću. Skrinošotam ekran i šaljem kćeri; ona uz smajli veli da se sam vadim iz kaše koju sam zakuhao (a ja joj odvraćam da sad znam zašto je dala moj broj moba). Odgovaram da je to tatin broj mobitela. Stiže isprika u jednoj rečenici.

Nakon još pola sata, dolazi konačno i poruka da imam predivnu kćer i da ne zamjerim; odgovaram zahvalom i pozdravom; što ću.

Blesavi kakvi jesmo, sutra kćer za ručkom pitamo je li dostavljač bio čemu; veli uz osmijeh da su bila dvojica, pa ne zna za kojeg pitamo.

Da sam bio pametniji, što nisam – trebao sam odmah kada je čovjek pitao smije li nešto pitati - napisati da je to broj tatinog mobitela.

Znam da ćete sada reći da podržavam neprofesionalnost, i vjerojatno ste u pravu; ali ja eto – razapnite me sada koliko sam širok - ne bih mogao spavati sa time da netko dobije otkaz radi ovoga što sam opisao. Da se isto desilo nekoj ženi, vjerojatno je da bi postupila kao ona Srbijanka i da bi ishod bio isti – a zašto je to tako, bolje ćete od mene znati i sami. Mene, šašavog kakav jesam, nije strah (dakle, ne zato što sam hrabar, nego zato što sam lud); ne samo zato što je ovaj dečko najvjerojatnije iskreno iskazao svoje namjere, nego i zato što mislim da čovjek, dok može i umije, svoje probleme treba rješavati sam. A moj osnovni problem jest taj što vjerujem ljudima i što mi je socijalna inteligencija nepostojeći pojam. Uostalom, lik je bio kod kćeri – i ako bi se poželio osvetiti, uopće ne zna gdje sam ja; iskalio bi se na njoj – to mi je zapravo glavni motiv za nepostupanje. Zato mislim da je vrijeme ovdje najbolji liječnik; ako je dovoljno glup, pokušat će opet ne nekom drugom mjestu – a nikakva moja reakcija u tome ga zapravo ne bi mogla spriječiti.

Ako je pametan, vjerojatno će iz toga izvući neku pouku – i to je zapravo sve čemu se nadam. Moja je pak pouka – predstaviti se jasno i glasno odmah pri upoznavanju, makar nitko i ne pita. Moja medvjeđa pojava trebala bi biti sasvim dovoljna da svakoj romantici odmah zatvori vrata.

13.08.2022. u 11:12 • 34 KomentaraPrint#^

subota, 30.07.2022.

Kako je planinar vjetar upoznao smisao penjanja




Jesam li to ja, ili netko drugi – pitaš se između dva udaha, dok noge same idu jedna pred drugom kao da su tuđe, hvatajući se busenova, čvrstih stijena i korijenja, uvijek i uvijek prema gore, prvo kroz livade, pa šumu, pa usput pored Orožnove hiže gdje si petnaest minuta čak ispružio noge na ležaljci, i još je dalje trebalo vući težak teret mesa i kostiju, a opisani lirski ili čak spoznajno značajan događaj se dešava tek negdje pod samim vrhom, na prečenju kroz grapo, kada sunce već zađe iza hrpta, pa te hladan gorski povjetarac miluje po znojnom tijelu najavljujući moguću sutrašnju križobolju koje ipak nije bilo, jer nekome si gore mio više nego bi trebao biti; tako ležeći gotovo potrbuške na siparu ne znaš što slijedi za dvadeset metara – da li čak sajla u forsiranju pravca uzbrdo, ili spasonosna kratica, ili zavoj u stranu – i niti dah više nije u tebi, nego izvan tebe, pa onda gledaš samo u kamenje pod nosom – ni dolje, ni gore, i hvataš se na četiri noge majčice zemlje kao obično preplašeno pseto; a drhturavim rukama, nakon što se konačno s težinom na prijevoju uspraviš na dvije noge kao čovjek i okreneš leđa onome što si prešao, ponosno i izazovno – pa sa štapova izvlačiš uzice i provlačiš dlanove kroz njih, te izmoren i iscrpljen poslije kakvih šest sati uspona vadiš i pridižeš mobitel i pritišćeš na sliku, i dok to radiš shvaćaš kak smisao svega ovoga uopće nije u tome da ti vidiš tu ljepotu, jer odavna već svjestan si je kao što si svjestan lupanja svoga srca negdje pod grlom, i znaš da je tamo – ili sada tu, i da joj se ne nazire konca… nego je – sine ti u jednom trenutku ta ideja - smisao čitave te stvari zapravo u tome da se baš ti toj ljepoti pokažeš, možda čak i nametljivo i nepristojno; sam, lud i onemoćao u ono rano predvečerje; pa tako, u nekom strahu i neizvjesnosti, da li si toga uopće dostojan i vrijedan - da iziđeš smjerno, ponizno i tiho pred Njeno lice i upitaš je, nakon svega, kao da neku nepoznatu damu prvi put moliš za ples – smijem li? – i od uzbuđenja, lupanja srca, zujanja u ušima; od već snažnog večernjeg povjetarca u travkama i niskom grmlju – zapravo prečuješ njen odgovor, nego ga poslije tražiš u ovim pikselima i bojama, a u stvari u svome sjećanju i u onome što nisi fotografirao objektivom, nego očima i srcem; u vlastitoj rečenici koja se iz „nikada više“ u nekoliko sati večernje mekoće i umora pretvara u „tko zna“, dok se radostan i ispunjen kao malen dječak poslije lijepe igre vraćaš u sigurnost, toplinu i izvjesnost, gdje sve to nećeš živjeti, nego ćeš o tome razmišljati; do nekog drugog mjeseca, ili godine, ili stoljeća; dok te opet črni tvoj neki vrag ne odnese pod neku takvu stijenu, ili na nju, pa kroz svo to vrijeme zaboraviš bježiš li odavde tamo, ili otamo ovdje i zašto i čemu i od koga ili kome i koliko još. A sve što ti je ostalo, to je neka prikaza u ušima, nekakav mekan, baršunast i dalek, ali siguran zvuk toplog i utješnog glasa koji ti govori: naravno! – i koji će opet poslije trajati godinama u tvome sjećanju, kao utjeha; kao poticaj; kao osmijeh. Kao smisao.

30.07.2022. u 13:29 • 12 KomentaraPrint#^

petak, 22.07.2022.

Srpanj

Zabrinuto gledaš kako u posljednjem dahu rose
srpanj kao srpom jutru suncem glavu reže
a roj osa spretno opkoljuje skoro sasušenu lokvu
ostavljenu davno još, da iz nje piju žedne ptice.

Svježina u travama zaboravljena nestaje
kao nesebičnost u dušama (u vlatima što šume uz naše oči)
i pitaš se, ne sasvim bez razloga - koliki neće dočekati
sljedeći kišni dan pod ovim istim nebom bez oblaka i sjene…

… odvedeni, zaboravljeni, nepripremljeni, ostavljeni…
dok mrkle krošnje šume na rijetkom vjetru poslijepodneva,
a teške se grane povijaju u mraku sjena i uskim tracima s malo svjetla
kao majke što bez riječi ukapaju od rata ukradene sinove.

Netko će umrijeti od udara, netko od vatre, netko od bijesa,
a netko od tuge. Neće nas dočekati puno mogućnosti izabrati način.

22.07.2022. u 11:57 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 16.07.2022.

Slika kraja

Kao i obično, ne postoji jedan uzrok nekoga problema (iako recimo znanost uzima takozvani „najbliži“ uzrok kao osnovni); stvari su – osobito u društvu puno složenije i više onako, bumo rekli, zaguljene – pa je varijabli toliko da ne samo kako nije moguće utjecati na sve, nego ih najčešće nije moguće niti predvidjeti, a kamo li shvatiti način njihova pojavljivanja i funkcioniranja.
Ipak, većinu ljudi taj problem zapravo ne priječi da se postave tako kao da ne samo da razumiju sve, nego i da na sve navedeno – mogu utjecati.
Školstvo, na primjer – postala je u nas bezmalo socijalna kategorija. Em su učitelji plaćeni malo bolje od prodavača u dućanima, em se djeca školuju – jer ne znaju što bi drugo sa sobom; malo tko više želi raditi samo nakon srednje škole, pa treba izmisliti svu tu silu zanimanja, titula, zvanja; sve te menadžere barova, pomoćnike savjetnika za nadzor skladišta i topovsko meso ugostiteljstva, prometa, industrije zabave i trgovine. Jest da me to pomalo podsjeća na onaj vic u kojemu su dva naša šetala Parizom, pa jedan veli drugome – ti mene zovi đenerale, ja ću tebe vojvodo, a samo mi ćemo (da prostite) znati koja smo govna – ali nemojmo sad o tome; odvest će nas daleko od onoga što želim reći znate već da imam problem sa time da ukratko kažem to što želim reći.
Nastavno na uvodnu misao: problem našeg školstva nije samo jedan, i uzrok tog problema nije samo jedan – dapače – ja bih se usudio reći kako ih je toliko da bi jako teško bilo neki od njih nazvati glavnim; trideset ili pedeset godina zapostavljanja struke svakako da nije moguće riješiti u jedno popodne, iako uopće ne sumnjam kako ovdje ima onih koji misle kako je to moguće. Plaće, vladavina politike nad strukom, nipodaštavanje uloge profesora ili vrednovanja znanja nauštrb brojčanih ocjena, sve su to samo neke od stvari koje su već dobro znane.
Kao i obično - opet to obično, a sve je neobično - ja se neću baviti njima, jer niti o tome imam ikakvih drugih iskustava osim onih koja se tiče moga i školovanja moje djece; nije to moja struka, a mislim da je jedan od glavnih problema upravo u tome što je struka ovdje srozana u blato, i što ne samo da nitko u pitanjima koja su krucijalna ne sluša ljude kojima je to posao – već i to što ih očito toliko malo plaća zato što su društvu tako malo potrebni – ili se onima koji sve to određuju barem tako čini.
A krivo im se čini, i tako već valjda pola stoljeća – jako krivo.
Ja ću ovdje, kako mi je već navada, upozoriti samo na jedan jedini od možda milijun problema – tiče se nas samih (jer mi je upravo to jedan od osnovnih postulata u životu: ako misliš mijenjati svijet, kreni od sebe sama); tiče se pojedinaca u društvu koji konzumiraju tu javnu uslugu; nije taj problem možda zapravo glavni, nije ni sporedni – ali nekako mi se čini da nipošto nije niti zanemariv: nekada se govorilo da je Franjo Josip svoju državu temeljio na tri stupa: doktor, profesor i sudac. Prva dva zanimanja još su nekako u našem društvu i situirana – i nisu ovdje predmet rasprave; ali treći – s njime nikako na zelenu granu.
A izgleda da se prva dva bave patologijom, biološkom ili društvenom; treći je zapravo najvažniji – jer se bavi onime što treba tek uzgojiti, uzdići, stvoriti – i nikoga nema da to shvati.
Pa tako, pored svih slabosti i problema; pored svih loših profesora, koji ne predaju gradivo koje je bitno, ili ne objasne djeci ništa, ili ne vrednuju znanje, ili se ponašaju jednostavno neprimjereno i loše (a i toga je bilo u ovom mome iskustvu svakako previše) osobno vam, kao i za sva zanimanja na ovome svijetu mogu reći isto: postoji jedna tiha, šutljiva većina dobrih ljudi koji ujutro ustaju sa radošću i prenose djeci znanje – i postoje ljudi koji rade svoj posao kako se spada, ne odustajući niti nakon nekoliko desetljeća. Radi svih njih, ja ću se ipak na prvom mjestu sjetiti svih onih roditelja u posljednjih dva desetljeća (a i u doba moga školovanja) koji su neprimjereno, nepristojno, jednostavno odvratno i bez ikakva smisla i mjere udarali na profesore; vikali i urlali, tražili, kumili i molili; pritiskali i spletkarili – samo da bi ugrabili veću brojku u završnom zbroju. Neki su i otvoreno prijetili, tukli, pucali, ili su profesori, dosljedno i samoubilački ponizno, riskirali batine i najveća poniženja – i tako smo došli do toga da su profesori krivi za sve, ili gotovo sve; da su djeca nedodirljiva, hektična i osjetljiva; da nemamo više nikakvog autoriteta u zbornicama (a da su sami tome doprinjeli - ja sam prvi koji neće poreći, i sigurno da će mnogi komentirati u tom pravcu). Došli smo do toga da su djeca jasno i glasno primila poruku koju su im roditelji u tom svome kaosu poslali: da se učiti u stvari ne isplati; ili glavninom – jer ionako na koncu prevladat će simpatije, podjele, veze, poznanstva, korupcija, nepotizam; sve ono što ne valja i što metastazira ovom zajednicom desetljećima, do truleži i disfunkcionalnosti. Profesori su na vjetrometini, znadu da iza njih ne stoji nitko, osim duge, tamne vlastite sjene na ulici oko ponoći, kako kaže pjesnik – i onaj tko želi da mu djecu školuju takvi, ustrašeni, dezorijentirani i svim zamislivim zlima podložni ljudi – za mene je čovjek koji debelo ima problema sa inteligencijom.
Vidite, to je problem: problem je u tome da uvijek, baš uvijek – treba zauzeti stranu onoga tko je slabiji. A u našem društvu, profesori su slabiji; barem ona tiha većina koja radi, i koja unatoč sve još uvijek pokušava – i u znatnoj mjeri uspijeva – naučiti našu djecu samodisciplini, radu, samopouzdanju, aktivnosti. To je moje iskustvo, i iskustvo školovanja moje djece: unatoč svih ludim babama iz biologija ili tipovima koji su iz fizike znali doći do pola knjige, sve smo to ispravili, nadoknadili i usmjerili tamo gdje smo željeli, i to vlastitim radom i zalaganjem – i ničim drugim.
Mi smo krivi za to što su profesori ostali bez tla pod nogama; mi prvi. Svaki naš podsmješljiv pogled na njihove jeftine kapute ili vozilo koje voze (ili još gore: zavist ako su kupili novi automobil, a mi nismo); svaka naša zajedljiva primjedba koju smo djeci negdje za večerom, ako smo uopće imali vremena razgovarati s njima – ispustili kao malenu nagaznu minu; svaka naša psovka, ili odlazak u školu u kojemu smo prijetili, spletkarili, dizali graju; svaki naš pucanj, povik, pogled pun mržnje uperen u profesore bio je pucanj u nas same, i u našu djecu, u njihov svjetonazor, stav, odnos prema radu, društvu i drugima. Svaki kredit kojeg smo digli da bismo kupili djetetu novi model mobitela, markiranu odjeću, ili tko zna kakav drugi pasjaluk, da bismo tako pokazali da smo bolji od drugih – sada se vraća, s kamatama.
Gledao sam i slušao te i takve ljude i njihovu dječicu godinama, desetljećima oko sebe, i čudio se tome kako je moj mali, kada bi mu u petak neka loše raspoložena, možda i zlonamjerna gospa iz zemljopisa dala šezdeset stranica testa za utorak sasvim nenajavljeno, pa bi on na moje pitanje što će – znao reći: a što ću drugo, učit ću, tata – i pitao sam se, sve do jučer - hoće li se u ovoj zemlji roditi čovjek koji će reći, stanite, ljudi – nije sve u tome da se ima, da se blješti, da se želi biti bolji, viši, veći – nešto je možda i izvan toga. Pitao sam se: hoće li nas ta naša pohlepa, zavist, potreba da se mjerimo i da budemo jači, bogatiji, blještaviji od drugih; ta naša slika Doriana Graya koju o sebi i svojoj djeci imamo – konačno odvesti na dno, na onaj tavan gdje truli i kupa se u pljesni i gadosti; a sa dna se – kako sada vele i naši košarkaši – može samo prema gore?
Ima li tome kraja?
Ima, kako da ne. Sada svi imaju petice iz biologije.
Ja jasniju sliku kraja od toga ne vidim.

16.07.2022. u 10:14 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.07.2022.

Istraživačko novinarstvo



Slika sa kulturpunkt.hr

Istraživačko novinarstvo. Kako to gordo zvuči. U sasvim romantičnom okružju, zamišljam primjerice tercet Mihovilović/Saračević/Kristl kako niti pola godine nakon kobnog skretanja na Dealey Plazi, dok se Warrenova komisija još dogovara o tome čiju će janjetinu naručivati za prva vijećanja i saslušanja – pabirči po papirima, teleksima i telegramima pa u štampu šalje već prvu knjigu s ove strane velike bare o tom strašnom događaju.

Ili zamišljam Hrvoja Appelta – vidio sam ga jednom davno –na nekoj utakmici Medveščaka; sjedio je negdje u kutu tribine, na tim utakmicama gdje se u pauzama prije bodičeka slušalo o našim užasnim furkama i navijalo po zig-zag principu; događajima koji su za sve nas značili snažan i nesmiljen bunt urbanoga protiv novokomponirane elite što je osvajala metropolu, mic po mic, članak po članak, fotelju po fotelju - i cuclao pivu sa frendom obučen u preveliki hudi i maskirne hlače što su se vukle po podu, izgledajući valjda ofucanije i otrcanije od mene sama. Čovjek otada dosljedno, koliko sam to barem ja uspio pohvatati, godinama već – promovira osnovni postulat suvremene demokracije, koji se više ne zove vladavina većine, već – pometi pred svojim vratima. Prvo razriješimo vlastita nedjela, ona koja su počinjena u našem okružju, našoj zemlji, struci, dvorištu: ne postoje korumpirano i zločinačko novinarstvo, školstvo, zdravstvo, sudstvo, politika, Hrvati, Srbi, Hutui i Tutsiji – postoje zločinci sa imenom i prezimenom. Raskrinkati bi valjalo sve centre moći, pa list po list, događaj po događaj, šaraf po šaraf – dekonstruirati tako mehanizam vlasti u kojemu je novinarstvo postalo četvrti kotač – i još se time povremeno i znade pohvaliti, i u kojemu se počesto na mjestu gdje se zupčanici dodiruju – cijede oveće količine masti.

Naravno, ne moram podsjećati na to da je gospon Appelt odavna taj svoj stav platio sigurnošću radnog mjesta.

Ili se onda sjetim davnog, davnog već gospona Butkovića i dragoga Ive, pa mi se ne da guglati – koliko je ono ovaj prvi dugo, dugo još godina nakon tog nevjerojatnog događaja - bio nekakav „glavni urednik u ostavci“? Šest? Sedam? Je li ikada u povijesti novinarstva postojao impressum sa takvom funkcijom? Dragi se Ivo, nakon što su ga uz osmijeh, ossobucco i najbolje vino iz nekog podruma - intervjuirala sva zlatna pera naše novinarske estrade – tada, kada je ostavka konačno iz riječi prešla u djelo - odavna već cvrljio po remetincima i vjetrometinama sa kojih do čuvene redakcije u neboderu kraj pruge nije stiglo baš niti malo vitra.

Čitam tako sada o mailu kojeg je supruga jednog od tri vodeća državna dužnosnika poslala školi koju pohađa njihov sin, i ma kako gospođa vjerojatno bila u pravu, barem što se tiče nesavjesnih i lijenih nastavnika (što ovdje nipošto nije tema posta) – uočavam jedan sasvim usputan i slabo primijećen štiklec, koji je, bojim se - i to je tema ovoga posta – baš svima prošao ispod radara: prije objave teksta u javnosti, sama gospođa – okrenula je telefonski broj predsjednice uprave vjerojatno najtiražnijeg i najjačeg lista i portala u nas; nešto u stilu „zaustavite rojters“ – i taj se list tu činjenicu (da u nas novinske gazde kad zagusti - zovu sa ulice, kao kad se nekome upali zub ili treba oteliti kravu) - uopće ne libi objaviti sljedeći dan na naslovnici. Zlobnici bi primijetili - s ove strane Alpa pišu neki drugi Reutersi, ili mi još o onima tamo imamo neku drugačiju, romantičnu - mihovilovićevsku sliku, kao s početka ovog teksta.

Neću još puno: samo ću se na ovome mjestu, zazivajući ponovno pojam iz naslova – usuditi u vezi toga poziva - priupitati jednu stvar; sasvim naivno, nedosljedno i bedasto, pala mi je na pamet ideja da nas ne bi puno trebao zanimati ispis poziva pozivateljice u tom razgovoru; ma što me briga koga i zašto zove gospođa predsjednikovica nakon što koristi službeni mail za svoje privatne potrebe i nakon što kao svaka uplašena i sluđena majka u ovom društvu brine hoće li njen sin postati to što je ona naumila da postati treba. S njom i svime što uz nju ide ionako će se sljedećih šest mjeseci baviti sva moguća povjerenstva, komisije i inspekcije – i od svega na koncu ionako neće biti ništa, jer ništa niti nije bilo – ili barem ne ništa nova.

Mene ovdje, draga gospodo, sasvim glupo i plitko – puno više zanima ispis iz mobitela primateljice toga poziva: koji su sve pozivi, poruke, mailovi u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina – je li, „dragi Ivo“ – primljeni na tome aparatu, i koji su sve tekstovi otišli u štampariju ili bespuća interneta povodom toga, a koji možda čak i ne daj Bože -nisu – samo kad gospođa predsjednica uprave pucne prstima
.
Pa da se time recimo pozabavi novoizabrana predsjednica europskog sindikata novinara – prva žena, i prva Hrvatica na toj poziciji, na diku i ponos svoga pokojnoga djeda.

Jer, ne mogu na koncu ne sjetiti se urbane legende o tome kako se još davno, dok se na kanarskim i tko zna kojim sve otocima pilo Marques de Caceresa, po opskurnim birtijama oko središta ove palanke, pored bivših sjedišta planinarskih društava ili uz slijepe i travom obrasle kolosijeke, kojima su kroz maglu i dim prolazile posljednje manevarke; među bivšim udbašima, emajfajvovcima i kagebeovcima, ili novopečenim sisovcima i soaovcima, koji još tada nisu znali popaliti niti sve novonabavljene laptope, a kamo li utvrditi ima li novinarstvo kakve veze sa običnim špiclovanjem; nakon trećeg loše utočenog gemišta sa toplom kiselom vodom - znao hvalisati jedan davno već profanirani novinar, tadašnja perjanica upravo nekog tog, na početku ove žalosne priče zazvanog - istraživačkog novinarstva:

- Ja ne živim od tekstova koje sam napisao. Ja vam živim od tekstova koje nisam napisao!

07.07.2022. u 09:38 • 14 KomentaraPrint#^

utorak, 28.06.2022.

Daleko i blizu






Nebo nas je toga jutra primilo u sebe, i premda četrdeset godina nisam letio – već sam nekoliko minuta nakon dosizanja visine sa zanimanjem, kao vesela i lakomislena ptica gledao iz visine na grad moga života – a potom i na snijegom prekrivene planinske lance, oceane, polja, rijeke. Putovati, to znači gledati sebe sama – i doznavati, opuštati, propuštati, dijeliti. Nemati na umu ni vrijeme, ni novac, ni obzire: čeznutljivo i sanjivo poći tamo gdje je daleko, da bismo doznali koliko je blizu. Nemati uza se sat, niti izvadak bankovnog računa, niti karticu zdravstvena osiguranja – sve to ostaviti u nekoj dobro čuvanoj sobi, iza tridsetitri brave, ključa i lozinke; zaboraviti telefon u ruksaku ostavljenom na stolici pored nas; žmirkati lagano i tiho, pod svijetlim suncem svijeta i nebesa, udišući strano kao domaće i nepoznato kao poznato. Srkati gutljaj kakve kave ili vina u vruće, rano poslijepodne, bivajući u tišini plah i običan kao list, kao oblak, kao vjetar; uzimajući iz tog istog ruksaka umjesto onoga čime bismo bilježili trenutak – ono što će ga stvarati, ojačati, odebljati; dodavati onoj kavi ili vinu zalogaj kakva jutros sa stola ugrabljena kolača od doručka – što će tek u osami neke uvale ili vrevi grada po sjenom visoke lipe dobiti svoj najjači i najbolji okus. Dosizati krajnje točke kontinenata, izlazeći ususret valovima, vjetrovima i oblacima; prepuštati tijelo hladnim i snažnim vodama, valovima i šumu oceana; otresati dubok i sitan pijesak iz cipela; hodati nogu pred nogu utihnulim i već hladnim avenijama velegrada tik iza ponoći.

Putovati znači biti dijelom svijeta, makar u prvu šumu, na prvo brdo ili perivoj; lutati pod kapom nebeskom izazivajući stvari da se dese, a ne da nam kucaju na vrata; šutjeti i pjevati zajedno sa vrelinama i znojem; upoznavati i prihvaćati ljude i ljudske oči, kao nešto naše, pronađeno, otkriveno. Izgubiti sebe i svoje, da bi se pronašlo ono jedno i jedinstveno. Vraćati se i vratiti, da bi se bilo tih, ispunjen i miran; ne očekujući više ništa, ili ništa posebno – jer ništa većeg, značajnijeg i višeg od svitanja, šuma vjetra u granama obližnjeg stabla, ili pjeva ptica u sljedećem jutru - ne može nam se niti zbiti.

28.06.2022. u 16:56 • 14 KomentaraPrint#^

utorak, 21.06.2022.

Naslikajte sliku



Gledao sam neki dan film o Ruth Ginsburg, poznatoj sutkinji Vrhovnog suda SAD, pa sam u nekom trenutku, dok se gospa Ruth borila za pravo nekog ostarjelog neženje – mnogi bi muškarci rekli: šmokljana - da njeguje svoju majku i to mu bude priznato kao porezna olakšica (a nije bilo – samo zato što je muškarac, jer je olakšica bila propisana samo ženama) - naišao na dijalog dvojice učevnih muževa (ma što muževa – pravnika, Bože moj) u pripremi parnice, negdje u mraku dvorane prizivnog suda neke američke države, a na temu ravnopravnosti spolova. Poslije sam na subscreenu našao titl tog filma, pa u nekom prijevodu za kojeg sasvim ne jamčim, ali svakako pogađa bit priče – prenosim taj dio razgovora – tiče se taktike završne riječi na suđenju:

„Naslikajte sucima sliku Amerike koja će postojati: djeca iz škola trče kućama u kojima nema nikoga; mama je u uredu ili tvornici. Muškarac i žena bore se za isti posao, a žena čak može raditi i za nižu nadnicu od muškarca. Što je čovjek bez plaće i kako da se brine o svojoj obitelji? Koja bi ga žena htjela? Plaće bi pale. Stopa razvoda bi skočila. Samo tkivo našeg društva počelo bi se rasplitati. Propala bi obitelj koja ga tvori.“

Nema uopće zbora – taj je veleumni pravnik sasvim plastično i vizionarski opisao ovo što se desilo u posljednjih pedeset godina; obitelji su razorene, a nadnice su snižene (recentna istraživanja pokazuju – realno, na možda niti polovinu nekadašnje vrijednosti); žene su ravnopravne – upravo u tome da budu roblje kao i muškarci, ali su djeca zapostavljena i unesrećena; pa je li se to baš moralo tako desiti?

Ili, kako je mojoj Dragoj, kada su ona i njena rodica znale sa dvanaest godina reći da se neće ženiti i da će biti svoje i samostalne, njena baba znala odvratiti: pazite dico samo jedno; da vam se te želje ne ostvare.

Najlakše bi za taj i takav svijet bilo optužiti borce i borkinje za ravnopravnost spolova – pa zaključiti: trebalo je ostaviti stvari onakvima kakve jesu i sve bi bilo dobro - kako je bilo još tamo šezdesetih, kada su dame brinule o frizerima i ručku, a ne o karijerama. Muškarci su ti koji vode i vodili su svijet svojim zadebljalim, sigurnim i grubim rukama (i evo, doveli su ga dovde, svaka im čast na tom umijeću; da su planirali kako upropastiti posao kojim se bave, ne bi ga tako dobro smislili); sama želja da se takva stvar promijeni odnijela je taj isti svijet u niti pola stoljeća - dovraga.

Ili tome možda ipak nije tako?

Možda ovakav nazor zapravo računa na jednu te istu – definitivno svevremensku - karakteristiku naših dragih poduzetnika, a to je grabež, pohlepa i želja za profitom; tamo gdje mogu oteti, smanjiti, sniziti i poniziti, oni će to bez ikakve zadrške i učiniti. Osim Izraela – koji je ionako po svemu dio zapadnog svijeta, vele - južno i istočno od Alpa ne postoji država u kojoj bi čovjek poželio živjeti, pa je dakle jedini recept za uspjeh, sreću i napredak – uvoditi kapitalizam tamo gdje ga još nema. Ako treba, i silom. Ako treba, i prevarom. Kako bi rekla Zločesta djeca u besmrtnoj sinkronizaciji Jamesa Bonda – „drugovi, mi jesmo za demokratiju, ali ne da svako priča šta oće“. I sada više – kao u Kom-manifestu – posljednji kapitalist neće biti onaj koji će prodati uže na koje će ga objesiti. Bit će to posljednji socijalist!

Ili tako, ili nikako.

No, gospodo, možda će vas razuvjeriti jedna činjenica, a to je da ste zapravo – zagovarajući svetost kapitala - postali veći marksisti od samoga Marxa. Progutali ste njegovu udicu, i nasjeli na priču o višku vrijednosti; stvar je – kažu – društvene organizacije, pa i pravde – samo u tome tko će na koncu proizvodnog ciklusa taj višak prisvojiti – i kada to definiramo, riješili smo sve probleme. Heureka! Društveni je sustav perpetuum mobile, i toliko je savršen da makar u malome dijelu iz ničega može stvoriti nešto – a to je taj famozni višak vrijednosti – pa onda kada posložimo kockice kako treba, i kada svatko svoje usne pribije na tu veliku, moćnu sisu – živjet ćemo u zemlji Nedođiji, u raju.

Ne postoji višak vrijednosti; ne postoji perpetuum mobile: iz ničega nitko još nije uspio stvoriti ništa drugo – osim ništavila samoga (povijest je puna takvih primjera). Da bi gazda u procesu udruživanja rada i kapitala uspio nešto strpati u džep, on mora oteti ono što je stvoreno – i učinit će to, silom zakona, policije, sudova, a to što je stvoreno nije stvoreno ni iz čega: osim njegova novca, prečesto se zaboravlja na muku, znoj, trud i žuljeve bez kojih nikakav proces ne bi bio moguć. Da bi jedna država mogla biti bogatija od druge, ona mora sankcionirati postojeće stanje vojnim, ekonomskim i svakojakim drugim savezima, koji će nas zveketom, batom i lancima uvjeriti u to kako su jeftine sirovine, radna snaga i cijene – prirodna i normalna stvar, pa se onda iz potaje jedna Francuska, nakon dobre gozbe - može smijati Maroku ili Alžiru, ili Madžarska Hrvatskoj, ili Hrvatska Bosni, ili Amerika Kolumbiji, ili Rusija Ukrajini – a izgleda da neće biti tako daleko da se i Ukrajina na tome klatnu nasmije Rusiji – kako su samo zaostali. Da bi jedan zaradio, stotine i tisuće moraju biti opljačkane (a u toj šumi, ako jedan ne izgubi puno, nego milijuni gube malo pomalo, onda se to puno lošije nazire); da bi taj vraški pametan izum obrtao paru, moramo vjerovati kako nam odavde nema izlaza i kako su stvari takve kakve jesu.

Utoliko, argument da još nitko nije pobjegao iz Danske u Jemen, ali mnogi jesu u suprotnom smjeru – ne znači puno. Ovaj svijet, lomeći stijenje u šljunak, a šljunak usitnjavajući u pijesak – goneći tako oblike, stijenke i forme tek da mijenjaju izgled sa snažnijih na slabije grane - funkcionira po zakonu entropije; primijenjen u društvenoj stvarnosti to je princip oportuniteta: zar ćemo ono što je lakše – smatrati pravednim? Ako nam se čini da sistem kapitala i rada ipak nekako funkcionira, otkinuvši tu i tamo kakvu glavu, nogu ili ruku – Bože moj – onda to znači da se ne treba zalagati za neki jednostavniji sistem, u kome će biti manje nesretnih i gladnih, a više sitih?

Ovo je svijet u kojemu svake dvije sekunde od gladi umre jedno dijete. Da, svake dvije sekunde od gladi umre jedno dijete. Kada to shvatiš, onda ti se više neće bedastom činiti stara uzrečica o tome kako problem gladi u svijetu ne uključuje na prvome mjestu rješenje - kako nahraniti gladne, nego kako nahraniti site!

Nema toga poduzetnika koji ne bi propustio platiti nečiji rad manje (ili nikako), samo ako namiriši da može; u tome je – čini mi se – najveći problem: pa zar nismo upravo ovog ljeta došli do toga da poslodavci, a ne više radnici – kukaju pred sezonu da ne mogu nabaviti radnu snagu i da im trebaju kontingenti radnih dozvola za Nepalce i Sirijce, jer više niti Srbi, Bugari i Bosanci. a kamo li domaći - nisu toliko blesavi da ovdje rade za manje, kada dvjesta kilometara dalje mogu za duplo više. A i ako obećaš to više – barem domaći znaju što i koliko vrijedi obećanje domaćeg poduzetnika: od obećanja do ispunjenja jako je, ajko dugačak put. I opet – dešava se najstrašnija stvar: tržište regulira stvari, i ubija i gazi sve iznad visine mravlje glave – pa ostaju, kako kod nas ide, oni koji su najumreženiji i najsposobniji, a ne najbolji?

Eto, onda, ako žene moraju raditi za manje pare od muškaraca; ako nakon svoga posla moraju trčati kući, po vrtićima ili školama; zašto im taj užitak ne bismo omogućili, pogotovo ako na njemu još možemo i zaraditi? I dalje ćemo ih smatrati neplodnima, lošima, sebičnima – i trubiti im o tome na sve strane ako ne budu htjele imati djecu – a ako budu, onda će one same sebe smatrati lošima, nedostojnima, prevarenima ako ne rade, i ako nisu samostalne, ili se negdje na kraju tog vrzinog kola, uvečer u jedanaest, kada svi oko njih pozaspu, sito i zadovoljno – mogu pogledati u ogledalo i ustanoviti koliko su sretne ili nesretne.

Naravno, ne treba sada među obične smrtnike računati milijardere koji se sude oko novih milijuna, stvarajući ljudima privid da i bogati plaču. Te njihove suze nemaju baš nikakve veze sa muško-ženskim odnosima (nije li strašno da je borba za takve stvari krenula upravo otamo gdje se vrte milijuni, dok tisuće nesretnica skapava u odnosu zavisnosti, pod najgorim nasiljem i poniženjima, u gladi, mizeriji i bez ikakva izgleda u bolje sutra, pa i gubeći živote, ali o tome se puno manje priča).

Taj zatvoreni krug – na opisani način - nikada nećemo otvoriti, i doista ćemo doći do točke sa koje povratka nema: ako je išta u toj priči bitno, to je onda pitanje hoće li nam djeca biti zdrava, radosna i spremna postati dobri ljudi koji će svijet, kada nas konačno ne bude, ili kada nas uspiju maknuti sa kormila – umjeti povesti u dobrome smjeru. A djece, da prostite, još uvijek ne može biti bez jednih i drugih, ne samo tamo gdje se ona, je li, prave - nego i tamo gdje se grade.

Problem naše civilizacije jest u tome što ljude, a onda i ljudske zajednice - ne vrednuje prema tome koliko su u sebe uložili (znanja, vještine, ljudskosti) nego koliko imaju i kako izgledaju – dakle, gledamo jedni druge prema kriterijima na koje smo žalosno malo ili nikako sami za sebe mogli utjecati. Vele ljudi preko plota, ili pričajući već drugi sat s nekim po povlaštenoj tarifi: vidi ga, fukara; nema ga pas za što ujesti. Dobro imovno stanje nam je neupitna garancija sposobnosti, uspjeha, vrijednosti, ako nemaš – znači da nisi niti bio voljan, sposoban, kadar nešto stvoriti – onda si luzer, jadnik, niškoristi. Voziš slab ili nikakav auto, ideš tramvajem, živiš u nekom naslijeđenom stančiću i sjediš osam sati u sobi opasanoj rešetkama, pa još filozofiraš – niti si što uprihodio, niti stvorio; kao neki lik iz Gogoljeve ili Čehovljeve drame, i još u slobodno vrijeme lutaš šumama sretan što si živ, kao prebijeno pseto; bereš nekakvo zelenje i donosiš kući – to bi mogao biti znak da ipak nisi sasvim beskoristan.

Pa ti si običan idiot: nisi priskrbio korist sebi samome i svojima, pa kako ćeš drugima? Toliko o muškarcima; za žene – zna se: ako nema lijepo lice, ili grudi, ili barem duge noge, ako je debela, niska, ružna – tko joj je kriv; plivat će u ovoj masi kao obična vreća kostiju, sve dok se bez nade utopi i ne nestane. Kapital nas je obuzeo i preuzeo u svim segmentima; od njegova bljeska ne vidimo ništa drugo do li društvenu ljestvicu – kako onda – prije pedeset, i sto, i tisuću godina, tako i sada. I u vjeke vjekova, amen.

Možda smo negdje na početku priče trebali shvatiti da rješenje nije u tome da žene budu ravnopravne muškarcima u ropstvu, nego da muškarci budu ženama ravnopravni u slobodi davanja, nesebičnosti i skrbi? Da je podjela na muško i žensko sasvim prirodna i obična stvar (pardon, kako bi sada ovi premudri mladci rekli: na osobe koje menstruiraju, i valjda – osobe koje proizvode sjeme?), i da jedni druge u tome ne trebamo tlačiti, ograničavati, iskorištavati i podsmjehivati se, nego – gledati gdje bismo mogli pomoći. Ili je u ljudskoj prirodi, na žalost, da samo gleda korist, interes i zavisnost, pa tamo gdje nanjuši jedno od toga, vrti dok ide? Da li je zaista grozna istina da muškarci žele novcem doći do one stvari (koju nemaju), a žene onom stvari (koju imaju) doći do novca?

I u toj priči shvatit ću čak i bijes koji proizlazi iz činjenice da niti žene na tome putu nisu sasvim bez grijeha, pa će neke – boreći se za sebe i lomeći u toj staklani svaku vazu i svaku čašu koju zahvate - pokušati prisvojiti ono za što se muškarci ne moraju boriti, ali nipošto neće preuzeti na sebe i loš dio priče (ili kako jedna bistra bucmasta plavuša u tom istom filmu s početka, kada popisuju zakone koji prave razliku među spolovima, pa dođu do propisa o rudnicima - veli: a zašto bismo uopće zahtijevale biti ravnopravne u rudnicima?).

Čim prije ljudi bi trebali shvatiti da život malo ili nimalo ne liči na masivnu sjevernu tribinu, tamo gdje nas stane deset tisuća, ili čak i više, i gdje ću se izgubiti u urlanju mase o tome kako smo snažni i lijepi; tamo gdje ću svaku nevolju podijeliti sa masom (jer gle kolko nas ima); taj „mi“ vrlo će brzo kroz vrijeme nestati, rasplinuti se i pretvoriti u jedno prozaično i obično „ja“ sa mojim vlastitim odgovornostima, nevoljama i problemima, koje će onda sam valjati uprtiti na vlastita pleća – netko prije, a netko kasnije, pa otići takav, sam kao prst, Bogu na istinu.

21.06.2022. u 11:40 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 16.06.2022.

Davni dani



Postajem star i sentimentalan, a siguran znak za to jest činjenica da više ne nosim nikakve fotoaparate, niti previše slikam kada sam negdje – pogotovo u prirodi; ono čime nastojim zabilježiti sve oko sebe, to su oči. Onda predvečer padne neka kiša, pa me zakopa u kuću – i tako besciljno lutam mapama i dokumentima daleke, daleke, prošlosti.
Digitalna fotografija u našem malom svemiru pojavila se baš nekako na prijelazu tisućljeća; prvo sam naučio putem digitalne TV kartice pretvarati snimke s kamere, a onda i pohranjivati fotografije sa nekih sada prastarih olimpusa koji su imali memorijske kartice na koje bi jedva stalo tridesetak slika. I tako u moru tog materijala naiđem na potpuno zaboravljen izlet na Sljeme, jedne subote u prosincu prije valjda dvadeset godina; bilo je to doba kada su se počeli otvarati trgovački centri – i već otpočetka shvaćao sam koliko je bedasto i isprazno provoditi vrijeme u njima, pa bih one koji su mislili suprotno odvezao tamo, a ja bih sa najmlađim klincem, kojemu su jasno snijeg, trava, nebo ili sunce bili sasvim dovoljan razlog za radost – produžio negdje u prirodu.
U to vrijeme još nije bilo Bandićeve ceste iz Bistre, niti utrke slaloma – do vrha se moralo potegnuti onako baš zdušno, vukući sanjke za leđima i na njima mladca od dvadesetak kila; nije bilo niti automobila sa sjajnim zimskim gumama da bi se uputilo gore (valjda nije bilo niti zimskih guma?), niti bilo čega drugoga osim jednog skafandera, dva para dobrih čizama i mora dobre volje (čak se sjećam da mi je jedan čovjek nekih pola kilometra uzbrdo sam pomogao vući, bez pitanja – za vlastiti gušt). U to vrijeme još su po planinarskim domovima postojale planinarske sobe u kojima je sasvim normalno bilo presvlačiti se ili sušiti mokri veš, i točio se za par kuna sjajan čaj, i kuhala odlična gusta juha od povrća a ne neki instant bućkuriši iz vrećica, i uopće – bilo je puno manje toga na izbor, a puno više običnih, sada već zaboravljenih stvari koje su značile da spadamo u ljude koji se ne odlikuju velikim imanjem ili potrebama, nego jednostavnošću i prilagodljivošću. Bilo je dovoljno izvući prastare sanjke iz gepeka, i krenuti kako bi se sve to osjetilo, doživjelo i utkalo u jednu malenu dušu koja je tek nastajala, gradila se i promatrala svijet beskrajno znatiželjnim očima.
I onda, kada je svemu došao kraj, zaspala od umora, svježeg zraka i cjelodnevna skakanja po snijegu - čak i prije nego li je tata uspio ubaciti je u dječju sjedalicu – na zadnjem sjedalu, negdje usred presvlačenja u suhi veš koji je čekao u automobilu.
Ma, ne da je sve to bilo dovoljno tada – bilo je toliko dobro da se na tom plamičku čovjek i dan danas ogrije.

16.06.2022. u 19:07 • 8 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.06.2022.

Fiat

Kupiti vilu s bazenom i kupiti bubreg mogla bi biti stvar istog načela: slobode tržišta. Tržište, to je opjevan, šumovit i lošije prohodan predio u kojemu lavovi jedu ovce samo zato što su jači, i jer im se može. S tom razlikom što to lavovi koji nemaju ljudsko obličje čine - samo kada moraju i kada su gladni.
No, siromah kojem je otkazao bubreg ne bi u tom okružju slobode nikada mogao kakvim njuškalom.com nanjušiti što mu treba - nema novca. U tom intenzitetu očaja i jest razlika kolibe i bubrega; kolibe ne filtriraju ketone; kada se sruše mogu se graditi nove.
Tržište je vražja stvar. Trideset i stotrideset godina borili smo se protiv jugoslavije i jugoslavija u nama i oko nas, i tu smo strašnu aždaju već obezglavili i proslavili uz janjetinu i mladu kapulu bar trideset puta pobjedu nad njom, kad po njuškalima i oglasnicima krene ono u što smo se već osamdesetih kleli kao u zlatno tele boljitka: krene zakon tržišta, i to ni manje ni više nego - jedinstvenog jugoslovenskog tržišta bubrega, a ne više tek Grockinih i Nerodimkinih pekmeza ili Modričina motorna ulja, pa će sada naša vrla hrvatska srca, o užasa, sveti naš ante i frane, pumpati urin po šiptarskim i bosanskim bubrezima, tako nam neprisvojenih viška vrijednosti iz slabo čitanih Marksovih i Engelsovih knjiga, i džabe nam svi meci i granate što smo ih za tom jugoslovenskom bandom i njihovim prljavim gaćama ispucali, ostavljajući vijence češnjaka na bajakovima i prevlakama, da se s ove strane nikada više ne pojave.
Tu, drugarice i drugovi, kao Blek Stena pred crvenim mundirima, treba nastupiti civilizacija: da štiti slabobubrežnu fukaru pred bjelosvjetskom gospodom, stvarajući mogućnosti života dostojnog čovjeka bar u mikronima gdje ih uopće nema. No, i ovakva fukara može biti od itekakve koristi; svi smo mi bez obzira na debljinu geltašla - potrošači, glasači, svjedoci.

Znam ja što će sada doći kao opća tema brige nad narodnom sudbinom: abortus. Užasna paralela bubrega sa fetusima: prodaja i uzgoj fetusa kao ideja za zaradu. Samo što je danas na ovom našem stupnju razvoja, tako mi svih natječaja javne nabave, pobačaj još uvijek tek otklanjanje navodne štete, prije negoli zarada.
Tko će štititi nemoćne fetuse ako već treba štititi siromahe koje je Sveta mati kapitala načela? Ljudi, ipak, u pravilu, a ako se organiziraju kao država - nikada - ne čine nešto od dobrote, nego od koristi; danas ne spaljujemo vještice ne zato što smo u dva stoljeća postali bolji, nego jer vidimo da to ničemu ne koristi i ne da se na tome štogod zaraditi. Nerođene bebe u mnogo su pak slučajeva beskorisne, čak i štetne po naš ugled, imetak, budućnost. Ne dižu kredite, ne glasaju, ne troše i ne kupuju, i tko zna kad bi to uopće činile. Kapitalizam, taj poredak nad poretcima, taj vrhunac naših težnji, od njih bi propao u pola sata. Dvoje ljudi - isprobao više puta na vlastitoj koži - koji odgajaju dijete, tako su samo još dvoje običnih a novih bedaka-neka vrst enterprajz poduzetnika koji žrtvuju sebe i svoje za nekoga tko dolazi iza njih, da se naužije njihove muke dvadeset i trideset godina unaprijed.

Ljudi su u suštini doista hodajuće meso, ali - ne dopustiti slobodnu trgovinu bubrezima tako nam sa sigurnošću pokazuje - da još uvijek nismo ljudožderi. Ne zabraniti pobačaj pokazuje isto to: da za novi život sposobne maternice - još uvijek, na ovaj ili onaj način, umjesto medicini - nisu od strane društva prepuštene plamenom oprljenim pletaćim iglama, vračevima i tržištu po njuškalima.

Neželjene bebe od nedostatka ljubavi na ovoj ravnoj ploči ne može spasiti baš nitko - a ponajmanje mi, mužjaci s instinktom pregladnjela medvjeda pred košnicom - jednako kao niti napuštenu djecu po domovima, prepuštenu nakon osamnaeste onim slavnim zakonima tržišta s početka priče. Polugolim, iz protesta slabo našminkanim i bijesnim curama koje po cesti urlaju da im se ne dira u međunožje i koje nad svojim glavama nose slike svojih spolovila u mjerilu jedan naprama deset - jednostavno treba prepustiti to što tako žarko žele: ravninu vlasta srca. Vjerovali ili ne, u ta srca i njihov obrat imam puno više povjerenja nego u srca bogatih. Ma tko sam tu uopće ja, pa nisam ja prispodobio o devama, ušicama igle i sličnim temama.

U znamenitom govoru na Rupnikovoj liniji 1940., citiranom prigodno u Feralu negdje u doba kada je savezni ministar Mamula, sveta krava krajem osamdesetih, počeo prazniti svoju opatijsku edensku vilu povlačeći se strateški preko linije virovitica, karlovaca i karlobaga; u toj bibliji svih nezgrapnih i strašnih oficirskih govora, idealnoj za literaturu po zahodima i čekaonicama onog predratnog nedigitalnog doba, jer sva doba ove ere uvijek oblikuju pukovnički i generalski govori; onog doba u kojemu još ljudi nisu blejali u ekrane mobitela nego u televizore ili novine, jer mobitela nije bilo; referirajući se u tom govoru u misiji motiviranja vojske - na protivnikov standard i snagu, neki tadašnji pukovnik štatijaznam Kostadinović sa kajmakčalanskim čvarcima na epoletama; maskota svih voluntarista, pouzdanika u mudrost narodna barbarogenija i dubokoumnih stratega malih antanti i čeličnih štitova od Trianona do Katyna i od Kulen Vakufa do Srebrenice, izrekao je za opjevanu hrabrost potencijalna protivnika neponovljivu formulu:
- Fiat ovo, fiat ono. Hm, kažu, oni imaju Fiat. Ma jebo njih Fiat. U njih je i srce Fiat!

Pustoš srdaca. To je ono što na ovoj strani obale baš nikako ne smijemo prepustiti bogatima - a izgleda da smo baš tu ponajviše izgubili. Današnjem svijetu srce je šuštavo i pohlepno; pali se na četkice i podmazano je kao Fiat, doslovce kao u legendarnom pukovnikovu govoru. A mi, što mi radimo, dok pukovnici našeg doba opominju naša uzavrela i čeznutljiva srca, plaha kao djevojačka? Kao i svaka obična trećepozivna rulja, postrojena na voljno, igrajući nezainteresirano džepni bilijar na kakvoj vojnoj vježbi u osvit neke katastrofe; duboko uvjereni u našu narodnu mudrost, zakon tržišta i svete mati zaštitnice - nad loše upravljanim dronovima što zuje oko glava kao pčele oko maslačaka u vidrićevskim sonetima - više od natovskih radara ili nosača aviona, sa krunicama i kinderjajima po džepovima; mitski domobranski muževi - ne slušamo govore naših bojnika i satnika, razmišljajući kako ćemo čim prije uteći ženi, ljubavnici, ribičiji ili podignutim haubama naših fiata. Uzdamo se u naše tekuće račune, mobilne pakete i naše fiate kao u vječnu i nepromjenjivu pamet, i sve je dobro dok umiremo po redu: tu su naše države, korporacije i banke, naši ministri i predstojnici, da za nas brinu kao za topovsko meso tržišta, i već će se nešto kupovati i prodavati, samo da taj balon od sapunice ne prsne i ne progledamo u taj matriks kao šimuni, andrije i jakovi u ribarske mreže galilejske, sad pune - sad prazne, jer tek čuda nam trebaju da posumnjamo u naš dobri, stari mordor.

S tim bi se pustošima prije ili kasnije valjalo pohrvati pod trojama i staljingradima naših vrijednih građanskih života, dok nam ta loše podmazana srca ne prestanu kucati i pumpati mokraću u naše jeftine, pivom, janjetinom i kiselom vodom već razlohane bubrege - i dok još nešto vrijede po oglasnicima.


Tik-tok.

12.06.2022. u 06:08 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 09.06.2022.

Zato što se može

Potakla me tema na naslovnici, u anketi – napišeš tamo nešto, pa to ode u nepovrat, i stoga mi se čini daleko smislenijim pisati kod sebe, pa eto. Sažeto – koliko ja to umijem, je li - i bez okolišanja.
Nasilnici: ljudi koji samo zbog toga što su jači postižu što žele – ono što inače ne bi umjeli, mogli, smjeli – dobivaju na račun straha od posljedica koje će proizvesti za druge.
Odmah mi na pamet pada fantastična knjiga Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ koju sam pročitao prije skoro dvije godine, pa mi je mnogo detalja već izišlo iz glave, ali mislim da osnovna tvrdnja nije: nasilje je spirala; ono što počinje zločinom dvojice supijanih protuha i pljačkaša počinjenim prvenstveno iz vlastitih sitnih interesa, završava bujicom smrti u kojoj nestaje čitava jedna sukobljena strana, te se tako nešto - što se u početku možda i moglo prozvati opravdanim buntom i reakcijom obrane - pretvara u nezaustavljivu silu zla koja odnosi sve pred sobom. Niti suzdržano ili umirujuće djelovanje osviještenih pojedinaca u takvoj situaciji ne daje previše učinka u kraćem vremenu – masa koja se jednom pokrene nezaustavljiva je kada njome proteče val mržnje, i jedini način jest da se zlo istutnji, ili da na njega naiđe još veće, organiziranije ili vještije zlo koje će ga savladati.
Srećom, u životu nisam nikad do sada bio u situaciji da bih se morao pokoriti doslovce goloj nesrazmjerno jačoj sili - koja bi me zbrisala s lica zemlje ako joj se ne pokorim. Doduše, dvaput sam išao u vojske – prvi puta jer su išli svi, a i drugi puta – kroz nekoliko godina u ratu - manje-više iz istog tog razloga – i stoga jer nisam mogao zamisliti da bih pobjegao nekuda spašavajući sebe, tako prepuštajući bolesnu majku polaganoj smrti u samoći (no ipak, dakle, bivao sam uvijek u nekom zakutku svjestan toga da bi me, ako pokušam izbjeći takvoj obvezi, mogla doseći duga ruka državne sile – a to bi bila ili puka sramota pred drugima, ili čak pred sobom samim – ili konačno običan strah za sebe i svoje).
Pokušavam međutim zamisliti kako je to kada je situacija doslovna: kada netko mora nešto učiniti ili propustiti, pred očitom, izravnom i nesavladivom prijetnjom po svoj život, tijelo ili zdravlje; takvo poniženje, bol i tjeskobu zapravo ne mogu niti zamisliti.
Krucijalna je tu, izgleda – makar da se radilo o nasilniku kao pojedincu, ili grupi – bandi, ili nekoj većoj skupini, pa čak i čitavom plemenu ili naciji - spoznaja onoga koji drugome čini zlo - kako je isto potpuno opravdano - kao osveta za nešto ranije pretrpljeno, ili pak puki čin za kojeg je nasilnik siguran da nikada neće biti kažnjen i da će izbjeći nekoj drugoj sili koja bi ga zbog toga mogla doseći.
Ključ čitave priče zapravo je u tome da se nasilnik nada kako će njegov čin nasilja ostati nekažnjen; ili će uspjeti nadvladati reakciju, ili će ostati neprimijećen; puno je manje slučajeva u kojima se netko za nasilje odlučuje svjestan da će neminovno, bez izuzetka - platiti životom, slobodom ili imovinom- kao nekakav Veličko Kerin, Gavrilo Princip ili Mark Chapman (istodobno vjerujući da se žrtvuje za neki viši cilj – ali sa potpunim znanjem da nipošto neće umaći potjeri).
Pravi nasilnik nasilje čini iz puke koristi, da bi dobio ono što ga inače ne bi pripadalo – makar to bio osjećaj nadmoći u nekom komentaru- uvredi ili kleveti na internetu, ili pak dobitak čine nečije tijelo, imovina, život. Često će nasilnik i van neke političke sfere naći sasvim dobro opravdanje za svoje nasilje (recimo izazvanost, nužnost obrane, mesijanska pozicija), ali je vrlo rijetko da će nasilju pristupiti van situacije za koju procijeni da mu i samome neće nanijeto zlo, barem ne zlo veće od onoga što ga kani počiniti.
Vrlo je lako pri tome odabrati stranu u takvom sukobu: valja samo, na lokalnoj, državnoj, svjetskoj, ili pak pojedinačnoj razini – sagledati tko je slabiji. I tu nema nikakvih generalnih pravila: situacije su uvijek nove; jednom su miloševićevci jači od čitava jednog golorukog naroda ili grada, a drugi puta možda u tom istom gradu neki osamljeni i napušteni pripadnik grupe koja je inače jača - biva maltretiran, ubijan ili ranjavan od onih koji se sada jednostavno – osjećaju jačima.
Ili, kako strašno ali istinito kaže jedna prosta izreka: zašto slon dere miša u prkno – pa zašto što može.
Zato i današnji, suvremeni rat što bjesni istokom ovog starog i napaćenog kontinenta natopljenog krvlju - prvenstveno treba promatrati kao čin nasilja onoga tko ga je započeo: kao čin zlosilja uperen protiv mira, poduzet kako bi se ostvarila korist koja je svakako po toj procjeni trebala biti veća od štete koja bi nastala. Jednako kao i silovatelj u mračnom stubištu: razgrađujući tminu svog involuntarnog celibata, nada se zadovoljenju pohote i brzom uzmaku po ostvarenom uspjehu specijalne operacije.
Nasilnici se najčešće i rađaju u nekoj od vijuga ove spirale: van sumnje - na mjestu u kojemu uočavaju kako se nasilje isplati, i kako je baš sila jednostavno učinkovitija od drugih metoda postupanja – bilo da gledaju kako im kod kuće primjerice roditelj vješto manipulira drugim, ili da doživljavaju nasilje na vlastitoj koži, ili koži nekoga dragoga i bliskoga. Države, plemena, nacije, vjerske ili bilo koje ideološke skupine nisu tu nimalo različite: dajte bilo kojoj političkoj opciji, računajući i ove ekstremnije u našem društvu - barem dva mandata vlasti, i od države, grada, općine će napraviti džamahiriju, na jednu ili drugu stranu.
Ne kaže stara narodna bez razloga: daj nekome vlast u ruke i vidjet ćeš najbolje – kakav je čovjek.
Civilizacija, konačno, počinje i završava tamo gdje se štiti slabijega i gdje se bezuvjetno ne priznaju rezultati onoga što nazivamo nadjačavanje - samo zbog toga što je netko nemoćan. Sve ostalo što je čovjek učinio van te kutije olovnih slova - zapravo se manje ili više (pa i puko udovoljavanje pohoti, pohlepi ili komforu) svodi na oružje, nadmoć i silu.
Pod kapom nebeskom, bez pogleda prema gore, put čovječanstva započinje u sili i sasvim izvjesno izgleda da će u goloj sili, tmini i nevolji - i završiti. Dvije će sile na koncu stati pred svakoga od nas (ili – da bude još uvjerljivije, mi ćemo stati pred njih - konačno ih gledajući u lice), i morat ćemo se opredijeliti za jednu od njih: za silu duha, ili silu tijela; za put prirode, ili put milosti; za postajanje – ili nestajanje. Bit će to sasvim privatan, intiman, samotan susret: na njega nećemo doći u sili nekog mnoštva, okićeni silom, ili zlatom i ljepotom ovozemaljskom; doći ćemo goli, možda i više zabrinuti nego spokojni, sami. Da, sami ćemo pri tom saznati znači li naše nestajanje zauvijek i umiranje – i uopće ne sumnjam da će svatko od nas u tom času znati koje je vrijeme; pitanje je samo hoće li zatiskivati uši da ne čuje.

09.06.2022. u 21:53 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 06.06.2022.

Podgrijana juha

Neki dan, ili bolje rečeno večer – bili smo na koncertu Mizara u Muzeju suvremene umjetnosti. Zamislite makedonske narodne pjesme koje izvodi Joy Division, pod imenom sjajne nebeske ljepotice: prva ploča iz 1987. dovela je taj sjajan makedonski sastav svojim spojem etna i gotike - u vrh autorske, a ne samo rock produkcije nekadašnje države, koji je činio - baš u vrijeme njena raspada - trolist meni osobno najdražih sastava što su svojom iskrenošću, snagom, jednostavnošću - predstavljali labuđi pjev generacije (uz Miladojku Youneed i Disciplinu Kičme); započevši, kao pjesnik kaže – tamo gdje su drugi stali, i zastavši tamo gdje će neki novi početi nakon njih.

Bilo je to vrijeme između dvaju totalitarizama – a nije da se nije imalo protiv čega buniti, samo se tada to već dobrano smjelo – punim plućima; onaj prvi totalitarizam s pendrekom u ruci umirao nam je pred očima pretvarajući se sve više u strašan leš, učeći nas tako u svojoj smrti što je sloboda, da bi nam ovaj novi, što je čekao iza ugla sa kreditnom karticom u ruci - ubrzo tu istu slobodu verificirao, kategorizirao i odredio njene granice. U tom nekom interregnumu - muzika mi je značila sve, ili gotovo sve – bila je i pogled na život i svijet, i utjeha, i snaga. Današnjim klincima glazba ni izbliza – koliko uspijevam vidjeti – ne znači to isto; sama činjenica da je u svako doba i na svakom mjestu dostupno baš sve čini je užasno potrošnom, izbljedjelom i manje privlačnom; no – to je tek prvi dojam. Middle of the road nikada mi nije imao dobar okus; sasvim siguran pokazatelj da nešto duboko ne valja bila mi je činjenica da nešto slušaju milijuni.

Zato me podgrijavanje stare hladne juhe s vremena na vrijeme potakne da još jednom osjetim to od čega se onda živjelo. Naravno da stara juha nikada ne može biti dobra kao onda kada je skuhana; pokazalo se to i ove večeri, kada smo shvatili da veličanstveni bariton Tanevskog ništa, ili skoro ništa ne može odmijeniti (iako, valja priznati da je stvar do nekadašnjih visina doveo Tomi iz Phantasmagorije otpjevavši onako kako treba Istekuvam i Djevojku od bronce). No, jedna me druga stvar zaintrigirala daleko više: u dokumentarcu koji je prikazan prije koncerta bivši članovi opisuju one davne dane, pa navode kako je na Rock moment u Zagreb znalo na jedan natječaj pristići sa prijavom i demo snimkama po četiri ili pet tisuća bendova, da bi od te brojke onda bilo izabrano desetak najboljih. Hej, pet tisuća bendova, pa može li netko zamisliti danas tu brojku?

Čini mi se da upravo to najbolje pokazuje što se s glazbom danas zbilo i što je nekada bila – baš zato sam posljednji od onih koji će tvrditi kako se danas nema što slušati. Naime, u onom vremenu ime, status, položaj – baš ništa nije značio. Ako ti se bend raspao, jer ste se posvađali – oko pjesme, para ili neke cure - ti si opet morao kretati ispočetka – i nikakve veze s time nije imalo to što si nekada snimio recimo nekakav prvi album; da bi se probio ponovno, morao si opet kretati od Drugih godbi ili Rock momenata – o tome najbolje svjedoči ono što se desilo nakon Šarlova raspada; nakon što je Koja na legendarnom koncertu Gang Of Foura u Domu sportova osamdesetiprve čuo Gilla i zakleo se da nikada više neće svirati bas (pa kako nije imao para za gitaru, svirao je svoj stari bas kao da svira ritam gitaru - sljedećih trideset godina). Sada mi je zapravo jasno što je godinama na okupu držalo naizgled nespojive stvari: Rundeka i Sachera, ili Remenarića i Puljiza, ili što je doprinosilo legendarnoj vojničkoj disciplini Johnnyeve trojke sa Leinerom i Hrnjakom: ako si imao prvu ploču, onda si imao utrt put – inače si morao kretati od nule – toliko je bilo onih koji čekaju iza tebe da dođu na red!

Upravo zato, često mi je bolje od podgrijane juhe ponovno danas, makar koliko bio star i makar koliko to ponekad bilo neprilično – istraživati (baš onako kako sam to činio nekada, zaputivši se prepun znatiželje u nekakav Lap ili Kulušić kada je prvi puta trebalo slušati tanevske, lovriče ili marolte) – a ni danas festivala i zabava sa pucanjem i pjevanjem ne nedostaje; veseli se ovaj narod. Ima i danas djece koja stvaraju čuda – još kako: pođite samo na koncert Libra ili Cinkuša ili Šumova protiv valova. Ili, neka se nađe netko tko će – da budem prost, jer drugačije ovdje ne umijem – imati muda pa uglazbiti samog Ujevića, kao sjajna Sara Renar!

Muzika ne umire, umiru samo iluzije oko nas. I naše stare, loše navike. Još uvijek ima svježe krvi u njoj, još kako. Samo, da bi se to saznalo, ponekad se treba sjetiti kako danas izgleda ona stara, a kako je nekada izgledala – i kako izgleda nova. I shvatiti: ne postoje nova i stara, ovakva ili onakva glazba, žanrovi, kriteriji, filozofije, kritike ili klanovi; kao i u svemu ostalome – filmu, kazalištu, književnosti, slikarstvu – životu uopće – postoje samo dvije vrste onoga što si napravio: dobro i loše

06.06.2022. u 15:58 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 31.05.2022.

Mravi i cvrčci





Uf, to pisanje. Ima, kao što vidite, likova koji ne odustaju od desetak odlomaka teksta – kao da ljudi imaju svo vrijeme ovoga svijeta da bi čitali njihove mudrolije - a za njih riječi kao da proizvodi nekakav mlinac, blender, vješto skrpan kuhinjski aparat a ne neka pošteno napaćena i izmorena ljudska duša; umjesto da napišu i pokušaju kao sav pošten svijet – u dvije ili tri rečenice, negdje na fejsu, ispod slike na plaži, kavi ili pivi - promijeniti svijet - ispisat će ti i takvi - tri ili četiri kartice rečenica gustih i teško prohodnih kao stara paučina s tavana; i još da barem na koncu sasvim određeno i bez ikakve sumnje uzviknu ono što misle da treba - nasuprot tome – dovest će u pitanje i to što su negdje pri sredini zaključili. Živi davež – i još bi ih zbog toga i takvoga truda tkogod neupućen, ne daj Bože, proglasio mravima, pored sveg njihovog zaglušujućeg zrikanja od kojeg se teško osloboditi.

Priča koja slijedi nije baš sasvim umjesna da bi se glavni likovi u njoj prozvali mravom i cvrčkom – barem ne onakvim mravom i cvrčkom o kakvima nas već desetljećima uče po školama, sa zloguko uzdignutim kažiprstom opominjući nesavjesne i lijene pojedince iz posljednjih klupa, koji su danima i tjednima natjeravali loptu dvorištem (danas čitaj: surfali) umjesto da su bubali godine bitaka na Marici, Krbavi ili Sommi. Mrav i cvrčak iz naše priče imaju naglašene crte jednoga, sa sasvim pristojno usvojenim karakteristikama onog drugoga – ali poslužit će, vjerujem - barem da pokušam reći što reći želim. Što ćete, život je prepun kompromisa – rekli bi Vilim Galjer, , Fani Kaplan, Zvonko Bušić ili Urlike Meinhof, pa pošli svojim putem – neka se netko ne naljuti ako se meni učini kako se ne radi o dvoslikama, i da je taj put nekako – jedan, isti; ali to je već sasvim druga priča, i nemojte me hvatati na digresije: držite se, molim vas – za potrebe ovog poduhvata - crvene niti.

A zbog čega sam se tek sada sjetio objaviti i oslikati ovu crvenu nit, tko će ga znati – star sam i smušen, ali sam prilično siguran da o ovome događaju još nisam pisao. Dakle, ima tome već skoro pet godina - u jednom međunarodnom institutu u užem središtu Zagreba bila je postavljena izložba našeg dobrog prijatelja i vrhunskog fotografa, nazovimo ga Mrav, a ticala se jednog madžarskog nacionalnog parka koji uključuje čitav kompleks spilja i krških fenomena kakvih stotinjak kilometara sjeveroistočno od Budimpešte, već gotovo na samoj granici sa Češkom. Otvorenje je bilo onakvo kakva već otvorenja jesu, prilično konvencionalno, pomalo dosadno i sanjivo, u vrijeme kada posljednje sunce zalazi iznad rasutih krovova zagrebačkih višekatnica, pozdravljajući se sa svijetom i ljudima kao sa nikad prežaljenom ljubavi.

Opjevano i odsvirano uz lijepu narodnu glazbu sastava PasztorHora i govore nadležnih službenika, veleposlanika i uvaženih osoba i gostiju - to otvorenje nije bilo predugo – a zapravo smo tamo došli da bismo konačno nakon sto godina vidjeli ljude, među njima i samog Mrava (jer sve smo te slike već odavna vidjeli na mobitelima i u pričama koje su nam ljudi pričali kada smo se posljednji puta s njima na pivi našli), pa smo poslije, negdje u hladu nekoga vrta, polustojeći i polusjedeći, kako to veći ide, pročavrljali uz neko piće, i obećanje da ćemo se čuti kako bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti.

Prije nego kažem to što želim reći, svakako ću vam u vezi Mravom skrenuti pažnju i na to da je čovjek negdje prije korone imao u Ilici, kod Kuglija, u nekom haustoru, fantastičnu izložbu na temu - ruke umjetnika – i tako je fotografirao ruke gotovo stotinjak poznatijih ili manje poznatih majstora svih lijepih umjetnosti – pa ako što od toga uspijete izguglati pod ove dvije riječi među crticama, nećete požaliti, vjerujte mi (zato njegovo puno ime ovdje i nije važno – a i zato što, kako ćete vidjeti, i kako i sam Mrav veli - nije on glavni junak priče). A druga stvar, u koju sam siguran – jest to da dok mi ovo pišemo, čitamo, dangubimo – naš Mrav negdje svojim fotoaparatom vrijedno i u tišini bilježi ono što jedva još čije oko umije zapaziti, ili pretvoriti u ideju da bi se o tome moglo napraviti fotografiju, dapače – cijelu jednu izložbu, koja bi ljudske duše umjela razvedriti, oplemeniti, proljepšati.

Netko će možda reći: sve bih ja te umjetnike, koji bilježe, preispituju i ne kopaju, pa nemaju otkuda zaraditi žuljeve – poslao barem na deset godina u sibire i na gole otoke, da rade i zarađuju u znoju lica svoga (iako, mislim da nema nikoga tko ne bi dobro znao da žuljevi ne moraju izbiti samo na dlanovima ili stopalima, jer ima žuljeva koji žuljaju dulje, teže i bolnije, a nisu baš prostim okom vidljivi – ili nisu vidljivi na prvu) – ali što ćemo s time da danas čak i mravi što kopaju, tucaju, siju ili oru – dižu glave i viču kako od toga kuluka nema sreće, jer rad nije više ono što čovjeka oplemenjuje, nego ga otuđuje?

Gdje samo ono stao? Ah, da – na dogovaranju uz piće: dogovorit ćemo se kako ćemo se čuti da bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti. E sad, vidite, upravo to i takvo dogovaranje (o tome kada ćemo se čuti da bismo se vidjeli) inače u životu, je li, znate to već - ne važi samo u jednom slučaju, ako uz sebe imaš čovjeka koji će riječ provesti u djelo. Naš Cvrčak upravo je takav, a i sebe bih mogao sasvim neskromno ubrojiti barem u kandidate za prijem u takvu grupu, jer - kada se nas dvojica dogovorimo da ćemo u subotu u šest i trideset uloviti bus za nekakve tamo Mikuliće, Kraljev Vrh ili Donju Planinu, onda to i učinimo, ma koliko teško, naporno i ludo bilo (ili kako je jedan prijatelj – mrav definitivno, kao i ja sam, kada smo se u pet i četrdeset vozali jednom negdje prema Šestinama rekao – pa ovo je kao vojska).

Nema tu mobitela ni isprika; nikome još nije otpala noga ili ne daj Bože glava; to je onako – kako je bilo kada smo bili klinci: u četvrtak smo se dogovorili za subotu u pet kod sata, i tko izda – jadna mu majka.

Ono što je važno, to je činjenica da je i sam Mrav onomad, kada se otvarala izložba o onom nacionalnom parku – jer usred svih tih govora i izraza poštovanja, završna riječ pripala je samom autoru - pa je naš dobri Mrav, skroman i tih kakav već jest, započeo obraćanje jedva čujno, da se čovjek iz zadnjeg reda uplaši kako će se uskoro predomisliti, te nakon pozdrava svim ekselencijama i glavatim gostima odustati od priče. Ali nije Mrav plašljiv – ne bi svih tih slika bilo da jest, vjerujte mi – još je kako hrabar – kada treba posljednjim parama snimati ono što će jednoga dana biti vječnost, a Mrav to umije, još kako - samo ne želi sebe isticati – i čuješ ga u tom govoru, kako zahvaljuje i pozdravlja sve kojima treba i ne treba, i goste i organizatore i one koji su izložbu omogućili, pa na kraju svega toga, sada već odlučnim i čvrstim glasom, da ne bi tko prečuo - ističe:
- I još bih želio, na kraju, ali svakako ne i najmanje važno, istaknuti da ovoga svega ne bi bilo bez …-a, i zato …-u - na svemu hvala.

Na to se nas nekoliko značajno pogledamo i nasmijemo (jer ostalih će stotina ili dvije možda i namjerno prečuti ove riječi, već pokrivene prvim pljeskom i guranjem oko stola sa pićima) – a među nama je i sam Cvrčak, koji jednu ruku o čijem je ramenu obješen ruksak poslovično zabije u džep hlača, a u drugoj drži sa nekog švedskog stola ukebani sendvič i trusi ga sa slašću i odanošću istinskog pravednika, pa jedva da ga se sve to i tiče (i na pitanje „dobro, a?“ sasvim iskreno veli“ kaj?“). Dobro mi znamo što znači to što je rekao Mrav: to znači, gospodo ambasadori, organizatori, glavati i visoki uzvišeni gosti, da sa vašim dobro popunjenim stražnjicama, automobilima i avionima, sa vašim nemaštovitim i čistim metodama, napredovanjima, karijerama, kravatama - svega toga ne bi bilo – i to vam kažem ja, jedan običan mravac, jer ne možeš do tih egela i tapolci i pesaka i jama i vrhova doći uvijek i baš samo ne koristeći vlastita stopala, ili čak čitave noge – kao ovaj put. Dogovoriti se da se nađemo negdje u pet, i otpedaliramo na kraj jedne države, a na rub druge, bez isprike – jer, kako ćemo kasnije vidjeti – vrijedi.

Pa onda, ako ste nas godinama i pokoljenjima učili da je mrav uzor, a cvrčak budala – stanite, i preispitajmo mi to vaše učenje; niste li to činili možda tek zato da bi više materijala – ponad naše mravlje odanosti i šutnje – ostalo za vaše cvrčkovanje?

Ako naš Mrav ovako, svima u lice i bez ikakve dvojbe - kaže da bez Cvrčka svega toga ne bi bilo, onda nemamo drugo, nego mu čista srca vjerovati – jer njegove fotografije ne zanimaju ljude koji nemaju vremena i volje katkada čistiti uprljana srca (a srca se prljaju lako i često, to svi znamo) - i na tom mjestu ja zamišljam nekakav pakleni kolovoz - i dva biciklista (Cvrčka i Mrava) koji su sa vlaka sišli još na Keletiju, pa napravili krug po Pešti, obišavši manje-više sve što u Pešti obići treba, red je; i onda baš onako sizifovski, kao posljednji normalni ljudi i prvi luđaci, polako ali sigurno, gurali i gurali i gurali pedale sve do tih špilja i vrhova i jama; sa kapama ili kacigama i bisagama punim vode, paštete i dvopeka, luftmadracima iz Konzuma za petnaest kuna i vrećama svezanim iza sica - kao neki novovjeki jurodivi ili kinici, što ne trebaju puno više od vode i korice kruha, ali zato ustrajno i dosljedno ištu čitavu jednu bogatu trpezu što s neba na nas svakoga dana pada, ali je malo tko primjećuje - trpezu ljepote.

Čitav je taj poduhvat poduzet sa Cvrčkom na čelu kao velikim guruom – njime, koji te na najvećem suncu sa šiltericom na čelu čeka u hladu zvonika ili autobusne stanice prvog sljedećeg sela nakon brda, sa plućima maratonca i estetskim kodeksom tek porasle djevojčice - kada već misliš da nemaš snage niti za tih pedeset posljednjih metara uzbrdice – jer znaj da će tamo pored svoga bicikla stajati naš Cvrčak, siguran kao poplava, prelazeći vješto preko svakog tvog uzdaha ili neke rečenice o tom tvome stanju – i skretati ti pažnju na to kako ovdje ptice lijepo pjevaju, ili kako niti dva kilometra dalje ima neki potok.

Tamo gdje su već grčevi prevladali a sunce spržilo sve što je više od mravlje glave – polijegat ćete po kućicama za rezervne igrače nekih provincijskih petoligaških terena, ili uz šumovite i zelene potoke i rječice u hladu kakvog spasonosnog spruda – da odmorite, ne pitajući se više - što je meni sve ovo trebalo, nego cijeneći da smo sada tu i ovdje, pod tim svemoćnim i velikim suncem kao mravi ili pčele i cvijeće – tihi i izmučeni, a sretni i puni kao brodovi; pardon – kao bisage naših bicikala spremnih za put.

Prošao sam i ja svojedobno sa Cvrčkom, a dobrim dijelom i sa drugima, ili sam - tu životnu školu na dva kotača ili samo dvije obične noge, i premjerio dionice od mostova ob soči do nekih tamo trnova ili kobarida ili ozljeva i marijagorica, i tko zna kojih još sve krnskih i triglavskih jezera, otoka i vrhova ili spilja, i nisam umio slikati te ljepote kako to Mrav umije, jer nisam nikakav fotograf nego neko obično piskaralo, pa slikam svojim umornim i već pomalo starim očima, da bih poslije pokušao ono što je od tih slika u meni ostalo pretvoriti u riječi u toj nekoj čudnoj i nepoznatoj alkemiji pustih večeri, kada čovjek ne zna što bi sa sobom.

Čovjek tako u nekom času misli da ima nešto što bi valjalo podijeliti sa drugima; stoga mi je jednako kao i Mravu, koji je mora spomenuti, makar i u tom svome govoru - dobro poznata ta etika dvonožna isposnika, jer samo ono što si u spokoju i radosti obična namjernika, na dvije noge ili hajde – dva kotača, bez neke zaštitne limene kutije u kojoj bi prelazio udaljenosti – vidio i omirisao i doživio, možeš reći da si posjetio, pa zato i kada tim limenim ljubimcima jezdimo kroz ravnice kao nezasitni termiti (a u stvari, apsurda li – i dalje: cvrčci), valja nam stati bar na sat ili dva i prošetati tišinom, vrevom, blještavim svjetlom ili kakvom drugom ljepotom nekog kraja, e da bismo sami sebi mogli priznati da smo tamo bili. I tako, najčešće i ne dalje od dvjesta metara od vlastita praga, ugledati čarobnu kocku vedrine pored svoga oka, kako se bezbrižno i tiho vrti u ovom ludom, strašnom i neponovljivom svijetu kao stari, odavna poznati cilj: oživi me, i podijeli s drugima – da i oni znadu za me!

I ne odustajati; ne miriti se sa nemoći, starosti, godinama ili propuštenim prilikama: novac, vrijeme, zdravlje, društvo – samo su dobre ili loše isprike za predaju. Svijet u kojemu ljudi rade, ali i - putuju, druže se, traže i ispituju, uvijek bivajući gostima, došljacima, namjernicima koji daju koliko i uzimaju - a ne osvajačima, potrošačima ili korisnicima; svijet cvrčaka pored svijeta mrava – svijet je u kojemu smo živjeli i bili. Jedan bez drugoga nemaju smisla; jedan s drugim čine savršenstvo.

31.05.2022. u 10:11 • 11 KomentaraPrint#^

četvrtak, 26.05.2022.

Grad









Postoji Grad, razdijeljen rijekom na dva dijela – opisan i prepričan u davnim i dugim pričama djedova i baka koji su u svojim životima prolazili svjetske ratove i fremtanje i tuđinske vlasti; u vremenu o kojemu pričamo – bio je dalek i stran; u Njega se stizalo kojekako, a u to doba i u tim prilikama, za ljude kao što su bili glavni junaci naše priče – vlakovima; kako drugačije. O Gradu se čitalo malo ili nikako - interneta niti turističkih vodiča nije bilo; sve što se saznavalo, slušalo se iz priča starijih prijatelja i poznanika koji su tamo bili, ili su od trećih nešto o tom gradu čuli, ili je njihov netko bio tamo ili želio tamo otići; pričalo se dugo i polako, pa je svaka priča u sebi nosila čitavo brdo tajanstvenosti i mističnosti, kako to već biva u zadimljenim noćima po birtijama; uz muziku starih svirača i gutljaj jeftine tople pive za koju se imalo para. Govorilo se o velikoj i snažnoj rijeci na obali koje stoje predivne stare zgrade, i o sjajnim muzejima u kojima su se mogle vidjeti prelijepe slike, krune i kipovi, i o velikim i nepoznatim nogometnim igralištima na kojima se nekada igrao najljepši nogomet na svijetu, i o ljutim i dobrim jelima i sjajnim vinima koja se jedu i piju za malo para, a s puno ushita i ljepote.

Njih dvoje doista na takvo što nije trebalo puno nagovarati; čak ni roditelji nisu previše bili protiv (kao da ih je itko išta pitao), jer ispiti su na fakultetu u lipnju već bivali uglavnom položeni – pa se usput nešto radilo, da se zaradi i ima, i da se upoznaju novi i nepoznati ljudi koji će nas uputiti u to što je već dobro i lijepo i pametno – a ljudima se tada vjerovalo, gotovo bespogovorno i sa poštovanjem, kako to mladi ljudi već čine.

Odavna već - još dok bijahu djeca – naučili su kako ne postoje toliko visoke ograde, toliko duboka mora i toliko daleke zemlje a da se ljudi i pored njih ne bi mogli razumjeti, svidjeti, pronaći – tako im se barem činilo tada, i još neko vrijeme, sve dok rat, mržnja i sivilo u tolikoj mjeri nisu izubijali svijet i duše oko njih da je i maštanje postalo preskupo, suvišno i obično. No, do tada će morati proći još nekoliko lijepih – zapravo čarobnih godina, godina u kojima će se sanjati, putovati, ljubiti – sve u isti čas; godina u kojima je svijet svakoga jutra izgledao kao bolje mjesto od onoga koje se sinoć ostavilo pored jastuka.

Sve što su to dvoje dvadesetogodišnjaka nakon dva mjeseca hodanja znali jedno o drugome, bilo je da se vole i da jedno drugome vjeruju. Sve što su znali o cilju svoga puta - u času kada su spakirali svoje ruksake, strpali teškom mukom preko studentskog servisa zarađenih dobrih dvjestotinjak maraka u džep i našli se na autobusnom kolodvoru – bilo je da treba uhvatiti autobus za Kanjižu, kako su čuli da se taj grad zove, jer tako je najjeftinije i najpogodnije, i onda tamo pronaći željeznički kolodvor na kojeg će već odnekuda i u neko vrijeme koje se pokaže prikladnim - stići vlak za grad u kojeg su naumili stići – jer ako se tim vlakom prelazi granica, onda da je stvar daleko skuplja. I konačno, sve što su znali o toj zemlji, bile su neke davne i daleke priče o nogometašima i blatnim jezerima ili beskrajnim ravnicama bez planina i vlakovima koji su djedove vozili u ratove i vraćali iz njih, ako su imali dovoljno sreće za takvo što – pa su se s ljubavlju gledali u oči i mislili kako mora biti da žive u raju, jer nikakvi ratovi ne stoje im na putu, a sljedeće dane, tjedne, sve dok potraju one marke i još makar koji sat ili dan dulje od toga, dok se trbusi ne zalijepe za leđa a stare patike ne raspadnu na nogama – provest će zajedno, i to je bilo jedino što ih je istinski zanimalo.

Bili su to dani u kojima su jedno upoznali drugo za čitav život: jer kada se nalaziš samo navečer, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš nekoliko tjedana, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra – tako da budete onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – tada možeš smatrati da si nekoga upoznao, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

Tako su se njih dvoje upoznali u Gradu, i tako su iz njega konačno i izišli - prelazeći onu veliku i široku rijeku u nekom starome vagonu čiji su točkovi kloparali šinama, šuteći i gledajući u Njega kao neko svetište; praznih džepova, sa torbama punim potamnjela, od strasti i ljepote podrapana veša, dvije karte do Zagreba i velikom flašom punom vode; prljavi, umorni i lijepi kakvi već umiju biti samo ljudi što vole prvi puta u životu; plašeći se izreći zavjet da će se jednoga dana vratiti u Njega, kao da će nešto od onoga što se upravo zbilo - time pomaknuti, promijeniti ili oduzeti; ali ne usudivši se više ni zamisliti kakav će biti prvi trenutak u kojemu će se nakon tih dva ili tri tjedna života rastati da po čitave dane ne budu zajedno,pa da sve opet bude onako kako su se čitava života navikavali, jer nju će – kada samo prekorače kolodvorska vrata - jedan tramvaj negdje tamo na raskrižju odvesti prema jugu, a drugi njega prema zapadu.

Zato se u taj, njihov Grad i danas ulazi tiho, opreznim koracima, ili šušteći gumama bez kočenja, u drugoj ili trećoj – oprezno parkirajući već negdje na periferiji, pa se zatim hoda šutke, držeći se bez odvajanja za ruke – kao u mraku – i ulazeći u Njega kao u nekakvu knjižnicu ili bogomolju: da se ne poremete krugovi što ih je njihov kamen započeo kada je bačen u vodu, i koji još uvijek traju, šire se, putuju mirnom i tihom površinom svijeta kao nekog zaboravljenog jezera, da nestanu na njoj – ali ne još, ne sada. U tome se gradu – gdje je tada malo tko znao strane jezike - pričalo na mote, rukama, očima – baš onako kako su oni sami pričali prije nego bi svake noći usnuli sijući netremice svoje poglede u mraku s jastuka na jastuk - ili nakon što su se jutrima budili – i u tome su gradu prvi puta dijelili posljednje zalogaje ili gutljaje, jedno drugome kupovali andole, uloške ili flastere za žuljeve, prali prljav veš ili hranili jedno drugo žlicama uzavrelih juha iz vrećice.

A Grad ih dočekuje sneno, skrivajući sunce iza oblaka i tjerajući kišu od sebe kao one davne godine, samo za njih – da mogu kao onda lutati satima i satima, još puno iza sumraka, bučnim i prašnjavim avenijama, ili tihim uličicama do prvog parka sa klupom i pumpom, očiju raširenih od nevjerice i miline. I da nikada više i ne pomisle kako im je ovo posljednji put da su tu.

Jer na svaku takvu misao, Grad će im se samo tiho nasmiješiti, i šapnuti da jače stegnu te ruke što ih jednu u drugoj drže, i ne pričaju gluposti: zbog tih i takvih, i svih onih koji Me gledaju ovako – širom otvorenih očiju, brišući suze za koje na čas pomisliše da su obične trunke prašine u njima - Ja sam tu, jer da vas nema, i Meni bi sve ovo odavna već dojadilo pa bih ovom rijekom otplovio da se nikada više ne vratim – reći će, ali za svaki slučaj - dok budu spavali: da im šapat prođe iznad glava i da ga ne čuju – pa da slučajno nešto ne umisle, nego tek u polusnu pomisle da se opet u sobi ili ispod prozora nešto pomaklo, puklo, prošlo kroz noć, i okrenu se jedno prema drugome u zagrljaj usred najslađeg sna.

26.05.2022. u 08:46 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 25.05.2022.

Molba

Pod posljednjim postom pronašao sam sasvim iskrenu i umjesnu molbu da malo uredim blog - iz razloga što se teško čita, pa eto – nije ovo nikakva promjena jer mi je dosadio jedan izgled pa će biti bolje s drugim (kao u onoj Krilovljevoj basni o kvartetu životinja – ti sjedi tamo, a ja ću onamo – pa ćemo bolje svirati). Naime, niste vi tu radi mene; ja sam tu radi vas – i ako se vama loše vidi ovo što pišem, dužan sam to promijeniti. A da bismo učinak mogli provjeriti još kvalitetnije, ne baš sasvim slučajno, prilijepit ću i besmrtne stihove Cszeslawa Milosza koje sam našao negdje na netu, pa vjerujem da je to točan podatak, a ako slučajno nije – neka me netko ispravi (bez obzira na sve, stihovi su odlični – a to je ono što je sada najvažnije):

Bilo gdje da sam, na bilo kojemu mjestu na zemlji,
skrivam od ljudi uvjerenje da nisam odavde.
Kao da sam trebao upiti što više boja, okusa,
zvukova, mirisa; iskusiti sve u čemu
sudjeluje čovjek, preobratiti saznano u čarobni registar
i odnijeti onamo odakle sam došao.

25.05.2022. u 19:32 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.05.2022.

Benzinske pumpe na putu za Hrasnicu

Prije kakvih desetak godina, možda i više – radio sam nekoliko dana na poslu s jednim Londončaninom, mislim da se zvao Mark. Bio je to čovjek stariji od mene barem pet godina, ozbiljan – svakoga dana u odijelu i kravati; kada bi nam ostajale rupe između poslova, počeli smo tako pričati; vidio sam da od muzike nema neke vajde, pa što ću – dva muškarca u najboljim godinama – rekoh, prije nego počnemo o ženama, da probam sa nogometom. I tako, bio je četvrtak, ili srijeda; čovjek je iz Londona, pa počnem ja njemu o jučerašnjoj pobjedi Chelsea u Ligi prvaka, a on me pogleda onako svisoka, pa kaže – ma kakav Chelsea, pa ja navijam za neki četvrtoligaški klub, mislim čak da je spmenuo Wimbledon – i da sam se sjetio onog finala njihovog kupa kada su tukli sam Liverpool. Sav sam se ozario – rekoh, ni ja ne navijam za veliki klub, i moj je Zagreb tada mislim baš prvi puta ispao u Drugu ligu, i tako sam mu nekako za sljedeća tri-četiri dana postao prijemčiviji; vidio sam da me čovjek više cijeni jer navijam za klub koji nije iz vrha; zna čovjek dobro što to znači – sad ću vam reći.
Prvi puta u životu djed me odveo na nogometnu utakmicu kada sam imao šest; bilo je to na maksimirskom istoku; gužvali smo se među tolikim mnoštvom da me nekakav nepoznati čovjek povremeno dizao da mu jašim na vratu kako bih i ja nešto vidio („gledaj, mali, gledaj“ - vikali su vršnjaci moga djeda oko nas, zaklinjući se da je sve ovo već tada – uključujući Geca Rukljkača, Koku Smoleka i Peru Močiboba - puka dosada i da bolji od Štefa Bobeka nikada nije kročio zelenim travnjacima čitavog kontinenta) - i sunce je pržilo kao ludo, a igrali su Zagreb i Famos iz Hrasnice. Eto, tako sam ja počeo navijati za taj Zagreb: jedini čovjek za kojeg sam čuo da je to isto tako učinio jest Nick Hornby – ako pročitate njegovu knjigu (ili pogledate film) Fever pitch, shvatit ćete zašto. U toj utakmici Hrasničani gotovo da nisu prešli centar; sam djed, koji je pamtio još dane kada je igrao Ico Hitrec - rekao mi je da nikada u životu nije vidio takvu, kako se tada zvalo - „viktoriju“ – utakmicu na jedan gol; koliko se sjećam bilo je nekoliko stativa – ali preko hrasničkog bunkera nije se dalo (svojedobno će Boris Dežulović opisati polufinale kupa kada je taj isti Famos namučio velikog Hajduka sa Šurom, Žungulom i Borišom Đorđevićem pored Plinare koju godinu poslije, ali to je druga priča).
Nije mene poslije interesiralo to što je Zagreb pobijedio u uzvratu u gostima, niti što je još kasnije – oborivši rekord stadiona, kojeg dakle ne drže niti nekakvi Bowieji niti Dinamo niti reprezentacije, nego baš klub koji nosi ime po gradu – ušao u Prvu ligu. Mene je za taj klub zapravo zalijepila nepravda: kako je to moguće da igraš devedeset minuta, trudiš se, napadaš, a ploda nema? Eto, tako sam vam ja postao navijač, i čitava života gledam u ponor – rijetke su bile sezone u kojima se pobjeđivalo, kao što je primjerice bilo proljeće devedsetiprve (tako da ja znam gdje sam bio, kada me pitaju – te godine, barem u proljeće: na istoku Ulice pjesnika, okupan snježnim mećavama i vrelim popodnevnim trešnjevačkim suncima, odgledao sam sutjeske i mogrene i gošk jugove i slobode iz titovih užica kako odlaze u povijest, jer sljedeće jeseni igrat ćemo svi – a jedni protiv drugih - u nekim čudnim, do tada nepoznatim dresovima, na život i smrt).
Ostavimo sad na stranu to što je taj moj Zagreb, nakon smrti legendarnog Koke, uništio jedan nevjerojatan čovjek – predsjednik – trener – katica za sve; lako bih se ja pomirio s time da moj klub igra u trećoj ili četvrtoj ligi – pa što? ionako je Zagreb jedini klub u Hrvatskoj koji se može podičiti titulom prvaka i prve i druge lige, i taj rekord sigurno nitko nikada neće dostići, jer zamislite da netko od sadašnje velike četvorke ispadne iz lige – samo da znam da u klubu caruju sportski kriteriji i motivi kada se sastavlja momčad, a ne da moraju igrati predsjednikovi sinovi ili kumovi. No, nije to sada važno; naime - kada se priča o navijačima, a posebno o ovome što se u tom pogledu dešavalo proteklog vikenda, onda bih želio reći nešto drugo.
Lako je biti navijač kada si jedan od tisuću, ili deset tisuća, i kada se pobjeđuje – čak i kada se gubi (tada se lako u mnoštvu svaki poraz pretvori pobjedu, potrebna je samo dovoljno uvjerljiva priča da se u nju povjeruje – sjetite se svih Dinamovih i Hajdukovih izgubljenih trofeja i priča o mordorima sa Marakane ili Rusanove koji im stoje na putu). Kažu čak da Hajduk nije klub, nego neka vrsta religije – puno dječaka naučilo je tu riječ prije riječi „mama“, osjećajući živu i iskonsku povezanost sa duhom i tradicijom iz koje potječe taj klub; nije daleko niti navijanje za Dinamo. Prijatelji dragi, budite vi navijači onda kada na tribini iza tvojih leđa nema nikoga, i kada si jedini i sam koji će na svoja pleća preuzeti sve boli, poraze i gubitke koji tek dolaze. Onda kada naučiš prihvatiti poraz kao sastavni dio života (a vjerujte mi, ako navijate za Zagreb, to je prvo što ćete naučiti) i shvatiš da smo zapravo svi mi pod ovom kapom nebeskom obični luzeri čije će priče loše svršiti, i ništa više od toga – onda ćeš razumjeti što znači voljeti i navijati za svoj klub, tako da uz tebe stoji neki gost-namjernik iz Kikinde, ili Konjica, ili Vinkovaca, ili čak dalekog i tajanstvenog Odranskog Obreža - i naučit ćeš skupa s njime prihvatiti igru kao prst sudbine – na kraju ćete jedan drugome stegnuti ruku pa zaželjeti dobro zdravlje i sretan povratak kući – a što još čovjeku drugo u životu treba?
Odavna već, otkad sam dobio djecu, a i prije - ne idem na stadione, niti slušam prijenose (čitam i hodam i bavim se ljudima i stvarima oko sebe) – a još manje gledam one televizijske parade domaće lige u kojima se svaka utakmica u kolu igra u posebno vrijeme; tu i tamo pogledam još kakvo prvenstvo reprezentacija ili utakmica na ispadanje Lige prvaka, najboljeg nogometnog natjecanja na planeti. Nekada je čitava država prestajala disati na dva sata kada bi se igralo prvenstvo, i žene su sretne pile kave u dvorištima, mirne i spokojne, znajući da su njihovi muževi na sigurnom, pa će eventualno doći kući malo nacvrcani, ali sretni – jer gledali su u dno ponora i znali da se otuda imaju kuda vratiti. Danas su stadioni i nogometni susreti postali poprišta divljaštva, iskazivanja snage i bijesa; djeca koja se tu regrutiraju nemaju pojma o tome koga bi kada loše ide trener trebao uvesti u igru ili kojeg bi beka trebalo ubaciti u sredinu da razgrće protivnički šesnaesterac; smisao priče postalo je to da se onim drugima, koje se mrzi više nego što se svoje ljubi – pokaže kako su odvratni, nevaljani i truli; da se utopi u masi istih takvih koja svoju jedinu vrlinu crpi u snazi, veličini, energiji.

Ljubav nije i ne može biti u snazi, nego snaga jedino može biti u ljubavi, djeco draga. Dok to shvatite, život će vam proći.

23.05.2022. u 12:27 • 13 KomentaraPrint#^

subota, 21.05.2022.

Kako ubiti onoga koga voliš

Čitam po portalima o još jednom slučaju u kojemu je muškarac ubio ženu, dapače – onu za koju tvrdi da je voli: u Našicama je bivša djevojka izbodena na smrt (ubijena, pretučena, sada je više svejedno, Bog joj dao duši pokoj i odvratio naše misli od strahota koje je proživljavala u tim posljednjim trenucima). Kažu, uhodio ju je mjesecima, prijetio, nagovarao, čekao. Podlegao strasti gubitka i počinio zlo.
Nemam u životu iskustvo ostavljanja; bio sam još u ranoj mladosti kada mi je umrla majka; nedugo za njom i otac, ali me nikada nitko nije ostavio jer je to htio. Naravno da to ne pripisujem previše nekim svojim zaslugama, iako valjda u svemu tome ima i moga truda – možda je ponajviše u životu pitanje sreće na koga ćeš naići pa u njemu ili njoj vidjeti nekoga s kime bi proveo život – i onda krenuti zajedno tim trnovitim, teškim i dugačkim putem zajedništva i sjedinjenja. Negdje sam nedavno pročitao misao kako je veza na duge staze najkvalitetnija ukoliko znadete ostati razdvojeni; doista – i sada mi se, nakon tolikih godina čini da je povjerenje jednoga prema drugome najveća i najvažnija stvar; no, povjerenje se ne gradi u danima i mjesecima, već godinama i desetljećima, a ruši u jednom jedinom trenutku.
Ali hajde, da ne pričamo nadugačko o stvarima koje su manje važne: pred vrijednošću ljudskog života sve bajke o slozi i savršenstvu padaju u vodu; kada bismo u nekoj strašnoj dilemi morali izabrati između toga da ljudi budu samci, pa da svi budu živi (i da se novi život, recimo, klonira – na stranu sada inženjeri i oblikovanje gena) – i toga da oni koji to žele budu zajedno, ali da neki ovako skončavaju – ne bismo, da smo dosljedni, smjeli izabrati ono prvo. Zato sada nije pitanje kako održati zajedništvo; pitanje je: kako sačuvati živote?
I pustite sada statistike, pojmove femicida sa transparenata na Trgu žrtava i priče o pobačajima: tko bi u ovom strašnom času sam pred sobom smio reći – nekada se ubijalo više žena nego danas, ili – pa to je samo petnaest ili dvadeset ili pedeset duša? Muškarci pobiju više muškaraca nego žena, to onda znači da možemo mirno spavati – neka muškarci ubijaju? Onda neka taj zamisli svoju kćer među ovim ubijenima – ne umijem odgovoriti ništa prikladnije od takve strašne zamisli. Nekada su – rekli bi zlobnici - muškarci ubijali žene da ih ne moraju slušati, danas žene napuštaju muškarce da one ne moraju slušati njih – svi ti razlozi bezvrijedni su i glupi pred izgubljenim životima. Pa što ako se nekada ubijalo više žena nego danas – ili se danas ubija više nego prije, kakva glupa usporedba – ionako tvrdimo da je danas bolje nego prije. Ili nije? Znači li to da ne trebamo reagirati na jedno jedino ubojstvo?
Kako bilo da bilo, nešto se mora učiniti, Samo – što?
Da se ne lažemo – opet se ponavlja ista priča: muškarac ubija ženu. Zašto sam počeo sa svojim iskustvom napuštanja kojeg nemam? Pa, zato što me ta priča obvezuje na samo jedan jedini zaključak: nitko od nas ne zna što čuči u njemu i kako bi reagirao na bol i gubitak. Želim vjerovati da sam dovoljno star, iskusan, dovoljan sam sebi da bih tu strašnu stvar u životu nekako umio prevladati; ako nekoga doista voliš – i taj te ostavi – pa zar ti ne bi onda njegova ili njena radost trebala biti važnija od tvoje vlastite?
Sve u životu kreće od vlastita doma: ja sam u svome ipak, na žalost, više saznavao što to u životu ne želim, nego što želim (roditelji su mi živjeli odvojeno otkada pamtim); međutim – ono što sam uvijek imao pred očima, i na čemu sam im, u toj strašnoj i prekrasnoj borbi zahvalan dok dišem – to je činjenica da imam nepobjediv osjećaj kako su mi dali najviše što su umjeli – na svoj čudan način, svatko za sebe, ali kada su pred sobom imali mene i neki moj problem – zaboravljali bi istoga časa na sve ono loše između njih, i nikada me nisu koristili jedno protiv drugoga. Svjestan sam, pak, da drugi ljudi nisu te sreće u životu: oni gledaju kako se postaje i biva sebičan, kako se u životu postiže ono što baš ti želiš – a za onoga drugoga baš ih briga – i kako onda u tom kraljevstvu sebeljublja ne postići i ovako strašan rezultat?
Kako spriječiti da muškarac ubije ženu za koju tvrdi da je voli najviše od svega, iako zapravo – nema pojma o tome što govori, i ako postoji najveća laž u njegovu životu – to je onda ta, da je voli? Kako smiješ lišiti života ikoga, a kamo li onoga koga navodno voliš? Iako, ne bih se usudio isključiti i drugi spol od te priče. Dapače, svjedoci smo čak i toga da u današnje vrijeme svako toliko neka majka naudi svojoj djeci; majke sa nekoliko djece ubijaju se i napuštaju ih da sami hode pod ovom kapom nebeskom (nije li to gotovo pa jednako strašno, sjetite se samo slučaja Irine Slavine kojemu sam svojedobno pisao – pa da smo htjeli znati, znali bismo o onom molohu iza Neve i Dnjestra sve što smo trebali znati još kada je bilo vrijeme, jer gospođa Irina napisala je o tome ono što je mislila?) – pa što je to ušlo među ljude?
I zato, znate, za mene, prilično naporna i melankolična starca – koji već više od četvrt stoljeća živi praktički negdje na granici civilizacije, gotovo na selu – veliki je događaj svaki puta prošetati svojim rodnim velegradom i gledati ljudske oči. Što tom prilikom vidim u očima mladih djevojaka i žena? Vidim bezuvjetnu obranu (zlobni muškarci rekli bi u sasvim nogometnom rječniku: bunker), vidim snažan gnjev i visoke, neprelazne ograde. Vidim potpuno nepovjerenje i beskrajnu tugu: ne želim biti majka; ne želim biti ničija; ne želim ništa drugo do li vlastitu slobodu i spokoj; ne želim niti pomisliti da bih riskirala, pa nekome, a posebno muškarcu - otvorila svoju dušu – jer tko zna odakle je taj i čemu ga je majka kod kuće učila? -– i tako mogla postati još jedan izbodeni ili premlaćeni leš u jarku.
Imamo li prava toj i takvoj obrani prigovarati?
Tog momka koji je noćas ubijao (a da mu se radilo o pitanju života i smrti dokazao i pokušajem samoubojstva) nisu tome učili nikakvi lijevi, protestni i alternativni pokreti i ideje; nisu ga vjerojatno tome učili niti desni, navodno zatucani i zaostali ljudi; naučio ga je vlastiti instinkt kojeg je jedino slušao i kojeg nije umio nadvladati. Naučilo ga je to što je vidio oko sebe, u svome domu, selu, svijetu ili oko njega: briga za sebe i svoje, a ne za ono što navodno ponajviše voliš. Zajedno sa udicom ljubavi progutao je i laž koja uz nju ide: kada pričamo o tome da nekoga volimo, mi u stvari želimo učiniti tu osobu ovisnom o sebi; mi u stvari volimo sebe – i osjećaj da smo voljeni. Kada bismo doista nekoga voljeli, pustili bismo ga da od nas i našeg pakla pobjegne glavom bez obzira i uživali u njegovoj sreći, makar i bez nas: jer, volimo ga, zar ne? Ljubiti treba druge – kao samoga sebe; ne možemo se ispričavati da nemamo pojma o tom zlodjelu koje se kroz povijest pomalja kroz generacije kao kuga; upravo samoga sebe ljubimo tako kako bismo onda trebali ljubiti i druge: bez zadrške, opraštajući svako nevaljalstvo i zlodjelo odmah, isprve, s puno razumijevanja i uvažavanja. Ako tako ne ljubimo i druge – onda to nije ljubav, nego želja za posjedovanjem – te su stvari udaljenije jedne od drugih nego što žene sada postaju udaljene od muškaraca, kako se sve više čini.
I kako ćemo onda graditi svijet na boli, smrti, patnji? Što ćemo namrijeti u gene naših sljednika?
Napušteni muškarci u današnjem društvu (kako izaći na oči svojoj ekipi u birtiji na pivi i reći da si ostavljen?) definitivno su jača i gora sramota od samohranih majki sa – kako se to nekada govorilo – faćukom. Vjerojatno je pred nama tek nekoliko godina u kojima ćemo – čak i usred ove bijele kuge gubitka novorođenih - dostići Island; tamo je odavna već - više od polovice djece rođeno izvan braka. Pred našim očima svijet se u jednoj jedinoj generaciji okreće naglavce i tlo se izmiče pod nogama – i tko se tome ne umije prilagoditi, bolje da niti ne ulazi ni u kakav odnos – jer sve što bi iz njega mogao proizvesti s drugim, istim takvim - jesu nevolja i jad.
Prošla su vremena muškog predatorstva: od svega što je taj neprirodan i strašan položaj davao, ostala je samo još gola fizička sila i činjenica da muškarac puno lakše nego obratno - može pretući ženu ili je lišiti života. Ostalo je samo još ono najgore, i zato gotovo svakoga jutra, osim zahvale što sam uopće budan i što je preda mnom novi izazov, zahvaljujem na tome što sada ne moram odrastati: gledam svoga sina i vidim kako pod utjecajem davnih tatinih pouka o čvrstim točkama u životu - čita, odlazi u prirodu, vježba, uživa u glazbi i filmovima, provodi puno vremena sam sa sobom, i u njegovim očima ne vidim prazninu ili bijes; naprotiv. Šutim i molim da to traje – i traje. Ne vidim drugoga puta za njega.
O tome gdje bi se u toj priči mogla naći moja kći, i na koga bi sve na svome putu mogla naići, ne želim niti pomišljati – upravo to je jednim značajnim dijelom pitanje sreće o kojoj sam gore govorio. Nekako smo se Najdraža i ja čudno u tome svemu podijelili; obično vele da su kćeri tatine miljenice – a sinovi majčini. Kod nas, kada se o nečemu priča – obrnuto je; njih dvije pretresaju teme malo rječitije (žene su, Bože moj; nas dvojica nekako u isto vrijeme odemo točiti sok kada to krene); no – kada pričam sa sinom, pričamo kratko, ali iza onoga što mi kaže vidim da stoje čitave planine promišljanja i zaključaka. Osjećam neku bedastu odgovornost za to koga ću poslati u svijet iz svoga doma; možda je to glupo – jer ću ih tako stvoriti ranjivijima nego li bi trebali biti, ali upravo uvažavanje drugih ljudi morao bi biti onaj spasonosni jezičac, kada se čovjeku duša slomi – i kada konačno shvati da – u tome što je dobio kao dar, kao jedinu šansu koju ima - nipošto ovom svijetu nije centar, nego samo njegov neponovljivi djelić – i da je u tome sva bit ljepote i njegove vrijednosti.
Zato tvrdim: sve dok mi muškarci ne naučimo sami sa sobom biti pomireni i zadovoljni – nećemo sigurno biti niti neki pažnje vrijedni partneri. Ili, kako je to još davno, davno briljantno uobličio besmrtni Pascal (a ja nerijetko znadem reći svome sinu): svi problemi ovog svijeta počivaju u činjenici da čovjek jednostavno ne umije u miru - sam sa sobom sjediti u svojoj sobi.
Eto zapravo – to je to što želim reći. Treba vikati, treba donositi zakone, treba pisati o tome – ali neće tu biti previše vajde. Nikakve politike, mjere, zastrašivanja neće konačno zaustaviti nesreću, možda će je tek ublažiti, ili sakriti pod stol – za neko drugo, još strašnije vrijeme, jer ako me ičemu život naučio, to je onda činjenica da uvijek - baš uvijek može biti gore. Nije to posao koji bi se mogao obaviti u par godina; trebat će malo više – i morat ćemo se pridići sa svojih tableta i računala, svojih piva i trač partija i automobila i krpica, i uopće sve svoje zlatne teladi - pa da se pozabavimo djecom. Nevolju će zaustaviti samo oni koji danas čine prve korake, i koje – kako znamo i umijemo - treba izgraditi u bolje ljude; bolje nego što smo mi sami. Druže Feuerbach, znaš, onome Karlu – sunce li mangupsko; bio si u pravu: kakve vile i sjekire - ako mislimo mijenjati svijet, nema nam druge nego li prvo početi od sebe.

21.05.2022. u 18:40 • 29 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.