vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 19.03.2024.

Zbogom, legendo!



ode-nam-kupus

Čovjek misli, smišlja i premišlja; kuha, pari i čeka pravi čas – ili onaj koji mu se takvim čini, poput graha od prekjučer zaboravljena na štednjaku, pa ne zna što bi i kako bi objavio i uobličio kao sljedeći post dok hoda i misli i čeka, a onda ga vrijeme i smrt presijeku, sustignu i prestignu sigurni, polagani i teški kao što jugovina nad našom Dalmacijom sjeda i pritišće uzduh i more, pretvarajući ih u jedno.

Drugi će umjeti isto ovo napisati dojmljivije i bolje od mene; ja ovog puta neću čak posegnuti niti za uobičajenim arsenalom kvantitete što ga držim poput jeftina krumpira u dobro zakračunatoj špajzi da joj ne smiješ vrata otvoriti; presjekla me vijest koju je objavila naša Ane, a Ane je isključila komentare, pa je tamo ne mogu pitati smijem li; no znam ja da se Ane neće naljutiti što sam joj oteo Njegovu sliku za svoj post i pride je uokvirio crnim; nemam mašte ni vremena ni ideja sada učiniti štogod drugo, nego samo još napisati ovo.

Nismo se nas dvojica puno i dugo čitali, još smo se manje komentirali, ali odmah kada bi se zadubio u njegove tekstove i komentare, vidio si da je to onako, reklo bi se - čovik i bloger na mjestu; dobar komad muža s bogatim iskustvom i – najvažnije – dobrom dušom nesklonom radovanju tuđoj nevolji; spreman pomoći ili dometnuti čime lijepim, a zapravo – čini mi se – ponajviše i najvrednije od svega spreman nikada ne odmoći i ne baciti za sobom crnila više nego što bi ga pronašao tamo gdje se pojavio.

I tako, stat ću tu; što ćeš više palamuditi o legendi od onoga što se može saznati samo ako se klikne na njegov blog; ako mi ovaj link proradi dobro je proradio, a ako ne, vidjet će se valjda web adresa, ili ćete ukucati "kupus blog hr" pa će i to biti dovoljno – jer više od svake moje rečenice o njemu samome reći će njegove vlastite riječi; pa tako na koncu i posljednji post što ga je – možda čak i proročanski - objavio o tajmingu i o tome kako ti uzalud najmanje drhtava ruka i najdalje videće oko, ako nisi svoj hitac usmjerio i uperio baš onda i onamo kako i kada treba.

Bez njega ovo će van svake sumnje biti siromašnije, tmurnije i besmislenije mjesto; ako išta možemo i moramo zaključiti iz svega, to je da će nas vječno pratiti njegov malo na opomenu a malo na šalu uzdignut kažiprst – i da bez toga da se potrudimo mnogo jače, više i bolje blog sigurno čeka doba još veće tmine, prostakluka, banalnosti i mržnje. „Moje mišljenje je...“ kako baš to ne smijemo dopustiti; podvukao bih neskromno ali nužno na koncu ovoga svoga izlaganja.

19.03.2024. u 14:58 • 41 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.