vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 15.03.2024.

Novalis: Jedan tek užasan san…

... što prišao je strašan vedrom stolu
i divljom grozom zakrilio ćud.
Ni sami bozi nisu znali što bi
da utjehom smire potištenu grud.
Ni molba ni dar ne stišahu mu bijes,
tajanstven bje tog zloduha put;
to smrt je prišla gozbi što se slavila
i u strah i bol i suze je zavila.

Sad zauvijek razdvojen od svega
što ovdje budi srca slatku strast
i odijeljen od drage koja dirnu
zaludnu zemnu čežnju, boli rast,
potamnjuje san, zaviješten mrtvacu,
kome tek nemoćan otpor je dat.
I tako se razbi talas radosti
o hridine beskrajne žalosti.

Smirenim duhom i žarom snažnih strasti
uljepšao je čovjek ružan svoj lik,
a luči gasi mladić blag i tih –
blag bit će kraj ko dašak sa harfe.
Spomen se topi u sjena hladan tok,
tako je potreba pjevala žalosnima.
Zakrivena osta samo vječna noć
taj strogi znak za neku daleku moć.

(Prevoditelj: Ante Stamać)

15.03.2024. u 18:40 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.