penetenziagite

ponedjeljak, 29.06.2020.

Krijesnice

Izvor: teklic.hr

Uzduh je vreo i sva se ograničenja tope kao volja za kretanjem na žarkom ljetnom suncu... Prepušteni konačno sami sebi, da ne bude tkogod drugi kriv, kako smo već navikli, znat ćemo što nam treba, a što ne i je li potrebno ići svakoga dana u birtiju ili polirati vozilo koje ionako nema tko gledati, osim umornih susjeda, ili kupiti dvije tikvice više, za svaki slučaj, makar istrunule na dnu kutije hladnjaka, ili možda kakav noviji tip telefona, za uspjeh malome u školi u kojoj nije bio od veljače.

Kako svijetom vlada leptirov efekt, sve će te stvari neminovno utjecati na svjetsko gospodarstvo već sljedećih dana ili mjeseci, a to bi moglo značiti i rast ili pad naših primanja, ili poslova, ili čega već - jer gospodarstvo je jedino mjesto gdje se duša dokazuje, pa makar radili i nešto što na prvi pogled ima smisla, jer smisao je zarada, ako tkogod nije znao.

I upravo zato stiglo je s vrelinom i bezvoljnošću i Vrijeme prepuštanja, u kojemu čak i stožeri shvaćaju kako više nema mjesta zabranama i da je svatko kovač svoje sreće (doduše, sa sirovinama kojima raspolaže i nakovnjem, ako mu ga nisu oteli... i sa svakim udahom, zapravo – onim bez kapljica, ili aerosola, vrag će ga znati)... ali kovač, to svakako. Kovač, koji hrabro, katkad i nepromišljeno, udara, donosi odluke, djela – a i kako bi drugačije – pa odlučuje o tome hoće li mali van, i gdje i kada, odnosno – smije li poduzeti to što je naumio, jer ipak – još mu je par mjeseci do punoljetnosti, i ma kako mu oči svjetlile prkosom i mladošću, vidiš u njima dvojbu, nelagodu, čak ne daj Bože strah, što li, u ova opasna vremena. Zapravo, shvaćaš – strah je taj koji vremena čini opasnima, pa ne znam je li bilo nekih koja takvima nisu bila.

Zato - sasvim je sigurno da svijeta doskora biti neće ako ne bude sedamnaestogodišnjaka koji bi se u vrelim noćima neplanirano zaljubljivali (a eZaljubljivanje još, srećom, nisu izmislili), pa su, njima u počast, a zapravo iz pukog pragmatizma, sve kočnice najvećma otpuštene jer bez dječjih duša što obnoć odraslim postaju - svijet prhne poput pijeska koji propada pod plimom valova, i entropija postaje jedini, surovi i temeljni zakon svemira, ma što tko o tome mislio ili znao, pa nagriza i uništava sućanstvo, pretvarajući stijene u kamenje, kamen u šljunak, šljunak u pijesak...sve osim uspomena.

I onda, naša riječ praćena znakovitom šutnjom na svim stranama: - Može.
A samo ti, bar zasada, znaš kako to nije nimalo plemenita, nego jedna sasvim sebična i prizemna odluka.

Potpuno bi nemoguć, naime, bez takvih popuštanja, bio povoljan ishod u kojemu se kakve slične dvije duše sreću opet - u nekoj takvoj vreloj noći nakon dobrih pola stoljeća - okupane tišinom tmine i čistoćom neba pod kojim napamet stavljaju nogu pred nogu
(„pa, hajde, nemamo baš baterije na mobitelu;
trebali smo napuniti prije nego smo krenuli;
ne znam, dugo smo razgovarali da li ćemo uopće ići, a još dvije minute prije nego li smo stvarno krenuli nismo ni znali da idemo, sjećaš se?
a kuda ćemo sad, da li istim putem nazad ili ovim duljim, moraš mi reći;
svejedno mi je popuno, idemo tamo gdje ti želiš;
ne, moraš mi reći kojim ćemo putem, da znam!“).

Izabirem dulji i mračan put, bez ijednog svjetla kroz čitava dva kilometra ili čak više, tako da te na njemu zasljepljuje tek stražarska lampa s noćne kućice čuvara supermarketa u daljini, što baca pijanu jarku bijelu svjetlost na onoj polovici neba kojoj okrećete leđa, ponad slabašnih stapki već izniklih žitarica.

Uočivši odjednom unezvjereno krijesnice pored mračnog poljskog puta oko ponoći, što nemirno traže stanište, zašutite tako konačno poput neposlušne djece, čudeći se tome koliko se svijet promijenio, jer pamtite iz nekog davnog i zaboravljenog vremena krijesnice što su zadovoljno i spokojno svijetlile i spavale u bujnoj travi, a njihova je svjetlost bujala iz mraka u naše oči kao med u topli čaj od lipa i bazge.

Noćas krijesnice prilično brzo i dugo lete, traže, ištu, prateći živicu oko dvorca čije stabljike šume na blagom noćnom povjetarcu, pune nemira i neizvjesnosti; upravo kao da su duše što svako malo prelaze tanku liniju koja dijeli ovaj svijet od onoga, bez mnogo snažne volje za odlukom na koju će stranu.

Mora biti da i za to postoji neko razumno objašnjenje; tješite se šaptom– jer zbog čega bi inače uopće postojala razumna objašnjenja? - bilo je puno kiša, i noći su bile hladne, i vjetrovi su bili jaki i prilično nepredvidivi sve do jučer, i opet će sve biti kao nekada, zar ne?...

Pa ako nema čega drugog što bi smireno i spokojno svijetlilo u tmini, barem na čas, učinit će ti se kako tu negdje, blizu, svijetle jedne oči... i da s time, barem malo, imaš neke veze.

29.06.2020. u 09:58 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 23.06.2020.

Dobro je

Čitavog života trudiš se uspijevati. Vidiš, naime, da je tako dobro. Zašto je dobro? Pa zato što to svi čine, ili barem govore da tako treba. Mora biti da ima nešto u tome ako svi rade tako, ili velika većina; nisu valjda bedasti, a ti jedan pa pametan. Što je uopće uspjeh – počinješ se pitati nakon nekog vremena. Pojma nemaš. Nekome to je snop pohvala što mu ih drugi daju (a drugi pohvale daju najčešće zato da bi za sebe iz toga ponešto izvukli), nekome osjećaj punine i radosti, a nekome bome i puki osjećaj moći – situacije u kojoj možeš upravljati stvarima bez da manje-više ikoga išta pitaš; određivati drugima što će i kako će i kada. Možeš tako jer ti se hoće; jer drugi slušaju ono što ti kažeš iz nekog razloga – očekuju od tebe nešto, da ih nagradiš ili platiš, ili da im dadeš kakvo priznanje.
Nećemo sada o tome treba li uopće uspijevati, ili je dovoljno samo bivati; čovjek svoju validaciju, što je često vrlo grubo, neprimjereno i površno, dobiva u odnosima s drugim ljudima, a ti se odnosi u žalosno velikom broju slučajeva mjere novcem, imanjem, vlašću. Naravno, iz ovog ćete lako zaključiti da za mene uspjeh predstavlja i bivanje samo po sebi, ispunjeno i spokojno; pasivnost – tako često danas osuđivana kao neambicioznost i lijenost – ima svoje dobre strane koje dovode do sreće. Ako je sreća uopće nekakav cilj, ili tek puka posljedica tog kruga i poretka stvari.
S godinama polako postaješ svjestan kako su bol, smrt, gubitak – sastavni dio života i da je potpuno besmisleno prema njima postavljati se kao prema kakvoj lošoj sreći; stići će te prije ili kasnije – tebe ili ono što smatraš kao nešto svoje; preostaje ti kao recept za uspjeh tek bivati i odrađivati i snivati u trenutku u kojem jesi. Onda naiđeš na pjesnike, a pjesnici, je li, znaju sve najbolje, pa mogu i smiju u par stihova izreći ono za što nama smrtnicima trebaju odlomci, stranice, tomovi, pa vele pjesnici (a to smo već u cijelosti ovdje elaborirali negdje u travnju) kako je „... dovoljno lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen...“ ali i „...tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe... ne boj se strelica ni metaka - oni će te
svakako dokrajčiti - ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem koje nećeš razdati za njihove grabežljive poglede, oči gavranova...“
Stalno se vraćam tim Mihalićevim stihovima, otkad sam ponovno ovog ranog proljeća na njih upućen od znalaca u sasvim usputnoj i slučajnoj prilici, kakve već te, sudbinske i jesu. Pa gledam kako se ponovno raspliću i bujaju strahovi što zatomljeni tek nekoliko tjedana bjehu, i kako vlast love i novi i stari lovci, i kako ljudi sa balkona mašu noževima, pa nema ničeg novog pod suncem, do ispraznosti. Pardon, i do ljepote. Gledaš lijevo i desno, i gdje god da pogledaš, moraš počesto rukom zakriti oči od Njena blještavila, pa žmireći izgovaraš zahvalu na Njoj, jer drugačije ne umiješ.
Krivi su drugi? Lakše je tako. To što se nismo trudili, jer to znamo kada sklopimo oči; zanemarit ćemo. Krivi smo mi? Jer u životu boli i nestaje i gubi se stalno i neprekidno i nepopravljivo.
Nema krivnje gdje nema očaja i gdje je najvažnije ne uprljati se bilo čime u nakani da se doplovi do beskrajna i nadmoćna smirenja.
Hodaš žurno i veselo travnatom dolinom i šutiš vičući u sebi: hvala!
Osmijeh polako dolazi na lice, i svjetlost neba više ne peče u očima.
Dobro je.

23.06.2020. u 11:28 • 16 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 17.06.2020.

Ćevapi za Deana Š.

Izvor: Moj Tv

U doba korone, a i sada, u doba Nove normalnosti, ono što nam vjerojatno ponajviše nedostaje jest to da se istinski duboko zagledamo u sebe i pokušamo uvidjeti što je to - odnosno, prije svega – tko je taj tko nam u životu treba. Onako kinički, odnosno cinično, pa i autoironično, sa uzdignutim srednjim prstom i glavom pokorno spuštenom na prsa, mnogi će reći da u tom slučaju ne preostaje puno toga što nam treba, a još gore – najveći dio onoga što će ostati zvat će se dosada. Pa, eto, ako u tome leži ključ oporavka gospodarstva te nove normalnosti (da ljudi trebaju samo ono što im istinski treba, a da to ne bude preko grbače bližnjega), odavna mi se činilo da sam nekako nesvjesno bio na tragu tog perpetuum mobilea; još u doba kada bih polupraznom starom cestom polako jezdio do mora uz legendarnu rečenicu moga tasta da bi po meni kapitalzam već odavna propa`.

Sa dosadom ćemo lako, samo da nam je dadu. Mislim, govorim u svoje ime, neka bude i neskromno. Ako već neću lutati ili nešto čitati, onda ću s prvim mrakom upaliti Treći. Moja reakcija prilično je zakašnjela, ali su mi ovi lijepi sunčano-kišoviti dani u kojima moraš podesiti svoj bioritam, izlaske i obavljanje poslova - prema prirodi i vremenu – u pamet dozvali sada već hvala Bogu one davne ledene dane poslije potresa i vrijeme najžešće priče o koroni. Jednog je takvog popodneva sam gospodin Jastreb sletio na trešnju u dvorište, pa smo time bili toliko osupnuti da nismo niti umjeli niti sjetili se izvući mobitele radi slikanja, pamteći taj prizor zauvijek, dok smo živi, i slikajući ga očima. Eto, u to doba, prazno, tiho, zastrašujuće šutljivo i ustrašeno, kada su se tako jasno čula šuštanja tek prolistalih krošnji, jedno od vrijednih svjetala, barem meni, bio je odabir filmova na Trećem. Sada bih trebao nabrajati? Ma, neću. Treba imati petlje pa u takvo doba mraka odapeti iz najcrnjih i najdubljih arhiva benigne i slatke komedije stare preko pola stoljeća, a ono što me posebno oduševilo jesu primjerice bili Lubitschevi ciklusi (npr. Biti ili ne biti), ili pak nekoliko besmrtnih rola braće Taviani (Sunce noću), ciklus već pomalo dosadnog Wendersa sa naglaskom na druge filmove ceste osim Paris, Texasa i napose – uporno ponavljanje meni osobno sada već jednog od trojice najboljih uopće – Erica Rohmera, sa njegovim polaganim i temeljitim ciklusima moralnih priča, ljubavnih zgoda i nezgoda i nenametljivih analiza, duhovitih i dubokih istovremeno.

Došlo je i to doba da smo s priličnom lakoćom zaboravili legendarnog Đelu Hadžiselimovića.

Što na kraju nego uzviknuti: bio bi red, svakako, odvesti barem na ćevape jednog Deana. Deana Š.

17.06.2020. u 11:22 • 12 Komentara • Print • # • ^

utorak, 09.06.2020.

Dvije su teme ovog pisanja: nekakav usputni izvještaj o proteklim danima i (bar zasada) posljednji komentar upisan na mom posljednjem postu (komentator "davni dani")..
- - -
Nakon prilično velikog broja kišovitih ili vjetrovitih dana, ovaj se vikend ukazao kao odličan za povremene i neodlučne bicikliste, barem one kojima je i tridesetak ili četrdesetak kilometara u jedno popodne sasvim dovoljan zalogaj. Odlučio sam stoga ne remetiti krugove i ne prelaziti granice, mislim na one državne, iako sam imao sasvim pouzdane informacije o tome da njihovo prelaženje više ne znači neki poseban poduhvat i ne nosi sa sobom nikakve posljedice. Ne vjerujući pri tome niti u svoju gljivarsku sreću (pa odustavši od slabo planiranog izleta do Kraljevog Vrha, gdje su se navodno pojavili prvi proljetni vrganji) odlučio sam dati pedalama vjetra u smjeru zapada.

Sunčano i pomalo vruće vrijeme bilo je ispresijecano lagodnim povjetarcem, pa sam otišao prije svega provjeriti prijateljevu informaciju o tome da je cesta prema Harmici sada bezmalo autostrada. I stvarno, sa obje strane napravljeni su nogostupi, tako da se sporiji vozač može skloniti od jakog prometa, pogotovo radnim danom. No, već nakon Prigorja promet rapidno jenjava, pa mi veći problem pričinjava jarko popodnevno sunce što znatiželjno proviruje ispod kacige ispitujući duge neviđenog gurača pedala, barem u ovolikom obujmu odjednom. Nakon osvježenja i kraćeg predaha kod stajališta vlaka na granici, vraćam se i nakon stotinjak metara skrećem prema Ključu Brdovečkom, a kod kapelice ne idem lijevo, za Prigorje, nego ravno – kratko do makadama i onda uz nasip do same rijeke Sutle. Unatoč uočljivom znaku da se radi o granici, parkiram bicikl i skidam tenisice, pa gazim kroz osvježavajuće hladnu i čistu rječicu do prvog spruda na, ipak, ovoj obali. Sutla ovdje pravi luk „na štetu“ Slovenije, tako da je bliža obala „naša“, kao i samo ušće u Savu uz koje se još u samoj Sutli nalazi prekrasan dugačak sprud u hladu, do kojega ovaj puta ne mogu uslijed staze koja na žalost posljednjih pedesetak metara prolazi nekim usjekom prepunim vode od prošlih kiša.

Uz ušće nalazi se i neka čudna građevina okićena državnim barjakom, kao brod, tvrđava, što li; po mišljenju mog prijatelja radi se o zgradi koju je sagradio još prije četvrt stoljeća neki lokalni moćnik kao znak prkosa drugoj državi što se uzdiže preko puta Save (koja ovdje vrlo kratko predstavlja granicu) i kočoperi se tvrđavom Mokrice. Osobno bih ipak više volio da, unatoč svim crtama i međama, i dalje radi stara skela koja je nekoć vozila na potezu Ključ-Jesenice ob Dolenjskem, što bi značilo da marljivi biciklist može bez problema skočiti do Mokrica na kavicu. Kako tome nije tako (već se mora praviti krug sve do Brežica i vraćati potom prema granici), čeznutljivo preko nabujale rijeke pune ledene vode od proteklih kiša gledam prema dvorcu. Tješim se da, ako je korona u pitanje dovela sve ostalo, nema tamo preko niti mnoštva golfera, a onda vjerojatno niti dvorac i kafić ne rade.

Put me na povratku vodi preko Savskog Marofa i Drenja u Prigorje Brdovečko, no netom prije skrenut ću lijevo preko pruge i vratiti se na glavnu cestu tik kod dvorca Januševca, koji danas služi kao spremište državnog arhiva. Prilično zahtjevna cesta vodi otamo na sjever prema Trsteniku i Mariji Gorici; to ćemo drugi puta, vjerojatno pješice, u kombinaciji sa markiranim planinarskim stazama prema Trajbaru i Lužnici, a sada se vraćam polako kući, jer i dan se bliži svome smiraju. Inače meni prilično nepoznat a navodno mio osjećaj povratka vlastitom gnijezdu ovaj mi se puta ukazuje sasvim snažno, pa imam poriv fotografirati i jedne prilično spontano izrasle ruže što skrivaju malu ali upotrebljivu verandu, osobito ugodnu za toplih proljetnih noći, opjevanu nekoliko puta u mojim ranijim postovima, što svakako neće promaći oku mojih vjernijih čitatelja. Žlahtina već čeka, dobro ohlađena u frižideru, da okrijepi umorne noge i dušu. sklapam oči na kauču, a iza vjeđa protječu jarke zelene, žute, plave i crvene boje što su ovako divno uobličile moje subotnje popodne i predvečerje. Oj lijepi moj kraju i zavičaju, a bome – i dome, ubav li si! :)
- - -
Ne želim polemizirati sa anonimcima (na temu objava i tema postova), pogotovo ne o nečemu što bi se ticalo politike, makar ona bila i urednička; pišem jednostavno ono što osjećam da moram, odnosno da izlazi iz mene samo od sebe. Kako će to netko tretirati nije moja stvar, ako moj upis nema namjeru vrijeđati druge. Ne mogu ipak ne složiti se sa impliciranom tvrdnjom da je prije bilo bolje, kvalitetnije, jače, više, ali svi mi koji nismo više mladi uvijek ćemo ustvrditi kako je prije bilo bolje, i to onda jednostavno ne može biti argument ničemu.

P.S: dodatak/ponavljanje sa početka ovog teksta: druga tema je "posljednji komentar upisan na mom posljednjem postu (komentator "davni dani")."

09.06.2020. u 07:53 • 17 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.06.2020.

Nema (O projektima)

"Moje se mene ne dotiče:
žalosti, blaženstva, nade.
Možda je sad sve u očima,
možda me drugačijim drugi grade?"

Vlado

Nedavno se od jednog hrvatskog publicista mogla čuti rečenica koja mi svako toliko dolazi u misli a naglašava kako je projekt hrvatske države – propao. Nemam uopće ovdje namjeru polemizirati s time, iako se sa tvrdnjom ne slažem, ali želim vrlo kratko pokazati i dokazati kako u principu projekti ne propadaju; oni nisu loši; loše su njihove izvedbe. Isto tako, ne želim uopće ovdje razgovarati o činjenicama vezanim uz izvedbu tog projekta; već samo svoju upravo iznesenu tvrdnju (o lošim izvedbama) poduprijeti jednim jedinim primjerom propasti izvedbe jednog drugog projekta, a to je onaj južnoslavenski.

Često ćete čuti kako ljudi navode da je Jugoslavija propala nakon Tita i da je sve izgubljeno u tih deset godina. Moje je mišljenje nešto drugačije, jer ta država sadržavala je u sebi dovoljnu mjeru nepremostivih razlika već davno prije, a ono što je tzv. drugu Jugoslaviju držalo na okupu (upravo se i pokazalo nakon Titove smrti) bila je pogrešna ideologija; dakle – ne ideologija južnoslavenstva, koja bi sama po sebi nekako već barem malo okupljala, već ideologija komunizma; pa kada se ista izvedba izjalovila i propala, propao je i sam projekt Jugoslavije koji se šlepao uz projekt komunizma.

Jugoslavija nije izgubljena osamdesetih; po mome mišljenju postoji zapravo točan datum kada je nepovratno izgubljena Jugoslavija, a to je dvadesetisedmi ožujka tisućudevetstoičetrdesetprve.

Banovina, Banovina, tajni san birtaških malograđanskih magnovenja. Za izvedbu južnoslavenskog projekta, nakon smrti kralja Aleksandra i polaganog gašenja jeziva terora šestojanuarske diktature koji se vrlo često zaboravlja kao početak ove krvave priče, po mome mišljenju, nastala je u nekih pet godina od 37-41 zapravo dragocjena prilika, jer su se dva normalna i obrazovana čovjeka našla u isto vrijeme na istom mjestu. Maček i Pavle. Kakvi su bili najbolje pokazuje to što su se obojica poslije ovdje opisanih događaja zahvalili na vlasti silnicima. Takva se stvar, kako iz iskustva vidimo, inače desi jednom u milijun godina, i još je sve bilo verificirano izborima, pa su njih dvojica, staloženi kakvi su već bili, krenuli graditi dogovorom jednu stvar koja je – kako god da se okrene – imala perspektive, jer je Pavle shvaćao kako su Srbi preslabi da bi sami vladali tom državom, koja je ipak veća zajednica koja im može doniejti prosperitet, a Maček je istodobno razumio – da zaokružen hrvatski teritorij sa dobrim dijelom Bosne i Hercegovine predstavlja povijesnu šansu za napredak, makar i ne kao samostalna država, već federativna jedinica.

Naravno da se tu zauvijek postavlja pitanje bi li i sama po sebi, da nije bilo rata, ta tvorevina opstala i koliko dugo (i odmah odgovaram: vjerojatno u istoj mjeri kao i ostale višenacionalne zajednice u svijetu), jer svakako da su postojale „snage“ na obje strane koje su se svojski trudile rastočiti je (velikosrbi, jer je njima svaka hrvatska tvorevina trn u oku, a velikohrvati slično - jer je njima svaka hrvatska tvorevina - koja nije samostalna - trn u oku). Ne zaboravimo pri tome da je ispostava Kominterne za ovo područje tada brojala tek nekoliko tisuća pripadnika od kojih je stvarna krema (Keršovani, Prica, Cesarec...) već prije rata bila pozatvarana (Hebrang je izišao iz Lepoglave tek nekih mjesec dana prije puča, izbjegavši sve miletićevske i đilasovske labirinte), a vodstvo je bilo raštrkano po Istanbulu, Beču i Parizu. S druge strane, Draža Mihailović tada je bio tek običan pukovnik kraljevske vojske, a Ante Pavelić zanemariv pobunjenik interniran sa dvjestotinjak pristaša (od kojih su mnogi u te dvije godine, kao npr. Budak, pomilovani) na Liparima. Jugoslavija koju bi ona dvojica s početka, samo da su imali prilike činiti to bar kakvih dva desetljeća, izgradili, tako bi imala priliku poput neke Grčke ili Italije, nakon žalosne epizode savezništva sa Trojnim paktom, kad se 44. mijenjala strana, otkoturati se u tradiciji prazne pivske flaše u zapadnu Europu, jer baćuške na lijevom krilu slamanja Hitlerove armade ni izbliza ne bi imali taj zamah da bez problema dođu do Trsta i saveznika kojeg su dobili s Valterom (već bi vjerojatno Saveznici napravili paralelno iskrcavanje uz Siciliju i dobili stopostotnu podršku stanovništva, kako su to još daleko kasnije računali npr. Vokić i Lorković, pa bi odsjekli ovo rusko napredovanje taman negdje oko Vojvodine), a ono što je glavna prednost te varijante i čega nam zapravo najviše treba biti žao, jesu stotine tisuća života koji najvjerojatnije ne bi bili ugašeni. I posljedično tome – mržnja koja ne bi bila posijana da ljude zauvijek razdvoji i onemogući bilo kakav suživot.

Za ne povjerovati je kako su Srbi, Beograđani, tko li već, lagano nasjeli na MI5 priču o nezavisnosti i poštenju, pa izašli toga dana, nakon što su Cincar Marković i Ivo Andrić potpisali u Belvedereu, ranom zorom na ulice da sruše sami svoju kraljevinu sa svojom kraljevskom lozom na prijestolju, koje su zasluge poslije rata komunisti preuzeli naravno na sebe, iako ih prije napada na Rusiju krajem lipnja nije bilo ni u primisli (dapače, Hitler i Staljin tada su već dvije godine bili saveznici; Krležu su na Trgu N skojevci pljuvali radi sukoba na ljevici, a Hebrang, Bakarić i Lorković po vrlo vjerodostojnim izvorima pregovarali o Staljinovom priznanju NDH, dok je Mustafa Golubić sa još nesasušenom krvi Trockoga na Mercaderovom čekiću, dizao u zrak njemačke tvrđave uz Dunav, pa su ga Leka i Đido morali otcinkati Gestapu da sami sačuvaju svoje funkcije).

Eto, da nije bilo MI5 i Titinih skojevaca na Terazijama sa grobom i robom, bilo je šansi da Banovina potraje zajedno sa Kraljevinom oko nje, pa bi svi možda izbjegli ne jedan nego vjerojatno oba sljedeća rata (Drugi i Domovinski), dva-tri hektična ili šarmantna diktatora (jer bi i Pavelić i Tito ostali marginalci na svojim Liparima i Zamorskim bregovima), razne Jasenovce, Bleiburge, Foče, Gole otoke, Ovčare i slične stvari. I živjeli dosadno, ali predvidivo malograđanski čitavo to vrijeme. A to je upravo ono što bi bila najveća prednost takvog života i što bi se vjerojatno pokazalo kao ključno: manje ili više sabotirati njemačke planove za Endelosung, davati ponešto danka u krvi za istočno bojište, kako se i ovako davalo na bilo kojoj strani, te – čekati, kako je stari kaputaš Vlatko mudro govorio, čekati pod stolom, dok se veliki tuku). Na koncu, konkretan Hitlerov zahtjev Jugoslaviji u ožujku 1941. bio je samo jedan – propustiti nekoliko divizija prema Grčkoj gdje je Mussolini krpao gaće. To je čitava cijena koju je ta Kraljevina trebala platiti da zadugo izbjegne rat, i umjesto otvoreno se suprotstaviti fašističkom molohu za kojeg si unaprijed znao da će te smrviti, ako se već moralo, moglo se – kako to već i jest u najboljoj balkanskoj tradiciji – pustiti komite na te vlakove, sabotirati pruge, tim njemačkim divizijama omogućiti da jednostavno zapnu u moravskom i vardarskom blatu, za što su postojali već i gotovi planovi za diverzante. Ali ne; moralo se ići glavom u zid i zaratiti otvoreno, jalovo, nespremno, za tuđi račun i englesku slavu – jer, kao i svagdje, dedinjska čaršijska elita, generalštab, pretorijanci bili su ogrezli nerad, lažni sjaj i život na tuđoj grbači, bez ikakvog kontakta sa stvarnošću. Zvuči jako poznato, zar ne? Pa naravno, kada se takvo što ponavlja svakih pedesetak godina, samo su ideologije različite; vrč ide na vodu dok se ne razbije.

Ona dvojica sa zakopčanim lajbekom s početka priče znali bi van svake sumnje, onako fiškalski i en passant, uvesti tu čudnu državu na europski kolosijek i ostati s ove strane željezne zavjese, kako je to učinila recimo jedna još istočnija Grčka, pa se polako ali sigurno šlepati ka nekakvom prihvatljivom BDP-u, normalnom životu bez krvavih epizoda staljinizma većeg od samog Staljina (1945-53) i sličnih strahota. Problem je u tome što mi ovu drugu Jugoslaviju pamtimo kao jednu pristojnu državu iz njena posljednja tri desetljeća postojanja, zaboravljajući da je i sam Tito sve svoje govore o bratstvu i jedinstvu počinjao grozomornom konstatacijom kako „smo mi more krvi prolili...“ a što se nesumnjivo odnosi i na period od časa kada je proleterska čizma pregazila sremski front (žrtvujući pri tome cvijet beogradske omladine kao topovsko meso) pa do časa kada je noga Nikite Hruščova stupila na tu istu ravnicu nekoliko kilometara dalje i desetak godina poslije. U tih, krležijanski rečeno, deset krvavih godina odvrtjeli su se manje-više svi oni jezivi filmovi od maloprije i sve one lokacije koje ne bismo, o sretnih ljudi, imali niti čast upoznati u prvoj varijanti; domobransko-otadžbinskoj; u varijanti u kojoj se lajbek počeo kopčati kako se spada kada su Cvetković i Maček potpisali sporazum. I na koncu, neka nitko ne govori o izdaji i Trojnom paktu, jer – znate li koja je bila posljednja odluka pučističke vlade Dušana Simovića od 03. travnja 1941., prije nego prvi Messerschmitt nadleti Kalemegdan? Ne znate? Pa, eto – o apsurda, odluka o potvrđivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije od 25. ožujka 1941. Trojnom Paktu!

Reći će sada „naši“ - nije Srbima za vjerovati (a koliko čitam, i Srbi to govore za Hrvate barem cijelo jedno stoljeće, od vojvode Mišića nadalje; tako da bi nekome čisto u barem jednom času došlo drago što smo se kraj tolike ljubavi razišli). Ne znam, ja vam ne razmišljam u takvim kategorijama. I u Srbiji javi se svako toliko nekakav Pavle ili Đinđić ili Perovićka i tko zna tko još, a ja vjerujem da imam toliko sposobnosti udahnuti triput prije nego nešto izvalim, ili pak golog kućnog odgoja, pa da ne trpam te ljude u isti koš sa vučićima ili šešeljima, jer za mene to sve nije isto. Ja ljude ne dijelim po naciji, vjeri ili rasi, nego po pameti i radu, a ni na ovoj, „našoj“ strani, kako se pokazalo, nema previše pravih, sposobnih, vještih. Ljude treba vrednovati po njihovim djelima, a Pavle i Maček stvorili su po meni jedan sasvim solidan temelj za onaj projekt prije nego li su dobili vritnjake za nikad više, i prije nego li je postalo moguće da se o njima (ako i to) raspravlja u nekim povijesnim raspravama što bi bilo da je bilo.

Kako tome svemu nije bilo tako, javio se nakon tridesetogodišnje pauze, osamdesetih - nikad zatomljeni memorandumski vampir i vrzino kolo dvadesetsedmomartovsko nastavilo se vrtjeti.

Eto, toliko o projektima. Što bi bilo kad bi bilo – nije bilo, i više nikada biti neće, ali je ovo moj odgovor na pitanje o propalim projektima. Malo je takvih, jer projektanti su posebna sorta. Puno je više projekata koji su dobri, i koji vape za dobrim izvođačima. Takav je i projekt ove, naše, sadašnje Hrvatske, nastale u vrijeme neumitnog raspada jedne ideje i uzimanja onog najvećeg i najzahtjevnijeg što se moglo u tome času, a to je nacionalna država kakvu – čudna mu čuda - imaju gotovo svi europski narodi, i ta ideja o toj hrvatskoj državi nastala je na plemenitu principu o jednakosti svih koji u njoj žive, bez obzira na ideologiju kojoj su pripadali do tada. Ostvarenje projekta u samom početku, u pogledu nastanka države, bilo je neupitno upravo zbog jedne stvari: jer su se njeni stanovnici doslovce borili za goli opstanak, a takvi borci uvijek uspijevaju. No, dalja izvedba je prilično upitna (a mislim da je majka svih bitaka ove države bila privatizacija dok su ljudi ginuli na fronti); gotovo da bi čovjek rekao da za taj dio priče nije niti bilo nekog suvislog projekta. Građevinci, izvođači radova i oni koji dolaze iza njih, to je problem svih problema. Izvedba projekta i njen nadzor uvijek su, znat će oni koji su zakopali barem dvije lopate ili betonirali barem jednu deku u životu, pitanje svih pitanja.

Ali, i to je zapravo ljudski. Jer, da sada neka dvojica sjede na dva stolca, i da znaju da će se za koji čas ponovno dijeliti stolci, pa zar im se može zamjeriti ako se dogovore o tome kako će razdijeliti ove stolce na kojima već sjede, a ako Bog da, i još neke druge, koji će doći, sami po sebi, i dati ih sebi i svojima, a ne prepuštati nekim trećima, za koje ne znaju ni tko su ni odakle, i koji bi još za ovo razdoblje ranije mogli postaviti pitanje – što ste radili i gdje ste bili osamdesetiprve, ili četrdesetiprve?

Zato me nemojte na kraju pitati je li mi žao. Nisu to tek tako, tempi passati; davno bilo pa se spominjalo; preklanjski snijeg. Moramo zapamtiti kako nema besplatnog ručka; zlobnici bi rekli da Jahve kažnjava grijehe otaca, do trećeg i četvrtog koljena, i mislim da naši susjedi to već dobro znaju, a koliko smo mi Hrvati minusa u toj bilanci sa nekakvim Jasenovcima, Pakračkim Poljanama i Ahmićima ostvarili - tek će se vidjeti. Kažem, mi Hrvati, iako želim biti građanin svijeta, ali to je u tom istom svijetu utopija; danas svijet kao da je ponovno onaj stari, otprije stotinjak godina, i nacionalne države su svetinje, bog i batina; to je nepobitna činjenica, i to moraš prihvatiti kao stvarnost. Lako je to što želiš biti, jer ti si samo ono što drugi misle o tebi i kakvim te drugi doživljavaju, pa ako su globalisti već zaboravili što to znači, neka se prisjete kako je to kada padaju granate koje ne biraju jesi li naš ili ničiji, za njih si uvijek protivnik i one režu meso jednako uspješno bez obzira na to koja ga ideologija pogoni. Pa i sama Europa pod ovom zlosretnom epidemijom ostala je tek puka tlapnja, zatvarajući unutarnje granice jače od vanjskih u dva tjedna, jer su primjerice Nijemci gledali kako talijanska starčad crkava u mukama u tisućama ne trepnuvši okom, zaustavljajući medicinsku opremu, za slučaj da njima zatreba.

Pa naravno da mi je zbog svega žao. I nije baš čovjek nitko kome nije žao; samo je pitanje – čega mi je žao i zašto mi je žao. Znate što? Pa zar su neke hrpe krpa i par loše kopiranih pjesmica vrijedne tih stotina tisuća ljudskih života i nevjerojatne količine mržnje koju su sve ove gore nabrojane smrti sa sobom donijele među Južne Slavene? Kriv je ovaj i onaj, nema tko nije kriv. A krivi smo mi sami, obični ljudi koji su vjerovali i išli i pridruživali se kolonama koje svako malo prolaze a da ni ne znaš tko ide i kamo i zašto. Moj Stari znao je govoriti: radi i gledaj svoja posla – tako ćeš najbolje pomoći svome narodu. Kao nekakav starozavjetni Propovjednik, još ga i danas čujem kako grmi da čovjek treba jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom, jer da je sve drugo ispraznost. Vidim ipak, rijetki se toga drže. Ne znam samo zašto onda toliki plaču da je loše.

Mržnja je, konačno, ono što neki projekt učini utopijom, a jugoslavenski projekt sada to jest, i to je činjenica koju je nekima teško prihvatiti, pa projiciraju svoju nevolju na ono što postoji. Ono što je nadasve opomena samo po sebi i što bi pametni ljudi morali izvući kao pouku za budućnost, jest – ne doći do stadija u kojem mržnja blokira sve, bez obzira na to o kojem se projektu radi. Lako je meni, koji nikog svoga bližnjeg nije u tim vrteškama smrti neposredno izgubio, pa kada vidim podjele koje postoje unutar ovog, sadašnjeg, hrvatskog projekta, sjetim se te opomene. Ali to što se ja toga sjetim, od male je koristi. Bilo bi dobro da se toga s vremena na vrijeme sjete šire narodne mase, kada krenu lupati tovari po purgerima i obratno, ili zajedno po birtijama gdje se gledaju Bayernove tekme podno Dinare, ili lijevi, desni, srednji, gornji i donji, poduzetni i uhljebni, bogati i siromašni, oni koji mašu crvenim krpama i oni sa crnim, i svi ostali, ili barem većina njih.

Ako ste došli do kraja, onda shvaćate: jednostavno nisam umio kraće. Ispričavam se, ali i od srca zahvaljujem. Ma što o ovoj mojoj tiradi mislili.