penetenziagite

ponedjeljak, 27.07.2020.

Kanjon Slapnice

Dolaze – kažu – vrući dani, a iza nas ostaje ovaj dio ljeta, čudan i nepredvidiv po vremenu koje je u nekim segmentima nalikovalo na nekakav travanj umjesto srpnja. No, ne žalimo se; ako ima puno vode, a bujice i pljuskovi učinili su da to bude baš tako; onda upravo na dan na koji je prognozirano kako popodne prestaju oborine – skupljamo krpice i odlazimo na jedno bajkovito mjesto, gdje je najljepše upravo kada ima puno vode.

Radi se o čarobnom kanjonu Slapnice; to je lijeva pritoka Kupčine; možda vam ta imena neće značiti mnogo, ali radi se o nešto udaljenijim lokacijama (od Zagreba nekih trideset-četrdeset kilometara), tako da pogotovo radnim danom tamo teško da se može zateći ikoga. Prije, dok se išlo busevima, i dok je bilo snage i puno volje – obično se kretalo rano ujutro da se stigne na neki rani bus koji iz Samobora odlazi za selo Gornja Vas; to je praktički u srcu Žumberka a otamo ima nekoliko sati pretežno spusta prema mlinu na početku kanjona Slapnice, pa se onda navečer trčalo prema Krašiću gdje bi se hvatao bus za Jasku i dalje za Zagreb. Ako ima takvih kojima je to želja, onda preporučujem vozni red Samoborčeka, kao i stranice Hrvatskog planinarskog saveza, ili parka prirode Žumberačko-Samoborsko gorje.

Mi ipak spadamo u ove druge, kojime je lakše dovesti se de nekuda vozilom, pa ograničiti avanturu na dva ili tri sata hoda. K tome, nestrpljivi u već rano poslijepodne, čekamo na terasi nekog kafića iza Jastrebarskoga, da i zadnje kapi kiše konačno nestanu pa da krenemo.

Dakle, starom Karlovačkom iza Jastrebarskog u čini mi se selu Cvetković postoji desno sketanje za Krašić – ne možete promašiti jer samo pratite putokaze za Krašić; tuda se dalje može i za Breganu; ta cesta nekih pedesetak i više kilometara od toga skretanja vodi prema istoj toj Gornjoj Vasi; otuda se može za razne dijelove Žumberka, a preko Sošica i samu Svetu Geru, ili na jug i istoj prema Samoboru.

U Krašiću treba produžiti za Pribić, u kojemu se nalazi prekrasna grkokatolička crkvica i dvorac, okruženi malim jezercem. Nakon kratke šetnje, odlazimo dalje prema Kostanjevcu, ali na ulazu u selo Medven Draga pridružuje nam se makadamska cesta uz kanjon Slapnice. Tu na ulazu, kod kamenoloma može se ostaviti auto, ili voziti još kakvih kilometar-dva po nelošem putu do Ribičkog doma.

Nakon dvadesetak minuta od doma je prvo skretanje za Vranjački slap. Slapovi su prepuni vode, a odvojci do toga slapa blatni, skliski, strmi i zakrčeni palim granjem i grmljem, tako da je prilično teško probiti se, a bez gojzerica praktički i nemoguće - radi toga što na takvom terenu tenisice bez jako naborana potplata nose veliku opasnost, bolje da si bos.

Po povratku usredotočujemo se na grmlje kupina uz stazu, pa krećemo dalje prekrasnim kanjonom na kojemu se svako malo sa strane otvaraju sprudovi uz rječicu i sjajna mjesta za odmor u vrućim ljetnim danima koji slijede. Garantirano ovdje niti u najtoplijim danima, kada asfalt zapeče na četrdeset, ne bude preko nekih dvadeseetiosam stupnjeva, a dodatno osvježenje moguće je potražiti u hladnoj vodi (ne previše eksperimentirati, jer njena temperatura je tek koji stupanj iznad brojke deset stupnjeva).

Nakon malo više od pola sata hoda računajući od odvojka za Vranjački slap, dolazi se konačno i do skretanja za Brisalo, pravog ljepotana sa jezercem, a preko vode na taj put vodi novosagrađeni Matin most umjesto ranijeg hodanja po balvanima.

Povratak je nekih sat vremena, a sama staza uz Slapnicu je praktički, osim uspona na slapove, cijelim putem potpuno ravna, tako da je prikladna i za ljude koji ne vole zahtjevniji hod.

Napominjem da dalje, na kraju makadama, postoji mlin, od kojega se put uspinje prema navedenoj Gornjoj Vasi, seko Petričkog Sela i Kalja, ali to su već avanture iz nekih prošlih vremena.

Nama je ovaj puta bilo dovoljno uživati u šetnji hladom, pogledima na snažne i jake slapiće koji se otvaraju sa svih strana gurajući vodu u ovaj veliki usjek po kojemu na nekim mjestima Slapnica bučno huči prelazeći visoke kamene stijene ili uz lijepe i široke sprudove, savršene za uživanje u ljetu.

Pošto se već polako mračilo, a i vlaga je prilično velika, te je pomalo tek narušavaju prvi traci sunca nakon nekoliko dana kiša, vraćamo se na kraj kanjona veseli i obodreni spoznajom da ćemo se svakako, kada zaprži za pravo, vraćati ovdje.

Fotografije su sa mobitela, brze i usputne, kontrasti tmine kanjona u predvečerje i sjaja iznenadnih sunčevih zraka jaki, a naši osmijesi, kako je kraj puta bliži, sve širi i dulji.

27.07.2020. u 06:18 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 20.07.2020.

Dan u Samoborskom gorju

Iznenađujuće svjež ali sunčan ljetni dan ponukao nas je otići na mjesto na kojemu stvarno dugo nismo bili, a to je samo srce Samoborskog gorja; Japetić, pa ako uspijemo i Cerinski vir. Nekada, kada je bilo volje, vremena i snage, dovoljne su bile autobusne linije kojima je to predivno gorje isprepleteno a sve manje-više polaze iz Samobora. Dapače, sa neskrivenom nostalgijom konstatiramo danas, automobil te tjera da se vratiš na isto mjesto odakle si krenuo: kao da bismo mi sada imali volje za cjelodnevno pješačenje, kao nekada: odeš na nedjeljni bus u podne za Slani Dol, i onda se preko Cerinskog Vira spuštaš na Smerovišće; ili pak preko predivnog Vratnika hodaš sve do samog Samobora.

Ono što su donijele godine, to je neka veća disciplina, a i poštovanje prema ljepoti kojoj prilazimo, pa spavamo puno kraće i već smo oko osam ujutro na cesti. Preko Bobovice spuštamo se do Bregane, pa predivnom žumberačkom ljepoticom evociramo brojne uspomene na mladalačka kampiranja uz potok što od Gabrovice preko Grdanjaca odlazi prema Savi, a na nekim mjestima zapravo i predstavlja granicu sa Slovenijom. Sada su tamo mjesta za cjelodnevno kampiranje i roštiljanje, a u davno doba autobus je vozio samo do Bregane, eventualno do Grdanjaca, pa je sve trebalo nositi na leđima dalje. Pijemo kavu u Vilinskim jamama, pa nakon posjeta istima, odlazimo automobilom mjestimično uskom i strmom cestom prema Noršić Selu, ali na zavoju prije ulaska u mjesto zavijamo ulijevo, prema zapadu, prolazeći Jarušje i ostavljajući konačno vozilo u Dragonošu. Čeka nas nešto više od sat vremena pješačenja prema Japetiću, često prekidanog izlascima na predivne travnate livade prepune poljskog cvijeća, sa kojih pucaju široki vidici na okolicu. Kažu da je ovo jedan od dva najljepša puta u Samoborskom: prvi je od Oštrca do Japetića, a drugi ovaj – od Dragonoša prema istome cilju. Ne možemo ne složiti se s time; čak nam je sada ovaj drugi i ljepši, jer na prvome nakon spusta na Velika Vrata preko predivne livade Kovinšćice slijedi prilično zamoran, strm i ne previše lijep uspon bukovom šumom do Japetića.

Duboka i vlažna šuma puna hlada prepuna je borova i bome i breza, za mene kao laika sasvim neočekivanog drveća na takvoj visini, no to znači da bi u blizini moralo biti vrganja. I dosta, kroz jutarnju svježinu odjekuje pucketanje grančica pod našim nogama, pa pronalazimo nekoliko vrijednih šumskih plodova, uz mnoštvo šumskih jagoda ili samoniklog ljekovitog bilja tipa stolisnik, glog, majčina dušica... Naravno, dolaskom do table sa obavijesti o početku parka prirode prestajemo sa sakupljačkim aktivnostima i odlazimo do Doma Žitnica, a potom i vrha.

Dom na Japetiću predivna je i velika zgrada koja zimi nudi pravi ugođaj planinarskog doma na visini, a ljeti plijeni sjajnim vidicima, osobito prema jugu, sve do Kleka i Pokuplja. Nakon odmora u hladu, odlazimo do vrha, na kojemu se nalazi uređena piramida, koju su svojedobno planinari dovezli ovdje sa Sljemena, kada je tamo sagrađen TV toranj. primjećujem da je s godinama okolno drveće znatno poraslo, tako da su vidici ograničeni na područje od Okića do Karlovca, jer je očito da prema jugu vladaju oblaci, pa možda i kakva oluja, dok je vidik prema istoku (Zagreb) znatno skučen, a prema sjeveru se nazire tek par najviših vrhova sa Svetom Gerom u središtu. Japetić je doista srca Samoborskog gorja, vjerojatno njegovo najljepše mjesto (iako mu po meni uspon na Oštrc sa sjeverne strane, barem u vršnome dijelu nakon dolaska do ravnine Velikog Dola - čini dostojnu konkurenciju).

Nakon obilata i ne preskupa ručka (naravno, grah sa kobasicama; nekada se ovdje točio sjajan portugizac, ali zašto ne okušati sreću i ujesen, velim Najdražoj) i stuacija postaje složena; naime, dolaze mlađi i orniji, koji su dulje spavali, pa postaje bučno i veselo, a nama se ipak više sluša tišina, spokoj i šum krošanja na vjetru. Bome, niti oblaci nisu zakazali, pa svako malo plaše svojim tajanstvenim krugovima oko brda. Odlučujemo polako silaziti, iako je tek prošlo podne, pa ćemo dalje vidjeti. Uz još nekoliko predivnih livada uz put, pronalazimo neku krošnju stare bukve i ispod nje sasvim dovoljno mjesta u hladu (putem je i sunce pokazalo svoju snagu), pa rasprostiremo jakne i odlučujemo uživati neko vrijeme u samoći i tišini, promatrajući oblake i slušajući zuj pčela, šuštanje vjetra u travama uz snažan miris bilja.

Usput utvrđujemo gradivo i prisjećamo se davnog dalekog i zahtjevnog izleta preko gornje strane Cerinskog vira, za koji zaključujemo da bi sada predstavljao pravu avanturu. Asfaltiranom, ali prilično lošom cestom stoga se upućujemo preko Šipačkog brega na Cerinu, te ostavljamo vozilo u Smerovišću, odlučujući se na još jedan izlet u istom danu: Cerinski vir.

Negdje davno, valjda prije kakvih dvije godine, ostavio sam već o tome trag i ovdje na blogu; staze su prilično zarasle, a i odron koji je već tada nastupio jedva da je malo saniran, tako da se ipak može za nekih pola sata doći do planinarskog doma iznad slapa. Dom je sada zatvoren, što zapravo znači da, iako je neradni dan, na slapu nema baš nikoga. Inače je dom lijepo obnovljena stara kuća, doduše podosta okrenut prema suncu, tako da ljeti teško da tu možeš pronaći sjene, ali je zato zimi predivan sa pogledom na šumsko blago, okrenut prema sunčevoj toplini i svjetlosti. Prilično blatnjavom stazom prvo kroz travnjake i voćnjake, a potom i kroz duboku šumu, nakon nekih dvadesetak minuta dolazimo i do samoga slapa. Vrijeme je kiša, pa je pun vode, što nam daje potrebno osvježenje i pruža novu radost uživanja u prirodi.

Nakon nekih sat vremena uživanja i odmora, odlazimo u kasno poslijepodne nazad do Smerovišća, gdje nas čeka naš automobil, a onda i kući, prilično umorni i puni dojmova. Ovog ljeta svakako ćemo ponoviti barem još dva-tri posjeta ovom biseru prirode. Planinarenje je zaista dobra stvar!

20.07.2020. u 11:29 • 16 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 13.07.2020.

Među cvijećem, svjetlom, granicama i rijekama

Bio je to dan obećan kao posljednji u kratkom nizu vrućih, a već za popodne bile su najavljene snažne oluje sa kišom. Takva se prilika nije smjela propustiti, pa ga započinjemo vrlo ranim odlaskom prema granici. Nakon nekoliko kilometara vožnje ostavljamo auto negdje na cesti ispod pruge, između Laduča i Harmice, pa se puni elana upuštamo u ranojutarnje hodanje do dviju rijeka, crpeći iz zraka željnu svježinu.

Već nakon nekoliko koraka asfalt smjenjuje makadam okružen malenim šumarcima ili visokim grmljem, a tamo gdje nas prate livade, prepune su cvjetova rasplamsalih u punom sjaju. Nakon nekih pola sata hoda dolazimo do nasipa uz Sutlu, pa uz samo korito rijeke produžujemo i do nedaleke Save. No, put će nas nekih stotinjak metara ranije odvesti ponovno do samog ušća jedne rijeke u drugu.

Ovaj put nema velikih lokava na cesti koje su me prije kakvih mjesec dana nadomak samog cilja spriječile vidjeti samo mjesto ušća, jer mi se nije dalo hodati kroz bare duboke do koljena. Sunce je sada još nisko, ali već prilično žari, pa namačem noge u vodi. Struja je iznad ušća prilično jaka, ali to zapravo znači dobro, jer voda iz Save zaprljana gradovima i industrijama ne dopire u manju rijeku. Dubina je na sredini negdje iznad koljena a estuarijsko ušće zapravo tvori prag prije nailaska vode na Savu. Sutlu se tako dade pregaziti, i ako je vjerovati Google Mapsu, na ovoj, lijevoj strani Save granica je još nekoliko stotina metara uzvodno, gdje dolazi sa sjevera, dotiče rijeku Savu, te se pruža njome svo negdje do ispod Bregane, tako da je tih nekoliko kilometara zapravo i sama Sava granica dviju država. Uzvodno, kada sam bio prije koji mjesec vozeći se biciklom od Harmice, uočio sam na mjestu nekog bivšeg motodroma znak državne granice na samoj Sutli; očito je to mjesto na kojemu put prelazi preko i kojim ljudi koji s desne strane Sutle imaju njive odlaze do njih, a sada je to područje prilično važno jer kada sam god bio tamo, uočio sam policijsko vozilo; valjda radi mogućih migranata ili onih koji ih prevoze.

Svaki puta, osim danas; ništa se izvanjskog nije miješalo u ovu ljepotu prirode, a nigdje niti nema nikakvog znaka zabrane, upozorenja ili neke upute. Jedini znak kojeg smo vidjeli putem odnosi se na neki OPG na čijoj ogradi laju znatiželjni, ne baš dobronamjerni, preplašeni i vrućinom čini mi se prilično iznureni psi.

Nakon brzinskog sušenja i osvježenja vodom iz čuturica, vraćamo se okolnim putem preko druge livade, na kojem ima još više cvijeća, ali i prilično visokog grmlja koje drži kakav-takav hlad. Dovoljno je nekih sat i pol hoda da bi se odradila čitava tura, pa se ne previše umorni i zadovoljni vraćamo do vozila. Naravno, Najdražoj baš nije milo kada spominjem policiju (zapravo, pitam tiho, između dvaju cvjetova divizme i ivančice, ima li osobnu, ali to je već dovoljan znak za puno upitnika, je li; jer sad tek to pitam, i zašto pitam, i što će nam to, pa ti samo fotografiraš to cvijeće, jedino što si se skinuo kada si ulazio u vodu, možda je netko vidio?), ali jako je dobar znak nailazak na namjernike koji su ipak spavali duže od nas, pa ih sada pospane psi vuku prema naprijed ili trče kroz posljednje dijelove brzo nestajuće svježine.

Tko zna, kako stvari stoje, razmišljam iz mojeg sasvim sebičnog žabljeg zakutka vozeći se kući - hoće li ikada proraditi i taj Schengen, jer u ovom slučaju to bi značilo da više nema nikakvih zapreka tome da na Savi ponovno prometuje skela koja je prije vozila između Hrvatske i Slovenije, prelazeći rijeku točno u Jesenicama ispod Mokrica; dakle, nasuprot mjesta gdje smo bili na drugoj obali, i gdje su još vidljivi trakovi nekadašnje skele. A to bi ovoj turi već davalo jednu sasvim drugu dimenziju. „Oni“ bi znali za što su se borili, a ja bih preko mogao u šetnju. Ajde, i kavu; kavu s pogledom. Išao sam već sto puta okolo biciklom tako da dođeš do Samoborskog Otoka pa onda preko Jesenica i Kalina uz Mokrice do Brežica, ali mi tamo nikada nije padalo na pamet spuštati se do Save i livada uz nju; dijelom zapravo i zato što bih jurio prema jednoj drugoj ljepotici, koja mi je sada opet nedostupna – Krki. Znam da je cvijeće s obje strane rijeke i granice isto; mislim, znam i ja da je to tako ali – nije da ne bih volio probati; jeste li baš sto posto sigurni u to, ako nismo vidjeli?

Dajem neko obećanje samome sebi; prvom prilikom kada se preko granice bude moglo biciklom, onako, kada ti puhne, skrenut ću u Rigoncu na prvi put lijevo, pa što bude.

Naime, mislim da je ključno ovdje pitanje: postoje li dvije iste livade? :)))

13.07.2020. u 15:41 • 19 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 06.07.2020.

Kletva Bele Gutmanna

Izvor: giocopulito.it

Barem jednom mjesečno, kad se sjetim pogledati kakvo je trenutno stanju u Premierligi i koliko još bodova treba Arsenalu do Europe, odskrolam mobitel ulijevo na Portugal. Sa gorkim osmijehom vidim da Benfici ljuti rival bježi gotovo nedostižnih nekoliko bodova; i bolje im je tako, da se ljudi ne muče.

O čemu se radi?

Pa, o Guttmannovoj kletvi.

Ne znate za to?

Ma ne mogu vjerovati. Znate sigurno, to je ono kada nema šanse da dobijete posao na tisuću natječaja, makar imali najbolje reference.

Da?

Bela Gutmann bio je jedan od inovatora nogometa u poslijeratnom periodu. Madžarska je tada bila velesila i njegove su momčadi igrale sa četiri čovjeka naprijed. Dobro ste pročitali; četiri. U odnosu na današnji naporan ragbi u kojemu sedmorica-osmorica u nevjerojatnom sprintu trče u kontru (jer momčad u stvari nema napadača - čovjeka čiji bi posao bio samo zabijanje golova), praćeni očajničkim povlačenjem za dres protivničkih zadnjih veznih i bekova, tadašnje su ekipe igrale sa dva krila i dva centarfora. Jedan od njih bio je i legendarna crna perla, dvodena sa Mozambika: Eusebio, kojeg je upravo Gutmann stvorio zvijezdom.

Takav je trener imao otvoren put prema šampionskim klupama: trebalo je rušiti dugogodišnju dominaciju Madrižana, pa se uprava portugalskog prvaka odlučila za njega. I pogodila: dvaput zaredom – u davna vremena kada su se kupovali prvi televizori i frižideri, Merlinka je hodala pola metra iznad tla a JFK je tek planirao da bi mogao svratiti i do Dallasa - Orlovi su se popeli na krov Europe, srušivši tako i sam Real sa vrha.

Dok su njegovi igrači trčali nakon finala u zagrljaj na centar Wembleya, onog starog, pravog, okruglog, sa svjetlozelenim travnjakom košenim na pruge, gospon Bela otšepesao je prema svečanoj loži, doviknuvši mudrim glavama Benficine uprave u njihove nebeske visine: – Hoćete li mi sada ipak povećati plaću?
Mudre glave spremno su takav zahtjev odbile.
Odlazeći ogorčen i zaboravljen kroz koji mjesec sa legendarnog Luza i pokazujući bosanski grb škrcima (jr vjerojatno je tražio tek koju tisuću rajhsmaraka više, pravi sitniš za aktualnog prvaka kontinenta), Gutmann se osvrnuo i zavapio u nebesa: - Dabogda sto godina ne osvojili ništa u Europi!

Kao da vidim pred očima gospona Belu u svojoj pohabanoj trenirci sa uzdignutom šakom. Podsjeća me na moju baku, negdje krajem sedamdesetih; kada je standard već otišao u nebo (ili se tako barem svima mlađima od šezdeset činilo, jer se moglo i smjelo prvi puta trošiti na stvari koje su donosile blještavilo i brzi zaborav) i kupovala su se bezbrižno industrijski obrađena tijesta u najlonskim pakiranjima ili kisela mlijeka u plastičnim čašicama, da propadnu i sagnjiju po frižiderima sa isteklim rokom trajanja, pa moja baka - do suza ogorčena takvim neshvatljivim razbacivanjem i trošenjem onoga što pored napuštenoga kalupa za rezance možeš napraviti sam ili ti uopće ne treba, a k tome još i nemjerljivim stvaranjem običnog, poštenu čovjeku neupotrebljivog smeća - podiže ruku prema loži, nakon što su trofeji već osvojeni i pobjede odrađene i samo još treba uživati u plodovima rada, vičući nemoćno generaciji tridesetih i četrdesetih koja gradi budućnost, ili tako misli da radi:

- Trebao bi novi rat, pa bi znali što je glad i sirotinja, jer ste brzo zaboravili kako ste živjeli do nedavno!

I došao je rat, još kako je došao, a baka je tiho i bez puno riječi preminula u samo njegovo predvečerje, u jedan ponedjeljak nakon nekog ovako vrućeg dana kada se odlazilo na birališta u onim prvim, opjevanim i legendarnim odlascima, i zapravo zadnje što je učinila prije smrti bilo je to da posprdno iz postelje odmahne rukom na sam spomen biranja, sjećajući se i vezujući u svojim davnim i mutnim samrtnim sjećanjima uz biranje i politiku – pucanje po skupštinama, gorčinu, jed, slabost; stojadinovićevske žandare, strah, prevare i grozničavo glasanje da bi se sačuvao posao. Uglavnom, ništa dobro.

Ostala mi je ta bakina kletva u ušima, sve do današnjeg dana. A kako stvari stoje, i s politikom i standardom i sa plastičnim vrećicama, neću je zaboraviti dok sam živ.

Naime, za baku, makar je kao djevojče morala pješke natrag od nedjeljnog sajma do Biškupečke, jer na Alemvasutaku nije znala beknuti madžarski da kupi kartu, onaj francjozefinski svijet parade i reda bio je nešto nedodirljivo i neponovljivo; nešto što će ikada više teško biti dostići i postići. Moglo se živjeti po unaprijed određenom pravilu i predvidivo, ali skromno, taman tako da saznaš koliko i što ti treba, a da radiš kako i koliko hoćeš i možeš, pa makar od toga morao bježati i preko velike bare kao pola djedove obitelji, a baka i djed nisu pobjegli, jer su imali tri zanata u rukama (bravarski, kovački i šnajderski) i ufanje u svojih deset prstiju, makar im, kao i većini drugih, prvo dvoje djece umrlo brzo po porodu i makar ratovi dolazili i prolazili kao ekspres vlakovi pored Kustošije i Vrapča.

Prošlo je tako, da se vratimo na kletve - i od spomenute Gutmannove - evo već punih pedesetiosam godina, a Benfica još čeka trofej. U međuvremenu su izgubili osam, da – osam europskih finala; neka od njih na sasvim nemoguće načine, gađajući u istoj akciji po dva puta istu prečku ili stativu gola; kao ukleti. Generacije romantičara, umjetnika i znalaca pale su na par metara od trofeja a da ga nikada nisu dotakle. I sam Eusebio otišao je ponizno još prije trideset godina, kada su igrali u Beču, doduše sa onim – Rijkaardovim i van Bastenovim Milanon, na Gutmannov grob pomoliti se da bi skinuo kletvu, ali uzalud.

Pobjede niotkuda.

I zato bi valjalo dobro promisliti prije nego mladost sljedeći put odnese pod miškom domovnicu ili izvod iz matice rođenih u kopiraonu. Čemu mučenje; možda ipak nije loše uštedjeti trud, a i tih par dukata. Zatrebat će, jer protiv riječi gospoda Bele teško se štogod dade napraviti, pa da jednom ta pruga iza terase Esplanade prestane biti granica svjetova iza koje se trnjanska i trešnjevačka paščad valja u savskom blatu.

Pitate se, kakve veze imaju te stvari jedna s drugom ili trećom ili četvrtom; Benfica, baka i kopije i Trnje, pa još sa mnom? Pa, nemam pojma; ne mogu vam to ovako, u par rečenica objasniti; nisam ja neki osobito vješt majstor riječi – meni bi za to trebao cijeli roman, a i onda bi se crvena nit u njegovim retcima pogubila i nestala kao odjek onih starih kletvi.

Teško je objasniti ono što osjećaš i i što ti iz oka u srce donese goričnu, a istim putem natrag gdjekoju suzu; to je jedina veza koju ja mogu ovdje jasno navesti. Ali svakim danom stvarnost me sve više uvjerava da, i bez kakvih posebnih i važnih razloga, veza postoji. Još kakva. Ako ne sa mnom osobno, a – još gore - onda s onima koje mi oči obuhvate oko mene, u kući, na ulici, kada malo podignem glavu.

Ili još, još gore - srce, kada se uopće njime ovakav, zaboravan i površan, sjetim i udostojim pogledati oko sebe.

06.07.2020. u 10:16 • 20 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 02.07.2020.

Tamna strana mjeseca

Izvor:. britannica.com

Sjedim i šutim u mraku sobe. Kad god su izbori, ono što me ponajviše smeta, gotovo pa fizički boli - to je inflacija riječi. U oštroj konkurenciji raznih drugih prigoda, izbori su vrijeme njihova najvećeg obezvređivanja. Nije stvar samo u laganju, govorenju onoga za što znadu da ne odgovara istini; stvar je posebno u tome da velika količina riječi koje nisu upućene pojedincu, već masama - napada duh i slabi volju za rastom, promjenom, učenjem. Drugog puta ne vidim da bi se sam čovjek obranio od zla.

Prijatelj, očito ponukan istom mukom, piše na fejsu kako mu - uglavnom, više znače neke pjesme primjerice Floyda nego išta što je ijedan političar ovdje izgovorio u zadnjih nekoliko desetljeća.

Potpuno ga razumijem, dapače - podržavam; život je većina ljudi ipak provela u nekoj snažnoj težnji za apolitičnošću; ne težiti da budeš nekako iznad i izvan svega toga često mi se čini porivom obične mentalne higijene; nužnom samoobranom od sustava vrijednosti koji nadire u tvoj duh. Kako bi drugačije u ovom pitanju... ali ipak ću nešto dodati.

Primjerice, sjetit ću se Gotovčevih riječi pred Komandom, ili onih o niskosti; osobno mi znače više od mnogih stihova rock-pjesama, a vjerujte da mi rock-pjesme znače u životu jako puno /i još me k tome oduševila odlična ne tako davna Svrtanova predstava/. Gotovac je, ako ništa drugo i nitko drugi, barem nešto pokušavao reći, ili smo još tada imali potrebu nešto čuti? Zapravo, nije činio ništa previše različito do li običan roker sa svojim stihovima: dosta pričao u prazno, ali sa očitim porivom da jača snagu pojedinca i odagna tmurne oblake duhovne lijenosti, zavisti, pohlepe. Čovjek koji je odbijao sapun samo za sebe u ćeliji dok ga čitava spavaonica nije dobila.

Osim toga, to što nama nešto ne znači (nešto što se zbiva u milijunima i okružuje nas svakodnevno) - ne znači i da to isto ne znači mnogo, često i presudno za naše živote. Objektivno, nenamjerno, neželjeno. Jer, ako se ne želim baviti politikom, politika će se itekako baviti mnome. Ako ništa drugo, shvatit ću to svakog petnaestog u mjesecu. Konačno, to - da je ovo što izlazi iz domene politike verbalno smeće – valjda je jasno i ljudima koji slušaju primjerice cajke a ne samo rock (neka se nitko ne uvrijedi). Budimo uvjereni da i ti ljudi misle isto: više vrijedi ne znam, jedan Cecin stih no cijela nečija izborna konvencija.

Ne može tu gospon Gilmour, stoga, biti nikakav argument.

Često se pitam kako uopće većina ljudi danas održava ravnotežu u glavi. Vjerojatno ponajviše spasonosnom maksimom: za sve loše krivi su drugi.

Ipak, u riječima o nadmoći Pink Floyda nad politikom prepoznao sam još nešto; tihu čežnju za vladavinom poezije nad životom.

Pa se opet, ne bez ironije, pitam, što bi bilo kada bi pjesnici/filozofi dobili vlast u ruke. Gotovac, Gilmour, Rotten, Krpina, bilo tko.

Onda se sjetim Sloterdijka kada spremno odgovara: ali, to se gospodo već zbilo, još i kako.
U SSSR-u.

Iljič je bio filozof.

Riječi su skupe, vrijedne, teške. Iščiliti dvije rečenice u ovaj mrak težak je i zahtjevan posao što graniči sa boli, sumnjom, samoprijekorom. Riječi su spas, pogotovo one neizrečene.

Ali, s riječima postoji jedan ozbiljan problem.

Čovjekova vrijednost ne mjeri se, naime, riječima, nego djelima.

02.07.2020. u 15:05 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>