Marketing
Među cvijećem, svjetlom, granicama i rijekama
Bio je to dan obećan kao posljednji u kratkom nizu vrućih, a već za popodne bile su najavljene snažne oluje sa kišom. Takva se prilika nije smjela propustiti, pa ga započinjemo vrlo ranim odlaskom prema granici. Nakon nekoliko kilometara vožnje ostavljamo auto negdje na cesti ispod pruge, između Laduča i Harmice, pa se puni elana upuštamo u ranojutarnje hodanje do dviju rijeka, crpeći iz zraka željnu svježinu.
Već nakon nekoliko koraka asfalt smjenjuje makadam okružen malenim šumarcima ili visokim grmljem, a tamo gdje nas prate livade, prepune su cvjetova rasplamsalih u punom sjaju. Nakon nekih pola sata hoda dolazimo do nasipa uz Sutlu, pa uz samo korito rijeke produžujemo i do nedaleke Save. No, put će nas nekih stotinjak metara ranije odvesti ponovno do samog ušća jedne rijeke u drugu.
Ovaj put nema velikih lokava na cesti koje su me prije kakvih mjesec dana nadomak samog cilja spriječile vidjeti samo mjesto ušća, jer mi se nije dalo hodati kroz bare duboke do koljena. Sunce je sada još nisko, ali već prilično žari, pa namačem noge u vodi. Struja je iznad ušća prilično jaka, ali to zapravo znači dobro, jer voda iz Save zaprljana gradovima i industrijama ne dopire u manju rijeku. Dubina je na sredini negdje iznad koljena a estuarijsko ušće zapravo tvori prag prije nailaska vode na Savu. Sutlu se tako dade pregaziti, i ako je vjerovati Google Mapsu, na ovoj, lijevoj strani Save granica je još nekoliko stotina metara uzvodno, gdje dolazi sa sjevera, dotiče rijeku Savu, te se pruža njome svo negdje do ispod Bregane, tako da je tih nekoliko kilometara zapravo i sama Sava granica dviju država. Uzvodno, kada sam bio prije koji mjesec vozeći se biciklom od Harmice, uočio sam na mjestu nekog bivšeg motodroma znak državne granice na samoj Sutli; očito je to mjesto na kojemu put prelazi preko i kojim ljudi koji s desne strane Sutle imaju njive odlaze do njih, a sada je to područje prilično važno jer kada sam god bio tamo, uočio sam policijsko vozilo; valjda radi mogućih migranata ili onih koji ih prevoze.
Svaki puta, osim danas; ništa se izvanjskog nije miješalo u ovu ljepotu prirode, a nigdje niti nema nikakvog znaka zabrane, upozorenja ili neke upute. Jedini znak kojeg smo vidjeli putem odnosi se na neki OPG na čijoj ogradi laju znatiželjni, ne baš dobronamjerni, preplašeni i vrućinom čini mi se prilično iznureni psi.
Nakon brzinskog sušenja i osvježenja vodom iz čuturica, vraćamo se okolnim putem preko druge livade, na kojem ima još više cvijeća, ali i prilično visokog grmlja koje drži kakav-takav hlad. Dovoljno je nekih sat i pol hoda da bi se odradila čitava tura, pa se ne previše umorni i zadovoljni vraćamo do vozila. Naravno, Najdražoj baš nije milo kada spominjem policiju (zapravo, pitam tiho, između dvaju cvjetova divizme i ivančice, ima li osobnu, ali to je već dovoljan znak za puno upitnika, je li; jer sad tek to pitam, i zašto pitam, i što će nam to, pa ti samo fotografiraš to cvijeće, jedino što si se skinuo kada si ulazio u vodu, možda je netko vidio?), ali jako je dobar znak nailazak na namjernike koji su ipak spavali duže od nas, pa ih sada pospane psi vuku prema naprijed ili trče kroz posljednje dijelove brzo nestajuće svježine.
Tko zna, kako stvari stoje, razmišljam iz mojeg sasvim sebičnog žabljeg zakutka vozeći se kući - hoće li ikada proraditi i taj Schengen, jer u ovom slučaju to bi značilo da više nema nikakvih zapreka tome da na Savi ponovno prometuje skela koja je prije vozila između Hrvatske i Slovenije, prelazeći rijeku točno u Jesenicama ispod Mokrica; dakle, nasuprot mjesta gdje smo bili na drugoj obali, i gdje su još vidljivi trakovi nekadašnje skele. A to bi ovoj turi već davalo jednu sasvim drugu dimenziju. „Oni“ bi znali za što su se borili, a ja bih preko mogao u šetnju. Ajde, i kavu; kavu s pogledom. Išao sam već sto puta okolo biciklom tako da dođeš do Samoborskog Otoka pa onda preko Jesenica i Kalina uz Mokrice do Brežica, ali mi tamo nikada nije padalo na pamet spuštati se do Save i livada uz nju; dijelom zapravo i zato što bih jurio prema jednoj drugoj ljepotici, koja mi je sada opet nedostupna – Krki. Znam da je cvijeće s obje strane rijeke i granice isto; mislim, znam i ja da je to tako ali – nije da ne bih volio probati; jeste li baš sto posto sigurni u to, ako nismo vidjeli?
Dajem neko obećanje samome sebi; prvom prilikom kada se preko granice bude moglo biciklom, onako, kada ti puhne, skrenut ću u Rigoncu na prvi put lijevo, pa što bude.
Naime, mislim da je ključno ovdje pitanje: postoje li dvije iste livade? :)))
Post je objavljen 13.07.2020. u 15:41 sati.