Marketing
Kanjon Slapnice
Dolaze – kažu – vrući dani, a iza nas ostaje ovaj dio ljeta, čudan i nepredvidiv po vremenu koje je u nekim segmentima nalikovalo na nekakav travanj umjesto srpnja. No, ne žalimo se; ako ima puno vode, a bujice i pljuskovi učinili su da to bude baš tako; onda upravo na dan na koji je prognozirano kako popodne prestaju oborine – skupljamo krpice i odlazimo na jedno bajkovito mjesto, gdje je najljepše upravo kada ima puno vode.
Radi se o čarobnom kanjonu Slapnice; to je lijeva pritoka Kupčine; možda vam ta imena neće značiti mnogo, ali radi se o nešto udaljenijim lokacijama (od Zagreba nekih trideset-četrdeset kilometara), tako da pogotovo radnim danom tamo teško da se može zateći ikoga. Prije, dok se išlo busevima, i dok je bilo snage i puno volje – obično se kretalo rano ujutro da se stigne na neki rani bus koji iz Samobora odlazi za selo Gornja Vas; to je praktički u srcu Žumberka a otamo ima nekoliko sati pretežno spusta prema mlinu na početku kanjona Slapnice, pa se onda navečer trčalo prema Krašiću gdje bi se hvatao bus za Jasku i dalje za Zagreb. Ako ima takvih kojima je to želja, onda preporučujem vozni red Samoborčeka, kao i stranice Hrvatskog planinarskog saveza, ili parka prirode Žumberačko-Samoborsko gorje.
Mi ipak spadamo u ove druge, kojime je lakše dovesti se de nekuda vozilom, pa ograničiti avanturu na dva ili tri sata hoda. K tome, nestrpljivi u već rano poslijepodne, čekamo na terasi nekog kafića iza Jastrebarskoga, da i zadnje kapi kiše konačno nestanu pa da krenemo.
Dakle, starom Karlovačkom iza Jastrebarskog u čini mi se selu Cvetković postoji desno sketanje za Krašić – ne možete promašiti jer samo pratite putokaze za Krašić; tuda se dalje može i za Breganu; ta cesta nekih pedesetak i više kilometara od toga skretanja vodi prema istoj toj Gornjoj Vasi; otuda se može za razne dijelove Žumberka, a preko Sošica i samu Svetu Geru, ili na jug i istoj prema Samoboru.
U Krašiću treba produžiti za Pribić, u kojemu se nalazi prekrasna grkokatolička crkvica i dvorac, okruženi malim jezercem. Nakon kratke šetnje, odlazimo dalje prema Kostanjevcu, ali na ulazu u selo Medven Draga pridružuje nam se makadamska cesta uz kanjon Slapnice. Tu na ulazu, kod kamenoloma može se ostaviti auto, ili voziti još kakvih kilometar-dva po nelošem putu do Ribičkog doma.
Nakon dvadesetak minuta od doma je prvo skretanje za Vranjački slap. Slapovi su prepuni vode, a odvojci do toga slapa blatni, skliski, strmi i zakrčeni palim granjem i grmljem, tako da je prilično teško probiti se, a bez gojzerica praktički i nemoguće - radi toga što na takvom terenu tenisice bez jako naborana potplata nose veliku opasnost, bolje da si bos.
Po povratku usredotočujemo se na grmlje kupina uz stazu, pa krećemo dalje prekrasnim kanjonom na kojemu se svako malo sa strane otvaraju sprudovi uz rječicu i sjajna mjesta za odmor u vrućim ljetnim danima koji slijede. Garantirano ovdje niti u najtoplijim danima, kada asfalt zapeče na četrdeset, ne bude preko nekih dvadeseetiosam stupnjeva, a dodatno osvježenje moguće je potražiti u hladnoj vodi (ne previše eksperimentirati, jer njena temperatura je tek koji stupanj iznad brojke deset stupnjeva).
Nakon malo više od pola sata hoda računajući od odvojka za Vranjački slap, dolazi se konačno i do skretanja za Brisalo, pravog ljepotana sa jezercem, a preko vode na taj put vodi novosagrađeni Matin most umjesto ranijeg hodanja po balvanima.
Povratak je nekih sat vremena, a sama staza uz Slapnicu je praktički, osim uspona na slapove, cijelim putem potpuno ravna, tako da je prikladna i za ljude koji ne vole zahtjevniji hod.
Napominjem da dalje, na kraju makadama, postoji mlin, od kojega se put uspinje prema navedenoj Gornjoj Vasi, seko Petričkog Sela i Kalja, ali to su već avanture iz nekih prošlih vremena.
Nama je ovaj puta bilo dovoljno uživati u šetnji hladom, pogledima na snažne i jake slapiće koji se otvaraju sa svih strana gurajući vodu u ovaj veliki usjek po kojemu na nekim mjestima Slapnica bučno huči prelazeći visoke kamene stijene ili uz lijepe i široke sprudove, savršene za uživanje u ljetu.
Pošto se već polako mračilo, a i vlaga je prilično velika, te je pomalo tek narušavaju prvi traci sunca nakon nekoliko dana kiša, vraćamo se na kraj kanjona veseli i obodreni spoznajom da ćemo se svakako, kada zaprži za pravo, vraćati ovdje.
Fotografije su sa mobitela, brze i usputne, kontrasti tmine kanjona u predvečerje i sjaja iznenadnih sunčevih zraka jaki, a naši osmijesi, kako je kraj puta bliži, sve širi i dulji.
Post je objavljen 27.07.2020. u 06:18 sati.