vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 02.07.2020.

Tamna strana mjeseca



Izvor:. britannica.com

Sjedim i šutim u mraku sobe. Kad god su izbori, ono što me ponajviše smeta, gotovo pa fizički boli - to je inflacija riječi. U oštroj konkurenciji raznih drugih prigoda, izbori su vrijeme njihova najvećeg obezvređivanja. Nije stvar samo u laganju, govorenju onoga za što znadu da ne odgovara istini; stvar je posebno u tome da velika količina riječi koje nisu upućene pojedincu, već masama - napada duh i slabi volju za rastom, promjenom, učenjem. Drugog puta ne vidim da bi se sam čovjek obranio od zla.

Prijatelj, očito ponukan istom mukom, piše na fejsu kako mu - uglavnom, više znače neke pjesme primjerice Floyda nego išta što je ijedan političar ovdje izgovorio u zadnjih nekoliko desetljeća.

Potpuno ga razumijem, dapače - podržavam; život je većina ljudi ipak provela u nekoj snažnoj težnji za apolitičnošću; ne težiti da budeš nekako iznad i izvan svega toga često mi se čini porivom obične mentalne higijene; nužnom samoobranom od sustava vrijednosti koji nadire u tvoj duh. Kako bi drugačije u ovom pitanju... ali ipak ću nešto dodati.

Primjerice, sjetit ću se Gotovčevih riječi pred Komandom, ili onih o niskosti; osobno mi znače više od mnogih stihova rock-pjesama, a vjerujte da mi rock-pjesme znače u životu jako puno /i još me k tome oduševila odlična ne tako davna Svrtanova predstava/. Gotovac je, ako ništa drugo i nitko drugi, barem nešto pokušavao reći, ili smo još tada imali potrebu nešto čuti? Zapravo, nije činio ništa previše različito do li običan roker sa svojim stihovima: dosta pričao u prazno, ali sa očitim porivom da jača snagu pojedinca i odagna tmurne oblake duhovne lijenosti, zavisti, pohlepe. Čovjek koji je odbijao sapun samo za sebe u ćeliji dok ga čitava spavaonica nije dobila.

Osim toga, to što nama nešto ne znači (nešto što se zbiva u milijunima i okružuje nas svakodnevno) - ne znači i da to isto ne znači mnogo, često i presudno za naše živote. Objektivno, nenamjerno, neželjeno. Jer, ako se ne želim baviti politikom, politika će se itekako baviti mnome. Ako ništa drugo, shvatit ću to svakog petnaestog u mjesecu. Konačno, to - da je ovo što izlazi iz domene politike verbalno smeće – valjda je jasno i ljudima koji slušaju primjerice cajke a ne samo rock (neka se nitko ne uvrijedi). Budimo uvjereni da i ti ljudi misle isto: više vrijedi ne znam, jedan Cecin stih no cijela nečija izborna konvencija.

Ne može tu gospon Gilmour, stoga, biti nikakav argument.

Često se pitam kako uopće većina ljudi danas održava ravnotežu u glavi. Vjerojatno ponajviše spasonosnom maksimom: za sve loše krivi su drugi.

Ipak, u riječima o nadmoći Pink Floyda nad politikom prepoznao sam još nešto; tihu čežnju za vladavinom poezije nad životom.

Pa se opet, ne bez ironije, pitam, što bi bilo kada bi pjesnici/filozofi dobili vlast u ruke. Gotovac, Gilmour, Rotten, Krpina, bilo tko.

Onda se sjetim Sloterdijka kada spremno odgovara: ali, to se gospodo već zbilo, još i kako.
U SSSR-u.

Iljič je bio filozof.

Riječi su skupe, vrijedne, teške. Iščiliti dvije rečenice u ovaj mrak težak je i zahtjevan posao što graniči sa boli, sumnjom, samoprijekorom. Riječi su spas, pogotovo one neizrečene.

Ali, s riječima postoji jedan ozbiljan problem.

Čovjekova vrijednost ne mjeri se, naime, riječima, nego djelima.

02.07.2020. u 15:05 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.