vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 06.07.2020.

Kletva Bele Gutmanna




Izvor: giocopulito.it

Barem jednom mjesečno, kad se sjetim pogledati kakvo je trenutno stanju u Premierligi i koliko još bodova treba Arsenalu do Europe, odskrolam mobitel ulijevo na Portugal. Sa gorkim osmijehom vidim da Benfici ljuti rival bježi gotovo nedostižnih nekoliko bodova; i bolje im je tako, da se ljudi ne muče.

O čemu se radi?

Pa, o Guttmannovoj kletvi.

Ne znate za to?

Ma ne mogu vjerovati. Znate sigurno, to je ono kada nema šanse da dobijete posao na tisuću natječaja, makar imali najbolje reference.

Da?

Bela Gutmann bio je jedan od inovatora nogometa u poslijeratnom periodu. Madžarska je tada bila velesila i njegove su momčadi igrale sa četiri čovjeka naprijed. Dobro ste pročitali; četiri. U odnosu na današnji naporan ragbi u kojemu sedmorica-osmorica u nevjerojatnom sprintu trče u kontru (jer momčad u stvari nema napadača - čovjeka čiji bi posao bio samo zabijanje golova), praćeni očajničkim povlačenjem za dres protivničkih zadnjih veznih i bekova, tadašnje su ekipe igrale sa dva krila i dva centarfora. Jedan od njih bio je i legendarna crna perla, dvodena sa Mozambika: Eusebio, kojeg je upravo Gutmann stvorio zvijezdom.

Takav je trener imao otvoren put prema šampionskim klupama: trebalo je rušiti dugogodišnju dominaciju Madrižana, pa se uprava portugalskog prvaka odlučila za njega. I pogodila: dvaput zaredom – u davna vremena kada su se kupovali prvi televizori i frižideri, Merlinka je hodala pola metra iznad tla a JFK je tek planirao da bi mogao svratiti i do Dallasa - Orlovi su se popeli na krov Europe, srušivši tako i sam Real sa vrha.

Dok su njegovi igrači trčali nakon finala u zagrljaj na centar Wembleya, onog starog, pravog, okruglog, sa svjetlozelenim travnjakom košenim na pruge, gospon Bela otšepesao je prema svečanoj loži, doviknuvši mudrim glavama Benficine uprave u njihove nebeske visine: – Hoćete li mi sada ipak povećati plaću?
Mudre glave spremno su takav zahtjev odbile.
Odlazeći ogorčen i zaboravljen kroz koji mjesec sa legendarnog Luza i pokazujući bosanski grb škrcima (jr vjerojatno je tražio tek koju tisuću rajhsmaraka više, pravi sitniš za aktualnog prvaka kontinenta), Gutmann se osvrnuo i zavapio u nebesa: - Dabogda sto godina ne osvojili ništa u Europi!

Kao da vidim pred očima gospona Belu u svojoj pohabanoj trenirci sa uzdignutom šakom. Podsjeća me na moju baku, negdje krajem sedamdesetih; kada je standard već otišao u nebo (ili se tako barem svima mlađima od šezdeset činilo, jer se moglo i smjelo prvi puta trošiti na stvari koje su donosile blještavilo i brzi zaborav) i kupovala su se bezbrižno industrijski obrađena tijesta u najlonskim pakiranjima ili kisela mlijeka u plastičnim čašicama, da propadnu i sagnjiju po frižiderima sa isteklim rokom trajanja, pa moja baka - do suza ogorčena takvim neshvatljivim razbacivanjem i trošenjem onoga što pored napuštenoga kalupa za rezance možeš napraviti sam ili ti uopće ne treba, a k tome još i nemjerljivim stvaranjem običnog, poštenu čovjeku neupotrebljivog smeća - podiže ruku prema loži, nakon što su trofeji već osvojeni i pobjede odrađene i samo još treba uživati u plodovima rada, vičući nemoćno generaciji tridesetih i četrdesetih koja gradi budućnost, ili tako misli da radi:

- Trebao bi novi rat, pa bi znali što je glad i sirotinja, jer ste brzo zaboravili kako ste živjeli do nedavno!

I došao je rat, još kako je došao, a baka je tiho i bez puno riječi preminula u samo njegovo predvečerje, u jedan ponedjeljak nakon nekog ovako vrućeg dana kada se odlazilo na birališta u onim prvim, opjevanim i legendarnim odlascima, i zapravo zadnje što je učinila prije smrti bilo je to da posprdno iz postelje odmahne rukom na sam spomen biranja, sjećajući se i vezujući u svojim davnim i mutnim samrtnim sjećanjima uz biranje i politiku – pucanje po skupštinama, gorčinu, jed, slabost; stojadinovićevske žandare, strah, prevare i grozničavo glasanje da bi se sačuvao posao. Uglavnom, ništa dobro.

Ostala mi je ta bakina kletva u ušima, sve do današnjeg dana. A kako stvari stoje, i s politikom i standardom i sa plastičnim vrećicama, neću je zaboraviti dok sam živ.

Naime, za baku, makar je kao djevojče morala pješke natrag od nedjeljnog sajma do Biškupečke, jer na Alemvasutaku nije znala beknuti madžarski da kupi kartu, onaj francjozefinski svijet parade i reda bio je nešto nedodirljivo i neponovljivo; nešto što će ikada više teško biti dostići i postići. Moglo se živjeti po unaprijed određenom pravilu i predvidivo, ali skromno, taman tako da saznaš koliko i što ti treba, a da radiš kako i koliko hoćeš i možeš, pa makar od toga morao bježati i preko velike bare kao pola djedove obitelji, a baka i djed nisu pobjegli, jer su imali tri zanata u rukama (bravarski, kovački i šnajderski) i ufanje u svojih deset prstiju, makar im, kao i većini drugih, prvo dvoje djece umrlo brzo po porodu i makar ratovi dolazili i prolazili kao ekspres vlakovi pored Kustošije i Vrapča.

Prošlo je tako, da se vratimo na kletve - i od spomenute Gutmannove - evo već punih pedesetiosam godina, a Benfica još čeka trofej. U međuvremenu su izgubili osam, da – osam europskih finala; neka od njih na sasvim nemoguće načine, gađajući u istoj akciji po dva puta istu prečku ili stativu gola; kao ukleti. Generacije romantičara, umjetnika i znalaca pale su na par metara od trofeja a da ga nikada nisu dotakle. I sam Eusebio otišao je ponizno još prije trideset godina, kada su igrali u Beču, doduše sa onim – Rijkaardovim i van Bastenovim Milanon, na Gutmannov grob pomoliti se da bi skinuo kletvu, ali uzalud.

Pobjede niotkuda.

I zato bi valjalo dobro promisliti prije nego mladost sljedeći put odnese pod miškom domovnicu ili izvod iz matice rođenih u kopiraonu. Čemu mučenje; možda ipak nije loše uštedjeti trud, a i tih par dukata. Zatrebat će, jer protiv riječi gospoda Bele teško se štogod dade napraviti, pa da jednom ta pruga iza terase Esplanade prestane biti granica svjetova iza koje se trnjanska i trešnjevačka paščad valja u savskom blatu.

Pitate se, kakve veze imaju te stvari jedna s drugom ili trećom ili četvrtom; Benfica, baka i kopije i Trnje, pa još sa mnom? Pa, nemam pojma; ne mogu vam to ovako, u par rečenica objasniti; nisam ja neki osobito vješt majstor riječi – meni bi za to trebao cijeli roman, a i onda bi se crvena nit u njegovim retcima pogubila i nestala kao odjek onih starih kletvi.

Teško je objasniti ono što osjećaš i i što ti iz oka u srce donese goričnu, a istim putem natrag gdjekoju suzu; to je jedina veza koju ja mogu ovdje jasno navesti. Ali svakim danom stvarnost me sve više uvjerava da, i bez kakvih posebnih i važnih razloga, veza postoji. Još kakva. Ako ne sa mnom osobno, a – još gore - onda s onima koje mi oči obuhvate oko mene, u kući, na ulici, kada malo podignem glavu.

Ili još, još gore - srce, kada se uopće njime ovakav, zaboravan i površan, sjetim i udostojim pogledati oko sebe.

06.07.2020. u 10:16 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.