Iznenađujuće svjež ali sunčan ljetni dan ponukao nas je otići na mjesto na kojemu stvarno dugo nismo bili, a to je samo srce Samoborskog gorja; Japetić, pa ako uspijemo i Cerinski vir. Nekada, kada je bilo volje, vremena i snage, dovoljne su bile autobusne linije kojima je to predivno gorje isprepleteno a sve manje-više polaze iz Samobora. Dapače, sa neskrivenom nostalgijom konstatiramo danas, automobil te tjera da se vratiš na isto mjesto odakle si krenuo: kao da bismo mi sada imali volje za cjelodnevno pješačenje, kao nekada: odeš na nedjeljni bus u podne za Slani Dol, i onda se preko Cerinskog Vira spuštaš na Smerovišće; ili pak preko predivnog Vratnika hodaš sve do samog Samobora.
Ono što su donijele godine, to je neka veća disciplina, a i poštovanje prema ljepoti kojoj prilazimo, pa spavamo puno kraće i već smo oko osam ujutro na cesti. Preko Bobovice spuštamo se do Bregane, pa predivnom žumberačkom ljepoticom evociramo brojne uspomene na mladalačka kampiranja uz potok što od Gabrovice preko Grdanjaca odlazi prema Savi, a na nekim mjestima zapravo i predstavlja granicu sa Slovenijom. Sada su tamo mjesta za cjelodnevno kampiranje i roštiljanje, a u davno doba autobus je vozio samo do Bregane, eventualno do Grdanjaca, pa je sve trebalo nositi na leđima dalje. Pijemo kavu u Vilinskim jamama, pa nakon posjeta istima, odlazimo automobilom mjestimično uskom i strmom cestom prema Noršić Selu, ali na zavoju prije ulaska u mjesto zavijamo ulijevo, prema zapadu, prolazeći Jarušje i ostavljajući konačno vozilo u Dragonošu. Čeka nas nešto više od sat vremena pješačenja prema Japetiću, često prekidanog izlascima na predivne travnate livade prepune poljskog cvijeća, sa kojih pucaju široki vidici na okolicu. Kažu da je ovo jedan od dva najljepša puta u Samoborskom: prvi je od Oštrca do Japetića, a drugi ovaj – od Dragonoša prema istome cilju. Ne možemo ne složiti se s time; čak nam je sada ovaj drugi i ljepši, jer na prvome nakon spusta na Velika Vrata preko predivne livade Kovinšćice slijedi prilično zamoran, strm i ne previše lijep uspon bukovom šumom do Japetića.
Duboka i vlažna šuma puna hlada prepuna je borova i bome i breza, za mene kao laika sasvim neočekivanog drveća na takvoj visini, no to znači da bi u blizini moralo biti vrganja. I dosta, kroz jutarnju svježinu odjekuje pucketanje grančica pod našim nogama, pa pronalazimo nekoliko vrijednih šumskih plodova, uz mnoštvo šumskih jagoda ili samoniklog ljekovitog bilja tipa stolisnik, glog, majčina dušica... Naravno, dolaskom do table sa obavijesti o početku parka prirode prestajemo sa sakupljačkim aktivnostima i odlazimo do Doma Žitnica, a potom i vrha.
Dom na Japetiću predivna je i velika zgrada koja zimi nudi pravi ugođaj planinarskog doma na visini, a ljeti plijeni sjajnim vidicima, osobito prema jugu, sve do Kleka i Pokuplja. Nakon odmora u hladu, odlazimo do vrha, na kojemu se nalazi uređena piramida, koju su svojedobno planinari dovezli ovdje sa Sljemena, kada je tamo sagrađen TV toranj. primjećujem da je s godinama okolno drveće znatno poraslo, tako da su vidici ograničeni na područje od Okića do Karlovca, jer je očito da prema jugu vladaju oblaci, pa možda i kakva oluja, dok je vidik prema istoku (Zagreb) znatno skučen, a prema sjeveru se nazire tek par najviših vrhova sa Svetom Gerom u središtu. Japetić je doista srca Samoborskog gorja, vjerojatno njegovo najljepše mjesto (iako mu po meni uspon na Oštrc sa sjeverne strane, barem u vršnome dijelu nakon dolaska do ravnine Velikog Dola - čini dostojnu konkurenciju).
Nakon obilata i ne preskupa ručka (naravno, grah sa kobasicama; nekada se ovdje točio sjajan portugizac, ali zašto ne okušati sreću i ujesen, velim Najdražoj) i stuacija postaje složena; naime, dolaze mlađi i orniji, koji su dulje spavali, pa postaje bučno i veselo, a nama se ipak više sluša tišina, spokoj i šum krošanja na vjetru. Bome, niti oblaci nisu zakazali, pa svako malo plaše svojim tajanstvenim krugovima oko brda. Odlučujemo polako silaziti, iako je tek prošlo podne, pa ćemo dalje vidjeti. Uz još nekoliko predivnih livada uz put, pronalazimo neku krošnju stare bukve i ispod nje sasvim dovoljno mjesta u hladu (putem je i sunce pokazalo svoju snagu), pa rasprostiremo jakne i odlučujemo uživati neko vrijeme u samoći i tišini, promatrajući oblake i slušajući zuj pčela, šuštanje vjetra u travama uz snažan miris bilja.
Usput utvrđujemo gradivo i prisjećamo se davnog dalekog i zahtjevnog izleta preko gornje strane Cerinskog vira, za koji zaključujemo da bi sada predstavljao pravu avanturu. Asfaltiranom, ali prilično lošom cestom stoga se upućujemo preko Šipačkog brega na Cerinu, te ostavljamo vozilo u Smerovišću, odlučujući se na još jedan izlet u istom danu: Cerinski vir.
Negdje davno, valjda prije kakvih dvije godine, ostavio sam već o tome trag i ovdje na blogu; staze su prilično zarasle, a i odron koji je već tada nastupio jedva da je malo saniran, tako da se ipak može za nekih pola sata doći do planinarskog doma iznad slapa. Dom je sada zatvoren, što zapravo znači da, iako je neradni dan, na slapu nema baš nikoga. Inače je dom lijepo obnovljena stara kuća, doduše podosta okrenut prema suncu, tako da ljeti teško da tu možeš pronaći sjene, ali je zato zimi predivan sa pogledom na šumsko blago, okrenut prema sunčevoj toplini i svjetlosti. Prilično blatnjavom stazom prvo kroz travnjake i voćnjake, a potom i kroz duboku šumu, nakon nekih dvadesetak minuta dolazimo i do samoga slapa. Vrijeme je kiša, pa je pun vode, što nam daje potrebno osvježenje i pruža novu radost uživanja u prirodi.
Nakon nekih sat vremena uživanja i odmora, odlazimo u kasno poslijepodne nazad do Smerovišća, gdje nas čeka naš automobil, a onda i kući, prilično umorni i puni dojmova. Ovog ljeta svakako ćemo ponoviti barem još dva-tri posjeta ovom biseru prirode. Planinarenje je zaista dobra stvar!