vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 01.06.2020.

Nema (O projektima)

"Moje se mene ne dotiče:
žalosti, blaženstva, nade.
Možda je sad sve u očima,
možda me drugačijim drugi grade?"

Vlado



Nedavno se od jednog hrvatskog publicista mogla čuti rečenica koja mi svako toliko dolazi u misli a naglašava kako je projekt hrvatske države – propao. Nemam uopće ovdje namjeru polemizirati s time, iako se sa tvrdnjom ne slažem, ali želim vrlo kratko pokazati i dokazati kako u principu projekti ne propadaju; oni nisu loši; loše su njihove izvedbe. Isto tako, ne želim uopće ovdje razgovarati o činjenicama vezanim uz izvedbu tog projekta; već samo svoju upravo iznesenu tvrdnju (o lošim izvedbama) poduprijeti jednim jedinim primjerom propasti izvedbe jednog drugog projekta, a to je onaj južnoslavenski.

Često ćete čuti kako ljudi navode da je Jugoslavija propala nakon Tita i da je sve izgubljeno u tih deset godina. Moje je mišljenje nešto drugačije, jer ta država sadržavala je u sebi dovoljnu mjeru nepremostivih razlika već davno prije, a ono što je tzv. drugu Jugoslaviju držalo na okupu (upravo se i pokazalo nakon Titove smrti) bila je pogrešna ideologija; dakle – ne ideologija južnoslavenstva, koja bi sama po sebi nekako već barem malo okupljala, već ideologija komunizma; pa kada se ista izvedba izjalovila i propala, propao je i sam projekt Jugoslavije koji se šlepao uz projekt komunizma.

Jugoslavija nije izgubljena osamdesetih; po mome mišljenju postoji zapravo točan datum kada je nepovratno izgubljena Jugoslavija, a to je dvadesetisedmi ožujka tisućudevetstoičetrdesetprve.

Banovina, Banovina, tajni san birtaških malograđanskih magnovenja. Za izvedbu južnoslavenskog projekta, nakon smrti kralja Aleksandra i polaganog gašenja jeziva terora šestojanuarske diktature koji se vrlo često zaboravlja kao početak ove krvave priče, po mome mišljenju, nastala je u nekih pet godina od 37-41 zapravo dragocjena prilika, jer su se dva normalna i obrazovana čovjeka našla u isto vrijeme na istom mjestu. Maček i Pavle. Kakvi su bili najbolje pokazuje to što su se obojica poslije ovdje opisanih događaja zahvalili na vlasti silnicima. Takva se stvar, kako iz iskustva vidimo, inače desi jednom u milijun godina, i još je sve bilo verificirano izborima, pa su njih dvojica, staloženi kakvi su već bili, krenuli graditi dogovorom jednu stvar koja je – kako god da se okrene – imala perspektive, jer je Pavle shvaćao kako su Srbi preslabi da bi sami vladali tom državom, koja je ipak veća zajednica koja im može doniejti prosperitet, a Maček je istodobno razumio – da zaokružen hrvatski teritorij sa dobrim dijelom Bosne i Hercegovine predstavlja povijesnu šansu za napredak, makar i ne kao samostalna država, već federativna jedinica.

Naravno da se tu zauvijek postavlja pitanje bi li i sama po sebi, da nije bilo rata, ta tvorevina opstala i koliko dugo (i odmah odgovaram: vjerojatno u istoj mjeri kao i ostale višenacionalne zajednice u svijetu), jer svakako da su postojale „snage“ na obje strane koje su se svojski trudile rastočiti je (velikosrbi, jer je njima svaka hrvatska tvorevina trn u oku, a velikohrvati slično - jer je njima svaka hrvatska tvorevina - koja nije samostalna - trn u oku). Ne zaboravimo pri tome da je ispostava Kominterne za ovo područje tada brojala tek nekoliko tisuća pripadnika od kojih je stvarna krema (Keršovani, Prica, Cesarec...) već prije rata bila pozatvarana (Hebrang je izišao iz Lepoglave tek nekih mjesec dana prije puča, izbjegavši sve miletićevske i đilasovske labirinte), a vodstvo je bilo raštrkano po Istanbulu, Beču i Parizu. S druge strane, Draža Mihailović tada je bio tek običan pukovnik kraljevske vojske, a Ante Pavelić zanemariv pobunjenik interniran sa dvjestotinjak pristaša (od kojih su mnogi u te dvije godine, kao npr. Budak, pomilovani) na Liparima. Jugoslavija koju bi ona dvojica s početka, samo da su imali prilike činiti to bar kakvih dva desetljeća, izgradili, tako bi imala priliku poput neke Grčke ili Italije, nakon žalosne epizode savezništva sa Trojnim paktom, kad se 44. mijenjala strana, otkoturati se u tradiciji prazne pivske flaše u zapadnu Europu, jer baćuške na lijevom krilu slamanja Hitlerove armade ni izbliza ne bi imali taj zamah da bez problema dođu do Trsta i saveznika kojeg su dobili s Valterom (već bi vjerojatno Saveznici napravili paralelno iskrcavanje uz Siciliju i dobili stopostotnu podršku stanovništva, kako su to još daleko kasnije računali npr. Vokić i Lorković, pa bi odsjekli ovo rusko napredovanje taman negdje oko Vojvodine), a ono što je glavna prednost te varijante i čega nam zapravo najviše treba biti žao, jesu stotine tisuća života koji najvjerojatnije ne bi bili ugašeni. I posljedično tome – mržnja koja ne bi bila posijana da ljude zauvijek razdvoji i onemogući bilo kakav suživot.

Za ne povjerovati je kako su Srbi, Beograđani, tko li već, lagano nasjeli na MI5 priču o nezavisnosti i poštenju, pa izašli toga dana, nakon što su Cincar Marković i Ivo Andrić potpisali u Belvedereu, ranom zorom na ulice da sruše sami svoju kraljevinu sa svojom kraljevskom lozom na prijestolju, koje su zasluge poslije rata komunisti preuzeli naravno na sebe, iako ih prije napada na Rusiju krajem lipnja nije bilo ni u primisli (dapače, Hitler i Staljin tada su već dvije godine bili saveznici; Krležu su na Trgu N skojevci pljuvali radi sukoba na ljevici, a Hebrang, Bakarić i Lorković po vrlo vjerodostojnim izvorima pregovarali o Staljinovom priznanju NDH, dok je Mustafa Golubić sa još nesasušenom krvi Trockoga na Mercaderovom čekiću, dizao u zrak njemačke tvrđave uz Dunav, pa su ga Leka i Đido morali otcinkati Gestapu da sami sačuvaju svoje funkcije).

Eto, da nije bilo MI5 i Titinih skojevaca na Terazijama sa grobom i robom, bilo je šansi da Banovina potraje zajedno sa Kraljevinom oko nje, pa bi svi možda izbjegli ne jedan nego vjerojatno oba sljedeća rata (Drugi i Domovinski), dva-tri hektična ili šarmantna diktatora (jer bi i Pavelić i Tito ostali marginalci na svojim Liparima i Zamorskim bregovima), razne Jasenovce, Bleiburge, Foče, Gole otoke, Ovčare i slične stvari. I živjeli dosadno, ali predvidivo malograđanski čitavo to vrijeme. A to je upravo ono što bi bila najveća prednost takvog života i što bi se vjerojatno pokazalo kao ključno: manje ili više sabotirati njemačke planove za Endelosung, davati ponešto danka u krvi za istočno bojište, kako se i ovako davalo na bilo kojoj strani, te – čekati, kako je stari kaputaš Vlatko mudro govorio, čekati pod stolom, dok se veliki tuku). Na koncu, konkretan Hitlerov zahtjev Jugoslaviji u ožujku 1941. bio je samo jedan – propustiti nekoliko divizija prema Grčkoj gdje je Mussolini krpao gaće. To je čitava cijena koju je ta Kraljevina trebala platiti da zadugo izbjegne rat, i umjesto otvoreno se suprotstaviti fašističkom molohu za kojeg si unaprijed znao da će te smrviti, ako se već moralo, moglo se – kako to već i jest u najboljoj balkanskoj tradiciji – pustiti komite na te vlakove, sabotirati pruge, tim njemačkim divizijama omogućiti da jednostavno zapnu u moravskom i vardarskom blatu, za što su postojali već i gotovi planovi za diverzante. Ali ne; moralo se ići glavom u zid i zaratiti otvoreno, jalovo, nespremno, za tuđi račun i englesku slavu – jer, kao i svagdje, dedinjska čaršijska elita, generalštab, pretorijanci bili su ogrezli nerad, lažni sjaj i život na tuđoj grbači, bez ikakvog kontakta sa stvarnošću. Zvuči jako poznato, zar ne? Pa naravno, kada se takvo što ponavlja svakih pedesetak godina, samo su ideologije različite; vrč ide na vodu dok se ne razbije.

Ona dvojica sa zakopčanim lajbekom s početka priče znali bi van svake sumnje, onako fiškalski i en passant, uvesti tu čudnu državu na europski kolosijek i ostati s ove strane željezne zavjese, kako je to učinila recimo jedna još istočnija Grčka, pa se polako ali sigurno šlepati ka nekakvom prihvatljivom BDP-u, normalnom životu bez krvavih epizoda staljinizma većeg od samog Staljina (1945-53) i sličnih strahota. Problem je u tome što mi ovu drugu Jugoslaviju pamtimo kao jednu pristojnu državu iz njena posljednja tri desetljeća postojanja, zaboravljajući da je i sam Tito sve svoje govore o bratstvu i jedinstvu počinjao grozomornom konstatacijom kako „smo mi more krvi prolili...“ a što se nesumnjivo odnosi i na period od časa kada je proleterska čizma pregazila sremski front (žrtvujući pri tome cvijet beogradske omladine kao topovsko meso) pa do časa kada je noga Nikite Hruščova stupila na tu istu ravnicu nekoliko kilometara dalje i desetak godina poslije. U tih, krležijanski rečeno, deset krvavih godina odvrtjeli su se manje-više svi oni jezivi filmovi od maloprije i sve one lokacije koje ne bismo, o sretnih ljudi, imali niti čast upoznati u prvoj varijanti; domobransko-otadžbinskoj; u varijanti u kojoj se lajbek počeo kopčati kako se spada kada su Cvetković i Maček potpisali sporazum. I na koncu, neka nitko ne govori o izdaji i Trojnom paktu, jer – znate li koja je bila posljednja odluka pučističke vlade Dušana Simovića od 03. travnja 1941., prije nego prvi Messerschmitt nadleti Kalemegdan? Ne znate? Pa, eto – o apsurda, odluka o potvrđivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije od 25. ožujka 1941. Trojnom Paktu!

Reći će sada „naši“ - nije Srbima za vjerovati (a koliko čitam, i Srbi to govore za Hrvate barem cijelo jedno stoljeće, od vojvode Mišića nadalje; tako da bi nekome čisto u barem jednom času došlo drago što smo se kraj tolike ljubavi razišli). Ne znam, ja vam ne razmišljam u takvim kategorijama. I u Srbiji javi se svako toliko nekakav Pavle ili Đinđić ili Perovićka i tko zna tko još, a ja vjerujem da imam toliko sposobnosti udahnuti triput prije nego nešto izvalim, ili pak golog kućnog odgoja, pa da ne trpam te ljude u isti koš sa vučićima ili šešeljima, jer za mene to sve nije isto. Ja ljude ne dijelim po naciji, vjeri ili rasi, nego po pameti i radu, a ni na ovoj, „našoj“ strani, kako se pokazalo, nema previše pravih, sposobnih, vještih. Ljude treba vrednovati po njihovim djelima, a Pavle i Maček stvorili su po meni jedan sasvim solidan temelj za onaj projekt prije nego li su dobili vritnjake za nikad više, i prije nego li je postalo moguće da se o njima (ako i to) raspravlja u nekim povijesnim raspravama što bi bilo da je bilo.

Kako tome svemu nije bilo tako, javio se nakon tridesetogodišnje pauze, osamdesetih - nikad zatomljeni memorandumski vampir i vrzino kolo dvadesetsedmomartovsko nastavilo se vrtjeti.

Eto, toliko o projektima. Što bi bilo kad bi bilo – nije bilo, i više nikada biti neće, ali je ovo moj odgovor na pitanje o propalim projektima. Malo je takvih, jer projektanti su posebna sorta. Puno je više projekata koji su dobri, i koji vape za dobrim izvođačima. Takav je i projekt ove, naše, sadašnje Hrvatske, nastale u vrijeme neumitnog raspada jedne ideje i uzimanja onog najvećeg i najzahtjevnijeg što se moglo u tome času, a to je nacionalna država kakvu – čudna mu čuda - imaju gotovo svi europski narodi, i ta ideja o toj hrvatskoj državi nastala je na plemenitu principu o jednakosti svih koji u njoj žive, bez obzira na ideologiju kojoj su pripadali do tada. Ostvarenje projekta u samom početku, u pogledu nastanka države, bilo je neupitno upravo zbog jedne stvari: jer su se njeni stanovnici doslovce borili za goli opstanak, a takvi borci uvijek uspijevaju. No, dalja izvedba je prilično upitna (a mislim da je majka svih bitaka ove države bila privatizacija dok su ljudi ginuli na fronti); gotovo da bi čovjek rekao da za taj dio priče nije niti bilo nekog suvislog projekta. Građevinci, izvođači radova i oni koji dolaze iza njih, to je problem svih problema. Izvedba projekta i njen nadzor uvijek su, znat će oni koji su zakopali barem dvije lopate ili betonirali barem jednu deku u životu, pitanje svih pitanja.

Ali, i to je zapravo ljudski. Jer, da sada neka dvojica sjede na dva stolca, i da znaju da će se za koji čas ponovno dijeliti stolci, pa zar im se može zamjeriti ako se dogovore o tome kako će razdijeliti ove stolce na kojima već sjede, a ako Bog da, i još neke druge, koji će doći, sami po sebi, i dati ih sebi i svojima, a ne prepuštati nekim trećima, za koje ne znaju ni tko su ni odakle, i koji bi još za ovo razdoblje ranije mogli postaviti pitanje – što ste radili i gdje ste bili osamdesetiprve, ili četrdesetiprve?

Zato me nemojte na kraju pitati je li mi žao. Nisu to tek tako, tempi passati; davno bilo pa se spominjalo; preklanjski snijeg. Moramo zapamtiti kako nema besplatnog ručka; zlobnici bi rekli da Jahve kažnjava grijehe otaca, do trećeg i četvrtog koljena, i mislim da naši susjedi to već dobro znaju, a koliko smo mi Hrvati minusa u toj bilanci sa nekakvim Jasenovcima, Pakračkim Poljanama i Ahmićima ostvarili - tek će se vidjeti. Kažem, mi Hrvati, iako želim biti građanin svijeta, ali to je u tom istom svijetu utopija; danas svijet kao da je ponovno onaj stari, otprije stotinjak godina, i nacionalne države su svetinje, bog i batina; to je nepobitna činjenica, i to moraš prihvatiti kao stvarnost. Lako je to što želiš biti, jer ti si samo ono što drugi misle o tebi i kakvim te drugi doživljavaju, pa ako su globalisti već zaboravili što to znači, neka se prisjete kako je to kada padaju granate koje ne biraju jesi li naš ili ničiji, za njih si uvijek protivnik i one režu meso jednako uspješno bez obzira na to koja ga ideologija pogoni. Pa i sama Europa pod ovom zlosretnom epidemijom ostala je tek puka tlapnja, zatvarajući unutarnje granice jače od vanjskih u dva tjedna, jer su primjerice Nijemci gledali kako talijanska starčad crkava u mukama u tisućama ne trepnuvši okom, zaustavljajući medicinsku opremu, za slučaj da njima zatreba.

Pa naravno da mi je zbog svega žao. I nije baš čovjek nitko kome nije žao; samo je pitanje – čega mi je žao i zašto mi je žao. Znate što? Pa zar su neke hrpe krpa i par loše kopiranih pjesmica vrijedne tih stotina tisuća ljudskih života i nevjerojatne količine mržnje koju su sve ove gore nabrojane smrti sa sobom donijele među Južne Slavene? Kriv je ovaj i onaj, nema tko nije kriv. A krivi smo mi sami, obični ljudi koji su vjerovali i išli i pridruživali se kolonama koje svako malo prolaze a da ni ne znaš tko ide i kamo i zašto. Moj Stari znao je govoriti: radi i gledaj svoja posla – tako ćeš najbolje pomoći svome narodu. Kao nekakav starozavjetni Propovjednik, još ga i danas čujem kako grmi da čovjek treba jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom, jer da je sve drugo ispraznost. Vidim ipak, rijetki se toga drže. Ne znam samo zašto onda toliki plaču da je loše.

Mržnja je, konačno, ono što neki projekt učini utopijom, a jugoslavenski projekt sada to jest, i to je činjenica koju je nekima teško prihvatiti, pa projiciraju svoju nevolju na ono što postoji. Ono što je nadasve opomena samo po sebi i što bi pametni ljudi morali izvući kao pouku za budućnost, jest – ne doći do stadija u kojem mržnja blokira sve, bez obzira na to o kojem se projektu radi. Lako je meni, koji nikog svoga bližnjeg nije u tim vrteškama smrti neposredno izgubio, pa kada vidim podjele koje postoje unutar ovog, sadašnjeg, hrvatskog projekta, sjetim se te opomene. Ali to što se ja toga sjetim, od male je koristi. Bilo bi dobro da se toga s vremena na vrijeme sjete šire narodne mase, kada krenu lupati tovari po purgerima i obratno, ili zajedno po birtijama gdje se gledaju Bayernove tekme podno Dinare, ili lijevi, desni, srednji, gornji i donji, poduzetni i uhljebni, bogati i siromašni, oni koji mašu crvenim krpama i oni sa crnim, i svi ostali, ili barem većina njih.

Ako ste došli do kraja, onda shvaćate: jednostavno nisam umio kraće. Ispričavam se, ali i od srca zahvaljujem. Ma što o ovoj mojoj tiradi mislili.

01.06.2020. u 17:30 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.