vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 09.06.2020.




Dvije su teme ovog pisanja: nekakav usputni izvještaj o proteklim danima i (bar zasada) posljednji komentar upisan na mom posljednjem postu (komentator "davni dani")..
- - -
Nakon prilično velikog broja kišovitih ili vjetrovitih dana, ovaj se vikend ukazao kao odličan za povremene i neodlučne bicikliste, barem one kojima je i tridesetak ili četrdesetak kilometara u jedno popodne sasvim dovoljan zalogaj. Odlučio sam stoga ne remetiti krugove i ne prelaziti granice, mislim na one državne, iako sam imao sasvim pouzdane informacije o tome da njihovo prelaženje više ne znači neki poseban poduhvat i ne nosi sa sobom nikakve posljedice. Ne vjerujući pri tome niti u svoju gljivarsku sreću (pa odustavši od slabo planiranog izleta do Kraljevog Vrha, gdje su se navodno pojavili prvi proljetni vrganji) odlučio sam dati pedalama vjetra u smjeru zapada.

Sunčano i pomalo vruće vrijeme bilo je ispresijecano lagodnim povjetarcem, pa sam otišao prije svega provjeriti prijateljevu informaciju o tome da je cesta prema Harmici sada bezmalo autostrada. I stvarno, sa obje strane napravljeni su nogostupi, tako da se sporiji vozač može skloniti od jakog prometa, pogotovo radnim danom. No, već nakon Prigorja promet rapidno jenjava, pa mi veći problem pričinjava jarko popodnevno sunce što znatiželjno proviruje ispod kacige ispitujući duge neviđenog gurača pedala, barem u ovolikom obujmu odjednom. Nakon osvježenja i kraćeg predaha kod stajališta vlaka na granici, vraćam se i nakon stotinjak metara skrećem prema Ključu Brdovečkom, a kod kapelice ne idem lijevo, za Prigorje, nego ravno – kratko do makadama i onda uz nasip do same rijeke Sutle. Unatoč uočljivom znaku da se radi o granici, parkiram bicikl i skidam tenisice, pa gazim kroz osvježavajuće hladnu i čistu rječicu do prvog spruda na, ipak, ovoj obali. Sutla ovdje pravi luk „na štetu“ Slovenije, tako da je bliža obala „naša“, kao i samo ušće u Savu uz koje se još u samoj Sutli nalazi prekrasan dugačak sprud u hladu, do kojega ovaj puta ne mogu uslijed staze koja na žalost posljednjih pedesetak metara prolazi nekim usjekom prepunim vode od prošlih kiša.

Uz ušće nalazi se i neka čudna građevina okićena državnim barjakom, kao brod, tvrđava, što li; po mišljenju mog prijatelja radi se o zgradi koju je sagradio još prije četvrt stoljeća neki lokalni moćnik kao znak prkosa drugoj državi što se uzdiže preko puta Save (koja ovdje vrlo kratko predstavlja granicu) i kočoperi se tvrđavom Mokrice. Osobno bih ipak više volio da, unatoč svim crtama i međama, i dalje radi stara skela koja je nekoć vozila na potezu Ključ-Jesenice ob Dolenjskem, što bi značilo da marljivi biciklist može bez problema skočiti do Mokrica na kavicu. Kako tome nije tako (već se mora praviti krug sve do Brežica i vraćati potom prema granici), čeznutljivo preko nabujale rijeke pune ledene vode od proteklih kiša gledam prema dvorcu. Tješim se da, ako je korona u pitanje dovela sve ostalo, nema tamo preko niti mnoštva golfera, a onda vjerojatno niti dvorac i kafić ne rade.

Put me na povratku vodi preko Savskog Marofa i Drenja u Prigorje Brdovečko, no netom prije skrenut ću lijevo preko pruge i vratiti se na glavnu cestu tik kod dvorca Januševca, koji danas služi kao spremište državnog arhiva. Prilično zahtjevna cesta vodi otamo na sjever prema Trsteniku i Mariji Gorici; to ćemo drugi puta, vjerojatno pješice, u kombinaciji sa markiranim planinarskim stazama prema Trajbaru i Lužnici, a sada se vraćam polako kući, jer i dan se bliži svome smiraju. Inače meni prilično nepoznat a navodno mio osjećaj povratka vlastitom gnijezdu ovaj mi se puta ukazuje sasvim snažno, pa imam poriv fotografirati i jedne prilično spontano izrasle ruže što skrivaju malu ali upotrebljivu verandu, osobito ugodnu za toplih proljetnih noći, opjevanu nekoliko puta u mojim ranijim postovima, što svakako neće promaći oku mojih vjernijih čitatelja. Žlahtina već čeka, dobro ohlađena u frižideru, da okrijepi umorne noge i dušu. sklapam oči na kauču, a iza vjeđa protječu jarke zelene, žute, plave i crvene boje što su ovako divno uobličile moje subotnje popodne i predvečerje. Oj lijepi moj kraju i zavičaju, a bome – i dome, ubav li si! :)
- - -
Ne želim polemizirati sa anonimcima (na temu objava i tema postova), pogotovo ne o nečemu što bi se ticalo politike, makar ona bila i urednička; pišem jednostavno ono što osjećam da moram, odnosno da izlazi iz mene samo od sebe. Kako će to netko tretirati nije moja stvar, ako moj upis nema namjeru vrijeđati druge. Ne mogu ipak ne složiti se sa impliciranom tvrdnjom da je prije bilo bolje, kvalitetnije, jače, više, ali svi mi koji nismo više mladi uvijek ćemo ustvrditi kako je prije bilo bolje, i to onda jednostavno ne može biti argument ničemu.

P.S: dodatak/ponavljanje sa početka ovog teksta: druga tema je "posljednji komentar upisan na mom posljednjem postu (komentator "davni dani")."

09.06.2020. u 07:53 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.