U doba korone, a i sada, u doba Nove normalnosti, ono što nam vjerojatno ponajviše nedostaje jest to da se istinski duboko zagledamo u sebe i pokušamo uvidjeti što je to - odnosno, prije svega – tko je taj tko nam u životu treba. Onako kinički, odnosno cinično, pa i autoironično, sa uzdignutim srednjim prstom i glavom pokorno spuštenom na prsa, mnogi će reći da u tom slučaju ne preostaje puno toga što nam treba, a još gore – najveći dio onoga što će ostati zvat će se dosada. Pa, eto, ako u tome leži ključ oporavka gospodarstva te nove normalnosti (da ljudi trebaju samo ono što im istinski treba, a da to ne bude preko grbače bližnjega), odavna mi se činilo da sam nekako nesvjesno bio na tragu tog perpetuum mobilea; još u doba kada bih polupraznom starom cestom polako jezdio do mora uz legendarnu rečenicu moga tasta da bi po meni kapitalzam već odavna propa`.
Sa dosadom ćemo lako, samo da nam je dadu. Mislim, govorim u svoje ime, neka bude i neskromno. Ako već neću lutati ili nešto čitati, onda ću s prvim mrakom upaliti Treći. Moja reakcija prilično je zakašnjela, ali su mi ovi lijepi sunčano-kišoviti dani u kojima moraš podesiti svoj bioritam, izlaske i obavljanje poslova - prema prirodi i vremenu – u pamet dozvali sada već hvala Bogu one davne ledene dane poslije potresa i vrijeme najžešće priče o koroni. Jednog je takvog popodneva sam gospodin Jastreb sletio na trešnju u dvorište, pa smo time bili toliko osupnuti da nismo niti umjeli niti sjetili se izvući mobitele radi slikanja, pamteći taj prizor zauvijek, dok smo živi, i slikajući ga očima. Eto, u to doba, prazno, tiho, zastrašujuće šutljivo i ustrašeno, kada su se tako jasno čula šuštanja tek prolistalih krošnji, jedno od vrijednih svjetala, barem meni, bio je odabir filmova na Trećem. Sada bih trebao nabrajati? Ma, neću. Treba imati petlje pa u takvo doba mraka odapeti iz najcrnjih i najdubljih arhiva benigne i slatke komedije stare preko pola stoljeća, a ono što me posebno oduševilo jesu primjerice bili Lubitschevi ciklusi (npr. Biti ili ne biti), ili pak nekoliko besmrtnih rola braće Taviani (Sunce noću), ciklus već pomalo dosadnog Wendersa sa naglaskom na druge filmove ceste osim Paris, Texasa i napose – uporno ponavljanje meni osobno sada već jednog od trojice najboljih uopće – Erica Rohmera, sa njegovim polaganim i temeljitim ciklusima moralnih priča, ljubavnih zgoda i nezgoda i nenametljivih analiza, duhovitih i dubokih istovremeno.
Došlo je i to doba da smo s priličnom lakoćom zaboravili legendarnog Đelu Hadžiselimovića.
Što na kraju nego uzviknuti: bio bi red, svakako, odvesti barem na ćevape jednog Deana. Deana Š.