Marketing
Krijesnice
Izvor: teklic.hr
Uzduh je vreo i sva se ograničenja tope kao volja za kretanjem na žarkom ljetnom suncu... Prepušteni konačno sami sebi, da ne bude tkogod drugi kriv, kako smo već navikli, znat ćemo što nam treba, a što ne i je li potrebno ići svakoga dana u birtiju ili polirati vozilo koje ionako nema tko gledati, osim umornih susjeda, ili kupiti dvije tikvice više, za svaki slučaj, makar istrunule na dnu kutije hladnjaka, ili možda kakav noviji tip telefona, za uspjeh malome u školi u kojoj nije bio od veljače.
Kako svijetom vlada leptirov efekt, sve će te stvari neminovno utjecati na svjetsko gospodarstvo već sljedećih dana ili mjeseci, a to bi moglo značiti i rast ili pad naših primanja, ili poslova, ili čega već - jer gospodarstvo je jedino mjesto gdje se duša dokazuje, pa makar radili i nešto što na prvi pogled ima smisla, jer smisao je zarada, ako tkogod nije znao.
I upravo zato stiglo je s vrelinom i bezvoljnošću i Vrijeme prepuštanja, u kojemu čak i stožeri shvaćaju kako više nema mjesta zabranama i da je svatko kovač svoje sreće (doduše, sa sirovinama kojima raspolaže i nakovnjem, ako mu ga nisu oteli... i sa svakim udahom, zapravo – onim bez kapljica, ili aerosola, vrag će ga znati)... ali kovač, to svakako. Kovač, koji hrabro, katkad i nepromišljeno, udara, donosi odluke, djela – a i kako bi drugačije – pa odlučuje o tome hoće li mali van, i gdje i kada, odnosno – smije li poduzeti to što je naumio, jer ipak – još mu je par mjeseci do punoljetnosti, i ma kako mu oči svjetlile prkosom i mladošću, vidiš u njima dvojbu, nelagodu, čak ne daj Bože strah, što li, u ova opasna vremena. Zapravo, shvaćaš – strah je taj koji vremena čini opasnima, pa ne znam je li bilo nekih koja takvima nisu bila.
Zato - sasvim je sigurno da svijeta doskora biti neće ako ne bude sedamnaestogodišnjaka koji bi se u vrelim noćima neplanirano zaljubljivali (a eZaljubljivanje još, srećom, nisu izmislili), pa su, njima u počast, a zapravo iz pukog pragmatizma, sve kočnice najvećma otpuštene jer bez dječjih duša što obnoć odraslim postaju - svijet prhne poput pijeska koji propada pod plimom valova, i entropija postaje jedini, surovi i temeljni zakon svemira, ma što tko o tome mislio ili znao, pa nagriza i uništava sućanstvo, pretvarajući stijene u kamenje, kamen u šljunak, šljunak u pijesak...sve osim uspomena.
I onda, naša riječ praćena znakovitom šutnjom na svim stranama: - Može.
A samo ti, bar zasada, znaš kako to nije nimalo plemenita, nego jedna sasvim sebična i prizemna odluka.
Potpuno bi nemoguć, naime, bez takvih popuštanja, bio povoljan ishod u kojemu se kakve slične dvije duše sreću opet - u nekoj takvoj vreloj noći nakon dobrih pola stoljeća - okupane tišinom tmine i čistoćom neba pod kojim napamet stavljaju nogu pred nogu
(„pa, hajde, nemamo baš baterije na mobitelu;
trebali smo napuniti prije nego smo krenuli;
ne znam, dugo smo razgovarali da li ćemo uopće ići, a još dvije minute prije nego li smo stvarno krenuli nismo ni znali da idemo, sjećaš se?
a kuda ćemo sad, da li istim putem nazad ili ovim duljim, moraš mi reći;
svejedno mi je popuno, idemo tamo gdje ti želiš;
ne, moraš mi reći kojim ćemo putem, da znam!“).
Izabirem dulji i mračan put, bez ijednog svjetla kroz čitava dva kilometra ili čak više, tako da te na njemu zasljepljuje tek stražarska lampa s noćne kućice čuvara supermarketa u daljini, što baca pijanu jarku bijelu svjetlost na onoj polovici neba kojoj okrećete leđa, ponad slabašnih stapki već izniklih žitarica.
Uočivši odjednom unezvjereno krijesnice pored mračnog poljskog puta oko ponoći, što nemirno traže stanište, zašutite tako konačno poput neposlušne djece, čudeći se tome koliko se svijet promijenio, jer pamtite iz nekog davnog i zaboravljenog vremena krijesnice što su zadovoljno i spokojno svijetlile i spavale u bujnoj travi, a njihova je svjetlost bujala iz mraka u naše oči kao med u topli čaj od lipa i bazge.
Noćas krijesnice prilično brzo i dugo lete, traže, ištu, prateći živicu oko dvorca čije stabljike šume na blagom noćnom povjetarcu, pune nemira i neizvjesnosti; upravo kao da su duše što svako malo prelaze tanku liniju koja dijeli ovaj svijet od onoga, bez mnogo snažne volje za odlukom na koju će stranu.
Mora biti da i za to postoji neko razumno objašnjenje; tješite se šaptom– jer zbog čega bi inače uopće postojala razumna objašnjenja? - bilo je puno kiša, i noći su bile hladne, i vjetrovi su bili jaki i prilično nepredvidivi sve do jučer, i opet će sve biti kao nekada, zar ne?...
Pa ako nema čega drugog što bi smireno i spokojno svijetlilo u tmini, barem na čas, učinit će ti se kako tu negdje, blizu, svijetle jedne oči... i da s time, barem malo, imaš neke veze.
Post je objavljen 29.06.2020. u 09:58 sati.