Marketing
Dobro je
Čitavog života trudiš se uspijevati. Vidiš, naime, da je tako dobro. Zašto je dobro? Pa zato što to svi čine, ili barem govore da tako treba. Mora biti da ima nešto u tome ako svi rade tako, ili velika većina; nisu valjda bedasti, a ti jedan pa pametan. Što je uopće uspjeh – počinješ se pitati nakon nekog vremena. Pojma nemaš. Nekome to je snop pohvala što mu ih drugi daju (a drugi pohvale daju najčešće zato da bi za sebe iz toga ponešto izvukli), nekome osjećaj punine i radosti, a nekome bome i puki osjećaj moći – situacije u kojoj možeš upravljati stvarima bez da manje-više ikoga išta pitaš; određivati drugima što će i kako će i kada. Možeš tako jer ti se hoće; jer drugi slušaju ono što ti kažeš iz nekog razloga – očekuju od tebe nešto, da ih nagradiš ili platiš, ili da im dadeš kakvo priznanje.
Nećemo sada o tome treba li uopće uspijevati, ili je dovoljno samo bivati; čovjek svoju validaciju, što je često vrlo grubo, neprimjereno i površno, dobiva u odnosima s drugim ljudima, a ti se odnosi u žalosno velikom broju slučajeva mjere novcem, imanjem, vlašću. Naravno, iz ovog ćete lako zaključiti da za mene uspjeh predstavlja i bivanje samo po sebi, ispunjeno i spokojno; pasivnost – tako često danas osuđivana kao neambicioznost i lijenost – ima svoje dobre strane koje dovode do sreće. Ako je sreća uopće nekakav cilj, ili tek puka posljedica tog kruga i poretka stvari.
S godinama polako postaješ svjestan kako su bol, smrt, gubitak – sastavni dio života i da je potpuno besmisleno prema njima postavljati se kao prema kakvoj lošoj sreći; stići će te prije ili kasnije – tebe ili ono što smatraš kao nešto svoje; preostaje ti kao recept za uspjeh tek bivati i odrađivati i snivati u trenutku u kojem jesi. Onda naiđeš na pjesnike, a pjesnici, je li, znaju sve najbolje, pa mogu i smiju u par stihova izreći ono za što nama smrtnicima trebaju odlomci, stranice, tomovi, pa vele pjesnici (a to smo već u cijelosti ovdje elaborirali negdje u travnju) kako je „... dovoljno lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen...“ ali i „...tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe... ne boj se strelica ni metaka - oni će te
svakako dokrajčiti - ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem koje nećeš razdati za njihove grabežljive poglede, oči gavranova...“
Stalno se vraćam tim Mihalićevim stihovima, otkad sam ponovno ovog ranog proljeća na njih upućen od znalaca u sasvim usputnoj i slučajnoj prilici, kakve već te, sudbinske i jesu. Pa gledam kako se ponovno raspliću i bujaju strahovi što zatomljeni tek nekoliko tjedana bjehu, i kako vlast love i novi i stari lovci, i kako ljudi sa balkona mašu noževima, pa nema ničeg novog pod suncem, do ispraznosti. Pardon, i do ljepote. Gledaš lijevo i desno, i gdje god da pogledaš, moraš počesto rukom zakriti oči od Njena blještavila, pa žmireći izgovaraš zahvalu na Njoj, jer drugačije ne umiješ.
Krivi su drugi? Lakše je tako. To što se nismo trudili, jer to znamo kada sklopimo oči; zanemarit ćemo. Krivi smo mi? Jer u životu boli i nestaje i gubi se stalno i neprekidno i nepopravljivo.
Nema krivnje gdje nema očaja i gdje je najvažnije ne uprljati se bilo čime u nakani da se doplovi do beskrajna i nadmoćna smirenja.
Hodaš žurno i veselo travnatom dolinom i šutiš vičući u sebi: hvala!
Osmijeh polako dolazi na lice, i svjetlost neba više ne peče u očima.
Dobro je.
Post je objavljen 23.06.2020. u 11:28 sati.