penetenziagite

četvrtak, 24.09.2020.

Ahilej i duboka država

Izvor: radiokameleon

Poslovično trom kakav jesam, zanimljive će me ideje i razmišljanja ljudi na blogu ponukati na to da neke misli kiselim više dana. Svaki smisao diskusije na matičnom mjestu do tada već je prestao i život je otišao dalje, a ja sa svojim sporim paljenjem uključujem se tek naknadno. I što ću onda, nego zahvaliti drugima na idejama i guranju (a i Jelen i La Bruja ovdje bi se i bez izričitog navođenja prepoznali, zar ne?), dok moj dizelaš ne dosegne neku radnu temperaturu.

Zamišljam klub u uličici nedaleko centra grada, par stanica tramvajem. Vani je mrak; maglena zagrebačka jesen uvlači se pod kožu i štipa lice, a ti o ulazu možeš samo sanjati; jedina ulaznica jest poziv. Tamo se toči najbolje kuhano vino, teče med i mlijeko i dogovaraju najbolje stvari, nema tu iznimke. Pozvan ćeš biti samo ako si dio elite; nije presudno to s koje si strane spektra i da li negdje u javnosti otvoreno ratuješ sa drugima s kojima ćeš unutra kartati, piti, zabavljati se. Moraš biti pozvan i druge ti nema; niti jedan posao, niti jedna prilika, niti jedna stvar neće biti realizirana ako nisi unutra. Mislim, neka bitna stvar; ovo drugo, neko kokošarenje, sitničarenje, to će biti prepušteno ljudima sitnog zuba. Ostalo, nikada. Ili, nekada, ali završit će kao onaj nesretni klinac-knjigovođa negdje u dravskoj pustari, ili ona gospođa čiji je auto nađen kod savskog nasipa.

Takvo smo društvo: sve se zna, i ništa se ne zna, a tek onda kada se pronađu sanduci puni novca ili kada se vrećice s milijunima predaju (pa tko naleti, ako i to), svi se zgražaju i nitko ništa ne zna – pa čak nitko niti od ovih što su bili unutra; ovih što ne mogu ući bez poziva?

Ne mogu za sve to biti krivi drugi; jer su stvari možda bile desetljećima nepoznate. Ne, ovdje se priča uvijek nastavlja na isti način: prvo idu ideali, potom koferi sa novcem, a na koncu zgražanje i uzdasi. I tu više nema nikakvih iznimaka radi li se o ovoj ili onoj partiji, struci, vremenu. Pa netko tko dobiva najviše glasova na onom mjestu gdje bi morao voditi računa o drugome, potrebitome, gladnome, nemoćnome, jer to mu je hajmo reći nekakav program, taj se slika sa deset godina mlađom trofejnom ženkom ispred postfuturističke vile sa bazenom… zar su krivi ti drugi za to što zapravo i svi mi težimo samo tome, istome: imetku, pokazivanju, blještavilu, i za to što u tome zgražanju nema nikakvog istinskog osjećaja, do li puke zavisti i saznanja da bi svatko, samo da može, samo da mu bude dano, samo da na tren bude pripušten do kopanje, učinio to isto?

Potpuno mi je jasno što se zbilo devedesetih i da su stolice bile rezervirane unaprijed; normalno je bilo da će se netko tko ima moć barem usuditi zadržati je, makar u sasvim drugoj formi, ali elite ne mogu biti krive za to što ih se bira desetljećima i što dolaze na vlast na uvijek isti način, a da ljudi ne preispitaju svoje prioritete, ne pokušaju korigirati svoj sustav vrijednosti i ne promijene se; ako ništa drugo, a ono radi djece kojoj ostavljaju svijet.

Tu onda više nema podjele na mi i oni; svi smo dakle Oni – samo je pitanje kako smo blizu izvoru i koliko smo dobro nagrađeni, odnosno – koliko nas udaljenost od njega frustrira.

I zato, herojstvo nije odabir; herojstvo može biti tek čin u zrcalu puke nužde. Ahilej ne maše svojom mačetom zato što bi tako morao, već zato što tako želi; on je spreman „nezrelo“ poginuti za svoje ideale, a svi ostali – kako vidimo – spremni su manje ili više smjerno dugo i zrelo živjeti za njih, samo neka ta smjernost bude garnirana odgovarajućim nagradama. Ahilej nije heroj; Ahilej je zaigrani dječak koji radi ono što jedino umije; heroj je onaj tko nema drugog izbora nego uzeti mač u ruke i sjeći, jer ako to ne učini, gine.

Mislio sam u jednome trenutku, vidiš - Ahilej – pa to je oličenje mladosti; kako veli ona stara i mudra – tko u mladosti nije bio radikal, taj nema srca, a tko u starosti nije konzervativac, taj nema razuma…

Ma dajte, puste tlapnje; nikakvi Ahileji ne mogu ovdje više pomoći. Ulaz u klub dobro je osiguran; jedini način da Ahilej uđe unutra jest da dobije poziv. I nemojte misliti da mnogi Ahileji prije njega već nisu… tako.

Ili, kako veli onaj čini mi se svetac, znak da je netko dobar čovjek jest samo to da se ne može osjećati dobro dok je ljudima oko njega loše.

Da li je jedini način da klub prestane - potop; vodostaj od četiri metra preko naših glava; hoće li ikada više biti spokoja prije nego li počne lebdjeti duh nad vodama?

24.09.2020. u 18:43 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 14.09.2020.

Črmažev vrh i djedovina

Jedna od posljednjih vrućih nedjelja kao stvorena je za to da se ode u Gorski Kotar. Tamo je i djedovina, zemlja od gotovo jednog hekatara, na tisuću metara nadmorske visine; dvije generacije nisu imale pojma gdje je to, a ja sam eto taj koji je svojedobno za to angažirao i mjernika i na neki način učio sve ove godine djecu kako doći do tamo; barem da znaju gdje je ta zemlja medvjeda. Do zemlje se ne može autom; nekada – kada sam počeo ići tamo – uz veliki oprez se moglo po makadamu, ali sada je nakon petnaestak godina put razlohan bujicama; tim više – imam dobar razlog za ukupno nekih sat i pol hodanja. Ruksak na leđa, dječicu u vozilo i za sat vremena već smo na Polanama iznad Delnica. Ovaj puta upoznajem i legendarnog gospona Džonsa, starog planinara, koji me u hladu stare bukve pored bivšeg lovačkog doma upoznaje sa aktualnostima, izletima na Velebit, planovima o uređenju ceste do Starog Laza i naravno – poziva na noćenje u nekoj budućoj prilici, uz roštilj i domaće specijalitete. Velim da bih radije negdje razapeo šator, što ga oduševljava.

Odlazak na zemljište skopčan je ipak, negdje u primisli, sa davnim pričama o medvjedima, koje je djed pričao još kada sam još ja bio mali. Ima već gotovo stotinu godina kako na tom zemljištu nitko ništa nije radio, niti kosio, niti sjekao stare bukve; uočavam da i nema previše grmlja, a staze koje se pružaju visokom travom ugažene su od prilično visoke divljači. Zemlja nije niti uz makadam, imamo još dvjestotinjak metara hoda slabo utabanim putem po livadi. Prilično glasno razgovaramo i mašemo štapovima čisteći put od paučine među krošnjama; tako činimo svakog ljeta barem jednom; nastojim djeci prikazati da se ne radi samo o nekom materijalnom bogatstvu, nego i dubokoj povezanosti čovjeka sa zemljom od koje je nekada živio. Ima tih njiva još, malenih i raštrkanih oko Delnica; neke su bile krumpirišta, a neke su bome i u blizini izvora vode; godine prolaze a ja ipak ne posustajem u posjećivanju. Jedna od stvari koje me odvraćaju jest zapravo ona koja lokaciju čini idealnom: blizina mora, koja me svaki puta vuče na kupanje umjesto dužeg boravka. Medvjeda naravno ne susrećemo, jer prisjećam se davne rečenice jednog starog planinara negdje na Medvednici: ne boj se ti sinko životinja, neće one tebi ništa. Ljudi se boj˘!

Nakon vruće i dobre kave iz termosice i kratkog odmora, vraćamo se na Polane, ali kako sada imamo dosta vremena, pada dogovor da usput odemo i na Črmažev vrh, obližnji travnati proplanak sa lijepim pogledom prema sjeveroistoku, Skradu, Kleku… Tamo nalazimo čak i pečat sa sandučićem i tekicom za upisivanje, pa se nakon kratkog razgledavanja spuštamo do vozila. Nakon toga, naravno – odlazak na ručak i kupanje na more, ovaj puta odabiremo uvalu Scott i Oštro; more nije toplo, ali se kupati još uvijek itekako dade.

Eto, misija za ovu godinu je ispunjena. Jednoga dana, siguran sam, netko će znati i umjeti ponovno to imanje pretvoriti u bogatstvo, pri čemu mislim na ono bogatstvo koje sam viđao u djedovim očima kada je pričao priče o sječama, kosidbama i radovima na zemlji. Do tada, na meni je da to znanje u obitelji održavam, da ne nestane. Zašto to tako osjećam, teško bih znao riječima objasniti. Dovoljno mi je vidjeti to nešto u očima mojih, sada više ne tako malih klinaca, kada ponovno kroče na tu zemlju.

14.09.2020. u 10:04 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 07.09.2020.

Danas

I sutra će svanuti; nema u to sumnje, ma što se danas zbilo. Ptice će u zoru pjevati kao da svijet ovisi o tome - a mi o tome ništa ne znamo - dok dugačke sjene mrznu u rosi, a tihi vlakovi nestaju u daljinama.

Ono po čemu će ono sutra pamtiti ovo danas, to je ono što se čekalo mjesecima: djeca su krenula u školu.

Ne računaš posebno pri tome malenu dječicu kojoj je škola odavna već uglavnom na žalost u planovima roditelja postala mjesto na kojem će dočekati da dođu s posla; ono što u njoj uče moglo bi možda stati u tri bilježnice, ali je prevažno to što dobiju, ako dobiju – u očima i osmjesima svojih učitelja koje će pamtiti čitav život: sigurnost, pouzdanost, povjerenje, lojalnost. Pamtiš to još po sada već prilično davnom slučaju svoje kćeri koja je nakon tridesetipet dana bolnice prvog dana po povratku u školu, bez ikakva upozorenja, u drugom osnovne pisala test iz matematike. I napisala ga skoro sa stopostotnom točnošću, jer smo u posjetima u bolnici razgovarali o tome što rade u školi, jer si joj objasnio redoslijede i zagrade i jer je sama memorirala tablicu množenja.

Nakon tog iskustva shvatio si da negdje do petog razreda možeš /pored učitelja kakav je bio taj i kakvih je srećom malo/ s većim uspjehom gotovo sam školovati svoje dijete tek obrazujući ga, ali pri tome stvarajući čudaka neuklopljenog u društvo. Ono što škola daje toj maloj djeci, uz naviku rada, discipline i slušanja, na prvom je mjestu stvaranje povjerenja u ljude. Malena djeca socijalizirajući se uče da čovjek čovjeku nije samo vuk, i s uspjehom to - srećom - u većini slučajeva i nauče.

Druga priča počinje tada kada hormoni počnu činiti svoje; s tim se razdobljem života poklapaju velike promjene, izabir škole, zanimanja, zvanja. U to doba škola već postaje mjesto ozbiljna učenja, specijalizacije, stjecanja priličnih znanja, što u lavovskm dijelu zavisi od znanja i sposobnosti profesora; samoukih je tu malo ili nimalo. A najvažnije je to da velika djeca, izrastajući u ljude, moraju prihvatiti činjenicu kako na bilo koji dopušteni način moraju pronaći svoje mjesto pod suncem, pa makar bili tek još jedna cigla u zidu, te da je jedini istinski način na koji pohlepom i blještavilom lake zarade zatrovano društvo cijeni postojanje pojedinca – korisnost, upotrebljivost, raspoloživost; moraju naučiti da si na društvenoj ljestvici vrednovanja na prvom mjestu tek puka roba. No, moraju naučiti i da je to tek jedna dimenzija stvarnosti; da se živjeti treba u barem dvije dimenzije istovremeno: u toj, hladnoj i proračunatoj, koja će ti jamčiti opstanak i u drugoj, u kojoj čovjeka određuju emocije, voljenje, iskrenost; u toj drugoj dimenziji čovjek stječe prijatelje i simpatije i najčešće je čuva pred prvom kao sam kalež spasenja.

Važno je naučiti pronaći ravnotežu između jednoga i drugoga; znati da se ne može živjeti samo od jednoga ili drugoga, ili bez jednoga ili drugoga, odbacujući ono što nam se ne sviđa i u čemu ponekad polučimo neuspjeh. Često si svojoj djeci govorio: izaberite za zanimanje ono što volite, jer inače ćete žalosno velik dio života provoditi radeći ono što ne želite, u društvu osoba sa kojima ne želite biti. Ali, ako vas i takvo što zapadne, znajte da takvo stanje nije konačno; da postoji uvijek neki izlaz i ma kako rijetki bili - trenuci onoga što volite; pronađite čvrste točke u svemiru koje će biti kuke o koje ćete okačiti svoje duše u odmoru i okrepi.

Nemoguće je takvo što naučiti u virtuali: nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri.

No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja.

Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada.

Dobro zato veli pjesnik: "Ili si njihov, ili si naš, druge nemaš!" E pa, odbijam biti isključiv, napose u situaciji u kojoj kao i ova natrula ali legitimna vlast, a kamo li običan sluđeni puk - znadem malo ili ništa o nečemu. Nisam bolji od drugih; zato stavljam masku gdje moram, poznajući pri tome u srcu jasnu granicu od koje ne ispunjavam naređenja koja nanose drugima zlo.

Jeste li zamijetili kako su oči drugih ljudi ponad tih maski postale veće, ljepše, važnije, punije, rječitije?

S druge strane, sa radošću šaljem sina astmatičara sa maskom u džepu nakon pola godine u školu, jer ako djeca ne budu živjela punim plućima gledajući se u oči, ovaj svijet bi po nama, starcima čija su srca u žalosnoj većini puna mržnje, prezira, straha i isključivosti, davno već otišao kvragu. Mladost, ljubav i iskrenost jedina su, doista - jedina nada ove umorne kugle, ako ih barem malo naučimo oprezu.
Na koncu, sve to netko od gore vidi: pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim...

Takvo što potpuno je dakle vrijedno života svih nas, ma kako osjetljivi i rizični bili, koji smo nešto proživjeli, pa čista srca moramo reći da je glavnina onog najljepšeg zapravo već iza nas. Radi nekoliko godina ili mjeseci sigurnosti nemamo prava oduzeti mladost i život onima koji dolaze. To najbolje vidiš u očima svoga maturanta kada jutros zaključava vrata kuće iza tebe dok se sprema za školu.

Nama će, ipak, ostati pjev kosova u ledenoj rosi, među dugim i tamnim sjenama kasnoljetna jutra. Bože, tako nisu pjevali već odavna, a svježina nedjeljna plava neba ponovo će sjajiti nad nama, jer svijet obasjan snažnim rujanskim suncem dugo već nije imao takvu jasnoću.

Blizu je druga obala.

07.09.2020. u 05:55 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>